IVAN IVEZIĆ: Za omotnice ploča nikad se nisam inspirirao glazbom

ivan ivezic

„Znao sam sresti svoje kolege u gradu, pozvali bi me na kavu i pitali: za koliko radiš u Jugotonu? Pa bi mi rekli: Ja to nikad ne bih za te novce radio! Rekoh im, dobro, ti ne. No kad bi odlazili sa kave pitali bi me – imaš 200 dinara za posudit? I dao bih im. Jer sam taj dan napravio barem tri omota“ – RAZGOVARAO: ŽELJKO LUKETIĆ

Dva dana prije zatvaranja izložbe Socijalistička disco kultura 1977-1983: Vizualni jezik disca poseban gost HDD galerije bio je Ivan Ivezić, dizajnerski rekorder zlatnog doba jugoslavenske diskografske industrije. Unatoč kiši i lošem vremenu, prostor galerije bio je ispunjen, a razgovor s Ivezićem, zahvaljujući njegovoj duhovitosti i želji da demistificira svoj status živuće legende iz vremena diskografskog mastodonta, izrazito opušten i zabavan. Iako će reći kako i nije nešto pretjerano oduševljen svojim opusom, autor je to nekoliko tisuća grafičkih rješenja za omote ploča, ali i popratnih reklamnih materijala, koje je gigant iz zagrebačke Dubrave izbacivao u impresivnim količinama. Sustavnog praćenja njegovog rada gotovo nikad i nije bilo, možda zato jer se u bivšoj državi omotnica ploče najprije smatrala funkcionalnim sredstvom za očuvanje vinila od oštećenja. Tek kasnije, kako piše Želimir Koščević u knjizi Diskografija u SR Hrvatskoj, shvatilo se da ploču, između ostaloga, prodaje i omot.

Ivan Ivezić najčešće je spominjano ime na omotima Jugotonovih ploča u razdoblju od 1967. do 1991. godine koliko sveukupno traje njegov angažman. Izrađivao je omote kao grafički one-man-show, brinući se ne samo za idejna rješenja, nego i pripremu i produkciju finalnih materijala. Zlatnih sedamdesetih, kada potpisuje najveći broj omota, radi i do tri potpuno različita projekta dnevno. Taj se broj nešto smanjuje početkom osamdesetih kada za Jugoton počinju raditi i drugi dizajneri. Mijenja se estetika tipičnog jugoslavenskog ovitka ploče, a umjetnička rješenja postaju sve smjelija. Iveziću je fokus dugo bio portretni dizajn, no okušao se i u apstraktnijim formama. Rođen je 1942. godine u Slavonskom Brodu. Razgovor koji slijedi zapis je više susreta s Ivezićem, prvog u njegovom studiju, ili barem onome što je od njega ostalo, te drugog, vođenog 23. srpnja u HDD galeriji.

 

BeFunky Collage (Custom)

 

 

ŽL: Zanimaju me vaši počeci.

Smiješno je, ali počeo sam snimajući sprovode. Tada sam počeo fotografirati. Vidio sam da mi to ne ide, a i nije mi se svidjelo: morao sam fotografirati mrtvace u otvorenim ljesovima. Zatim sam prešao na Televiziju Zagreb i radio špice za dječje emisije i serije, onda me nekako povuklo u Vjesnik, gdje sam bio urednik za nedjeljno izdanje novina. Bio sam često dežurni i morao sam sve crtati, jer tada naravno nije bilo kompjutera, zatim ručno sređivati slova i docrtavati vinjete ukoliko bi ostalo prostora na stranici. U Vjesniku sam bio sve dok se nisam oženio. Tada sam odustao od tog posla, jer je to bio naporni noćni rad. Kada se mlad oženiš, onda takav rad po noći naprosto ne ide. Mario Lozić, čovjek koji je do tada bio zaposlen i radio u Jugotonu kao grafičar, bio je bolestan i nije sve mogao sam napraviti. Povremeno sam mu pomagao i tako je krenulo. On nakon toga nije dugo izdržao, bio je teško bolestan, a ja sam nastavio taj posao. Bio sam slobodnjak i nikada se nisam u Jugotonu zaposlio, sve je bilo honorarno. Ne samo da mi to nisu ponudili, nego sam već imao status slobodnog umjetnika i ovako sam mogao zarađivati bolje.

