Fotografija je nastala kao hommage Blaženki Kučinac. Sanja Rotter nosi haljinu koju je sama Blaženka sašila prije 60-ak godina. Fotografiju je snimio Dražen Gašparac.

 

OM: Iako oblikuješ predmete i u drugim prirodnim materijalima, najbolje te poznajemo po tvojoj velikoj ljubavi prema drvu. Što smatraš njegovom najvećom prednošću, a što manom? 

SR: Drvo je materijal kojeg „proizvodi” priroda i ono ima negativni carbon footprint: koeficijent potrošenog ugljičnog dioksida ima negativni predznak. Kako je to moguće i što to znači? Za proizvodnju svake sirovine potrebno je uložiti, tj. potrošiti određenu količinu energije i resursa. Kod drveta vrijedi suprotno, budući da ono svojim rastom skladišti energiju umjesto da je troši. To je, uz veliku širinu primjene, najveća komparativna prednost ovog materijala.

Mane materijala su dugi period „proizvodnje”, nehomogena struktura (koja uzrokuje nemir i promjene u geometriji – rasušivanje, savijanje, bubrenje), te ono što će svaki majstor u praksi svjedočiti: vječna i nepobjediva prašina uvijek i svugdje. Od drveta ne možeš napraviti baš sve što želiš i kako želiš. Ne možeš tvrdoglavo inzistirati na zahtjevima koje materijal ne može ispuniti. Drvo ne možeš natjerati da bude ono što i samo ne „želi”. Mane i greške drva treba prihvatiti. Stvorile su ga moćne i nepobjedive sile prirode, treba mu moći oprostiti zahtjevnost i nemir: plemenita priroda ovog materijala to svakako zaslužuje.

OM: Ono što je posebno zanimljivo je tvoj pristup obrade i prilagodbe drva koja se oslanja na potpunom razumijevanju materijala, čije nepredvidivosti i nesavršenosti unaprijed prihvaćaš. Osim toga, kako je riječ o jednom živom materijalu, svaki tvoj predmet je jedinstven i neponovljiv. Znajući sve to, koliko se može isplanirati ili projektirati finalni proizvod?

SR: U pravu si, ali to nije bio moj osobni izbor već posljedica stjecaja okolnosti i načina rada na koji sam bila prisiljena: samoinicirani, ručni rad na jedinstvenim komadima. To je bio jedini način da proizvedem nešto što želim. Usprkos tome, apsolutno nisam handmade advokatkinja ili ljubiteljica one-of komada, niti išta posebno promoviram taj način rada.

 

 

Mislila sam kako ću jednog dana biti industrijska dizajnerica i projektirati stvari za serijsku proizvodnju, prilagođene strojnoj obradi i industrijskim procesima. To se nažalost još uvijek nije dogodilo, pa su moje metode i način oblikovanja silom prilika krenuli u dijametralno suprotnom smjeru. U tom procesu, morala sam prihvatiti da kod oblikovanja ne mogu kontrolirati baš sve, ali da je to u redu. Ne moram biti perfekcionist u tom smislu; jednom aspektu oblikovanja mogu dopustiti da se jednostavno – dogodi.

OM: Koliko sam shvatila, od samog početka surađuješ sa stolarskom radionicom Močvarni hrast, gdje ti je i pružena prilika za učenjem i razvijanjem dizajnerskih koncepata. Močvarni hrast je ujedno i tvoje „radno“ mjesto, radionica i laboratorij za istraživanje i oblikovanje drva. Kako dolazi do te suradnje? Što ti je mentorstvo stručnjaka za drvo omogućilo?

SR: Do te suradnje došlo je tako da sam došla cviliti pred vratima stolarije kao napušteni psić. Počela sam crtati nacrte za majstora Darka Franjića a on mi je zauzvrat izradio ploču klub stola Zima. Dobila sam priliku da budem prisutna tamo kad god želim i radim što želim, sve dok ne smetam radnicima i redovito počistim i ugasim struju za sobom. Vrlo brzo, ovaj odnos razvio se u važan savez obiteljskog karaktera: Darko i Kornelija Franjić prihvatili su me kao stalnog vanjskog suradnika i svojevrsni dio inventara kuće.

 

 

Ova simbioza omogućila mi je samostalni rad, učenje, mentorstvo i podršku u izvedbi projekata. Tokom godina, zajedno smo odradili mnoštvo projekata i akcija na obostrano zadovoljstvo. Mogu se pohvaliti  da sam svojim utjecajem i kolegama približila iznimnu ličnost Darka Franjića i vrhunsku kvalitetu rada stolarije Močvarni hrast: brojni dizajneri odlučili su im dati povjerenje u izvedbi projekata, a bili su i sudionici višestruko nagrađivanog projekta Made In: Crafts – Design Narratives, dizajnerskog kolektiva Oaza, kao i izvođači samog izložbenog postava projekta.

