Ajdin Bašić rođen je 1978. u Sarajevu u Bosni i Hercegovini. Do 2000. godine radio je za sarajevski Centar za suvremenu umjetnost te za njegov medijski centar Pro.ba, a od 2001. živi i radi u Ljubljani u Sloveniji. Tri godine radio je kao dizajner za agenciju Parsek na različitim projektima za širok raspon klijenata, uključujući Renault, Peugeot, Elan, Sadar Vuga Architects, Ministarstvo kulture Republike Slovenije i niz drugih. Diplomirao je Odsjeku za dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani 2007. Od 2005. do 2008. osnivač je i član Grupe Ee. Od 2016. je programski selektor Festivala Indigo u Ljubljani te član Upravnog odbora Fundacije Brumen. Djeluje kao freelance dizajner i fokusira se na dizajn za umjetničke i kulturne institucije u Sloveniji i inozemstvu. Ajdin Bašić član je žirija Izložbe hrvatskog dizajna 21/22.
MG: Kako vidiš današnje okruženje za dizajn u Sloveniji? Koje su njegove osnovne karakteristike, koje su mu slabosti, gdje su mu najveće snage i potencijali?
AB: Ne volim generalizirati ali mogu reći da je u zadnjih nekoliko godina slovenska dizajnerska scena vrlo živahna, čak bih se usudio reci da je danas živahnija nego što je bila mnogo godina. Puno je kvalitetnih radova u različitim područjima djelovanja, od moćne startup scene, preko agencijskih radova za privatni i reklamni sektor, pa do kolega koji rade u kulturi i vrlo vibrantnoj sceni tipografskog oblikovanja. Nepošteno bi bilo u ovako kratkom odgovoru navoditi pojedinačna imena ali kao primjer mogu navesti činjenicu da je ljetošnji 10. bijenale slovenskog oblikovanja, koji organizira Fundacija Brumen, imao najveći broj prijava u zadnjih deset godina. I još jedna bitna stvar – odlične radove stvaraju kolege svih generacija i opći dojam je da su svi spremni i otvoreni za suradnju.
MG: Rane godine tvoje karijere obilježene su sudjelovanjem u radu SCCA u Sarajevo i njegovom medijskom centru Pro.ba, koji je Dunja Blažević, kao osoba s golemim prijašnjim medijskim i institucionalnim iskustvom, zaista bila podigla u vrlo vibrantnu instituciju suvremene umjetnosti i medijske produkcije. Što si sve tamo radio i koliko je to okruženje bilo važno za tvoj daljnji rad?
AB: Dunja Blažević je bitna osoba u mom kreativnom razvoju. Ona je u godinama nakon rata uspjela sastaviti nevjerojatnu ekipu suradnika, a osim njih u par godina se je formirao i širok krug ljudi koji je orbitirao oko SCCA i koji su kasnije razvili uspješne karijere po cijelom svijetu. Tu su bili umjetnici svih vrsta, dizajneri različitih profila, kustosi, režiseri, montažeri, producenti, muzičari i jedna profesionalna danguba. Prepoznat će se sam ako do njega dospije ovaj intervju. Ja sam još kao srednjoškolac nekako slučajno upao među te fantastične ljude koji su me primili kao jednakovrijednog, što je za mene – posebno tada – bilo neprocjenjivo. Oni su mi pomagali, usmjeravali me, ponekad ružili, a ponekad praštali greške. Tada sam uglavnom pomagao pri manjim dizajnerskim zadacima i pri produkciji izložbi. Gledao sam kako to rade brži i spretniji od mene i učio zanat. Potom su, u vrijeme kada su video produkcija i web dizajn postali “nova velika stvar”, otvorili multimedijalni centar pro.ba. Tamo smo radili svoje web stranice, videe za sebe i drugove, umjetnike ili bendove. Sve je to bilo korisno kasnije kad sam se preselio u Ljubljanu.
