Velik dio hrvatskih praktičara dizajna barem u teoriji dobro razumije pravu bit svoje profesije, a hrvatska politika i gospodarstvo tek trebaju prepoznati strateške vrijednosti dobrog dizajna. Takav se zaključak nameće uvidom u osamdesetak radova izabranih da predstavljaju najbolje što dizajnerska profesija u Hrvatskoj ove godine može ponuditi. Od 214 prijavljenih radova, selekcijska komisija sastavljena od profesionalnih dizajnera, uglavnom dobitnika nagrada na predhodnoj izložbi društva, izabrala je tek osamdesetak. Čak polovica selektiranih radova s područja grafičkog dizajna vizualnih komunikacija, ali i novih medija, naručena je od kulturnih institucija, gdje su dizajneri već tradicionalno mnogo slobodniji u kreativnom izražavanju. Radeći za kulturu, nisu za svaki kvalitativan pomak prisiljeni boriti se s mediokritetskim mentalitetom, kao što je čest slučaj s projektima za gospodarstvo. Zato se ne treba čuditi ako je tek desetak radova naručenih od strane gospodarstva našlo svoje mjesto na izložbi. K tome, riječ je o radovima strateški perifernog značaja, poput čestitki, kalendara, kataloga ili godišnjih izvješća. Kao da se proteklih godina uvriježila praksa, da hrvatsko gospodarstvo svoje glavne strateške projekte povjerava stranim agencijama ili njihovim filijalama u našoj zemlji. Uz nekoliko časnih iznimki, na izložbi ne nalazimo mnoga poznata imena starije generacije dizajnera, ali ni nekad neizostavnih zvijezda hrvatskih promidžbenih agencija. Produkcija komercijalnog dizajna u protekle dvije godine u nas, stručno gledano, nije bila dovoljno dobra da bi izdržala kriterije koje su postavili ocjenjivači. Ne začuđuje stoga ni što su se dizajneri u marketinškim agencijama diskretno distancirali od vlastitih radnih mjesta, odnosno pojavili se na izložbi kao neovisni autori, koji se predstavljaju projektima vezanim za kulturu. Očito nisu isti interes i mentalitet dizajnera koji oblikuju kulturne sadržaje i onih koji oblikuju oglašivačke sadržaje. To su dva različita svijeta, ali je možda upravo izložba stručne dizajnerske udruge razlog i prilika da se pokažu i usporede razlike u pristupu komercijalnom dizajnu i onom rađenom za kulturni sektor. Koliko god hrvatski komercijalni dizajn vapi za dobro oblikovanim rješenjima, životno je važno pitanje za svako gospodarstvo, pa i naše, ustanoviti bi li se drugačiji pristup stvarima doista pokazao i komercijalno uspješnijim, jer ipak kultura tržišta kojem su ti proizvodi i poruke namijenjeni određuju pristup dizajnu. Na ovoj izložbi nećete naći ni radove “novokomponiranih” dizajnera i tvrtki, koji su u proteklih desetak godina u Hrvatskoj pronašli plodno tlo za dokazivanje tvrdnje, da se bez potrebne naobrazbe i stručnosti dizajnom može baviti svatko tko sebe ocijeni za to sposobnim. Veliki dio hrvatskog menadžerskog lobija pronašao je upravo u njima čvrste saveznike za provođenje u djelo svojih mediokritetskih ambicija, i to po cijenama koje su često ispod svake časti profesionalnog ponašanja. Njihovi uradci kulturološka su sramota, o kojoj bi profesionalci iz struke morali što prije javno progovoriti, jednako kao i o sličnoj situaciji vezanoj za hrvatsku prisutnost na internetu, gdje su, ulogu dizajnera i komunikatora odavno preuzeli informatičari. Kronična gluhoća velikog dijela društva za pitanja naše struke urgentno traži otvaranje javne rasprave o hrvatskom strateπkom opredjeljenju prema dizajnu. Na ovoj ćete izložbi svakako zamijetiti prisutnost mladih dizajnera, koji su, savladavši vrijednosti globalne dizajnerske baštine, nakon završenog studija, s velikim entuzijazmom krenuli u stvarnost profesionalne djelatnosti potpuno sami, radeći na periferiji tržišnih zbivanja i skupo plačajući vlastitu kreativnu slobodu. Istovremeno, lavovski dio poslova na tržištu obavljali su upravo oni koji za ovu izložbu nisu dobili prolaznu ocjenu selekcijske komisije. Premda predstavnici nove generacije djeluju kao katalizatori i trendseteri koji uvode novi, međunarodni senzibilitet na domaću scenu, pitam se zbog čega svoju golemu energiju i strast ne usmjere prema lokalnoj tradiciji i kulturi, te u sklopu toga konteksta pokušaju definirati temelje onoga što bi jednog dana mogli nazvati hrvatskim dizajnom. Japanski, nizozemski, skandinavski i talijanski dizajn