Bez ikakve dvojbe, Laibach je najuspješniji i najdugovječniji umjetnički projekt ponikao na području SFRJ. Među prvima su inzistirali na anonimnosti kolektivnog rada odnosno funkcionalnim organizacijskim identitetima (Eber–Keller–Dachauer–Salliger) koji nadilaze građanske identitete članova. Suprotstavljajući se klasičnom shvaćanju umjetničkog rada obilježenog individualnim autorstvom i idejom autonomije umjetnosti stavljanjem nominalno anonimnog, neindividualiziranog, kolektivnog stvaralaštva u prvi plan, negiraju institucionalne hijerarhije i moći tradicionalnog muzejsko galerijskog umjetničkog sustava. Simbolički NSK državom u vremenu nadživjevši raspad inicijalnog konteksta države nastanka, federativne Jugoslavije, transcendirali su granice država. Uspješno su izbjegli i svođenje na kliše disidentskih — antikomunističkih — umjetnika kao i pokušaje nove nacionalne aproprijacije.

Smrt ideologije, 1982.

Održali su koncerte u nizu država uključujući tu i onaj u Sjevernoj Koreji, realizirali glazbu za filmove i kazališne predstave, obrađivali Bacha (Kunstderfuge, 2008.) i Wagnera (koncerti Volkswagner, 2009., neobjavljeno), sjevernokorejske pjesme i soundtrack filma Moje pjesme moji snovi (The Sound of Music, 2018.), održali niz izložbi, i u petom desetljeću rada objavljuju neke od najsnažnijih i najkompleksnijih radova (Alamut, 2025.). Projektima poput box seta Revisited (2020.), muzičkim re-enactmentom historijskog koncerta na zagrebačkom Muzičkom bijenalu 1983. pod nazivom We Forge the Future – Live at Reina Sofia (2021.), albumima Sketches of the Red Districts (2023.) i Opus Dei Revisited (2024.), kao i obradom pjesme “Top” Bijelog dugmeta — “Die Kannone” — te nastupom pod nazivom Četvrto zasjedanje AVNOJ-a na Avnoj Festu u Muzeju Avnoja (Jajce 29.11.2025.), i sami su se vraćali, preispitivali i referirali na vlastiti rad osamdesetih i devedesetih godina.

Austellung Laibach Kunst, pozivnica, Galerija PM, Zagreb, 1983

U priči o Laibachu konstantno se urbane legende, medijski mitovi i novinske ali i njihove vlastite mistifikacije isprepliću s nesumnjivim istinama, faktografijom i crnim rupama u znanju, upravo stoga što je to od samih početaka jedan od temeljnih modusa njihova djelovanja. Svojim opsegom ova izložba ne pretendira da bude iscrpna retrospektiva tog velikog opusa. Koz arhivske materijale, vizuale, glazbu i multimediju, kombinirajući orginalne artefakte, dokumentarne materijale i reprodukcije, izložba Laibach: Dvorana ogledala 1980–1995. tematizira prvih petnaest godina djelovanja multimedijskog kolektiva Laibach, istražujući i ispitujući kompleksne odnose umjetnosti i politike, ideologije i medijske industrije u njihovom djelovanju od samih početaka u socijalističkoj Jugoslaviji do međunarodnog proboja; kroz promjene lokalnog ali i međunarodnog konteksta te savladavanje konceptualnih izazova koje su za njihovo djelovanje postavljali raspad SFRJ i ratovi devedesetih.

12. Muzički biennale Zagreb, 1983

Prva, u postavu i kontekstu izlaganja ponešto drugačija iteracija ove izložbe, pod naslovom Moć, provokacija, dekonstrukcija — LAIBACH 1980.–1995. bila je postavljena u Muzeju crvene povijesti u Dubrovniku od 22.3 do 15.6.2025., u trenutku dok je Laibach velikom turnejom promovirao reizdanje svog prelomnog albuma Opus Dei (1987.), kojim su na domaćem terenu ustanovljene principe i mehanizme rada transponirali u “zemlje zapadne demokracije” kritikom tržišnog totalitarizma kroz kritiku pop industrije, odnosno razotkrivanjem pop kulture kao industrijskog i ideološkog mehanizma (Opus Dei, Sympathy for the Devil, Let It Be…).