 

Od Oskara do Zlatnog Savropaka, pobrao sam vjerojatno sve takve nagrade u Jugoslaviji. Nemam ih više, jer modeli i skulpture koje su dodjeljivane, sve je ostalo u Jugotonu. Koji ih je pogubio. Današnji Croatia Records ih također nema, sve je nestalo

 

ŽL: Radili ste nevjerojatnim tempom. 

II: Posao se širio sve više i više, dnevno sam radio i do tri omotnice, odnosno tri zasebna grafička rješenja i pripadajuće reklamne materijale. Radio sam ih serijski, nekoliko njih bilo je na stolu i radile su se odjednom. Tada nije bilo letraseta, nego sam koristio foto-slova koja sam ručno rezao i tako lijepio naslove, zatim bih sve presnimio, povećavao i smanjivao po potrebi. Tako su se radila sva rješenja. Kad su se pojavili kompjuteri, koristio sam ih samo za naslove, tako da bih složio seriju i potom sređivao slova. Letraset i kompjutor su mi kasnije jako pomogli i ubrzali posao. Sve fotografije korištene na mojim omotima sam sâm snimao. Sve to u svojoj kući u Dubravi gdje sam imao i atelje. Čak i kad bih bio na godišnjem odmoru, radio sam svakodnevno. Odlazio na poštu i slao materijale. Na isti način bi mi stizale i narudžbe za nove omotnice.

 

i-ivezic-12

 

ŽL: Završili ste Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. 

II: Upisao sam je samo zato jer je to bilo jedino mjesto na kojemu su učenicima dopuštali da nose bradu i brkove. Šalim se. Crtao sam potom rubriku Vjerovali ili ne u tadašnjem Vjesniku. I stripovima sam se počeo baviti, no to mi nije išlo baš najbolje. Zapravo, svašta sam radio u to vrijeme. Otvorio sam i vlastitu štampariju, sitotisak, i za Jugoton radio prve reklamne plakate. Nisu bili u koloru, nego sve crno-bijelo, u situ smo ih štampali moja žena i ja. Za svakoga pjevača radili smo uz to i male razglednice i naljepnice. Sve sam to radio sâm dok se nisu pojavile štamparije Jež i Naša djeca, odnosno kada je uveden offset.  Uvijek sam se prilagođavao narudžbama i tiskarama. Recimo, ne bih nikad tražio „otisnite ljubičastu“, nego „plavu i crvenu magentu“ i tako bi ispala kakva-takva ljubičasta. Označio bih postotke određenih boja. Prije toga sve je bilo knjigotisak.

 

R-3206123-1320450459_jpeg

 

ŽL: Jeste li sačuvali te rane radove? 

II: Ništa od tih materijala više nemam, sve sam pobacao. Nemam ni fotoaparata više. Svega sam se riješio kad je počeo rat. Dao sam svu opremu, a bilo je jako puno aparata, za svega par stotina maraka. Radio sam previše i više nisam htio. Došli su mladi ljudi i nema potreba da ja radim. Na posljednjim sastancima u Jugotonu već su me zvali dedek. Svoju penziju sam pošteno zaradio.

 

Sve fotografije korištene na mojim omotima sam sâm snimao. Sve to u svojoj kući u Dubravi gdje sam imao i atelje. Čak i kad bih bio na godišnjem odmoru, radio sam svakodnevno. Odlazio na poštu i slao materijale. Na isti način bi mi stizale i narudžbe za nove omotnice

 

ŽL: Šezdesetih godina u Jugotonu još dominiraju tipske omotnice, tzv. factory covers. Međutim, vama je fotografija bila ključna. 

II: Namjerno sam htio raditi takve omotnice jer sam tako koristio vlastite fotografije. Bilo je pjevača koji su samo meni dopuštali da ih fotografiram, bio sam njihov ekskluzivac. Nikada ni jednog prigovora sa njihove strane nije bilo, jer svaki pjevač u ono vrijeme je bio sretan da mu ploča uopće i izađe. Kada sam napravio omot za Robote, tiskao sam ga u Italiji, oni su bili u čudu jer takvo što još nisu vidjeli. Danas je takav omot možda i sramotno pokazati, ali tada je to bilo doživljaj. Ima toliko tih omota koje me je sram da sam radio. Ali naprosto se tako radilo nekad. Od urednika izdanja dobio bih samo tekst koji ide na ploču, eventualno zahtjev da bude jednostruk ili dvostruki gatefold. Čak i u slučaju serijskih izdanja, nije se unaprijed znalo što će biti serija, nego se procjenjivalo je li nešto tržišno uspješno ili ne i zaslužuje li uopće nastavak ili seriju. To je odlučivala komisija unutar diskografske kuće u kojoj su bili i radnici svih odjela. Glazbu koja se pojavljivala na izdanjima nisam slušao. Ideje za grafička rješenja sam ‘vadio iz glave’, nisam se nikad inspirirao glazbom. Kud bih došao da sam išao slušati svako izdanje? Najpoznatija imena sam znao, ali pogotovo narodnjake nisam mogao slušati. A narodnjaka je u početku Jugoton jako puno objavljivao. Za njih sam radio i 4 do 5 omota u istom danu. Njima omot nije bio ni najmanje bitan.

