Dvadeset godina transformativnih društvenih inovacija pokazalo je da je moguće ploviti uz vjetar. Drugim riječima, moguće je zamisliti, ostvariti i izgraditi aspekte svijeta koji su u suprotnosti s prevladavajućim tendencijama. Danas, kada su vjetrovi jači nego ikada, plovidba uz njih može biti osobito zahtjevna. Ali istovremeno, ona je važnija nego ikada prije. Ideje i prakse suradnje, bliskosti i skrbi koje su rezultat protekla dva desetljeća transformativnih društvenih inovacija i dalje mogu pokazivati pravi smjer. No moramo ih naučiti primjenjivati u novom kontekstu. Moramo se suprotstavljati vjetrovima rata, podizanju zidova i kulturi mržnje koja prijeti.
Društvena inovacija i njezin kontekst
Društvena inovacija o kojoj govorimo (transformativna društvena inovacija) prvi je put prepoznata i o njoj se počelo raspravljati prije otprilike dvadeset godina u mnogim dijelovima svijeta. Uočeno je da su, unatoč prevlasti individualizma i konzumerizma, određene skupine ljudi odlučile rješavati svakodnevne probleme kroz suradnju, obnovu sustava bliskosti i međusobnu brigu—kako jednih za druge, tako i za okoliš.
U desetljećima koja su uslijedila, ono što su u početku bili izolirani slučajevi pretvorili su se u niz iskustava koji su proizašli iz široko rasprostranjenih društvenih inovacija—a ponegdje i institucionalnih i poduzetničkih inovacija—koje su pokrenuli građani, udruge, oblikovatelji politika, administratori i planeri. Ovakvo iskustvo nudi dvije razine pouka: prva se odnosi na to što su te inovacije generirale u smislu ideja i društvenih praksi, a druga na to kako su se uklopile u širi kontekst.
Prva razina donosi priču o uspjehu: mnoge ideje i prakse pokrenute prije dva desetljeća danas su uspješno provedene i široko prihvaćene. One su dovele do razvoja novih dizajnerskih vještina i alata. Obogatile su društveni diskurs idejama i projektima koji su potaknuli nastanak programa i politika većeg opsega—od mreža uzajamne pomoći do zajedničke skrbi; od social streets do koncepta 15-minutnog grada i grada blizine; od knjižnica i škola koje služe kao društveni centri do novog koncepta kolaborativnih javnih službi.
Druga razina, koja se tiče odnosa između društvene inovacije i šireg konteksta, nudi mnogo složeniju i proturječniju priču. Primjerice, doprinosi li uspješna društvena inovacija u nekoj četvrti njezinoj gentrifikaciji? Potkopavaju li sporazumi o suradnji među građanima javni sektor? Zašto društvena inovacija češće mobilizira srednju klasu nego one koji žive u siromaštvu? O tim se pitanjima mnogo raspravljalo, često i žustro. Po mom mišljenju, dio te kritike je utemeljen i treba je shvatiti ozbiljno. O ovoj se temi već mnogo pisalo (vlastiti sam doprinos dao u knjizi koju sam supotpisao s Micheleom d’Alenom), pa se na to ne želim zadržavati u ovom tekstu.[i] Umjesto toga, želim se osvrnuti na sljedeće pitanje: kako se transformativna društvena inovacija—sa svim potencijalima i ograničenjima o kojima smo raspravljali posljednjih godina—uklapa u novi i, u mnogim pogledima, dramatično drukčiji kontekst u kojem se danas nalazimo?
Kakvo je vrijeme: politička meteorologija i društvena inovacija
Pred dvadeset godina već smo se suočavali s brojnim ekološkim, političkim i društvenim izazovima. No nema sumnje da su ti problemi posljednjih godina postali još hitniji i opipljiviji. To je potaknulo široko rasprostranjenu tjeskobu, nesigurnost i strah, a kao odgovor pojavili su se negiranje klimatskih promjena i zatvorene, isključive zajednice.
Kao posljedica toga, društvena inovacija o kojoj govorim–sa svojim idejama i praksama suradnje, bliskosti i skrbi, te otvorenim zajednicama koje potiče–danas se nalazi u sukobu s mentalitetima koji prizivaju rat, mržnju i podizanje zidova (doslovnih i metaforičkih) radi obrane od onih koji su drugačiji. Upravo je to dovelo do stvaranja gore spomenutih zatvorenih zajednice utemeljenih na bazi identiteta.
