Jesu li dizajneri izgubili svoje snove o mijenjanju svijeta, pita se jedan od vodećih poslovnih časopisa Financial Times u ovogodišnjem listopadskom izdanju. Pojavljivanje ovakve teme u mainstream medijskom kontekstu ne čudi, jer se radi o pitanju kojim se dizajnerska praksa i diskurs oko nje intenzivno bavi već dugi niz godina. Dizajn i arhitektura posjeduju agilnost i sposobnost istraživanja različitih verzija svijeta kroz spekulacije i maštu. Odnos dizajna i budućnosti, tj. dizajnerskih nada i snova o “boljem” sutra, zaokupljao je dizajnerski diskurs od samih početaka formiranja struke, kroz ideju projektiranja za budućnost. U vremenu polikrize u kojoj živimo, kada budućnost donosi drastične promjene, izazov je ponovno promisliti kako dizajnersko i arhitektonsko razmišljanje i djelovanje mogu doprinijeti obnovi imaginacija i izgradnji novih, svjetlijih i drugačijih putova budućnosti.
Nedavno održan simpozij i ljetna škola u sklopu Europske prijestolnice kulture 2025. Nova Gorica, “Reclaiming Hope: Navigate (un)certainty, imagine better futures”, stavili su poseban naglasak na pitanje kako dizajn i arhitektura mogu pomoći u navigaciji kroz današnje krize te doprinijeti oblikovanju pravednijih, otpornijih i alternativnih budućnosti. Intenzivni program u Novoj Gorici otvorio je niz pitanja i izazova za dizajnersku praksu, posebno u lokalnim kontekstima, na marginama ili periferiji. Simpozij u čijem su osmišljavanju i realizaciji sudjelovali nastavnici s Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu zaokružio je recentne aktivnosti Odsjeka, pokretanjem novog modula na diplomskom studija pod nazivom “Dizajn i budućnost”, koji djeluje u kontekstu dugogodišnjih aktivnosti DVK UMAS-a, kroz neformalnu platformu Interakcije, koja je aktivna od 2001. godine.
Portal dizajn.hr želi dodatno doprinijeti ovoj diskusiji promišljanja uloge dizajna i dizajnerske edukacije u suočavanju s današnjim i budućim izazovima, kroz niz tekstova međunarodnih autora prevedenih na hrvatski jezik, osmišljenih kao svojevrsni reader “dizajna i budućnosti”, pod uredničkim vodstvom Ivice Mitrovića i Dore Vanette (u suradnji s Olegom Šuranom) s Umjetničke akademije u Splitu. Ciklus tekstova donosi uvid u pretežno europske prakse dizajna orijentiranog prema budućnosti, doprinosima niza edukatora, teoretičara i praktičara, s ciljem prepoznavanja sadašnjih i budućih izazova te promišljanja što su to „bolje“, odnosno poželjnije budućnosti—i za koga, te koji su mogući putovi prema tim budućnostima.
Svijet
Živimo u vremenu polikrize, u razdoblju kada su se po prvi put u povijesti ispreplele dvije velike globalne prijetnje karakteristične za takozvani Antropocen (ili Kapitalocen): nuklearna prijetnja probuđena iz „hladnoratovskog” sna i sveprisutna klimatska kriza. Te dvije stvarne, a istodobno i teško percipirane krize, proizvode katastrofične scenarije koji se mogu dogoditi u bliskoj budućnosti, pokazujući da budućnost nije ispala onako svijetla kako ju je zapadni svijet zamišljao u drugoj polovici 20. stoljeća. Naša nedavna povijest oblikovala je budućnosti onih koji dolaze nakon nas, a prijetnje koje i dalje traju već sada ocrtavaju jasne obrise tih budućnosti. Stoga ne iznenađuje što se ovo stoljeće već naziva „stoljećem distopije“ ili „vremenom poslije utopije“ — razdobljem u kojem su mitske i romantične budućnosti 20. stoljeća polako izblijedjele, a distopija je postala normalizirana i komodificirana.
