Iz teksta Alire Hrabar Bekar:
“Izložba na neki način predstavlja naličje Bisove samostalne izložbe kustosa Davora Matičevića postavljene u Muzeju za umjetnost i obrt 1979. godine, koja je uslijedila nakon požara Bisovog ateljea u kojemu je nestao veći dio njegovog životnog opusa kojega je sam čuvao. Usmjerena je na metodologiju istraživanja ‘zagubljene’ građe, a ilustrirana radovima Ferde Bisa (1910. – 1980.), grafičkog dizajnera, slikara i ilustratora, koji su već prikazani na spomenutoj izložbi, ali i nekima koji su u međuvremenu pronađeni.

Ferdo Bis s kćeri Ivom, 1961., Zagreb

Prilikom prijave ove koncepcije znala sam da Matičevićevu ocjenu opusa Ferde Bisa nećemo moći ili točnije rečeno nećemo niti trebati opovrgavati jer je u trenutku obrade bila izuzetno dobro ‘pretpostavljena’, a i Bis je preminuo svega par mjeseci nakon održavanja njegove prve i jedine samostalne izložbe. No, nadala sam se da ćemo ovom drugom izložbom opovrgnuti Josipa Depola koji se tada pitao je li moguće uopće zaokružiti Bisov ‘portret’ na osnovu sačuvanih fragmenata. Depolo se tu referirao na dio zagubljene Bisove profesionalne predratne povijesti, a ujedno i na ‘krhkost i prolaznost djela primijenjene umjetnosti’. U tom smislu, kad govorimo o komercijalnom dizajnu posljeratnog perioda, primjerice 1947. – 1960., bilježimo i dalje izuzetno mali broj pronađenih radova koje je Ferdo Bis realizirao za reklamnu industriju, što ne odgovara realnoj slici čije obrise upotpunjujemo temeljem raznih pisanih i usmenih izvora.

Prospekti “The sunny Adriatic”, 1958. (naslovnica) i “Holidays in Various Lovely Resorts”, 1957. (unutranja duplerica)

Bisova tragična priča o požaru koji je uništio njegove izvornike – skice, crteže, predloške za tisak, otisnute primjerke radova – poslužila nam je kao dodatni poticaj istraživanju, ali i kao dobar okvir za pojašnjavanje procesa obrade gradiva koji se primjenjuje prilikom ovakvih vrsta istraživanja. Dakle, jedan je cilj bio pokušati popuniti praznine o kojima govori Depolo uz one koje ne spominje, a koje smo tijekom istraživanja detektirale. Naime, uspjele smo djelomično dopuniti njegov portfelj radova, i što je možda još važnije, djelomično rekonstruirati njegovu profesionalnu biografiju. U tomu su pomogli razgovori s Bisovom obitelji, djelatnicima Ozehe i razni pisani izvori od 1980. godine do danas, na teme koje su usko vezane uz njegov rad na polju stripa, animiranog filma i komercijalne grafike. Tu se doslovno radilo o rekonstrukciji jednog ispunjenog i aktivnog umjetničkog života na temelju malih pokidanih komadića životnih sličica rasutih na doduše ne geografski preširokom području, ali duboko zakopanih u razne arhive, ljepljive slojeve ljudskog sjećanja i proizvoljne zaključke kojih ne nedostaje u bespućima interneta, a koje smo pokušale povezati u smislenu cjelinu.

Serija letaka za proizvode tvornice RIZ (naslovnice) , 1958. – 1959.

Drugi je bio cilj pojasniti putovanje građe i gradiva koje dolazi u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (NSK) i fondove i zbirke Hrvatskog državnog arhiva (HDA), njihovu obradu i čuvanje te prikazati scenarije istraživanja i pretrage arhivskih zbirki i fondova. U procesu rada na ovoj izložbi, otvorio se i niz često nevidljivih pitanja s kojima se svakodnevno susreću u radu djelatnici spomenutih institucija, što je još jedan dio naličja o čemu govori ova izložba.

Omotnice knjiga “Vruće selo na Madagaskaru”, 1961., “Netko će noćas umrijeti na Antilima“ 1960., “SOS na Jadranu”, 1964.

U vremenu kad još uvijek osvještavamo, opsegom velik i nepregledan, zagubljeni dio naše dizajnerske prošlosti i pokušavamo stvoriti okvir za njeno povijesno tumačenje, mi dizajneri često puta mimoilazimo ključne institucije koje brinu o našem nasljeđu. Često puta ne razmišljamo zašto je važno čuvati svoj rad, a još manje kako ga što kvalitetnije sačuvati. To je posebice vidljivo kod agencijskih dizajnera čiji se rad često smatra samo potrošnom robom. Zbog toga je ova izložba svojevrsni priručnik o arhiviranju, ali i poticaj svim dizajnerima na osvještavanje važnosti čuvanja njihovih recentnih radova za nadolazeće generacije. I kao zaključak, je li moguće opovrgnuti Depola? Dakako da jest, ali samo ako ostavimo ovo poglavlje naše dizajnerske povijesti i dalje otvorenim i pristupačnim.”

Oglasne kampanje (izbor): Losion za čišćenje lica Elida Akvatan, 1964. i Kalodont extra, 1964. – 1965.
Oglas “Po jutru se dan poznaje..”, 1968.