Nalazimo se, dakle, u svojevrsnoj dilemi. Istina je da je tijekom protekla dva desetljeća društvena inovacija dala velik doprinos našem shvaćanju što to znači suprotstaviti se individualističkom i merkantilističkom neoliberalizmu koji dominira našem dobu. Ipak, nije uspjela bitno promijeniti dominantne društvene dinamike. Štoviše, trenutna politička, društvena i kulturna meteorologija nas upozorava da prema nama kreće snažan ciklon–ili da smo se već našli usred njega.
Radna hipoteza koju želim iznijeti jest da, unatoč svemu ovome–i upravo zbog ovog novog konteksta u kojem se nalazimo–društvena inovacija nas može mnogo toga naučiti. Više nego ikada prije, vjerujem da ideje i prakse suradnje, bliskosti i brige pokazuju put naprijed–u smislu onoga što želimo postići i načina na koji to trebamo činiti. Dakle, postavlja se pitanje: budući da smo se našli usred Trump+Musk ciklona, što možemo učiniti? Kako možemo primijeniti ono što nas je društvena inovacija naučila?
Vratim li se nautičkoj metafori, mogli bismo reći da moramo ploviti prema vjetru. To znači–napredovati cik-cak prema vjetru, bez gubitka orijentacije. Uostalom, upravo su to oduvijek činili oni koji su bili uključeni u društvene inovacije, svjesno ili nesvjesno. Društvene inovacije nastaju ondje gdje mogu, pa stoga nikada ne napreduju posve pravocrtno. No one uvijek sadrže element pomaka: određene ideje, prakse i institucionalne promjene koje, na lokalnoj razini, predstavljaju sustavni odmak od dominantnih modela. S jasno postavljenim ciljem, djeluje se poput bricoleura–prilagođavajući se onome što je pri ruci. Ako nastavim s nautičkom metaforom: smjer se ne određuje tako da se izravno usmjeri prema odredištu, nego tako da se plovi cik-cak, iskorištavajući vjetar kako bi se napredovalo.
Danas, ako želimo nastaviti tim putem u sadašnjim vremenskim uvjetima, trebamo čvršće brodove i iskusnije mornare–one koji znaju zadržati smjer i upravljati jedrima čak i u najtežim uvjetima.
Izađem li iz metafore, to znači: prepoznati i učvrstiti suradnju, bliskost i skrb kao temeljne vrijednosti svih poduhvata. To znači najbolje iskoristiti raspoložive resurse, čak i ako oni omogućuju samo postupne, nesavršene korake prema željenom smjeru. I to znači produbljivati vještine planiranja, te kultivirati maštu i političku hrabrost djelovanja.
Post-ljudska i post-terestrijalna budućnost: (distopijska) perspektiva
Po mom mišljenju, sadašnje vrijeme ne obilježava samo jači vjetar koji udara u prsa, već i činjenica da su u igri druge, snažne vizije–prijedlozi koji se, autoru ovih redaka, čine distopijskima, pa čak i katastrofičnima, ali koji unatoč tome privlače mnoge. Ostanem li pri nautičkoj metafori, ne samo da je vjetar jači, nego se otvaraju i brojna kopna prema kojima se može ploviti, što dodatno otežava zadržavanje kursa.
Vratimo se dvadeset godina unatrag. U to je vrijeme dominantan vjetar bio klasični neoliberalizam (u stilu Margaret Thatcher). Njegova je središnja tvrdnja glasila da društvo kao takvo ne postoji, već samo pojedinci. Obećavao je univerzalno blagostanje kroz akumulaciju proizvoda, usluga i novca. Blagostanje je značilo potrošnju, a potrošnja sreću. Ta se ideja pokazala privlačnom, iako nije nudila nikakvu stvarnu budućnost. Uopće nije bilo budućnosti prema kojoj bi se težilo, samo vječna sadašnjost globalnog konzumerizma.
