Ivan Marušić Klif nagrađen na Praškom kvadrijenalu!

P1760438 (Custom)

Na 14. Praškom kvadrijenalu u utorak 11. lipnja svečano su dodijeljene nagrade te ugledne međunarodne manifestacije posvećene scenografiji i scenskom prostoru. Hrvatskom multimedijalnom umjetniku Ivanu Marušiću Klifu, predstavljenom izložbom “Klizanje u nepoznato / Sliding into the Unknown”, dodijeljena je nagrada Excellence in Performance Design. Kustosi izložbe su Marko Golub i Maša Milovac, izložbu je producirao HDD, a održana je u suorganizaciji HDD-a i Ministarstva kulture RH.

Ovo je treći put zaredom da je hrvatska nacionalna izložba nagrađena na Praškom kvadrijenalu, i ukupno četvrta nagrada u nizu. Naime, 2011. godine grupa Numen/ForUse (predstavljena izložbom ScenEGOgraphy u autorskoj koncepciji Ire Payer) dobila je Zlatnu medalju za najbolji scenski dizajn te Zlatnu medalju za najbolje korištenje kazališne tehnologije, a 2015. godine svi su sudionici izložbe Neopipljivo / Intangible (autorska koncepcija Marko Golub, Nikola Radeljković, Igor Ružić; umjetnici: BADco., Božena Končić Badurina, Boris Bakal & Leo Vukelić, Oliver Frljić & Igor Pauška, Damir Bartol Indoš & Tanja Vrvilo, Siniša Labrović, Kata Mijatović, Borut Šeparović i Vlasta Žanić) dobili Zlatnu medalju za najbolje korištenje scenskog prostora. S Ivanom Marušićem Klifom ovogodišnju nagradu Excellence in Performance Design ravnopravno dijeli još pet umjetnika i autorskih kolektiva – Jerildy Bosch, Zhou Zhengping, Michael Levine, Latai Taumoepeau i La Liga Teatro Elastico. Glavna nagrada Praškog kvadrijenala scenografije i scenskog prostora, Zlatna triga, pripala je Sjevernoj Makedoniji!

P1760552 (Custom)

Osim umjetnika Ivana Marušića Klifa i kustoskog dvojca Marka Goluba i Maše Milovac, koji su zajednički osmislili koncept instalacije, u realizaciji izložbe Sliding into the Unknown sudjelovao je i niz drugih autora. Autor kratkih filmova, odnosno videointervjua koji su njen sastavni dio, je kazališni kritičar Igor Ružić. Tekstove u katalogu koji tumače predstavljene projekte i kontekstualiziraju rad Ivana Marušića Klifa potpisuju Marko Golub, Maša Milovac, Igor Ružić i Janka Vukmir. U pripremi pojedinih segmenata izložbe sudjelovali su i snimatelj Miran Krčadinac, umjetnica Ana Hušman, dizajneri Andro GiunioSara SalamonSven Sorić i Hrvoje Spudić, kao i umjetnici Zlatko Burić KićoBranko BrezovecDamir Bartol IndošTanja Vrvilo i Ana Hušman koji u popratnim filmovima govore o svojim suradnjama s Klifom.

 

P1760414 (Custom)

“Izložba / instalacija Klizanje u nepoznato predstavlja multimedijski rad hrvatskog vizualnog umjetnika Ivana Marušića Klifa većinom u području kazališnih izvedbi u proteklih nekoliko godina.  Proistekao iz njegove individualne umjetničke prakse i kolektivne kreativne dinamike izvedbenih umjetnosti, Klifov rad u kazalištu bavi se transformacijom prostornih i vremenskih okvira scenskog prostora primjenom slojeva digitalnih i analognih slika. Klifa ne zanima stvaranje bešavne kazališne iluzije u kojoj jedan prostor imitira neki drugi, nego prostor čini aktivnim sudionikom izvedbe, oblikujući ga kao vibrantnu, kinetičku ekstenziju tijela i radnji izvođača. Koristeći statične i pokretne videoprojekcije, osciloskope kontrolirane vlastitim softverom i niz drugih tehnika, Klif pretvara scenski prostor u nešto poput glazbenog instrumenta. Metaforu glazbe ne koristimo olako. U kazališnom kontekstu, Klif djeluje u svojstvu aktivnog člana kreativnih kolektiva, ne u izdvojenoj ulozi scenografa.

