Dizajn parkovi – Treba li zaštićena područja zaštititi i od dizajna?

Medvednica2

Pojava korporativnog oblikovnog jezika, prilagođena zaslonima tableta i popločanim predvorjima hotela i ministarstava, u spektakularnoj divljini hrvatskih zaštićenih područja nije se pokazala samo nesenzibilnom i neprikladnom, nego često i agresivnom i destruktivnom. I dok su se neki prijašnji, naivni kultivizatori parkova silom materijalnih i drugih prilika koristili lokalnim materijalima i banalnim uradi-sam tehnologijama, korporativni dizajn 21. stoljeća nameće uniformirane, jednoobrazne elemente koji se, pored nemogućnosti funkcioniranja u radikalno drugačijim okruženjima, svojom pomodnošću i naglašenim “dizajnerskim” karakterom neprikladno nameću okolišu koji bi, naročito u “zaštićenim” područjima Parkova prirode trebao biti glavni nositelj doživljaja posjetitelja“ – PIŠE: NIKOLA RADELJKOVIĆ

Parkovi Hrvatske krovna su ustanova za upravljanje zaštićenim područjima u Hrvatskoj, nacionalnim parkovima, parkovima prirode, i drugim teritorijima pod institucionalnom zaštitom. Notorna je činjenica da su neke od tih lokacija paradigmatska mjesta nacionalnog identiteta, čije fotografije su među najjačim i najkomuniciranijim vizualnim porukama kojima se Hrvatska predstavlja. Od Kornata, Plitvica i Mljeta do Krke, Brijuna i Paklenice. Sva su ta područja dospjela pod zaštitu u različitim trenucima i uvjetima, čak i u različitim državama i društvenim uređenjima. Ono što ih međusobno povezuje je njihova specifičnost, raznorazne posebnosti i različitosti koje ih čine prepoznatljivima u globalnoj konkurenciji spektakularnih slika. Donedavno su ta područja brendirana pojedinačno, što nije bila posljedica strategije, već činjenice da su odluke o statusu zaštićenog područja dolazile u velikim vremenskim razmacima, pod utjecajem ili zaslugom različitih ljudi, interesa i politika. Većina tih artificijelnih identiteta zaštićenih područja nije bila dizajnirana po pravilima i uzusima struke, što je za posljedicu imalo uglavnom neugledna rješenja daleko od dizajnerskih postignuća koja su bila mahom rezervirana za druge sfere života. Čak i kratkotrajno korištena rješenja zvijezda domaće dizajnerske scene, kao što je ono, samo djelomično realizirano, Borisa Ljubičića za Nacionalni park Mljet, nisu bitno promijenila relativnu zapuštenost zaštićenih područja po pitanju dizajna.

 

„Problem se pojavio kad su se stvari počele stavljati u realni kontekst, na teren samih parkova koji su se, manje ili više uspješno, nakupljanjem zajedničke patine srodili sa svojim prijašnjim, primitivno dizajniranim vizualnim identitetima“

 

U kontekstu digitaliziranog društva i nužnosti estetizacije u suvremenom svijetu, ne čudi ideja da se sva zaštićena područja zajednički brendiraju i vizualno povežu u hijerarhijsku organizaciju, te da se identiteti subordiniraju od središnjeg ka pojedinačnom, a cijeli sustav uredi po profesionalnim uzusima dizajna korporativnih komunikacija s početka 21. stoljeća. Tako se na internetu lako može doznati, primjerice, sljedeće: “Web portal Parkovi Hrvatske dio je jačanja jedinstvenog brenda i podizanja prepoznatljivosti nacionalnih parkova i parkova prirode Republike Hrvatske”.

 

Vizualni identitet Parkovi Hrvatske / dizajn: Studio Šesnić & Turković

Vizualni identitet Parkovi Hrvatske / dizajn: Studio Šesnić & Turković

 