 

00000013

 

ŽL: Nagrade struke vas ipak nisu mimoilazile. 

II: Od Oskara do Zlatnog Savropaka, pobrao sam vjerojatno sve takve nagrade u Jugoslaviji. Nemam ih više, jer modeli i skulpture koje su dodjeljivane, sve je ostalo u Jugotonu. Koji ih je pogubio. Današnji Croatia Records ih također nema, sve je nestalo. Često sam pratio pjevače na glazbenim festivalima. Boom festival u Ljubljani je bio jako interesantan. Za taj omot sam također dobio nagradu. Nagrađena je i govorna ploča Stjepana Radića koja je imala lijepljeni reljef biste od papira. Istu varijaciju sam koristio i za ploču Titovih govora. Na omote sam stavljao čega god sam se sjetio. Model je znala biti i moja supruga. Ona se pojavljuje na barem 6-7 mojih omotnica. Ovo što ste izvjesili ovdje na izložbi, ove omotnice festivala i kompilacija zvanih Hitovi, je skoro cijela moja obitelj. Nije bilo teško nabavljati modele. Dao bi im koju sliku nakon snimanja i oni bi bili sretni. Evo, ona disco omotnica Top Hits Of The World  koju ste izložili – noga na koturaljki je od moje žene. Igrao sam se tim fotografijama, stavljao ih u grubi negativ, raster, mijenjao boju. Morao sam jako brzo raditi. Nije bilo vremena razmišljati, pogotovo ako ih radite tri dnevno.

 

Zgodno mi je to izgledalo da se zove eksperimentalni atelje. Kao, ja nešto eksperimentiram. Jer nitko od naručitelja nije znao što će dobiti

 

R-5398716-1392392943-1258_jpeg

 

ŽL: Je li to razlog što nište više eksperimentirali i odlazili u apstrakciju? 

II: Nije se onda takvo što niti tražilo. To je bilo takvo vrijeme. Mogao sam raditi omotnice s drugim materijalima, koje su bile skuplje, ali tada to također nije bilo nikome bitno. Niti koliko košta. Naklade su bile takve da su pokrivale svaki trošak produkcije. Obično bi kazali, e to je kultura, pa neka ide. Fonoars i Discothalia izdanja Jugotona, koja su se bavila klasikom i kazalištem, mogla su biti takva. Za festivalska izdanja obično sam uzimao neki detalj prostora kojega drugi fotografi nisu koristili. Svi bi tamo slikali zvijezde i pjevače, a ja sam odabirao lustere i bukete cvijeća. Razmišljao sam, pjevače možeš slikati kad god želiš i ne mora ih se uvijek slikati na pozornici, kako se tada često radilo. Omotnice za festival u Krapini i operu Gubec Beg, koje su nagrađene, koriste jutu kojom je obložen papir. Na tkaninu se potom štampalo sitotiskom. Te omote lijepili su i sastavljali zatvorenici u Petrinjskoj. Odlazio sam u zatvor kontrolirati kako lijepe. Naravno, plaćen im je taj rad.

 

ŽL: Atelier u Dubravi nazvali ste Eksperimentalni studio. 

II: Zgodno mi je to izgledalo da se zove eksperimentalni atelje. Kao, ja nešto eksperimentiram. Jer nitko od naručitelja nije znao što će dobiti. Ni festivali, niti urednik izdanja u Jugotonu, nitko nije znao što sam napravio dok već ne bi stiglo završeno iz tiskare. Mogao sam tako raditi, nije se na dizajn gledalo kao danas. Ideje su dolazile same od sebe. Morale su doći jer je posao čekao na stolu. Spavao sam svega 4 sata dnevno.

 

R-926586-1404255859-1332_jpeg

 

ŽL: Ipak, s omotnicom Bijelog dugmeta za album Bitanga i princeza dogodio se mali skandal. Jugoton je zabranio prvo rješenje Dragana S. Stefanovića i tražio od vas da napravite novo. 

