“Prije nekoliko godina modni video bio je trend u Europi. Chanel ih je snimao, svi brendovi su ih snimali. Taj trend prerastao je u festivale modnog filma. S obzirom na to da sam smatrao kako su ti video radovi vrlo niske kreativne kvalitete, htio sam napraviti vlastitu verziju modnog filma koji reklamira jedan proizvod. Sjetio sam se priča iz vojske svog prijatelja Damira. Kada mi je ih je jednom davno pričao, bio sam fasciniran detaljima i količinom intenzivnih, a ponekad i nadrealnih događaja koji su se zbili u takvom zatvorenom sustavu. Zamolio sam ga da priče zapišem i koristim za svoj projekt. Priče smo potom u mom studiju scenaristički razradili pa su Damirove priče dijelom Damirove, a dijelom su u njih intervenirali drugi, tako da se na kraju ne može reći jesu li stvarne ili nisu. No, nakon što ih je pročitao, Damir je izjavio da su one stvarne. Film se sastoji od pet priča u kojima se ističu uloge „žrtava” nad kojima je učinjeno nasilno ili dobrovoljno drkanje i onih koji su drkali po drugima, potom onih koji se veselo zapišavaju i onih koji pljuju po drugima. Glumci koji imaju „aktivnu” ulogu nose odjeću sa silikonskim mrljama, npr. silovatelj, maltretirani vojnik, makarski košarkaš, majka od drkatora, vojnik koji ne voli oralno, pljuvator iz Zagreba. Ostali likovi, koji nisu izravno uključeni u razmjenu tjelesnih izlučevina, glume u odjeći bez silikonskih mrlja.

Damirove priče reklama su za gornji i donji dio trenirke i dva t-shirta. T-shirti na prednjici nose otisak zrcalno okrenutog teritorija Republike Hrvatske jer se Damirove priče događaju u Hrvatskoj vojsci čija službena uniforma danas ima raster pikseliziranog teritorija države. Motiv pikselizirane države izravno sam prenio iz uniforme na t-shirt i izokrenuo ga. Čin izokretanja zemlje za mene je označavao da je u našoj zemlji sve naopačke. Izokrenuta Hrvatska je, kao i kod „Zlatana”, otisnuta vinilom i zlatnim šljokicama, dok je na leđima t-shirta sitotisak jedne priče crne boje. Na gornji i donji dio trenirke je pak izliveno po sto grama transparentnog silikona koji je iscurio niz površinu i takav ostao fiksiran. Curenje i prozirnost svojstva su koja su otvorena različitim interpretacijama, no kada se nalaze u kontekstu ljudskog tijela, kulturološki su upisani kao sramotni. Automatska značenja koja se vežu uz tabuizirane tjelesne izlučevine kao što su pljuvačka, sperma, urin, nemaju što raditi na odjeći! To se primjećuje i po pogledima promatrača na ove dizajnirane odjevne komade. Njihov pogled odaje asocijaciju – neprimjereni, gnjusni iscjedak. Uz film, seriju odjevnih predmeta prate četiri verzije plakata koji prikazuju mladića odjevenog u gornji i donji dio trenirke. Njegovo je lice prekriveno papirićem s ručno ispisanim porukama kakve su se ostavljale u oglasima erotskih magazina i toaletima prije pojave interneta.”