Putovnice NSK

Kada kažemo da izložba tematizira djelovanje Laibacha tih “herojskih osamdesetih godina” ustvari mislimo na “duge osamdesete”: one koje počinju nešto ranije, s punkom i Novim valom, a završavaju nešto kasnije od kronoloških osamdesetih, u ovom slučaju s potpisivanjem Daytonskog sporazuma i prestankom opsade Sarajeva (koja je trajala 44 mjeseca, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine). Riječ je, dakle, o onome što možemo nazvati “jugoslavenskim” periodom njihovog djelovanja, odnosno izložba na izvjestan način pokriva period između dvije smrti: između fizičke smrti Josipa Broza Tita i simboličke smrti njegovog revolucionarnog projekta modernističke, samoupravne i nesvrstane Socijalističke Jugoslavije, osamostaljivanja nacionalnih država, krvavog rata u Bosni i Hercegovini i vojne intervencije NATO pakta. To jest, od osnivanja Laibach Kunsta u rudarskom Trbovlju 1.6.1980. godine, preko njihovog uspona ne samo na domaćoj nego i međunarodnoj sceni, medijskih skandala i moralne panike koja je pratila njihov rad, do trenutka kada je 1995., u još uvijek opkoljenom Sarajevu u sklopu svoje “Occupied Europe NATO” turneje (kojom su promovirali album NATO) zajedno s kolektivom Neue Slowenische Kunst u Narodnom pozorištu simbolično proglašena NSK Država Sarajevo i održana dva koncerta, od kojih je drugi bio 21.11.1995., upravo na dan potpisivanja okvirnog mirovnog sporazuma u Daytonu.

Nova Akropola, naslovnica albuma, 1985.

Taj period Laibachovih “dugih osamdesetih” možemo konceptualizirati i kroz tri sekvence njihovog djelovanja koje ne treba shvaćati kao “stilske formacije”, formalne promjene stila ili koncepta, nego reorganiziranje u širim promjenama konteksta djelovanja i recepcije. Inicijalni period djelovanja Laibach Kunsta obuhvaća vrijeme od osnivanja 1980. do 1984., u okvirima alternativne kulturne scene, te je obilježen nizom poznatih medijskih skandala poput onog oko nastupa na Muzičkom bijenalu u Zagrebu (1983.). Drugo razdoblje označeno je djelovanjem u okviru kolektiva Neue Slowenische Kunst (1984.–1991.), umjetničkog projekta koji uz Laibach čine Gledališče sester Scipiona Nasice i grupa vizualnih umjetnika Irwin. Tu sekvencu odlikuje prerastanje iz jednog od pripadnika šire alternativne (punk, kulturne, omladinske…) scene u samostalnu organizaciju. U periodu rastućeg nacionalizma njihov ključni proizvod je monumentalni retroavangardni kazališni događaj Krst pod Triglavom (Krštenje pod Triglavom), zasnovan na motivima Prešernovog epa Krst pri Savici. U periodu nestanka izvornog državnog, političkog i kulturnog okvira (1991–95.) odvija se treća sekvenca: transformacija kolektiva NSK u NSK Državu u vremenu, bez stalnog teritorija, s privremenim “oslobođenim zonama”, poput NSK Države Sarajevo uspostavljene 1995. kada je Laibach u još uvijek opsjednutom gradu održao dva koncerta u sklopu Occupied Europe NATO turneje.

Ljubljana, Zagreb, Beograd, plakat, 1987

Otkud izložba jednog muzičkog sastava u galeriji dizajnerskog društva? Kao prvo zato što Laibach nikad nisu bili samo band. Štoviše, od core članova niti jedan nije muzičar u tradicionalnom smislu riječi (kao što to nije, npr. ni Brian Eno). Pisci su mnogih manifestnih tekstova a nisu ni književnici ni esejisti. Proizvodili su slike i grafike a nisu ni slikari — nije li i Adolf Hitler bio slikar? Njihove slike više su manifesti nego artefakti koji se zanatskom vještinom bave problemima vizualne forme.

Laibach & Tito, foto: Jane Štravs, 1984

Ne smatra ih se ni “kraljevima performansa” mada su često radikalnije od “kraljice performansa” Marine Abramović poništavali granicu između života i umjetnosti. Posljednjih desetljeća svog rada je veliki Branko Vučićević — filmski kritičar, esejist, scenarist i asistent režije, u biti ko-autor filmova Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika, Bahrudina Bate Čengića i Karpa Godine, pisac, urednik i prevoditelj — govorio da se ustvari uvijek bavio dizajnom. U strogom smislu to je bilo točno tek u nekoliko slučajeva, između ostalog i opremanju epohalne knjige Mixed media Bore Ćosića (1970.) u kojoj su mladi članovi Laibacha pronašli fotografiju šalice s kukastim križem reproduciranu na problematičnoj slici izloženoj u galeriji PM 1983. godine, što je rezultiralo skidanjem izložbe i pratnjom milicije do vlaka za Ljubljanu uz poruku “Idite vi negdje drugdje pokazivat tu svoju ljepotu!”. I Laibach se dakle bave dizajnom. Ne samo po tome što su neki članovi doista bili učenici ljubljanske škole za oblikovanje a drugi grafičke tehnologije, ili u uskom smislu dizajniranja plakata i omota ploča. Njihov cjelokupni rad je djelovanje na način dizajna. (…)

— Iz teksta Marka Goluba i Dejana Kršića