 

P1760563 (Custom)

U radu s umjetnicima kao što su Zlatko BurićDamir Bartol Indoš i Tanja VrviloBranko Brezovec i Ana Hušman njegov se pristup oslanja na sinergiju s ostatkom tima koji koncipira i izvodi predstavu. Klif najčešće upravlja svojim tehničkim instrumentima uživo, u sinkroniji s drugim izvođačima, poput člana benda. Kolaži najrazličitijih digitalnih slika, osciloskopska svjetla, glasovi, sjene i pokreti izvođača, teksture fizičkog prostora zajednički stvaraju osjećaj začudnosti i izvedbe toliko guste da se čini kao da bi u bilo kojem trenutku mogle skliznuti u nepoznato.

P1760531 (Custom)

Predstaviti dizajn scenskog prostora u izložbenom kontekstu uvijek znači izazov. Ova izložba na njega odgovara oblikom “crne kutije” čiji se unutarnji i vanjski sadržaji međusobno nadopunjuju. Ekrani na vanjskim zidovima prikazuju videointervjue s vizualnom dokumentacijom o odabranim predstavama, projektima i suradnjama, posebno se osvrćući na kreativne procese te narav i ulogu Klifovih medijskih intervencija.

P1760595 (Custom)

Unutrašnjost instalacije predstavlja audiovizualni spektakl oblikovan iz ponovno prisvojenih multimedijskih elemenata korištenih u predstavljenim projektima koji se s vremenom razvija, rekonfigurira i stvara nova iskustva za gledatelja. Kao što je sav Klifov rad za kazalište strogo odgovor na specifične kreativne zadatke i tehničke okolnosti, tako ga i u ovoj instalaciji nalazimo kako ih adaptira za novo konceptualno i fizičko okruženje Praškog kvadrijenala.”
(iz teksta Marka Goluba i Maše Milovac)

P1760303 (Custom)

Tim izložbe “Klizanje u nepoznato”: Ivan Marušić Klif i kustosi Maša Milovac, Marko Golub

 

 

Više o predstavljenim projektima: 


Ljubavni slučaj Fahrije P.

Predstava Ljubavni slučaj Fahrije P. nastala je prema motivima iz stripova i drugih djela kultnog multimedijskog umjetnika Željka Zorice Šiša (1957. – 2013.), jedne od ključnih figura zagrebačke nezavisne umjetničke scene i svestranog autora koji je djelovao kao grafički dizajner, filmski autor, kazališni redatelj, umjetnik performansa i hepeninga, scenograf, pisac, aktivist, pokretač i organizator niza različitih festivala i kolektivnih akcija u javnom prostoru u kojima se miješaju historiografija, fikcija i društveni angažman. Autorski tim kojeg čine umjetnici različitih generacija, iz različitih disciplina – neki od njih i nekadašnji bliski Šiševi suradnici – predstavu grade slobodno reciklirajući i preslagujući njegov vlastiti imaginarij, ali i sam prostor izvedbe. Naime, predstava se izvodi u četiri prostora koji u sklopu zagrebačkog Studentskog centra imaju različite funkcije – foaje, mala kazališna dvorana, velika dvorana za kinoprojekcije, kroz koje publika, ulazeći iz jedne situacije u drugu, putuje zajedno s izvođačima. Klifov doprinos dominantan je u najintenzivnijoj, trećoj sekvenci, koja se odvija na pozornici pred velikim kino-platnom i uključuje cijeli ansambl izvođača u interakciji s videoprojekcijama. Sve se ovdje odigrava uživo – bend izvodi “soundtrack” predstave, Klif u stvarnom vremenu rukovodi projekcijama i animacijama unutar nje koje, iz scene u scenu, savršeno korespondiraju s pokretima i radnjama glumaca. Svjetlo projektora pritom služi i kao glavna rasvjeta cijele sekvence, projekcije služe kao scenografija, a pojedini njeni elementi i kao virtualni rekviziti izvođača. Ova sekvenca izravna je manifestacija ideje izvedbene adaptacije stripa, odnosno pretapanja dvaju medija, dviju disciplina. Sasvim doslovno – pred publikom se na pozornici igra strip, ponekad unutar ogromnih panoramskih crteža imaginarnog urbanog pejzaža, ponekad u segmentiranim pravokutnim “interijerima” stripovskih tabli. Kako bi se u ovim uvjetima održao fluidan scenski prostor responzivan na sve (često visceralne) radnje koje se u njemu događaju, Klif ga osobno u svakoj izvedbi predstave rekreira uživo, koristeći se bibliotekom animacija i crteža koje je za potrebe predstave, inspiriran originalnim Šišovim stripovskim tablama, izradio (također) strip-autor, ilustrator i legenda klupske scene Igor Hofbauer.
(tekst: M.Golub)