S vremenom se, međutim, ta ideja sudarila s grubom stvarnošću: ekonomskim krizama, ekološkim katastrofama, ratovima i pandemijom koja je jasno pokazala da je ovaj put prema obećanoj sreći za većinu ljudi bio iluzoran. Razlog je bio jednostavan: Zemlja–jedina koju imamo–jednostavno nije dovoljno velika. Gozba potrošnje, obećana svima, pretvorila se u gozbu za odabranu šaćicu ljudi. Sve jači osjećaj nesigurnosti dodatno je pojačao tjeskobu i strah, koji su postali plodno tlo za obrasce bivanja i djelovanja toliko raširene u današnjem svijetu: poricanje ekoloških problema i stvaranje zatvorenih, mržnjom ispunjenih zajednica kao odgovora na društvene izazove. Ovo je o hibridni oblik neoliberalizma, u stilu Trump+Musk, čiji su sastojci individualizam dalekog zapada, religijski fundamentalizam i fantazije o post-ljudskoj i post-terestrijalnoj budućnosti.
Ovdje je potrebna kratka refleksija: neoliberalizam nije obećavao drukčiju budućnost, već samo širenje svojih obećanja o konzumerizmu i građanskim slobodama za sve. Novi, hibridni neoliberalizam koji sada nastaje s jedne strane negira građanske slobode, a s druge nudi spektakularnu viziju budućnosti: pomicanje svemirskih granica, neurotehnologije i umjetnih inteligencija sposobnih promijeniti svijet–i nas ljude zajedno s njim.
Sve to podsjeća na početke fašizma u Italiji, kada su se reakcionarne ideje i interesi isprepleli s idejama i energijom futurističkog pokreta. Ne tvrdim da se povijest ponavlja, već ukazujem na to da se futurističke vizije lako mogu kooptirati kako bi služile duboko konzervativnim strukturama moći.
Proturječnosti unutar ovog hibridnog neoliberalizma–kao i neizvedivost njegove vizije –ne umanjuju njegovu privlačnost. U doba lažnih vijesti i zatvorenih komunikacijskih balona (communication bubbles), dosljednost i izvedivost kao da više nisu važne. Iz istog razloga, čini se i nebitnim što se predlaže scenarij koji je, u biti, “svatko za sebe”–pri čemu “svatko” se odnosi na ultrabogate.
Biti zemaljski: sposoban za suradnju, blizinu i brigu
Danas se nalazimo ne samo u situaciji da trebamo ploviti protiv vjetra, nego nas novi svjetionik– s neograničenim komunikacijskim moćima–usmjerava u posve drugom smjeru. Štoviše, budući da nas taj svjetionik zapravo vodi prema neizbježnom brodolomu, prikladnije ga je nazvati zovom sirena, poput onoga iz priče o Odiseju. Taj nas zov vodi ravno u katastrofu.
Kako bi izbjegao zamku, Odisej je svojim mornarima začepio uši voskom. Mi, međutim, nemamo takvo rješenje. Ne možemo spriječiti ljude da čuju te sirene. Ono što možemo je učiniti našu poruku glasnijom i jasnijom.
Naš bi prvi korak trebao biti razotkrivanje činjenice da ne možemo svi biti “great again”. U natjecanju koje se nudi, da bi bilo pobjednika, mora postojati i velik broj gubitnika. Sjajna budućnost koja se obećava rezervirana je samo za one koji si je mogu priuštiti.
To označava povijesni preokret. Po prvi put na Zapadu, još od Francuske revolucije, ideja blagostanja za sve ustupa mjesto ideji blagostanja za odabrane. Ostali su osuđeni na odbačenost–beskorisni nusprodukti uspjeha nekolicine.
Kako bismo to uravnotežili, moramo ojačati i učiniti vidljivijim alternativni scenarij koji smo dosad gradili. To znači učiniti ga uvjerljivijim i pokazati da je to jedini scenarij koji omogućuje da se suočimo s problemima pred nama. Problemi koje neoliberalizam ne može riješiti zahtijevaju preispitivanje samih konceptualnih okvira koje koristimo.
