Iz teksta Veljka Krulčića:
“Monumentalna je primijenjena likovna ostavština Andrije Maurovića (1901. – 1981.), umjetnika kojeg su počesto godinama i desetljećima njegovi poslodavci (nakladnici, urednici) predstavljali i potpisivali titulom akademskog slikara, a završio je bio tek prvu godinu (dva semestra 1923/24.) tadašnje Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (kasnije Akademija likovnih umjetnosti). Neovisno o tome, gotovo sve ono što je Maurović stvarao u kontinuitetu u razdoblju od šest desetljeća – dakle, ne samo nezaboravne stripove koji su bili iznimno popularni, a čine i sam vrh te umjetnosti u svjetskim okvirima – ima neprolazno mjesto u kolektivnoj memoriji generacija na hrvatskom i širem jugoslavenskom prostoru.

Sam Maurovićev autorski potpis imao je status mita koji se prenosio iz generacije u generaciju. Štoviše, to je nastavljeno i nakon što je otišao u bolja prisjećanja. Otada je prošlo skoro pola stoljeća, no njegovo djelo zbog svoje crtačke i vizualne vrijednosti, jedinstvenosti i autentičnosti i dalje traje, živi u zasebnim knjigama, na naslovnicama, na plakatima, pa i na zidovima galerija. Njegov rad je tema sveučilišnih katedra, kao i simpozija, makar se u slučaju Andrije Maurovića radi o umjetniku koji – što vlastitom odlukom, svjetonazorom, pa i karakterom, što okolnostima na koje nije mogao utjecati – u najvećem dijelu svog života i djelovanja nije bio u suglasju s ovdašnjim akademskim, kulturnim, pa i društvenim mainstreamom. Maurović je umjetnik burnog 20-og stoljeća, za života je promijenio čak pet država, ali i dva suštinski različita sistema. Sigurno je da je imao ispunjeni život.

Aktivno je djelovao od svojih gimnazijskih dana – prvu samostalnu izložbu slika imao je s nepunih devetnaest godina u Dubrovniku – takoreći do smrti, u 81 godini u Zagrebu gdje je i pokopan. Njegova prva novinska naslovnica je objavljena u lokalnom humorističkom listu Jež u ljeto 1921. godine, dok je svoju posljednju likovnu „premijeru“ u javnosti imao (izuzimajući pritom tablu porno stripa „Nemoralni“ koju mu je objavio Studentski list) u proljeće 1979. kada je ilustrirao plakat za kazališnu predstavu Život na dražbi koja je bila postavljena u zagrebačkom Teatru &TD.

U proteklim desetljećima – kao strastveni stripofil i povjesničar stripa – imao sam zadovoljstvo kurirati desetak izložbi na temu Maurovića, od kojih je polovica bila postavljena u susjednim zemljama. One su se najvećim dijelom bavile njegovim opusom u sferi devete umjetnosti, dok bih tek tu i tamo proširivao građu na ostale rukavce njegovog stvaranja. Paralelno, izložbe o Mauroviću realizirali su i drugi kolege, pa i u tako reprezentativnim izlagačkim prostorima kao što su Klovićevi dvori ili Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sa svim tim izložbama, ukoričavanjima (i restauracijama) njegovih stripova u albume i knjige, biografijom, dokumentarcima, pa i brojnim napisanim i javno objavljenim tekstovima moglo se zaključiti da je Maurović „završena“ ili je vrlo blizu „završene priče“. Međutim, to nije tako.

I to ne samo zbog opusa kojeg je realizirao u razdoblju 1941. – 1944. (naslovnice za blagdanske brojeve „Nove Hrvatske“, plakate, propagandne brošure, ilustracije – što je dosad bilo uglavnom prešućivano) prije nego što je otišao u partizane. Kao što je u NDH crtao Antu Pavelića, tako je Maurović u Kraljevini Jugoslaviji crtao kralja Aleksandra I Karađorđevića, a Josipa Broza Tita u socijalističkoj Jugoslaviji.

Nakon što sam iznio prijedlog za izložbu koja bi se bavila Maurovićevim u najširem smislu grafičkim dizajnom i ilustracijom – sa spoznajom kako su naslovnice knjiga i novina, politički, industrijski, turistički i filmski plakati, razglednice itd. imale očaravajući, pa i magični utjecaj na potrošače kojima su bili namijenjeni, istodobno sa sviješću o zanemarivanju, pa i nepravednom potcjenjivanju tog dijela opusa – upustio sam se u nova, temeljitija istraživanja. Kako su se istraživanja nastavljala, sve sam više bio u nevjerici kako je Maurović uspijevao biti toliko plodan crtač-ilustrator koji je očito prihvaćao sve (ili gotovo sve) poslove i angažmane koje su mu nudili. Jasno, volio je raditi, volio je crtati, ali takva vulkanska produktivnost djeluje nestvarno. Ujedno, održavao je visoki likovni domet, atraktivnost i prepoznatljivu originalnost.

Stoga se u neku ruku može reći kako je jednim dijelom svog opusa Maurović bio vizualni kroničar naše zemlje, nešto poput Normana Rockwella za Sjedinjene Države. U skladu s tehničkim mogućnostima galerije na izložbi prikazujemo presjek tog opusa, od kojeg većina izložaka dosad nije bila javno predstavljena, već je sakupljala prašinu u novinskim kompletima, kolekcijama zaljubljenika ili u arhivama. Tu su i filmski plakati (Petar Veliki, Ljubav feredža, Šolaja, Hajdučka vremena), propagandno-agitacijski i ideološki plakati iz razdoblja nakon Drugoga svjetskoga rata, industrijsko-trgovačke reklame (Zagrebački zbor, Griesbach i Knaus, Gavrilović, Orion, Badel), turistički materijali itd. Među njima je i jedan od najikoničnijih plakata iz povijesti hrvatskog dizajna, slavni Visitez la Yougoslavie iz 1952. godine.

Naslovnice listova Koprive, Vrelo, Vesele novine, Kulisa, Mali Istranin, Ženski list, Naš mornar, Nova Hrvatska, Žena u borbi, Srpska riječ, Magazin Horizont, Front, Globus; naslovnice knjiga i slikovnica zagrebačkih, beogradskih, ljubljanskih, sarajevskih, pulskih, novosadskih, šibenskih… nakladnika svjedoče ne samo o vitalnoj izdavačkoj industriji Maurovićeve epohe, nego i o njegovoj nevjerojatnoj svestranosti i fleksibilnosti, sposobnosti da prilagodi svoj likovni rukopis specifičnom zadatku. Tu su i naslovnice strip-izdanja (Oko, Trojica u mraku, Posljednja pustolovina Starog Mačka, Mickey strip, Rip Kirby), naslovnice roto-izdanja (Republikanci, Kontesa Nera, Bijela džungla), brojne razglednice, reklame, kalendari itd. Izložba Andrija Maurović: plakati, reklame, naslovnice 1921 – 1979., osim što ukazuje i predstavlja  neke od vrhunskih dijelova umjetnikovog grafičkog opusa, u svakom je slučaju – nadam se – poticaj za daljnja istraživanja.