MG: Nije neobično da se dizajneri zanimaju za suvremenu umjetnost, ali mi se čini da je ona vrlo, vrlo snažno predmet tog interesa, vjerojatno još od dana SCCA, odnosno da se radi o aktivnom interesu, sličnom onome kakav u Beogradu, npr. ima Borut Vild, a u Zagrebu Dejan Kršić. Da li taj interes utječe na tebe i kao dizajnera i na koje načine, osim, naravno, formalne činjenice da intenzivno surađuješ s institucijama i organizacijama koje u tom polju djeluju?
AB: U Sarajevu je tada, kao djelomično i danas, institucionalna situacija u kulturi bila porazna. Mnogi muzeji i galerije su bile ili zatvorene ili nedovoljno financirane ili neaktualne. Nije bilo muzeja suvremene umjetnosti, gdje bismo se mogli upoznavati sa događanjima u umjetnosti danas, kod nas ili u svijetu. Na fakultetu nismo došli dalje od pop arta, a putovati je bilo teško zbog viznog režima i opće besparice. Tako je SCCA za mene, a mogu reći i za mnoge moje kolege, postao prostor učenja. Tamo si mogao čitati i listati aktualne časopise, a mogao si se i spojiti na internet i surfati, što je onda, kada kompjuteri a kamoli internet nisu bili svima dostupni, bilo jako bitno. Ali možda najvažnije od svega, dolazili su ljudi iz cijelog svijeta i ja sam učio od njih i kroz druženje s njima. Na primjer, o tada prodornoj ruskoj sceni sam učio preko predavanja i večere sa Viktorom Misianom i Olegom Kulikom, a o talijanskoj transavangardi sam učio izravno od Achillea Bonita Olive, kada smo ga “vodali po gradu”. Kasnije je Sarajevo film festival otvorio kino i kafanu Meeting point odmah iza Akademije za likovnu umjetnost (u čijoj kupoli je tada bio SCCA) i to je za neko vrijeme postao centar mog svijeta, u kojeg je zalazio sav ostali svijet. Počeo sam raditi i svoje projekte, od radionica stripa do dizajnerskih predavanja, i na kraju jedan regionalni projekt preko kojeg sam upoznao svoju partnericu iz Ljubljane, zbog čega sam se na kraju i preselio.
MG: Uz ekstenzivni rad na kulturnoj sceni, po čemu te najbolje poznajemo, imaš i višegodišnje agencijsko iskustvo u Parseku. Na koje načine je ono bilo važno za tvoj razvoj i učenje?
AB: Parsek je danas uspješna firma koja djeluje na području „digitalne transformacije“ u zdravstvu, ali kada sam ja počeo raditi tamo, u ranim 2000-im, Parsek je bio mlada, poletna i cool web agencija. Radili smo web sjedišta i web portale, Flash video igrice i slične stvari … to je tada bila važna, da ne kažem unosna stvar. Ja sam nekako uspio prenijeti svoja iskustva s umjetničkim zezancijama, web dizajnom i video produkcijom iz SCCA i pro.ba-e u novo poslovno okruženje. Generalno govoreći, koliko god mi dizajneri uživali u jadikovanju nad šefovima, rokovima i klijentima, rad u agenciji te nauči raditi u timu, kako da odgovorno rasporediš vrijeme i kako da drugima – kolegama, šefovima ili naručiocima – uspješno komuniciraš prijedlog kojeg nudiš. Nikad se nisam želio zadržati u tom okruženju, ali rad u agenciji može biti dobra obuka koja ti strukturira praksu u poslovnom smislu, što je vrlo korisno, posebno kad si mlad.
MG: Poznajemo te prvenstveno kao dizajnera i organizatora, ali recentno si aktivan i kao kustos, konkretno kurirao si (skupa s dvije kolegice) aktualnu retrospektivu Ranka Novaka u Mestnoj galeriji. Je li to za tebe neko novo iskustvo, i u kojoj mjeri je ono možda i nastavak svega onog čime si se i dosad bavio, samo drugim sredstvima?
