Lana Grahek rođena je u Zagrebu, gdje živi i radi kao freelance grafička dizajnerica. Završila je Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer vizualne komunikacije. Članica je Hrvatskog dizajnerskog društva i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Djeluje uglavnom u području kulture za klijente kao što su Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Teatar &TD, HNK u Zagrebu, Ex Libris iz Rijeke, DAF, BLOK i Kunsthalle Wien iz Beča.

Jagoda, logo, 2022.

Svojim dosadašnjim dizajnerskim djelovanjem učvrstila si položaj u području dizajna za kulturne institucije. Jesi li se oduvijek vidjela na tom putu i misliš li da si sa jasnom namjerom specijalizirala to područje? Koja iskustva su te najviše izgradila i definirala kao dizajnericu?

Čini mi se da sam se nekako organski našla na tom putu. Još kao srednjoškolka i studentica bila sam redoviti konzument kulture u Zagrebu, a pogotovo koncertne i likovne scene koja se tih ranih dvijetisućitih vrtila uglavnom oko Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu i Žednog Uha. Upravo zato mi je bila ogromna čast što su mi Dario Dević i Hrvoje Živčić 2014. godine prepustili posao dizajniranja svih mjesečnih programskih materijala za Kulturu promjene. Paralelno s time dizajn i prijelom knjiga za riječki Ex Libris u suradnji sa Damirom Bralićem su poslovi koji su me izgradili kao dizajnericu i na neki način utabali put za sve što je slijedilo. Ex Libris je i dalje moja stalna i sigurna luka, a za scenom koja je utihnula odlaskom Kulture promjene iz Studentskog centra još uvijek beskrajno žalim.

Siječanjska akcija, Teatar &TD / Theatre &TD; 2018.

Cijepanje kategorija dizajna ove godine je donijelo jednu novu: Dizajn knjiga i publikacija. Kakvi su, po tvom iskustvu, zahtjevi za dizajn publikacija u današnje vrijeme kada je gotovo sve dostupno u digitalnom obliku? Činjenica je da se taktilni doživljaj knjige ne može prenijeti na ekrane, pogotovo materijali i interaktivnost koje korice nose u sebi. Oblikuješ li knjige i publikacije s primarnom svrhom da budu otisnute i držane u ruci pa usput prilagođavaš digitalnom obliku ili su jednako bitna oba aspekta?

Čini mi se da u današnje vrijeme sama taktilnost tiskanih materijala nije njihova najveća prednost, iako je ona naravno jako bitna. Živimo u vremenu beskrajnog zasipanja mnoštvom informacija, a i u vrijeme kada nam je teško razlučiti što je od tih informacija potpuna izmišljotina ili pak djelo umjetne inteligencije koja ponekad zna dati zbilja jako krive, smiješne, ali i opasne informacije. Izglednije je da ćemo obići puni krug i vratiti se na enciklopedije kao vjerodostojni izvor informacija nego što ćemo dati vjeru digitalnom mediju kao jedinom pravom. On je još uvijek odličan za brzo prenošenje informacija (iako u današnje vrijeme i izazovan zbog prije spomenute vjerodostojnosti), a tiskani medij nam daje mogućnost koncentracije na sadržaj za sporo konzumiranje. To su dva svijeta od kojih svaki ima svoje prednosti, ali oni mogu i koegzistirati u nekom međusobnom odnosu. Knjige i publikacije oblikujem primarno s namjerom da se otisnu i postanu objekt u fizičkom svijetu, a eventualno prilagođavanje za digitalni oblik se događa kasnije. Često je to u formi pohranjenoj na webu, ali spremljenoj na način da je korisnik sam isprinta. U iznimnim slučajevima radi se ipak paralelno, u dvije posebne varijante rađene na način da se najbolje iskoristi prednost svakog medija.

Kunsthalle Wien, stakleni izlog / glass front, 2020.

Dizajn publikacija za Kunsthalle Wien, koje si radila s Dejanom Kršićem, na prošloj su bijenalnoj izložbi dobile veliku nagradu u kategoriji dizajna vizualnih komunikacija. Koji su bili izazovi u radu za jednu takvu značajnu instituciju i na projektu takvog opsega? Kako je bilo surađivati s Dejanom Kršićem? 

