Iz teksta Veljka Krulčića:
“Nakon stripova Andrije Maurovića (među kojima se je jako teško, odnosno nemoguće odlučiti za jednog ili samo za neke od njih koje možemo titulirati kao najbolji ili kao najbolje), Tupko Nedeljka Dragića najvažniji je hrvatski strip svih vremena. Najvažniji je koliko po jedinstvenosti, originalnosti, avangardnosti ili modernizmu u svojem strip-izričaju, toliko po svojoj komunikacijskoj snazi, po šarmantnosti, po identifikacijskom „alter egu“, odnosno po „savršenstvu svoje nesavršenosti“.
Po planetarnom značenju, a što je više puta i potvrđeno od najviših autoriteta (kod kuće je svakako na prvom mjestu akademkinja dr. Vera Horvat Pintarić) – tako je 1971. dobio Grand prix za najbolji strip na međunarodnom festivalu u Montrealu (Kanada), 1972. je imao izložbu na festivalu u Lucci (kustos je bio Rinaldo Traini, izniman stručnjak na području stripa), a 1995. u istoj toj Lucci je Nedeljko Dragić dobio nagradu za životno djelo (za doprinos stripu, animiranom filmu i ilustraciji). Naposlijetku, tu je i sudjelovanje na bijenalnoj umjetničkoj manifestaciji Trigon ’75: Identitet – alternativni identitet – protu-identitet (Graz, Austrija), na kojoj su strip i Tupko imali identičan tretman kao i svaka druga tradicionalna umjetnost. Ukratko i najkraće, Tupko je ucrtao hrvatski strip na europsku i svjetsku kartu stripa!
Nije nevažno spomenuti kako je podjednako dobro funkcionirao u visokotiražnim dnevnim listovima (Večernjak, Vjesnik) i tjednicima, ali i u strip-izdanjima skromnih naklada. Tupko je jedno od onih strip ostvarenja koje je nastalo kao spontani izričaj autora (tada u 33. godini života, sa statusom međunarodno važnog maestra animacije), kao nešto naizgled „usputno“, nešto što je ova ili ona vrsta nastavka njegovih karikatura i crtića, po estetici, empatiji i svjetonazoru.
Sam Dragić je često spominjao kako njegove ambicije zasigurno nisu bile da bude autor stripova (koje je naravno pratio i zavolio od mladih dana), ali Tupku je bilo dovoljno da se pojavi svega desetak, možda petnaestak puta, pa da se njegov autor nametne kao nova i kao snažna kreativna ličnost domaćeg stripa.
Od samih svojih početaka Tupko se razlikovao od svega ostalog što se dotad moglo vidjeti i pročitati od stripa na stranicama novina. Bio je nešto sasvim suprotno od klasičnog, narativnog stripa koji je apsolutno dominirao u produkciji na ovim prostorima, od sredine 30-ih do kasnih 60-godina, ali i sasvim drugačiji od karikaturalnih i humorističkih stripova koji su izlazili u dnevnim listovima.
Samom svojom formom i svojim pomicanjem (što su neki prepoznali kao „istraživanje“) uobičajenih pravila u prezentaciji stripa čitateljima, ali ništa manje i scenarističkim šarmom i crtačkom jednostavnošću, zapravo dramaturškom i vizualnom ingenioznošću kojom je uzdrmao dotadašnju percepciju stripa ponajprije kao zabave, pogotovo kao zabave za djecu i mlade, Dragićev Tupko (čije je, primjerice, zaglavlje – integralni dio svake zasebne pasice; odnosno bez tog prepoznatljivog zaglavlja Tupko bi bio okljaštren) se izdvojio od ostalih stripova.”