Takve budućnosti donose drastične promjene ne samo prirodnom okolišu, nego i našim društvenim, kulturnim, ekonomskim i političkim odnosima—mijenjajući odnose moći i produbljujući društvene nejednakosti. Dominantni ekonomski sustav koji se temelji na eksploataciji resursa kroz logiku „solucionizma“ kolonizirao je našu budućnost. Globalni proizvodni i distribucijski sustavi rezultiraju „društvom želja“, a postojeći modeli “rješavanja problema” dodatno doprinose ovoj polikrizi, neprestano ograničavajući mogućnosti za radikalne, sustavne promjene. Danas kapitalizam—kroz goleme projekte “tehno-herojskih” poduzetnika i milijardera—nameće teme koje su nekad pripadale području znanstvene fantastike te ih koristi kao alate za privatizaciju zajedničke budućnosti na globalnoj razini. Globalni sustav, premda uzdrman i poljuljan, i dalje ostaje homogen i otporan na moguće alternative izgradnje pravednijeg društva za sve ljude i planetu.
Kao pojedinci zarobljeni u ovom globalnom stanju izvanrednosti, sve smo više opterećeni odgovornošću za sustavne neuspjehe. Suočeni s rastućom nesigurnošću i neizvjesnošću budućnosti, imamo sve manje vremena za istinsko promišljanje budućnosti. Postalo je teško misliti o drugačijim i svjetlijim budućnostima, zamišljati alternative našoj svakodnevici. Dominacija i popularnost distopijskih scenarija u popularnoj kulturi posljednjih desetljeća naveli su mnoge da katastrofične budućnosti prihvate kao neizbježne. To je dovelo do udaljavanja od zamišljanja drugačijih budućnosti i doprinijelo širokoj pasivnosti (umjesto proaktivnog angažmana). Sadašnjost, opterećena takvim distopijskim budućnostima koje su karakterizirane bolestima, ratovima, terorom, klimatskim katastrofama, migrantskim krizama, totalitarnim režimima, tehnološkom kontrolom i nejednakom raspodjelom resursa, najčešće iznova proizvodi iste takve budućnosti, stvarajući “distopijsku petlju”. Živeći u takvoj globalnoj distopijskoj sadašnjosti, osjećamo da nam je budućnost oduzeta i da više nemamo moć oblikovati je. Zarobljeni smo u melankoličnom limbu, oblikovanom traumama koje dolaze ne samo iz prošlosti, nego i iz budućnosti.
Zajednice
Život na marginama ili periferiji—shvaćenoj ne samo u geografskom, političkom ili ekonomskom smislu na razini države, grada ili mjesta, nego i u kulturnom ili subjektivnom smislu, odražava te globalne krize i pritiske. Globalne prijetnje prisutne su u lokalnim zajednicama svakodnevno i na više razina: društvenoj, ekonomskoj, tehnološkoj, pa čak i psihološkoj. Štoviše, kako se ekološki kolaps potaknut globalizacijom ubrzava, čitav se planet sve više tretira kao periferija. [1]
U lokalnom se kontekstu te globalne krize, s jedne strane, očituju kroz pasivne zajednice koje se prilagođavaju „novoj normali“—koja nije i nikada neće biti normalna— obilježenom društvenom i ekonomskom nesigurnošću, nejednakošću, siromaštvom, sukobima, stalnim migrantskim krizama, radikalnim političkim polarizacijama i ljudski uzrokovanom degradacijom okoliša. S druge strane, postoje lokalne zajednice na periferijama koje djeluju proaktivno jer nemaju druge opcije osim graditi otpornost kako bi ublažile krize i preživjele nadolazeće izazovne budućnosti. Nažalost, ti napori često ne uključuju svih, a naglasak na otpornosti ponekad pridonosi normalizaciji postojećeg stanja izvanrednosti. Promatrajući i pasivne i aktivne lokalne zajednice, čini se da su, unatoč svojim borbama, izgubile sposobnost gledanja izvan svakodnevnih problema i zamišljanja i izgradnje budućnosti. Ipak, upravo su ta lokalna i periferna mjesta prostori u kojima se neprestano stvaraju novi identiteti, utemeljeni ne samo na geografiji, okolišu, ekonomiji, kulturi, baštini i tradiciji, već i na lokalnim, specifičnim, jedinstvenim društvenim praksama i odnosima.
Iako takve aktivnosti mogu podsjećati na osobne ili kolektivne oblike psihoterapije ili rituale samopomoći koji vraćaju nadu, one su važne jer predstavljaju pojedinačne i zajedničke aktivnosti koje mogu otvoriti put prema konkretnim djelovanjima. Međutim, pitanje je kako ljudi u tim zajednicama mogu odgovoriti na svoje specifične lokalne izazove, a istodobno crpiti inspiraciju iz drugih lokalnih i globalnih vizija, imaginarija i praksi, te na koji način mogu graditi budućnosti utemeljene na jednakosti, solidarnosti, miru i pravednosti?