II: Za Bijelo dugme omotnicu je prvo radio Stefanović, poslana je gotova, a ja sam drugu radio doslovno preko jedne noći. Već ujutro je išla u tisak. Bregović se malo ljutio jer je mislio da sam ja kriv. A nisam bio. Niti sam urednik, niti izdavač. Niti sam je zabranio. Kasnije se sve to smirilo. Bio je to jedan od rijetkih primjera da je izdavač zabranjivao omot. Sa Stefanovićem sam se vidio svega jednom, u Zagreb nije često dolazio, nego je svoje omote slao iz Sarajeva. Nikad se nitko nije miješao u moj rad, čak ni u slučaju omota revolucionarnih i političkih ploča. Jedino sam u slučaju jedne singlice, ne mogu se sada sjetiti tko je bio izvođač, imao na omotu otisnutu fotografiju Velebita, pa mi je kući došla policija i pitala tko je to radio.

Rekli su mi da su na fotografiji našli prikriveno slovo U. Projicirali smo to na zid, ravno sa negativa i ispalo je neko velebitsko grmlje koje u obrisu nalikuje tom slovu. Kako je tisak bio loš nije se vidjelo grmlje nego samo taj obris koji je podsjećao na U. To je bila jedina neugodna situacija, od svih omota koje sam napravio svih tih godina. Iz Jugotona također nije nikad bilo problema. Samo bi pjevači ponekad komplicirali zbog fotografija, posebno ako bi se na njima vidio neki njihov tjelesni nedostatak. Retuširanja nije bilo, niti se moglo. Neću sada imenovati kod koga, ali znalo se neke fizičke nedostatke popravljati i selotejpom. Ako bi nekoj dami poprsje visilo, digli bi ga tako, špagom ili selotejpom. Recimo, Oliver Dragojević je bio dosta težak za fotografiranje. Jednom sam ga molio da ga slikam bez tih ogromnih cvikera, no nije dao. Rekao je da ga samo njegova žena može vidjeti bez naočala. Terezu Kesoviju sam samo ja smio slikati. Ljupku Dimitrovsku također. Očito smo se navikli jedni na drugoga. Kad su imali problema, moja supruga bi ih tješila. Stvorilo se tako prijateljstvo među nama.

 

Oliver Dragojević je bio dosta težak za fotografiranje. Jednom sam ga molio da ga slikam bez tih ogromnih cvikera, no nije dao. Rekao je samo da ga njegova žena može vidjeti bez naočala

logo

ŽL: Redizajnirali ste logotip Jugotona. Ta je verzija korištena do njegovog kraja. 

II: Prvi logotip je bio na notnim linijama. Izgledalo mi je to grdo, jer se sitne notne linije u tisku izgube. Maknuo sam linije i uokvirio slova. Slavko Drobnić je radio maskotu, pticu žunu, mi smo je malo preradili, iako mislim da je njegova bila bolja. Ne znam što se s Drobnićem dogodilo, odjednom je prestao dolaziti u Jugoton, pticu je predao, a je li dobio novac za nju ili nije, zaista ne znam. Mi smo je na kraju razradili u varijacije za ostale žanrove. Na primjer, za ozbiljnu glazbu smo žuni stavili violinu, za pop smo joj dodali bubnjeve. Obuhvatila je sva područja.

 

ŽL: Croatia Records još uvijek koristi tu pticu kao svoj znak. 

II: To sve treba biti Jugoton i gotovo. Nikada nisu trebali prodati i baciti mašine za štampanje ploča. Odlazile su na kile, otišle kao staro željezo. Svega par ih je ostalo u Tehničkom muzeju. Bio je to izuzetno velik pogon. Ploče se danas opet proizvode, a oni ih nemaju na čemu raditi. Ove CD-e koje sad rade, sve to rade u Austriji. Imali su sve, a sada…

 

ŽL: Možda će zanimati današnje dizajnere, kakvi su tada bili honorari? 

II: Onda su honorari bili strašno mali, ali ja sam radio puno, kao Kinez. Velika naklada značila je i veću zaradu. Znao sam sresti svoje kolege u gradu, pozvali bi me na kavu i pitali: za koliko radiš u Jugotonu? Pa bi mi rekli: Ja to nikad ne bih za te novce radio! Rekoh im, dobro, ti ne. No kad bi odlazili sa kave pitali bi me – imaš 200 dinara za posudit? I dao bih im. Jer sam taj dan napravio barem tri omota.

 

11873752_912796615432822_8354708215386433712_n