Plakati na naslovnici: “Mir”, Damir Bralić & Aleksandar Kovač 2003 / fotografija: Jadran Boban

Izložba Drugo sjećanje nastala je na inicijativu dizajnerice i fotografkinje Barbare Blasin i sociologinje Anete Lalić s konceptom koji je prvotno bio fokusiran na predstavljanje rezultata suradnje hrvatskih dizajnera s SNV-om i nekoliko drugih organizacija u oglašavanju različitih događanja posvećenih obilježavanju nekih bitnih datuma i mjesta povezanih s traumatičnim događajima ratnog nasilja, civilnih žrtava, ali i činova antifašističkog otpora iz vremena 2. svjetskog rata. Kolekcija plakata koje su Barbara i Aneta za tu priliku odabrale je fascinantna već u samom izboru autora – riječ je o nekima od trenutno najzanimljivijih dizajnerica i dizajnera mlađe generacije poput Ivana Benussija, Nike Mihaljevića, Petre Milički, Negre Nigoević, Katarine Zlatec i Matije Raosa, ali i svjetski etabliranih autora poput Mirka Ilića. Kako bi se teme nagovještene u toj inicijalnoj kolekciji plakata kontekstualizirale i dovele u vezu sa sličnim ili bliskim praksama, izbor smo, međutim, ubrzo ažurirali i proširili na način da obuhvati i sjećanje na recentna ratna zbivanja, ali ujedno uključi i daleko širi spektar medija i praksi kao što su medijske kampanje, online arhivi, intervencije i akcije u javnom prostoru, intervencije u medijskom prostoru te kontinuirane umjetničke platforme. Zajedničko svim predstavljenim projektima je da ni na koji način nisu nastali u okrilju službene državne politike, većina ih nije neposredno vezana ni za bilo kakav institucionalni kontekst – nastali su na osobnu inicijativu njihovih autora, ili dolaze iz sektora civilnog društva, ili su pak realizirani kao popratni materijal kulturnih događanja ali funkcioniraju autonomno od njega, kao snažan komunikacijski iskaz.

Inicijalna selekcija rađena za ovu izložbu ujedno predstavlja i njen dosad najmanje eksponiran segment, dijelom i zato što je mahom povezan s obilježavanjem nekad službenih, a danas gotovo posve marginaliziranih komemoracija antifašističke borbe i masovnih stradanja u zloglasnoj NDH. Štoviše, plakati spomenutih mladih autora ostaju u sjeni ruina spomenika NOB-a sustavno uništavanih ili devastiranih za vrijeme i nakon prethodnog rata te svjesno ili nesvjesno evociraju i sjećanje i zaborav u isto vrijeme. Možda baš zato njihove dizajnerske interpretacije u potpunosti izbjegavaju komemorativnu ikonografiju ranijih razdoblja, ali začudo čak i vizualne znakove koji nose neposredno čitljivu asocijaciju na ratna stradanja te umjesto toga grade neki kompleksniji sustav čitanja i tumačenja.

Dan proboja obruča na Biljegu i Dan borbe protiv homofobije na Petrovoj gori / dizajn: Ivan Benussi, 2014.

Gotovo cijela serija plakata Ivana Benussija za Dan proboja obruča na Biljegu i Dan borbe protiv homofobije na Petrovoj gori je naizgled potpuno apstraktna. Na samo jednom od plakata pojavljuje se Bakićev spomenik na Petrovoj gori u sadašnjem, devastiranom stanju, ali konture su mu iscrtane blještavom šarenom linijom izvedenom iz zastave duginih boja ukazujući kako upravo današnja borba protiv diskriminacije daje auru vitalnosti starim simbolima. Svi ostali plakati estetski su atraktivna kombinacija jednostavnog crteža i tipografije. Međutim, kratka informacija otisnuta sitnim tekstom daje ključ za čitanje svih njegovih elemenata – kruga, trokuta i klina – kao nedvosmislenih simbola za sve ključne pojmove istaknute u naslovu. Drugim riječima, kontekst je ključ za čitanje vizuala i prožima ga značenjem.

Dani sjećanja / dizajn: Katarina Zlatec, 2013.