 

 

Kao napušteni psić s početka priče, i ja ću ostati vječno odana čovjeku koji mi je otvorio vrata. Teško je uopće naći riječi kojima se može iskazati dubina poštovanja i zahvalnosti koje imam prema Darku Franjiću i njegovoj obitelji.

OM: Stjecajem okolnosti, uz seriju namještaja, počinješ raditi i dizajn serije nakita Woodoir Noir, koja postaje vrlo brzo popularna. Kako se dizajn malih komada nakita razlikuje od dizajniranja drvenog komada namještaja? Koliku ulogu imaju kaos i nepredvidivost materijala u ovom slučaju?

SR: Počela sam izrađivati nakit nakon završetka studija, kad nisam imala posao i prihode. Nakit je odmah postao popularan i bio je to moj prvi izvor zarade. Ljudima se vjerojatno svidjelo što konačno mogu pronaći nakit od drva koji nema „hippie – naivna umjetnost – idem na trance festivale” estetiku, već jedan drugačiji izraz.

 

 

 

Iako je za dizajn nakita potrebna mašta, osjećaj za materijal, boje i proporcije – to su predmeti koji nemaju stvarnu već simboličku funkciju. Brzo mi je dosadilo što u tome ne nalazim dovoljno izazova, rješavanja problema a ni dovoljno novca. Ne bih htjela zvučati krivo, ali nisam se željela zakopavati u kategoriju dizajnerice nakita. Ljudi su skloni etiketiranju i stavljanju u ladice, a to je nešto što sam htjela izbjeći, budući sam znanjem i iskustvom pokazala da imam kapaciteta za puno kompleksnije projekte i koncepte. Iako ću za prijatelje i ljubitelje nakita koji me dovoljno gnjave uvijek rado izraditi pokoji komad. 🙂

OM: Osim tvoje povezanosti s Močvarnim hrastom, neko kraće vrijeme si radila kao dizajnerica za tvrtku Bellabeat osnovanu u Zagrebu. Što je podrazumijevao rad za jednu veliku kompaniju? S kolikom si kreativnom slobodom raspolagala?

SR: Prihvatila sam poziv da radim u Bellabeatu jer me se dojmila njegova suosnivačica Urška Sršen. Urška je žena s vizijom, širokih pogleda za svijet i ogromnom, tvrdoglavom energijom. Kreativne slobode nije bilo puno – kolega i ja bavili smo se najviše razvojem i prototipiranjem. Ono što sam od samog početka tražila (i dobila), je sloboda radnog vremena, meni apsolutno nužna. Nitko me nikad nije pitao kad dolazim na posao, jesam li u uredu ili na terenu; sama sam regulirala i kontrolirala svoje obaveze i radno vrijeme. Na taj način, bila sam i najviše produktivna. Bellabeat je u to vrijeme bio mali startup s uredom u dvosobnom stanu i tada još nije bilo atmosfere velike korporacije. Team buildinzi i korporativno okruženje nisu moj prirodni habitus – kad se to dogodilo i kad sam osjetila da više nisam all-in u zajedničkim ciljevima, napustila sam taj posao i posvetila se onom vlastitom.

 

 

 

OM: Od čega se sastoji tvoj proces rada, kako teče tvoj radni dan u radionici?

SR: Iako dosta eksperimentiram i često sam tamo, najčešće ne provodim cijele dane u stolariji jer sam ipak dizajnerica, prvenstveno crtam i tu sve počinje. Za neke stvari koje mi je teško nacrtati, radim makete. U samoj radionici, većinu stvari odradim sama ali često trebam pomoć – pojedine procese čovjek i ne može odraditi sam jer je fizički potreban još jedan par ruku. Neke naručene projekte – naravno – ne izrađujem ja, ali nadzirem proces i prisutna sam kako bi na licu mjesta dogovorili detalje u proizvodnji i slično. Kod rada u radionici, ponekad se čini kako stvari idu jako sporo, a ponekad je vidljivi napredak vrlo velik. Ima vrlo sporih i vrlo brzih dana; pomalo teško za objasniti.

 

OM: Kako danas izgledaju obrada i rad s drvom? Koliko tehnologija olakšava i ubrzava procese izrade, a u kolikoj mjeri se i dalje treba osloniti na tradicionalne i ustaljene tehnike obrade?

SR: Mogu govoriti samo iz osobnog iskustva. Tehnologija CNC rezanja i glodanja nam olakšava neke procese, iako je u praksi jeftinije kad se možeš u većoj mjeri osloniti na tradicionalne tehnologije. Često kompjuterska strojna obrada djeluje gotovo idealno – dok ne čuješ cijenu. Iz mojeg iskustva, najbolje funkcioniraju varijante u kojima je tehnologija tog tipa korištena za brzu i preciznu izradu šablona ili kao pomoćni alat u dijelu procesa koji tradicionalnim načinom obrade ne možemo postići.

