U konvencionalnoj dihotomiji između dizajna vizualnih komunikacija i produkt dizajna, o prvoj se disciplini obično govori kao o onoj koja se u suštini bavi ljudskim fantazijama, predodžbama i interpretacijama, dok je druga objema nogama na zemlji, ukorijenjena u objektivnosti, razumu i suštoj stvarnosti. Problem s takvim pogledom pokazuje svoje lice čim se uhvatimo bilo kojeg arhetipskog predmeta produkt dizajna. Budimo realni: postoji mnoštvo odličnih razloga za projektiranje još jednog stolca ili još jedne lampe, ali teško da je ijedan od njih racionalan sam po sebi – štoviše, većina njih počiva na fantazijama. Da bi se neki komad namještaja opravdano našao na serijskoj proizvodnoj liniji za tržište ispunjeno stotinama tisuća sličnih predmeta, potrebno je najprije fantazirati takvo prazno mjesto u našem predmetnom svijetu i, još važnije, u imaginaciji onoga tko će ga poželjeti. Predmeti industrijskog dizajna koji su se ukorijenili u kolektivnom sjećanju kao dio svakodnevice nisu tamo dospjeli tek upotrebom, nego upravo zahvaljujući fantazijama i interakcijama koje su utjelovili.

fotografija: Buga Cvjetanović

Dizajnerska praksa Jakova Habjana oslanja se upravo na ovo – ne toliko na predmete same, koliko na međuprostore koje ispunjavaju, na njihov kapacitet za imaginaciju, na sposobnost da dovedu ljude, okruženja, druge predmete i priče koje ih povezuju u interakciju.

fotografija: Buga Cvjetanović

Kada dizajnira, Jakov Habjan ne oblikuje posve novu stvar, nego nastanjuje postojeći prostor novim karakterom, dovršava neki rukavac stvarnosti koji je već bio tu, samo mu je trebalo otvoriti put. Premda se ovaj tekst odnosi na recentnu seriju lampi baziranih na pronađenim predmetima najrazličitijih vrsta i porijekla, isto se može reći i za većinu dosadašnjih njegovih radova, mahom intervencija u postojeće sustave, kao što je oprema za Centar mladih Ribnjak, ili rješenja za adaptaciju interijera i postave izložbi u Kontejneru i drugdje, stolovi-simbioti za produkte njegove sestre Klasje Habjan, ili pak oblikovanje elemenata instalacija i postava izložbi drugih umjetnika, bilo koga tko je zatražio neku pomoć u artikulaciji svog dijela stvarnosti.

Jakovljev svjetonazor, dakako, ima svoju genealogiju: u DIY kulturi, u antikonzumerističkoj etici kasnog modernizma i u novom valu mejkerskih kolektiva, analognih i digitalnih radionica, eksperimentalnih tiskara i drugih inicijativa koje su u proteklih desetak godina kroz hibridnu digitalnu sferu nanovo otkrile vrijednost despecijaliziranog ručnog rada i nijansiranih tekstura fizičkog svijeta.

U tom smislu, njegov rad jasno pripada kontinuitetu jedne određene dizajnerske tradicije, ali motivacija mu je autentično osobna. Premda se s vremenom naučio služiti mnoštvom njih, Jakov Habjan ne fetišizira nijednu određenu vještinu niti tehnologiju, niti određenu estetiku, formu ili medij. Upravo suprotno, vještina mu nije cilj, nego sredstvo: ono što je važno nije ovladati određenim postupkom, nego ga upotrijebiti ondje gdje može otvoriti neki novi odnos između predmeta, prostora i ljudi.

Predmete iz ove serije oblikovao je prije svega Jakovljev afektivan interes za stvari koje pronalazi oko sebe, same oblikovane i naplavljene u njegovom smjeru nečijim tuđim odlukama, nekim nenaslućenim pričama, nekom greškom ili svrhovitim slučajem. Posrijedi je način razmišljanja koji ne mari za dizajnerske dogme, čiji je kroj daleko nijansiraniji od ideje da „forma slijedi funkciju“. Štoviše, mnoge od formi iz Jakovljevih lampi razišle su se od svojih izvornih funkcija i pronašle nove, usput evocirajući svoje prošle živote, naravno, onoliko koliko su forme kadre govoriti i onoliko koliko smo ih mi sami kadri osjetiti, vidjeti i izmaštati.

U industrijskom kontekstu, projekt koji ova izložba predstavlja jest mali, na samom je rubu dizajnerskog mainstreama. Pa ipak, u širem humanističkom i etičkom smislu, Habjanov rad nalazi se u samom srcu stvarno bitnih pitanja dizajna, i bilo koje druge kreativne profesije – pitanja o predmetima koje koristimo, stvarnosti koju sukreiramo, o žudnjama i potrebama, o planetu koji nastanjujemo, o mašti i našem odnosu sa svijetom.