Zapravo, sve vrijeme ništa se ne mijenja, nego tako, kako se mi s godinama mijenjamo program se korigira. Pitanje je hoćemo li baš ovu kuću napraviti. Poslije nekog vremena moja žena može razmisliti i uprijeti prstom na neko mjesto u nacrtu. Na kraju je rekla: ‘Zašto bismo gradili? Zašto ne stavimo dva kontejnera? Za to ne trebamo građevinsku dozvolu!’
Bogdan Budimirov, u razgovoru s Vladimirom Mattionijem, ljeto 2002.
Sebi karakterističnim aforizmom Bogdan Budimirov ironizira, ali zapravo razotkriva zamku projektiranja za samoga sebe. Projektirati vlastitu kuću, arhitektu je teško. Osobito kada se radi o zemljištu za koje je obitelj emotivno vezana. Parcela na Perjavici vrlo je velika, zelena i osunčana, lišena olakotnih prostornih ograničenja: moguće su bezbrojne varijante rješenja. Arhitekt za sebe teško nalazi vremena jer uvijek postoji važniji posao, što dodatno koči ionako spori proces nastajanja kuće.
Projekt kuće za suprugu i sebe Budimirov je započeo krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je njemu bilo tek četrdeset. Otad su prošla desetljeća: 21. varijanta napokon je ostvarena. Kuća za dvoje danas je gotovo dovršena; preostalo je ugraditi nešto opreme i izvesti završni sloj poda u interijeru. U međuvremenu, vlasnici su se uselili u kuću. Unijeli su samo najnužnije stvari. Budimirov je u dnevnom boravku na mjesto budućeg stola za blagovanje postavio svoj crtaći stol Moya za kojim projektira pozicije opreme i detalje koji nedostaju. Producira nacrte na dnevnoj bazi. Soba za boravak postala je arhitektonska radionica; Kuća za dvoje postala je Budimirovljev work in progress – kuća ispražnjena od suvišnog. Svakodnevan rad kao smisao, življenje života.
Lovorka Prpić, Oris 104, 2017.
Bogdan Budimirov
Rođen 1928. u Izbištu, Banat. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beloj Crkvi, gdje je maturirao 1948. godine. Iste godine došao je u Zagreb i upisao se na Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Apsolvirao je 1960. godine, a diplomirao 1975. Zaposlio se 1957. godine u GMP Jugomont kao šef tehnološkog odjela, gdje je radio do 1963. kada je prešao u projektnu firmu Inženjering-projekt kao šef grupe za prefabrikate. Godine 1966. prelazi u Interplet koji ga šalje u Njemačku u svoje poduzeće Interbau za tehničkog rukovodioca, gdje ostaje do 1969. godine. Od 1969. radi kod arhitekta Wirsinga a 1970. prelazi u projektnu firmu Plan GmbH. Od 1978. do 1985. radi u firmi Moya a nakon toga samostalno, sve u Munchenu. Vraća se u Zagreb 1988. godine i radi kao slobodni umjetnik. Za njegovo je djelovanje karakterističan rad u grupi, te stvaranje kompleksnog proizvoda (funkcija, konstrukcija, tehnologija i oblik). Kroz oblik grupnog rada stvorio je montažne sisteme YU-60, YU-61, Spačva, Marles i SPIG. U firmi Plan GmbH bio je zamjenik glavnog projektanta. Stvorio je montažne sisteme za izgradnju velesajma u Nuernbergu, te montažni sistem za izgradnju putničke zgrade aerodroma Munchen II, a kod Wirsinga čelični sistem za partijsku centralu SPD-a u Bonnu. U firmi Moya radio je na dizajnu uredskog namještaja. Tu je stvorio crtaći stol koji je 1982. dobio priznanje Gute Industrieform u Hanoveru. Danas se bavi industrijskim dizajnom i dizajnom unikatnog namještaja, te specijalnim konstrukcijama. Održao je brojna predavanja u stručnim institucijama i udrugama te na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2007. nakladnička firma UPI2M Books izdala mu je knjigu U prvom licu za koju je dobio publicističku nagradu UHA-e 2008. godine. Dobitnik je nagrade Viktor Kovačić za životno djelo 2006. godine.