Ljubavni slučaj Fahrije P. Fotografija: Damir Žižić

Ljubavni slučaj Fahrije P. Fotografija: Damir Žižić

Autorski tim: Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Dragana Milutinović, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Jankovic, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof, Henning Frimann Larsen, Peter Oliver Joergensen, Ana Janjatović Zorica
Kostimografi: Twins – Domagoj Štimac i Damir Begović
Koncept i produkcija videa: Ivan Marušić Klif
Ilustracije: Željko Zorica Šiš, Igor Hofbauer
Produkcija: Kultura promjene, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, Teatar &TD
Godina: 2017.

 

Pripovijetka

Pripovijetka je prostorno-specifična višekanalna audiovizualna instalacija Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa, postavljena u javnom gradskom prostoru u Zagrebu u okviru programa kulturne manifestacije Nuit Blanche 2017. godine. Sastavljena od LED ekrana različitih dimenzija i formata postavljenih među zelenilom na samom ulazu u gradski park, instalacija čini scenu za animiranu interpretaciju narodne basne Jaje Harambaša. Priča je to o hrabrom jajetu koje napušta grad u potrazi za boljim mjestom za život, a u toj akciji pridružuju mu se, jedan po jedan, i ostali životinjski likovi, aktualizirajući pritom glavne značajke i probleme stanovanja u gradu poput pitanja javnog prostora, arhitekture i svakodnevnog života. Pripovijetka je autorsko djelo Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa koje dramaturški i vizualno stvaraju priču koristeći se već usavršenim metodama iz svojih prethodnih suradnji. Riječ je o kolažiranju vizualnih materijala iz vrlo različitih izvora koji se slažu u slojevima jedni preko drugih – od fotografija i videa prirode i urbanih prostora snimljenih za potrebe filma ili prisvojenih s weba, do crteža i ilustracija životinjskog i biljnog svijeta preklopljenih sa snimkama stvarnih životinja i dijelova ljudskih lica (usta, oči) koje im daju začudnu teksturu i ljudske osobine. Kao što se u Pripovijetci tradicionalna narativna forma koristi kako bi se adresirali sasvim konkretni problemi današnjeg vremena, tako i sami protagonisti priče oživljavaju pred nama kao amalgami motiva sa starih crteža i grafika te lica i glasova autora instalacije, članova njihovih obitelji, prijatelja i kućnih ljubimaca. U strukturi jednostavna, lepršava, duhovita, ali slojevita i poučna priča o Jajetu ispričana je na principu nabrajanja i variranja kojim u radnju jedan za drugim ulaze novi likovi i njihove situacije, što umjetnicima ostavlja puno prostora za igru. Fragmentirana u prostoru, a i vremenski definirana činjenicom da se reproducira u beskonačnoj petlji, Pripovijetka se mogla doživljavati na puno različitih načina – publika je mogla pratiti cjelinu ili fragmente, uključivati se i isključivati iz priče, aktivno je pratiti ili se prepustiti atmosferi koju stvara u inače statičnom gradskom parku. (tekst: M.Milovac)

Pripovijetka. Fotografija: Damir Žižić

Ana Hušman & Ivan Marušić Klif, “Pripovijetka”. Fotografija: Damir Žižić

Autori: Ana Hušman, Ivan Marušić Klif
Dramaturgija: Jasna Jasna Žmak
Glazba: Tomislav Domes
Miksanje zvuka: Willem Miličević
Glasovi:  Ana Hušman, Ivan Marušić Klif, Tomislav Domes, Marijana Rimanić, Nataša Kanceljak, Mikula Marušić, Oskar Hušman Domes
Producent: Turistička zajednica grada Zagreba
Godina: 2017.