Koncept dizajna vizualnog identiteta zaštićenih područja (autori: Šesnić & Turković) je, logično, upravo tako i postavljen. Polazeći od identiteta brenda Parkovi Hrvatske sustavno su razvijeni identiteti pojedinačnih parkova, podijeljeni u dvije skupine (“morski” i “kontinentalni”), logičnim i razumljivim, iako pomalo predvidivim, kodiranjem bojom. Plavom za “morske”, a zelenom za “kontinentalne”. Sami znakovi su riješeni sustavom thumbnaila, jedan piktogram – jedan park, a “ikone” reprezentiraju ključne karakteristike lokacije ili specifične fenomene pojedinog parka. Ti zaobljeno-geometrizirani piktogrami prilagođeni su korištenju u digitalnim medijima, tako da bi lako mogli predstavljati znakove aplikacija na displayu iduće generacije i-Phonea. Slijedom tog pristupa ni ne čudi upravo lansirana aplikacija, koja kao “Novi mobilni vodič kroz prirodne ljepote Hrvatske”, predstavlja zamjenu za bezbrojne brošure, vodiče i ostale prijašnje publikacije namijenjene gostima parkova. Cjelovito rješenje je komunikativno, dopadljivo i korektno oblikovano, te u predstavljanju cjeline zaštićenih područja na webu, štandu na nekom turističkom sajmu ili već spomenutoj aplikaciji za pametne telefone, funkcionira neusporedivo bolje od prijašnje kakofonije stilova, razdoblja i vizualnih jezika.

 

In-situ2

 

No, problem se, kako to i obično biva, pojavio kad su se stvari počele stavljati u realni kontekst, na teren samih parkova koji su se, manje ili više uspješno, nakupljanjem zajedničke patine srodili sa svojim prijašnjim, primitivno dizajniranim vizualnim identitetima. Pritisak realizacije i implementacije rješenja kao rezultat viška sredstava povučenih iz EU fondova, prisililo je relativno nepripremljeno ministarstvo da se “dizajniranje” parkova proširi s prostora reprezentacije u tiskanim i digitalnim medijima na uređenje signalizacije, info punktova, parkovne opreme i razne druge vidove brendiranja i uređivanja tobožnje infrastrukture, kako bi, i na terenu kao i na internetu, strani turisti povezivali pojedinačne priče u zaokruženu, dizajniranu, cjelinu.

 

„Usprkos činjenici da je u prirodi najvidljivija crvena boja, pa su tako planinarske staze u cijeloj Europi kodirane crvenom bojom, korporativno načelo oblikovanja u izrazito zelenom okruženju Mljeta koristi plave oznake i udaljenosti u kilometrima“

 

Pojava korporativnog oblikovnog jezika, prilagođena zaslonima tableta i popločanim predvorjima hotela i ministarstava, u spektakularnoj divljini hrvatskih zaštićenih područja nije se pokazala samo nesenzibilnom i neprikladnom nego, nažalost, često i agresivnom i destruktivnom. I dok su se neki prijašnji, naivni kultivizatori parkova silom materijalnih i drugih prilika koristili lokalnim materijalima i banalnim, uradi-sam tehnologijama, te samim tim stvarali unikatne, site-specific objekte u prostoru, korporativni dizajn 21. stoljeća nameće uniformirane, jednoobrazne elemente koji se, pored nemogućnosti funkcioniranja u radikalno drugačijim okruženjima, svojom pomodnošću i naglašenim “dizajnerskim” karakterom neprikladno nameću okolišu koji bi, naročito u “zaštićenim” područjima Parkova prirode trebao biti glavni nositelj doživljaja posjetitelja i u načelu ostati što “prirodniji”, kako mu i samo ime sugerira.

 

Ulaz u NP

Ulaz u Nacionalni park Mljet

 

Sasvim druga razina problema očituje se u problematičnoj funkcionalnosti urbanih rješenja u neurbanom okruženju. Tako će, bilo u kontekstu divljeg krša Risnjaka ili arkadijskoj šumi Mljeta, elementi signalistike – ponovno jasno definirani diktatom profesionalnih dizajnerskih uzusa, tj. pravilima korporativne knjige standarda – neadekvatno vršiti svoju osnovnu funkciju snalaženja u prostoru. Usprkos činjenici da je u prirodi najvidljivija crvena boja, pa su tako planinarske staze u cijeloj Europi kodirane crvenom bojom, korporativno načelo oblikovanja u izrazito zelenom okruženju Mljeta koristi plave oznake i udaljenosti u kilometrima. Takve oznake u pješačkom smislu ne znače puno zbog notorne činjenice da je kilometar hoda po ravnom, uređenom putu nešto potpuno drugačije od kilometra hoda po krušljivoj strmini uz uspon od 300 metara visinske razlike, dok je “15 minuta” normalnog hoda relevantna definicija u svim pješačkim situacijama, od Alpa do aerodroma.