 

 

OM: U jednom trenu eksperimentiraš s izradom jednog komada namještaja rađenog od čak 8 vrsta drva, a u drugom se igraš s prelijevanjem boja prirodnog, fosiliziranog hrastovog drva, starog preko 3000 godina. Koliko uopće boja ili taktilnost materijala određuju smjer razvoja tvojih ideja?

SR: Zanimljivo si to uočila. Boja mi je jako važna, i u dizajnu drvenih predmeta često koristim različite vrste (boje) drva. Netko bi mogao reći da si korištenjem više boja olakšavam stvar, ali ja to volim. Tako da je odgovor DA, boje mi poprilično određuju smjer razvoja proizvoda od drva.

 

OM: Predmeti koje dizajniraš, bez obzira je li riječ o nakitu, uporabnom predmetu ili masivnom komadu namještaja, elegantni su, djeluju nježno i ugodno na dodir. Postoji li neka glavna misao koja te vodi kroz proces osmišljavanja i dizajniranja proizvoda?

SR: Želim da predmet bude skladan i zanimljiv tako da iskreno obraduje naručitelja, da budem u konstruktivnom dijalogu s naručiteljem, a da on ima tolerancije i shvaća ako višom silom nešto pođe ukrivo, i naravno – da lijepo i uredno plati. Ipak, iskrene reakcije sreće i oduševljenja klijenata kad vide produkt i shvate da su dobili puno više od onog čemu su se nadali – to je najbolja stvar u cijelom procesu!

 

OM: Prema posljednjoj Izložbi hrvatskog dizajna, može se uočiti da su radovi iz kategorije produkt dizajna uglavnom nastali kao inicijativa samih dizajnera. Čini se da je taj trend već godinama prisutan u domaćem dizajnu, te da je to ponekad i jedina opcija za produkt dizajnere. Kako gledaš na trenutno stanje produkt i industrijskog dizajna? Što misliš kakve će posljedice ovaj trend imati dugoročno gledano?

SR: Prvi put kad sam posjetila Izložbu hrvatskog dizajna, bila je 2006. godina. Ono što se tada moglo primijetiti, jest jedno žalosno odsustvo produkt dizajna. Većina projekata nije bila fizički realizirana, već su prikazani samo kao renderi. U to vrijeme, nas produktaše su sprdali da nam preostaje „dizajnirati suvenire”. Iz te perspektive, današnja situacija je super. Osobno ne mislim da su samoinicirani radovi neki loš znak, dapače. Meni osobno, samoinicirani projekti su vrlo važni jer predstavljaju baš ono sam autor želi. Neovisno o onom što je u trendu ili što naručitelj ili bilo tko drugi želi i uvjetuje. Kako god bilo, svi se borimo na način koji možemo i to je OK.

 

OM: Da se ponovno vratimo na pitanje povezanosti na relaciji industrija – dizajn – ekologija, odnosno gospodarenje šumama – proizvodnja – distribucija. Što nedostaje danas u Hrvatskoj u povezivanju ovih sastavnica? Je li dizajnerska struka spremna na uključivanje u procese ispunjavanja postojećih rupa?

SR: Što nedostaje da situacija na tržištu bude ono što bismo stvarno željeli i trebali? Voljela bih i sama znati odgovor na ovo pitanje. Na početku samostalnog rada, činilo mi se imam neke odgovore, ali više ih nemam. Situacija mi čini problematičnom već u samom startu lanca „od šume do shopa”. Teško je uopće i razmišljati o ikakvom smislenom lancu, ako on kiksa već od prve stepenice a to je (nekontrolirano i ilegalno) iskorištavanje šuma. Što možemo očekivati ako ne doživimo neko zdravije i logičnije upravljanje procesima i resursima na najvišoj, državnoj razini? Ne znam.

 

 

OM: Što je sve utjecalo na tvoj rad kao dizajnera i gdje sve pronalaziš inspiraciju?

SR: Sve što je oblikovalo mene, oblikovalo je i moj način rada. Tu su na prvom mjestu obitelj, moj grad te moje dvije škole: Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, te Studij dizajna. Odrastati u Zagrebu 2000-ih, biti dio alternativne/punk scene i ići u ŠPUD, bilo je stvarno nezaboravno. Umjetničko obrazovanje, glazba, zanimljivi ljudi i slobodni duh, ostali su zauvijek urezani u moj identitet i pogled na svijet. Studij dizajna oblikovao je pak moj način razmišljanja o dizajnu i njegovoj ulozi u mom životu. Tu bih posebno istaknula teoretski dio kurikuluma te važnost koncepta i treninga argumentacije. S druge strane, tu su bili i radionički rad i studijska putovanja: posjeti drvnoj industriji, staklarni Rogaška, Končaru itd. – također vrlo važno, za mene čak prijelomno iskustvo.