 

Bife Titanik

Predstava Branka Brezovca Bife Titanik skrojena je iz tri sasvim različita predloška: istoimene pripovijetke Ive Andrića o stradanju Židova pod ustaškom vlašću u vrijeme 2. svjetskog rata, monologa iz romana Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraija te filozofskog traktata Strah i drhtanje u kojem Søren Kierkegaard analizira narav vjere oslanjajući se na starozavjetnu priču o Abrahamu i Izaku i njene etičke implikacije. Ova jukstapozicija triju predložaka nije sasvim čvrsta i otvara vrlo delikatan prostor za interpretaciju, tim više što su u nju dodatno upletene i (vizualne) reference na aktualna politička zbivanja u Hrvatskoj, konkretno uspon radikalne desnice koji je koincidirao s premijerom predstave i kontroverzan odnos službene politike spram antifašističkog nasljeđa. Sukladno tome je i sam scenski prostor koji sukreiraju videoprojekcije Ivana Marušića Klifa i Ane Hušman definiran logikom “grubog kolaža” statičnih i pokretnih slika koje ga potvrđuju i poništavaju, stješnjuju i rastvaraju, ovisno o tome gdje se u predstavi nalazimo. Naime, Bife Titanik nije igran u konvencionalnoj kazališnoj dvorani već u ekstremno klaustrofobičnom, u crno prefarbanom podrumskom prostoru Udruge Eurokaz koja je producirala predstavu. Gledalište (dovoljno da primi 30 ljudi) pomiče se i rotira ovisno o tome gdje se u tom stiješnjenom prostoru odvija koja scena, a same projekcije klize kroz njega, namjerno nezgrapno našivene jedna na drugu, često iz oštrih kutova koji sliku deformiraju i tjeskoban prostor, nalik utrobi spomenutog engleskog broda, čine još tjeskobnijim. Kao i kod niza drugih predstava Branka Brezovca, projekcije imaju i dodatnu funkciju scenske rasvjete, što znači da su glumci kroz cijelo trajanje izvedbe u čvrstom zagrljaju s projekcijama. Kako bi se sve to odvijalo sinkrono bitnu ulogu igra i glazba koja, poput metronoma, izvođačima služi kao prostorni i vremenski orijentir. Klif i Hušman u zadanim prostornim i dramaturškim okvirima kreiraju kataloge slika i animacija specifično namijenjene različitim scenama u predstavi. U dijelovima baziranim na Andrićevom predlošku stvaraju vrlo intenzivan intiman pejzaž naseljen gilliamovski kolažiranim i animiranim figurama zločinaca i egzekutora iz 2. svjetskog rata. Kod Kierkegaarda, odnosno Abrahama i Izaka, prostor se rastvara u panoramske pustinjske i planinske prizore, a u scenama iz Ljubavnika u Bolzanu Klif i Hušman igraju se sa slikama dvojakog značenja, u kojima digitalni skenovi šunke, primjerice, sugeriraju teksturu mramora, držeći cijelo vrijeme u napetosti odnos tijela i arhitekture, fizičkog i mentalnog prostora, mikro i makro-svijeta. Ova dvojakost do posebnog izražaja dolazi na samom kraju gdje prostorom, kao u nekom vakuumu, u svim smjerovima jure vlakovi, da bi se početna klaustrofobija konačno rasplinula prizorom oblaka asteroida, sačinjenih od skenova/fotografija stotina malih kamenih oblutaka. (tekst: M.Golub)

Bife Titanik. Fotografija: Lili Zaneta

Branko Brezovec, “Bife Titanik”. Fotografija: Lili Zaneta

Koncept i režija:  Branko Brezovec
Video projekcije:  Ana Hušman & Ivan Marušić Klif
Izvode: Jelena Miholjević / Suzana Brezovec, Zlatko Burić, Domagoj Janković, Borna Baletić, Ana-Marija Filipec
Scena: Stjepan Filipec
Kostimi: Petra Mina & Ana Marija Franić
Glazbene ekstenzije: Antun Toni Blažinović
Svjetlo: Petar Strmečki
Maske: Tihomir Marinković
Tehničko vodstvo: Tomislav Božić
Tehnička realizacija pogona pokretnih projektora: Igor Brkić
Softver za kretanje projektora i video playback: Ivan Marušić Klif
Produkcija: Eurokaz
Godina: 2016.