duboko su ukorijenjeni u lokalnoj tradiciji i kulturi vlastitog naroda. Teško je vjerovati da naπa tradicija i kultura nemaju što ponuditi svijetu. U ovoj prezentaciji hrvatskog dizajna općenito nedostaje viπe alternativnih načina promišljanja dizajna, eksperimenata i istraživačkog duha, pogotovo na podruju komunikacija i inovacija, ali i koncipiranja budućih scenarija uloge dizajna. Za samu pak izložbu bilo bi dobro da s vremenom preraste u manifestaciju hrvatskog dizajna, na kojoj bi svi oni koji o dizajnu imaju što reći, praktički testirali i elaborirali svoje ideje, iskustvo i znanje, kroz samu izložbu, kroz radionice, popratna predavanja, simpozije, publikacije ili pak putem web sitea. Iako se svojom kvalitetom izložba 02 može uspješno nostiti sa sličnima u svijetu, hrvatski dizajn očito mora učiniti još veliki iskorak ne bi li dosegnuo visine kojima se kao profesionalci iskreno divimo pronalazeći ih na stranicama inozemne stručne literature. Dok se taj iskorak ne dogodi, prava slika našeg dizajna, onakva kakvu podræava hrvatsko društvo i gospodarstvo, svakodnevno će nas i dalje dočekivati na ulicama naših gradova i u njihovim prodavaonicama. Hrvatski produkt dizajn na ovoj izložbi zastupljen je samo s devet radova, što je izraz naše već poznate realnosti. Odvojimo li četiri projekta zaustavljena u fazi prototipa i dva oblikovana za inozemne naručitelje, tek preostala tri, ostvarena za hrvatsku privredu, odaju nam pravo lice domaćeg poduzetništva. Slijedeći svoj socioliberalni mentalitet iz nedaleke nam prošlosti, ono je i dalje sklonije lošem preslikavanju stranih uzora nego ulaganju u edukaciju i raspoloživu domaću inventivnost, pamet i talent. Nedostatak dobro dizajniranih hrvatskih proizvoda, usluga, identiteta i sustava vizualnih komunikacija na ovoj izložbi viπe je stvar nehaja i neznanja nego objektivnih gospodarskih teškoća. Hrvatska je sa svojom relativno primitivnom tehnologijom proizvodnje u malim serijama dušu dala za to da čestim intervencijama osmišljenog i ciljanog dizajna dodaje nove vrijednosti i stvara serije visokovrijednih proizvoda zanimljivih i za ostatak svijeta. Razvijenije zemlje sa svojim kompleksnim i skupim tehnoloπkim strukturama, prisiljene su takve inovacije proizvoditi u zemljama Dalekog istoka, gdje je pokretanje takvih procesa neusporedivo bezbolnije. Republika Irska bila je prije petnaest godina nerazvijenija zemlja od Hrvatske. Zahvaljujući svojoj strategiji koja je izabrala dizajn kao jedan od prioriteta, u definiranju proizvoda i u definiranju komunikacije sa svijetom, dosegla je mjesto jedne od najnaprednijih svjetskih država. Sa samo tri i pol milijuna stanovnika. Podizanje vrijednosti proizvoda u širem okruženju djelovanja nekoga gospodarstva moguće je jedino boljim dizajnom. Oblikovanje novih, inventivnih proizvoda i usluga, bit će stoga već sutra važnije za naš život nego ikada prije. Želimo li postati dijelom Europe, naš strateški cilj mora prije svega biti oblikovanje prepoznatljivog vlastitog identiteta. Originalnost pristupa hrvatskom imidžu pitanje je kulturne tradicije. Prepoznatljivost u svijetu moguće je postići jedino putem promišljenog i strateški dobro koncipiranog dizajna. Tu poglavito mislim na definiranje takve orijentacije koja će u društvu biti široko prihvaćena i koja će obuhvatiti konačno rješavanje pitanja edukacije i profesionalne prakse dizajnera, ali i socijalnu problematiku, poput zaštite okoliša ili problema invalidnih i nemoćnih osoba. Trenutna politika i društvena svijest o vlastitom izgledu, ma koliko se nekima činila dobrom, prezentirana na ovogodišnjoj izložbi Hrvatskog dizajnerskog društva, govori o krizi identiteta Hrvatske same. Stoga ona ne dira samo nas koji se u Hrvatskoj profesionalno bavimo dizajnom ili se njime tek želimo baviti, već i u samo srce hrvatske kulture.

Željko Borčić, predsjednik HDD-a (2001.-2003.)

Organizacija: Mladen Orešić, Ira Payer, Davor Bruketa, Lana Cavar, Danijela Domljan, Sven Jonke, Boris Ljubičić, Sanja Pavlica, Mario Petrak, Nikola Radeljković, Antun Zidić, Ana Žaja, Jana Žiljak
Suorganizacija: Studij dizajna Arhitektonskog fakulteta, Kulturno informativni centar, Galerija Forum
Koncept i postav izložbe: Filip Gordon Frank, Vedran Kasap, Mladen Orešić
Vizualni identitet: Željko Borčić