 

ATL-SIGN-WALK-TO-GATE

 

Istovremeno se u šumski okoliš kontinentalnih parkova, opet po korporativnoj knjizi standarda grafičkog oblikovanja, postavljaju zelene ploče koje se u ljetnoj sezoni, koja i jeste vrijeme najviše razine posjećenosti, uopće ne razlikuju od zelene lisnate prirodne pozadine, a diskretna, naglašeno estetizirana tipografija uopće ne koristi raskošno dimenzionirane ploče signalistike.

 

DizajnKarta

 

Manjkavost funkcionalnosti nove paradigme još je vidljiviji na usporedbi stilizirane karte Mljetskih jezera i naivne, inertnošću sustava sačuvane, ilustrativne karte Risnjaka. Dok s jedne strane izgubljeni posjetitelj izdizajniranog parka, odgojen općeprihvaćenim kodiranjem vode plavom bojom i drugim, dizajnerima dosadnim zdravorazumskim vizualnim kodovima, pokušava odgonetnuti što je kopno a što voda i bezuspješno pokušava pronaći luku na otvorenom moru od kud je stigao na neoznačenu točku na kojoj je u tom trenutku, promatrač zaostale (naivne) karte momentalno shvaća prostor parka i okolice, usvaja prostorne odnose i karakteristike okoliša te prepoznaje repere za orijentaciju.

 

Starakarta

 

Stvari postaju još apsurdnije kad se korporativni oblikovni jezik prenese iz sfere vizualnih komunikacije i signalistike u oblikovanje uporabnih predmeta. Primjerenije Trgu Burze nego vrletima hrvatskog krša, klupe autorice Ade Kezić izrađene iz neprimjereno velike količine širinski spajane smreke iziskuju poravnavanje podesta i betoniranje temelja na, kako to već u divljini Parkova najčešće i biva, izrazito neravnom terenu na kojemu se ljudska intervencija tradicionalno vodi usklađivanjem s topologijom i korištenjem prirodnih denivelacija koje iziskuju bitno manju intervenciju u prostoru od stvaranja horizontalnih ploha. Zahvaljujući činjenici da zaštićeno područje isključuje mogućnost gradnje lokalnom stanovništvu, ove klupe u nekim slučajevima predstavljaju najveću betonizaciju zaštićenog područja od trenutka postizanja tog “zavidnog” statusa.

 

Urbana oprema NP Mljet / dizajn: Ada Kezić

 

U slučaju Nacionalnog parka Mljet, “betonizacija” je dovedena do apsurda primjenom iznimno skupih, nekoliko tona teških betonskih klupa iz Španjolske – koje je proizvela tvrtka Escofet a dizajnirao ih je Alexander Lotersztain – postavljenih ispred novog informacijskog centra zbog kojeg su srušena tri stogodišnja bora. Na jednom od najljepših mjesta na otoku, Vratima od Solina, gdje je u neposrednoj blizini, u hladu, skrivena od sunca i pogleda, godinama stajala klupa od bora kojeg je srušilo jugo, korporativni diskurs na osunčane, divlje stijene postavlja klupe i stolove na bagerima poravnate, betonirane horizontalne plohe. Suvišno je reći da su te klupe za ljetnih žega neupotrebljive, ali u svijetu korporacijskog brendinga to nije ni bitno, jer je medijatizirana slika tu uvijek važnija od stvarnosti.

 

Urbana oprema NP Mljet / proizvođač: Escofet / dizajn: Alexander Lotersztain

Urbana oprema NP Mljet / proizvođač: Escofet / dizajn: Alexander Lotersztain

Označavanje teritorija ovdje je, prije svega, demonstracija vlasništva i dominacije s vrha, a u ovom slučaju, nažalost i kompatibilna s nepisanom strategijom turističkog iskorištavanja nacionalnih parkova kao destinacija za snimanje selfieja i brzo napuštanje lokacije. To što ovaj vid turizma, izrazito sličan kruzerskom, ne donosi nikakvu korist parku ili lokalnoj zajednici (osim maksimalnog broja prodanih ulaznica u jedinici vremena) ni najmanje ne muči ministarski izmješteni centar donošenja odluka. Dugogodišnji gosti i posjetitelji, a naročito domoroci, stanovnici parkova, u tom su kontekstu samo neželjeni etno dekor koji svojim dubinskim razumijevanjem situacije, senzibiliziranošću i posljedičnim stremljenjima i prohtjevima, samo ometaju jedinog vlasnika i upravitelja, javnu ustanovu teledirigiranu iz metropole. Taj odnos, koji podrazumijeva ignoriranje autentičnih dionika parkova i perpetuira kontinuirani sukob uprava zaštićenih područja i lokalnog stanovništva, dosljedno je i cjelovito ilustriran akcijom ekstenzivnog, in situ, dizajniranja Parkova Hrvatske.