Isti pristup, ali s puno potresnijim učinkom, koristi i Katarina Zlatec 2013. u seriji plakata povodom dana sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu u Sisku i izložbe o koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Nevine dječje verbalne interpretacije pojmova iz svima znane knjige Olovka piše srcem poprimaju zastrašujuća značenja upravo u jukstapoziciji s kontekstom u kojem su reproducirane.

Dani sjećanja na žrtve ustaškog logora za djecu / Dizajn: Mirko Ilić, 2014.

O sisačkom logoru govori i plakat Mirka Ilića naručen godinu dana kasnije. Ilićev rad uvijek je informiran univerzalnim simbolima i komunicira izravno, u ovom slučaju stavljajući promatrača u perspektivu žrtve (doslovce dječji rakurs) suočene s užasom zatočeništva. S druge strane, plakati Barbare Blasin za Dan sjećanja na Jadovno, imaju skrivenu performativnu dimenziju – da bi ih realizirala, autorica je pokušala obići stratište u dolini Velebita i prema vlastitim riječima našla se u potpunoj pustoši. Njeni plakati bazirani su na fotografijama motiva iz prirode koji gledatelja suočavaju s mračnom slutnjom onoga što se tamo dogodilo. Ta ideja da priroda svjedoči nasilje i biva rekreirana kao mjesto sjećanja nije rijetka, a relativno recentno pojavljuje se i u seriji fotografija Neplodna tla Sandre Vitaljić.

Dan sjećanja na Jadovno 1941. / Dizajn: Barbara Blasin

Ovaj početni izbor, u kojem je zastupljeno još nekoliko plakata, proširen je s nizom radova koji su praktički nezaobilazne referentne točke u obradi ove teme. Nijedan dizajner u Hrvatskoj nije dotaknuo temu posljednjeg rata tako predano, uvjerljivo i efektno, ali i pravovremeno, kao Boris Ljubičić u seriji danas redom slavnih plakata realiziranih mahom tipografskim sredstvima: Krvatska (1991.), Read Between The Lines (1994.) i Dubrovnik – To Be or Not to Be (1992.). Krvatska (1991.) u ovom nizu zauzima središnje mjesto za dizajnera koji je samo godinu dana ranije euforično posvetio dizajnu upravo osamostaljene države s uvjerenjem da ona prije svega treba nositi trezven, racionalan, suvremen identitet u svakoj svojoj simboličkoj pojavnosti. Uslijedilo je krvoproliće u jeku kojeg Ljubičić dizajnira plakat koji predstavlja njegov osobni krik prema svijetu otisnut i distribuiran u, prema njegovim riječima, više od 50 000 primjeraka.

Krvatska / dizajn: Boris Ljubičić, Studio International, 1991.

Autor koji se još ranih 70-ih opredijelio za distanciran, konceptualan, intelektualan pristup dizajnu lišen osobnog rukopisa, za ovu priliku radi iznimku – crvene kapi koje su se našle na plakatu su njegova vlastita krv pomiješana s crvenim pigmentom. Iste godine, na dan pada Vukovara, Ljubičić realizira još jedan izrazito ekpresivan rad, grčevitim potezima ruke ispisujući ime grada ubijenog agresijom i ponavljajući to do razine nečitljivosti.

Vukovar / dizajn: Boris Ljubičić, Studio International, 1991.

Ako je Krvatskom pokazao kao riječ može biti učinkovitija u komunikaciji od fotografije i slike, Vukovar predstavlja nemoć verbalnog iskaza pred stravom ratnih razaranja. Isto to ratno razdoblje obilježila je i serija od dvadesetak plakata Vladimira Straže objedinjena naslovom Hrvatska je napadnuta prevedenim na još pet svjetskih jezika, koja je prikazivala fotografije hrvatske ali i svjetske kulturne i umjetničke baštine koja je u tom trenutku pod prijetnjom uništenja.

Greetings from Sarajevo / dizajn: Trio Sarajevo (Bojan Hadžihalilović, Dada Hadžihalilović, Lela Mulabegović Hatt), 1993-1994.