Rad za instituciju te vrste bio je izazovan upravo zbog opsega – u domaćem kontekstu rijetko se susrećemo sa toliko opsežnim sustavom aplikacija identiteta, brojem oglasnih mjesta i bogatom produkcijom i nakladom. Publikacije izložene na prošloj bijenalnoj izložbi bile su samo mali dio produkcije materijala. Pravo je čudo da je samo nas dvoje uspjelo iznijeti projekt tog opsega na svojim leđima. Surađivati nam je bilo super, podijelili smo si zadatke na način da svatko radi ono što mu je blisko i drago. Rokovi su uglavnom bili jako kratki, no i na to smo se s vremenom naviknuli. Bilo je to jedno jako vrijedno i značajno iskustvo, a materijale za izložbe svih vrsta sada radim kao na pokretnoj traci!

Pri tvojim radovima, očit je odnos ilustracije, tipografije i boje koji samostalno ili u kombinaciji sudjeluju u kreiranju dizajna. Postoje li neke situacije kada si sklonija dati prednost nekom od tih elemenata?

Sklona sam gotovo uvijek dati prednost tipografiji jer se tu osjećam doma. Od početka studija sam se nekako najviše fokusirala na tipografski dio obrazovanja. Taj segment dizajnerskog procesa sam toliko pomno izučila i izvježbala da u većini slučajeva sam izlazi iz mene. U procesu odabira tipografije automatizmom napravim i kompoziciju. Nekad je to dovoljno ekspresivno da samo po sebi drži priču, a nekad treba nadopunu u formi ilustracije ili fotografije.

Značajan je i tvoj rad za glazbenu scenu a surađivala si i s kolektivom This town needs posters. Koliko si daješ oduška pri takvim, često DIY projektima i kakvu oni vrijednost nose sa sobom?

DIY projekti su mahom teritorij za slobodno istraživanje i rad na nečem što me u tom trenutku intrigira i što bih voljela isprobati. Uglavnom su to više ili manje uspješni eksperimenti, ali uvijek jako vesele. Nije rijetko da se neki od tih eksperimenata odrazi i nađe život u profesionalnim projektima. Prednost rada u i sa kolektivom je što jedni druge guramo u smjerovima do kojih vjerojatno ne bi sami došli.

Umjetna inteligencija u sferi dizajna često se predstavlja kroz unaprijed programirane alate koji generiraju sadržaj na temelju postojećeg dostupnog konteksta. Ima li dizajn neku jasnu potrebu za korištenjem umjetne inteligencije i koja je njena budućnost?

Umjetna inteligencija je dobar alat, trenutno ga vidim više kao tražilicu na steroidima koja ima mogućnost generiranja sadržaja. Odlično funkcionira u početnim stadijima dizajn procesa kao što su istraživanje i brzo isprobavanje ideja. Sa generiranjem slikovnog sadržaja ima još puno prostora za napredak (koji će se zasigurno brzo desiti). Nemam ništa protiv korištenja svima nam dostupnih alata za brži i lakši rad, sa određenom zadrškom po pitanju vjerodostojnosti koje smo se prije dotakli. Pitanje autorskih prava je tu također dosta škakljivo, ima tu puno sivih zona, tako da me baš zanima kako će se situacija dalje razvijati. Na samom početku puno se govorilo o tome kako će nas dizajnere AI u potpunosti zamijeniti, a ja se samo nadam i čekam kada će nam neki alat omogućiti da radimo manje, a ne više, kako je to obično do sada bilo. Za poslove koje radim još uvijek treba izvjesni human touch, pa se ne osjećam posebno ugroženo. Zapravo bi mi bilo idealno kada bih funkcionirala kao art direktor koji umjetnoj inteligenciji naređuje što da radi.

Kunsthalle Wien, banneri

Što misliš o aktualnoj situaciji na sceni grafičkog dizajna odnosno dizajna vizualnih komunikacija? Preuzima li djelovanje u sferi digitalnog dizajna primat nad dizajnom za tisak? Čime su okupirane mlađe generacije dizajnera?

Sudeći po prijavljenim radovima prije bismo mogli zaključiti da je situacija obrnuta. Ne, te dvije sfere dizajna su naprosto to – dvije sfere koje si međusobno ne konkuriraju, eventualno se jedino mogu nadopunjavati. Neki studentski radovi su nas zbilja oduševili, upravo je jedan od njih najviše ocijenjen rad na izložbi. Mlađim generacijama bih poručila da nastave biti ambiciozni, nepokolebljivi i da nas što više izbacuju iz zone komfora. Voljela bih kada bismo svi skupa bili malo više hrabri.