 

Medvednica1

 

Bez obzira na mogući priziv savjesti radi “neophodnosti kultivacije”, ova je strategija, na žalost, u slučaju zaštićenih područja, potpuni oksimoron. Ujednačavanjem parkova i oduzimanjem njihovih pojedinačnih identiteta, umanjuju im se specifičnosti, a isključivanjem mogućnosti lokalne inicijative, umanjuje im se autentičnost i karakter, dovodeći u pitanje temeljne parametre kojima su ta ista područja i zaštićena, a samim time i smisao njihovog postojanja. Na mnogima od tih prostora još uvijek žive živi ljudi, a njihova živa kultura i običaji predstavljaju dio vrijednosti i posebnosti koje su predmet zaštite parkova. Čak i zanemarujući činjenicu da bi za održivost njihovog života na zaštićenim područjima puno bolja investicija bila ona u stvarnu infrastrukturu, a ne estetizaciju tipa transporta višetonskih betonskih klupa iz Španjolske, nemoguće je ne primijetiti da čak i tranzicijske korporacije ostavljaju svojim članicama djelomičnu slobodu u upravljanju svojim simboličkim prostorom i identitetom. Iako možda ne i doslovno povezani primjer koji se, nažalost, nameće svojom aktualnošću je i slučaj najveće regionalne korporacije.

 

„Označavanje teritorija ovdje je, prije svega, demonstracija vlasništva i dominacije s vrha, a u ovom slučaju, nažalost i kompatibilna s nepisanom strategijom turističkog iskorištavanja nacionalnih parkova kao destinacija za snimanje selfieja i brzo napuštanje lokacije“

 

Zamislimo što bi se dogodilo kao posljedica raspada sustava da se identitet Agrokora doslovno aplicirao na Jamnicu, Ledo i Konzum, koji, iako sami po sebi nisu primjeri dizajnerske izvrsnosti, ipak predstavljaju minimum identitetske autonomije, pa su, bar u smislu vizualnih komunikacija, održivi i samostalno. Po prilici ono što se, pod egidom dizajna i uređenja infrastrukture, događa našim zaštićenim područjima, umjesto vodovoda, škola, zbrinjavanja otpada, zdravstvene skrbi i drugih zdravorazumskih, prizemnih problema koji se teško pretaču u viralnu virtualnu stvarnost touch screena.

 

Komplet

 

A mogu li se dizajneri i arhitekti kriviti za to? Jasno je da ne mogu, iako su mogli i trebali bar malo zatomiti ambiciju stavljanja vlastitog “potpisa” na lokacije sačuvane od industrijskog kultiviranja i drugih bolesti modernizacije i, u najmanju ruku, bar pokušati otvoriti sustav prema pojedinačnom i lokalnom. Prema mogućnosti uspostavljanja bottom-up inicijativa, programiranja i projektiranja, prema komunikaciji s lokacijom i njezinim dionicima. Izostanak te konstruktivne komunikacije nije posljedica dizajna, već posljedica dugogodišnjeg krivog odnosa prema zaštićenim područjima nadležnog ministarstva koje ne uspijeva prihvatiti činjenicu da se Brijuni, Kornati i Mljet ne mogu poistovjetiti, pa samim tim ni jednako dizajnerski tretirati. Dizajn, koji u nekim sretnijim situacijama nosi potencijal kreiranja suradničkih platformi i snagu definiranja participativnih strategija, u ovom je slučaju bio samo oruđe uspostavljanja korporacijskih zakonitosti na jednu od najvrjednijih baština Hrvatske.

 

Ostaje nam zapitati se bi li se što promijenilo da je naručitelj, svjestan važnosti projekta, proveo profesionalni javni natječaj te da su se dizajneri i arhitekti uključeni u projekt morali natjecati s kolegama, proći javni poziv, selekciju i javnu raspravu. Tada bi imali priliku vidjeti prijedloge rješenja kolega i možda uvažiti poneku dobronamjernu kritiku, suočiti se s odgovornošću i potencijalnim problemima implementacije koncepta te otvoriti diskusiju bez koje se projekti u iznimno vrijednim javnim prostorima događaju zagrebačkim modelom dekretnog urbanizma. Bez znanja, želje i potrebe direktnih korisnika.