 

D.B. Indoš i Kuća ekstremnog muzičkog kazališta

Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo dugogodišnji su umjetnički partneri koji se bave eksperimentalnim kazalištem i performansom i čije se izvedbe mogu promatrati kao kazališni serijali koji pripadaju zajedničkom konceptu Damira Bartola Indoša “Kuća ekstremnog muzičkog kazališta”. Karakter njihove suradnje s Klifom, koja traje godinama, nikad nije strogo definiran na osnovi neke jasno određene hijerarhije i programa, nego ona naprotiv, djeluje prirodno i fluidno, a neka od Klifovih jednom izvedenih tehničkih i medijskih rješenja ovi umjetnici jednostavno s vremenom usvajaju, recikliraju, nadograđuju i prilagođavaju svojim novim projektima. Ovaj umjetnički dvojac takav prostor kreativne slobode, uostalom, pružaju svim svojim suradnicima. Damir Bartol Indoš, čiji umjetnički rad seže još od vremena Kugla glumišta, zagrebačke kazališne skupine s kraja 70-ih i početka 80-ih godina koja je djelovala u prostorima Studentskog centra, ključna je i formativna figura za Klifa. Indoš i Vrvilo razvili su jedinstven format multimedijskog performansa koji se prelijeva iz izvedbe u izvedbu, u nekima od kojih je Klifov doprinos neizostavan. Primjerice, Klif u njih intervenira nadzornim kamerama, videoprojekcijama i njihovim svjetlom, uživo miksajući videoreprodukciju performansa sa samim performansom, a budući da je riječ o signalu tzv. zatvorenog kruga (closed-circuit), cijeli sistem sam sebe regenerira i usložnjava na nepredvidljive načine. Drugdje, projiciranjem slike iz nadzornih kamera, Klif tijekom izvedbe čini vidljivom nevidljivu utrobu Indoševe invencije – instrumenta šahtofona, sastavljenog od opruga smještenih u rezonirajuću kutiju (šaht). U predstavi Šahtofonija rumorista, koristeći osciloskope, stvara pak vizualni prikaz zvuka koji nadopunjuje i amplificira izvedbu, dok za predstavu Sat pauk kiša Tivoli bewegen razvija vlastiti računalni program kojim hakira postojeći tekstualni predložak, uživo u sinkroniji s izvođačima generirajući digitalnu inačicu tzv. vizualne, odnosno konkretne poezije. Svo troje – Indoš, Vrvilo i Klif – dijele sličan senzibilitet kako za sam kreativni proces, tako i za audiovizualnu dimenziju performansa, što stvara prostor međusobnog povjerenja i poštovanja u kojemu individualno autorstvo više nije važan pojam. Što će se odviti na probama, improvizacijama i finalnim izvedbama pred publikom, zapravo ovisi o konstantnom zajedničkom uranjanju i reagiranju na zadani materijal i temu. (tekst: M.Milovac)

Damir Bartol Indoš & Kuća ekstremnog muzičkog teatra, "Šahtofonija Rumorista - Matrica kucanja na krov". Fotografija: Damir Žižić

Damir Bartol Indoš & Kuća ekstremnog muzičkog teatra, “Šahtofonija Rumorista – Matrica kucanja na krov”. Fotografija: Damir Žižić

ŠAHTOFONIJA RUMORISTA – MATRICA KUCANJA NA KROV
Izvode
: DB Indoš, Tanja Vrvilo
Glazba: Ex SeXa (Ivan Bilosnić, Nino Prišuta, Ratko Danilović), Cul-De-Sac (Damir Prica Kafka)
Video: Ivan Marušić Klif
Majstor tona: Jasmin Dasović
Godina: 2017.

Damir Bartol Indoš & Kuća ekstremnog muzičkog katališta. Fotografija: Ratko Mavar

Damir Bartol Indoš & Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, “Sat pauk kiša Tivoli bewegen”. Fotografija: Ratko Mavar

SAT PAUK KIŠA TIVOLI BEWEGEN
Izvode
: DB Indoš, Tanja Vrvilo
Glazba: Ex SeXa (Ivan Bilosnić, Nino Prišuta, Ratko Danilović), Cul-De-Sac (Damir Prica Kafka, Andreja Kurelec Košavić)
Video: Ivan Marušić Klif
Majstor tona: Jasmin Dasović
Majstor svjetla: Andrija Santro
Godina: 2018.