Nada
Imaginacija i spekulacija ključni su alati u promišljanju alternativnih budućnosti. Povijesno gledano, dizajn i arhitektura, kao agenti oblikovanja svijeta, uvijek su imali agilnost za istražiti različite verzije svijeta. [2] Tomás Maldonado je, reagirajući na ekološku krizu ranih 1970-ih, istaknuo kako bi odbacivanje nade u dizajnu značilo pristajanje na uzročnike te krize. [3] Za Maldonada, „nada“ u dizajnu odnosi se na njegovu sposobnost da potakne pozitivnu promjenu. Naglašavao je važnost optimizma u dizajnerskom promišljanju—vjerovanje u sposobnost dizajna da odgovori na globalne izazove kao što su nejednakost i degradacija okoliša. Danas je izazov ponovno promisliti kako dizajnersko i arhitektonsko razmišljanje i djelovanje mogu pridonijeti vraćanju zamišljanja budućnosti i izgradnji svjetlijih i drugačijih budućih putova. To je osobito važno u obrazovnom kontekstu, gdje bi sveučilišta, istraživačke zajednice te dizajnerske i umjetničke institucije trebali djelovati kao najdinamičniji spekulativni prostori.
Spekulacija u dizajnu i arhitekturi danas je široko prisutna, pokazujući svoj potencijal kao kritička praksa istraživanja i tranzicije. No, popularnost je dovela do mnogih neuspjelih projekata te snažnih kritika—osobito zbog zapadnocentrične i akademske perspektive spekulativne prakse te njene zaokupljenosti distopijskim budućnostima. Kritike su potakle spekulativne dizajnere da istražuju metode koje se izravnije angažiraju s društvenim temama, što je rezultiralo uključivanjem lokalnih i marginaliziranih zajednica, fokusiranjem na participativne, inkluzivne i provedive ishode, eksperimentiranje s više-nego-ljudskim (more-than-human) dinamikama te aktivno oblikovanje budućih stvarnosti. Ipak, sve te transformacije prakse ne bi smjele zamijeniti imaginaciju kroz spekulaciju koja, kako kaže Darko Suvin, nosi novum, smjeli i hrabri iskorak prema drugačijim društvenim horizontima. [4]
Navigacija
Možda upravo u stalnom podsjetniku na ono što gubimo—na gubitak horizonta, svijeta, vrsta, poznatog—i u melankoliji kako osobnoj tako i zajedničkoj koja iz toga proizlazi, leži potencijal za pokretanje značajnih promjena. Polazeći od vizije Donne Haraway o worldingu kao situiranom i odgovornom činu oblikovanja zajedničkih stvarnosti, trenutačno stanje svijeta nas poziva da zamišljamo spekulativne putanje prema pravednijim i održivijim budućnostima—kako za ljude tako i za planet. [5] Takav smjer donosi aktivna zamišljanja koja prepoznaju i potiču potencijal u sadašnjosti, nadilaze antropocentrične paradigme i otvaraju prostor u kojem pojedinci i zajednice ponovno stječu moć oblikovati svoje budućnosti.
Izazov je kako povezati često nepovezane prakse—posredovati između globalnih i lokalnih aktivnosti, središnjice i periferije—kako bi se stvorio novi imaginarij nade za svih. Kroz prakse koje se kreću od pragmatičnih do spekulativnih, od diskurzivnih do aktivističkih, dizajn i arhitektura mogu ponuditi refleksivne, imaginativne i generativne puteve prema pravednijim budućnostima utemeljenima na suradnji, uzajamnoj pomoći i solidarnosti. Počevši od obrazovanja, i u suradnji s drugim disciplinama, važno je razvijati praktične, provedive smjernice prema cilju sustavne transformacije i tranzicije.
Neo-kolonizacija budućnosti može se izbjeći izgradnjom budućnosti utemeljenih na inkluziji, solidarnosti i zajedničkom djelovanju. Stoga je vrijeme je da ponovno promislimo koje dizajnerske alate, pristupe i tehnike možemo primijeniti kako bismo doprinijeli ovom složenom izazovu—vraćanju naših budućnosti.