Trump i Musk nude rješenje koje je, na svoj način, vrlo moćno. Ono podrazumijeva pomak paradigme u kojem se ukida univerzalizam–potreba da predloženo rješenje vrijedi barem načelno za sve. Više se ni ne stvara privid da su rješenja za svakoga. Trump i Musk otvoreno tvrde da se njihovo rješenje odnosi samo na one koji pobjeđuju (odnosno–na njih same). Moglo bi se reći da je u praksi to oduvijek bilo tako, ali konceptualno nije. Nekoć je, da bi neko rješenje bilo prihvatljivo na Zapadu, ono moralo biti predstavljeno kao rješenje koje barem u načelu može vrijediti za sve. Trump i Musk srušili su taj tabu: otvoreno izjavljuju da na ovom planetu ne može biti blagostanja za sve. Pobjednici pobjeđuju; gubitnici se odbacuju ili, ako smetaju, premještaju negdje daleko (kako se predlagalo da se postupi s Palestincima u Gazi).
Nasuprot tome, suočeni s nerješivim problemima koje je proizveo klasični neoliberalizam, društvena inovacija nas je naučila da se ti izazovi mogu prevladati ako odaberemo suradnju, blizinu i skrb. Ovdje se događa pomak paradigme koji vodi prema priznavanju suradnje, blizine i brige kao sastavnica uz pomoć kojih možemo graditi svijet u kojem se svi možemo spasiti zajedno.
Tu viziju, i prakse koje iz nje proizlaze, potrebno je dublje razumjeti i ponovno osmisliti. Umjesto Trump+Muskovskog “svatko za sebe”, moramo potvrditi poruku pape Franje: “nitko se ne spašava sam”. Svi se možemo spasiti samo ako stojimo jedni uz druge–kao ljudi i kao bića unutar mreže života. Kao odgovor na “Kolonizirajmo Mars”, moramo ponovno potvrditi Bruno Latourov poziv “Down to Earth” (Povratak Zemlji). Time se, naravno, ne misli da svi trebamo postati poljoprivrednici, nego da moramo potvrditi sljedeće: biti čovjek znači biti zemaljsko biće. Biti čovjek znači biti dio mreže života na ovom planetu. Biti čovjek znači biti na Zemlji.
Stvaranje zemaljske politike: prostori osporavanja i raspoloživi resursi
Naravno, provedba svega o čemu sam dosad govorio bit će zahtjevna. No društvena inovacija nas uči da to nije nemoguće. Čak i usred sadašnje oluje, možemo pronaći put spasa za sve. Potrebni su projekti i politike koji su istodobno radikalni i relacijski. Radikalni, jer ne pristaju na kompromise s idejama, praksama i strukturama moći novog neoliberalizma. Relacijski, jer od nas traže da se izložimo, da stupimo u odnos s drugima–i to s pozitivnim stavom i otvorenošću prema dijalogu–pa čak i konfrontaciji–vjerujući da su suradnja, blizina i skrb oblici odnosa ugrađeni u samu ljudsku prirodu. To znači da mogu izrasti čak i u najtežim okolnostima i među ljudima koji su, u mnogim pogledima, udaljeni jedni od drugih.
Da bi se ovo ostvarilo, potrebno je stvarati prilike i alate koji potiču i podržavaju te vrijednosti. Trebamo otvoriti prostore mogućnosti i “prostore osporavanja” u kojima se različite namjere i interesi mogu suočiti jedni s drugima. Prostore u kojima se etos “svatko za sebe” može dovesti u pitanje i suprotstaviti mu ideja “spasimo se zajedno”. Političke prostore u kojima razgovori i prakse suradnje i skrbi mogu dobiti svoj glas.
Čak i usred oluje, ne smijemo se povlačiti u bunkere da bismo čuvali svoje ideje dok se “vrijeme ne popravi”. Naprotiv, moramo izaći na otvoreno more i svoju viziju učiniti vidljivijom i uvjerljivijom.
Vratim li se nautičkoj metafori: moramo iskoristiti sve povoljne morske struje, čak i ako nisu savršeno usklađene s našim ciljevima, i pronaći načine da uhvatimo vjetar čak i kada puše izravno prema nama. U konačnici, to znači uključiti se u politiku–u zakonodavstvo, ali i, što je još važnije, u politiku svakodnevice, koju provode svi ostali. Potrebno je povezati mnoštvo dizajnerskih aktivnosti na različitim razinama i u različitim kontekstima, a sve s istim ciljem: ekološki osvješteno i pravedno društvo. Društvo u kojem ponovno učimo što znači biti zemaljski.