AB: Ranko Novak je bio moj mentor na ljubljanskoj ALUO i prema njemu imam veliko poštovanje. Osim toga, Ranko je radio cjelokupni vizualni identitet Mestne galerije Ljubljana, uključujući sve publikacije i promocijski materijal od kraja 80-ih do ranih 2000-ih, najčešće s kustosicom Matejom Podlesnik. Ja sam identitet redizajnirao 2010. i bazirao ga na elementima Rankovih rješenja koja sam dalje razvijao do ljetos. Mateja je predložila retrospektivnu izložbu kao svoj posljednji projekt za Mestnu galeriju i u njega pozvala Alenku Trebušak, također nekadašnju kustosicu u galeriji koja danas radi u Cukrarni. Njih dvije su me najprije pozvale da, kao stalni suradnik, budem savjetnik pri izboru radova za izložbu. Ranko je nevjerojatno produktivan i još uvijek aktivan dizajner te je glavnina posla bila u tome da prilagodimo količinu radova galerijskom prostoru. Jednostavno, bilo je previše radova, a premalo prostora. Kod dizajniranja izložbi me privlači proces sastavljanja pojedinačnih predmeta i slika u skladnu prostornu i vizualnu cjelinu, poput neke trodimenzionalne knjige kroz koju se krećeš. U tom smislu je za mene dizajn postava sličan prijelomu ili montaži.
MG: Aktivan si odavno i kao dizajner izložbenih postava. O čemu najviše vodiš računa kada radiš takve projekte? Što se smije, a što se ne smije? Što bi ponekad najradije napravio, ali znaš da moraš tome odoljeti? Koliko tu dizajn mora biti vidljiv, a gdje se mora povući?
AB: Bitno je napraviti razliku u tipu izložbi. Ja sam uglavnom radio na izložbama suvremenih umjetnika, što znači da radim sa živim ljudima i ne mrtvim predmetima. Oprema izložbe bi trebala biti u drugom planu, kao potporni mehanizam koji usmjerava ili olakšava „čitanje“ izložbe, dok su umjetnik i kustos oni koji donose većinu ključnih odluka. Na primjer, dok sam nedavno u Cukrarni radio vizualnu opremu za izložbu Michelangela Pistoletta, umjetnik je par dana prije otvaranja odlučio da ne želi imati tekst na zidovima galerije, uključujući kartice s imenima radova. Doslovno preko noći sam morao naći neko novo rješenje. U postavima je uvijek puno koordinacije i pregovora, s kustosima, umjetnicima, tehničkom ekipom, nekad arhitektima. Ali meni ta ograničenja odgovaraju, ja volim kada izložba ima neku prepoznatljivu foru, ali koja ne mora biti pretjerana i ne mora vući pažnju na sebe. To može biti boja zidova ili oblik kutova ili materijal od kojeg su napravljeni pregradni zidovi, ili vitrine ili bilo što. Isto tako mislim da ne treba zazirati od očitog. Nekad je najdirektnije i najočitije rješenje ujedno i najbolje. Ja nekad gledam na dizajn kao na oblik mangupluka. Najveći mi je užitak kad smislim neku jeftinu fintu za koju potom svi misle da je puno sofisticiranija nego što zapravo jest.
MG: Programski si selektor Indigo festivala u Ljubljani. Što su bile početne ideje tog festivala, i na koje načine su se one mijenjale putem? Na koje se potencijale Indigo naslonio, a što prepoznaješ kao nešto čime je sam festival doprinio svojoj sredini?
AB: Indigo festival je projekt kojeg je idejno zasnovao Blaž Peršin, direktor institucije Muzej in galerije mesta Ljubljane (MGML) zajedno s Markom Maršičevićem iz Beograda. Originalna ideja je bila povezati kreativce, škole i institucije u bližnjoj okolici Gradskog muzeja u centru grada te napraviti dobar provod na početku programske godine i time malo promovirati Mestni muzej Ljubljana i MGML. Ali zahvaljujući odličnim gostima, pri čemu se zahvaljujem i tebi i HDD-u, smo u par godina dobili stalnu publiku i priliku da se program malo profilira. U posljednjih par godina pokušavamo u dizajnerskom programu napraviti mješavinu stranih, regionalnih i domaćih gostiju, te uspostaviti priliku da se bar jednom na godinu dizajnerska scena okupi na jednom mjestu. Pritom ne želimo konkurirati drugim institucijama, festivalima i udrugama, od Muzeja za arhitekturo in oblikovanje (MAO) ili Akademije za likovno umetnost in oblikovanje (ALUO) do Fundacije Brumen i Meseca oblikovanja, već smišljamo nove načine i formate da bi se u buduće još bolje povezali i nadopunjavali. Otkako se je festival preselio u Cukrarnu sva su dešavanja, od predavanja preko sajma knjige umjetnika do koncerata, pod istim krovom i festival smo prenijeli u prvi tjedan oktobra. Želja za budućnost je da su pojedinačni festivalski događaji još više međusobno povezani i da bi prikazivali regionalno i međunarodno aktualne projekte na sjecištu teorije, umjetnosti, glazbe i dizajna.