Dvije godine kasnije, troje dizajnera Bojan Hadžihalilović, Dalida Hadžihalilović i Lejla Mulabegović Hatt okupljeni pod kolektivnim imenom Trio Sarajevo realiziraju seriju razglednica a zatim i plakata kojima iz opkoljenog Sarajeva šalju u svijet poruke otpora i prkosa ne samo svojim napadačima, nego i percepciji samih stanovnika kao pasivnih žrtava iz neke daleke egzotične i nerazumljive zemlje. Trio Sarajevo reciklira motive iz uglavnom zapadnjačke popularne kulture, filma, glazbe, ikone umjetnosti, prepoznatljive svjetske potrošačke brendove, ali i olimpijske simbole (ciljajući na desetu godišnjicu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu) te ih preoblikuje tako da ih simbolički identificira sa Sarajevom i njegovim stanovnicima, s ljudima koji nikad nisu zaboravili živjeti i nisu zaboravili da su dio svijeta. Riječima Aleksandra Hemona, oni su „stvorili svoje razglednice da bi ih poslali u svijet i pokazali da ga Sarajevo nikada nije napustilo. Svijet je bio taj koji je napustio Sarajevo“. Ovo su neki od najsnažnijih ratnih plakata uopće te i danas djeluju jednako potresno, komunikativno i svježe kao i tada kad su nastali. No plakati i razglednice Trija Sarajevo imaju i duha, isporučeni su s prkosnim osmijehom, što je u kontekstu ovakvih tema rijetkost.

Prazninu u tom smislu u Hrvatskoj devedesetih ispunjavaju radovi studija Božesačuvaj, odnosno Albina Uršića i Borisa Kuka koji na duhovit i krajnje ironičan način komentiraju društvenu zbilju tog vremena.

Božesačuvaj (Boris Kuk i Albino Uršić), 1991 – 2003.

Donekle blisko Triju Sarajevo, provokativne kritičke intervencije u potrošački imaginarij koristi i umjetnica Sanja Iveković u čitavom nizu svojih radova, među kojima je ovog puta izdvojena serija Gen XX, realizirana u formi mimikrije novinskih reklama u razdoblju od 1997. do 2000. U vrijeme kad antifašističko nasljeđe biva potisnuto iz javnog diskursa, a s njim i svaki spomen heroina NOB-a, Sanja Iveković ih projektom Gen XX vraća taktičkom intervencijom u medijski prostor: prisvaja komercijalne fotografske oglase s portretima svjetskih fotomodela te u njih upisuje neočekivan sadržaj, imena zaboravljenih junakinja i kratke priče o njihovoj borbi i stradanju. Spomenuti projekt nije dizajnerski rad, ali je realiziran dizajnerskim sredstvima i sa specifičnom sviješću o moći medija masovnog komuniciranja.

Gen XX, Sanja Iveković, 1997 – 2000.

U ovu selekciju uvršteno je još nekoliko umjetničkih projekata, među kojima važno mjesto svakako imaju dva projekta Zlatka Kopljara iz njegove serije K, oba intervencije u javnom prostoru, i oba naizgled posve apstraktna da bi tek drugim čitanjem suočila gledatelja s njihovom strašnom pozadinom. U K6 (2000.) Kopljar na cesti između Slavonskog i Bosanskog Broda ispisuje broj 23091992 uokviren bijelim pravokutnikom, označavajući mjesto i točan datum kada je u bombardiranju grada stradao njegov otac.

K6, Zlatko Kopljar, 2000.

U K19 (2014.) u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na holokaust uokolo fontane ispred Doma HDLU u Zagrebu podiže pet privremenih ciglenih ‘monolita’ sazidanih iz istih cigli koje su proizvodili zatvorenici jasenovačkog logora smrti, podsjećajući nas, na vrlo opipljiv, štoviše forenzički uvjerljiv način, zašto se to mjesto zove Trg žrtava fašizma. Svi ovi primjeri, ali i niz drugih koji ovom prilikom zbog nedostatka prostora nisu dotaknuti, govore nam o snazi dizajna i vizualne umjetnosti da dotaknu traumatične teme naše prošlosti i sadašnjosti, da ih izmaknu iz ruku protokolarnih političkih klišeja, i što je najvažnije, otmu ih zaboravu.