Više o umjetniku:

Ivan Marušić Klif (1969.) multimedijalni je umjetnik, glazbenik, scenograf, tonski snimatelj i producent. Diplomirao je 1995. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka (School of Audio Engineering) u Amsterdamu. Područje njegovog umjetničkog interesa iznimno je široko, no primarno radi s novim medijima, videom, svjetlom, zvukom i glazbom. Kao vizualni umjetnik izlaže svjetlosne, kinetičke, interaktivne i audiovizualne instalacije, u kojima koristi i nove digitalne tehnologije i zastarjele analogne uređaje. Intenzivno surađuje s drugim umjetnicima, kako u području likovne umjetnosti, tako i kazališta, glazbe, televizije i eksperimentalnog filma.

Već od sredine 80-ih, kao srednjoškolac, eksperimentira s dijapojekcijama, zvukom i glazbom te se kreće u krugu vibrantne zagrebačke scene eksperimentalne umjetnosti, glazbe i teatra. Uz niz drugih aktivnosti, sudjeluje u multimedijalnom projektu Katedrala (1988.) te nastupa kao bubnjar u kultnom impro sastavu Cul-De-Sac. Profesionalnu umjetničku karijeru započinje tijekom studija 1993. Od samog početka zainteresiran za luminokinetiku i interaktivne tehnologije, sredinom 90-ih u svom radu počinje koristiti i računala te različite kombinacije starih i novih tehnologija. Prvu kazališnu scenografiju radi 1994. za predstavu Woyzeck u režiji Branka Brezovca u Skoplju, a zahvaljujujući obrazovanju u isto vrijeme počinje intenzivno surađivati s mladim kazališnim, plesnim i filmskim umjetnicima kao kompozitor i dizajner zvuka. Tako prva ozbiljnija kazališna iskustva stječe surađujući i s Teatrom Exit, Natašom Lušetić, Irmom Omerzo i drugima. Dizajn scenografije za glazbenu manifestaciju Porin 1997. označio je i početak rada na komercijalnim projektima (projekcije i multimedija za komercijalne izložbe, korporativne evente, festivale i koncerte) kojima se bavi i danas. Od početka 2000-ih interes sve više usmjerava na rad s analognim TV prijamnicima, CRT monitorima i pokretnim videokamerama.

Kao vizualni umjetnik izlagao je u brojnim uglednim institucijama i nastupao na manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu, kao što su Mapping Festival (Ženeva), Ars Electronica (Linz), Kunsthalle Exnergasse WUK (Beč), Kibla (Maribor), Device_art (Zagreb, San Francisco, Tokio), Container Art (Kopenhagen), Animafest (Zagreb), Muzički Bienalle (Zagreb), Gallery de Parel (Amsterdam), Umjetnički paviljon (Zagreb), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka) itd. U svojstvu tehničkog ili kreativnog suradnika radio je s brojnim vizualnim (D. Fritz, L. Raščić, T. Leko, M. Pederin, A. Hušman, S. Iveković, D. Očko, K. Mijatović), glazbenim (A. i N. Sinkauz, H. Nikšić, P. Dundov, ABOP, Šum protiv valova, Mance) i izvedbenim umjetnicima i kolektivima ( Montažstroj, V. Matula, Bacači sjenki, I. Omerzo, BADco., DB Indoš, Z. Burić, B. Brezovec, P. Magelli, O. Frljić, J. Kica). U sličnom svojstvu surađivao je i na projektima s nizom institucija i manifestacija: Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej u Zagrebu, Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagrebačka filharmonija, Gliptoteka HAZU, Animafest, Muzički Biennale Zagreb, Asian Beach Games u Omanu, hrvatski paviljoni na Svjetskoj izložbi EXPO 2005 u Aichiju u Japanu te na EXPO 2008 u Saragosi u Španjolskoj.

Zajedno s I. Brkićem i D. Hustić suosnivač je kolektiva Hacklab iMM, koji danas nosi ime Radiona. Krajem 2018. godine zajedno s D. Holzerom pokrenuo je festival Vector Hack, prvi međunarodni festival analogne vektorske grafike. Dobitnik je državne Nagrade “Vladimir Nazor” za najbolju izložbu u 2012. godini, Nagrade publike izložbe na T-HTnagrada@msu.hr 2007. i 2012. godine te Nagrade 26. Salona mladih 2001. Živi i radi u Zagrebu.