MG: S otvorenjem Cukrarne preuzeo si, ako se ne varam, i cijeli posao oblikovanja za tu instituciju suvremene umjetnosti, s tim da paralelno već niz godina radiš istu stvar za Mestnu galeriju (dobro, obje su u sklopu MGML), ne računajući vjerojatno slične angažmane za druge aktere na sceni. Jesi li se ikad uplašio da se krećeš prema monopoliziranju vizualnog identiteta centralnih slovenskih institucija za suvremenu umjetnost?
AB: Zapravo ne. Istina, vizualni identitet za Cukrarnu je projekt koji mi trenutno uzima puno vremena jer se radi o ogromnoj instituciji, fizički i programski. S njima i dalje razvijam identitet i vizualni sustav, izdavački program i novi časopis, online predstavljanje (koje je trenutno tek u osnovnoj fazi i uskoro objavljujemo nove verzije), sustav označavanja po prostoru i okolici itd. Zbog toga sam ljetos zaključio suradnju sa Mestnom galerijom Ljubljana. Inače ja te suradnje vidim kao etape jednog procesa. Na primjer, najprije sam 12 godina radio sa galerijom Škuc, onda 13 godina sa Mestnom galerijom i galerijom Tobačna i sad radim sa Cukrarnom. Neke finte koje sam razvio na jednom projektu ponekad prenesem u drugi, neke ideje nadogradim, a neke stvari ne radim više. Bitno je naglasiti da se brinem o tome da su svi pojedinačni projekti unutar postavljenog vizualnog sistema, za svakog naručitelja, međusobno povezani i da se vremenom sastave u nešto prepoznatljivo.
MG: Čime se vodiš kada dizajniraš novu knjigu, novu izložbu, novi vizualni identitet? Koji je prvi instrument koji zasvira u tom orkestru u tvojoj glavi? Pravi typeface? Boja? Ideja? Slika? Što?
AB: Definitivno tipografsko pismo, odnosno natpis. Budući da sam ne radim fontove pokušam dobiti nešto ekskluzivno. Ako projekt to omogućava, naručim novi font kao što je to bio slučaj sa identitetom za Cukrarnu, koja se bazira na varijabilnom fontu Saharin kojeg je dizajnirao Mitja Miklavčič. Kada to imam riješeno onda izaberem sekundarne elemente: boje, oblike, fotografije, ilustracije itd. Nakon toga volim smisliti neko pravilo na osnovu kojeg te elemente sastavljam. Ideja je da ako odaberem dobre sastojke, smislim dobar recept, da će se onda sve samo sastaviti u zadovoljavajuća rješenja. To bi bio idealan proces. Ali ne događa se uvijek.
MG: Površnim pogledom na publikacije i vizuale koje sam uočavao u Ljubljani i šire, tvoj dizajn mi je često ostavljao utisak kao snažno uočljiv, intenzivan, optimističan i ekstrovertiran, ne srami se prostrti boju (i tipografiju) pred gledatelja. Odakle to dolazi?
AB: Kada vidim dobar font ili dobru tipografsku kompoziciju meni nešto preskoči u glavi. Oblije me neki topao osjećaj kao kad čujem dobar riff ili beat. Ako tijekom rada dobijem taj osjećaj, onda znam da sam “ub’o”.