Inspiraciju pronalazim u samim tehnološkim procesima (bitno mi je znati „što se sve može”, koje su karakteristične mogućnosti tehnologije itd.), u raznim asocijacijama na temu i referencama na apsolutno sve, u kulturnoj i materijalnoj baštini Hrvatske, itd.

 

OM: Kada govorimo o mentorstvu, jedan od tvojih interesa je prenošenje stečenog znanja kroz radionice za djecu i odrasle koje upoznaješ s drvom kao oblikovnim materijalom. Koliko polaznici tvojih radionica već poznaju sam materijal a na što posebno moraš obratiti pozornost prilikom podučavanja?

SR: Za sudjelovanje u dosadašnjim radionicama, poznavanje materijala bilo je praktički nebitno. Ono što je najvažnije jest zainteresirati i motivirati mlade (a i starije) dizajnere na akciju. Nikome ne određujem što i kako bi trebao raditi, osnova svega je njihova znatiželja i trud. Najdraže mi je vidjeti zainteresirane, „nabrijane” polaznike koji jedva čekaju da „zarone” u te kutije s raznovrsnim drvom. Oni se sami najviše obraduju kad na kraju vide fizički rezultat svog truda i rada. To je i u psihološkom smislu, dobar i pozitivan osjećaj, te poticaj za daljnje kreativno djelovanje – što je zapravo i poanta.

 

OM: Negdje spominješ kao jednog od uzora Buckminstera Fullera, što proizlazi iz tvojih zanimanja za teoriju i vjerovanja u održivi razvoj. Što te posebno dojmilo u Fullerovim teorijama, te kako njegovo tumačenje sustava i zagovaranje za napredak kroz promišljanje o ekologiji provlačiš kroz vlastiti rad?

SR: Iako je rad Buckminstera Fullera toliko širok, opsežan i zanimljiv različitim strukama, humanistički i duhovni aspekt Buckyjevih filozofija u dizajnu je ono što se mene najviše dojmilo: biti usmjeren ka tome da tvoj doprinos nešto znači i da bude od koristi svima. Što jedan čovjek može učiniti za dobrobit svih ostalih?  Jako su mi intrigantna i njegova istraživanja „geometrije prirode”, teme koja me jako zanimala i  kojom bih se vjerojatno bavila da sam imala priliku za daljnje obrazovanje na doktorskim studijima. Uz to, jako su inspirativni Buckyjeve neobične „molitve“ i stihovi, primjerice iz zbirki No More Secondhand God i Intuition.

U svom radu danas, trudim se imati visoki nivo etike u pitanjima kao što su „je li ovo dobro za čovjeka?” „ima li ovo dobar utjecaj na prirodu, na društvo?”, itd. Nikad ne bih radila na projektu koji ima za cilj da našteti čovjeku i/ili ekosustavu, i tvrdim da se ništa takvo ne može nazvati dizajnom (tu prvenstveno mislim na projektiranje oružja i slično). U svom radu, posvećena sam skladu, dobrobiti i ljubavi prema čovjeku i prirodi, a vjerujem da je slične ciljeve imao i Bucky.

OM: Znala si istaknuti kako si za vrijeme studija prošla faze kreativnog zamora i blokade. Kojim si se metodama uspjela izvući iz toga? Kako im se danas odupireš? 

SR: Pala sam semestar dva puta, od čega je jedan bila diploma. Ljudi su se znali pitati naglas: tko zaboga pada diplomu?! Nakon završetka preddiplomskog studija, odmah sam krenula na diplomski, a usput sam si natovarila i dodatne izvannastavne aktivnosti. Vrlo brzo postalo je jasno da to nije bila dobra odluka i počela sam osjećati kreativni zamor. Nisam mogla ništa smisliti i radilo mi se sve osim projektiranja. Na kraju, stvarno je došlo do preispitivanja jesam li ja uistinu dizajner – zašto mi jedina stvar koju znam i želim ide tako slabo? Mislila sam da ću odustati od faksa mjesec dana prije predaje diplome… Ipak, nakon tog najgoreg osjećaja ikad, dogodio se neki drastični obrat situacije – doživjela sam nekakvu jasnoću i u tri tjedna sve se složilo na mjesto.

Nevezano za konkretan slučaj, ono što u ovakvim situacijama najviše pomaže jest druženje i razgovor s kolegama. Dvije glave su pametnije od jedne; razgovor, zajedničko brainstormanje i podrška među prijateljima vrlo su važni i dat će najbolje rezultate, pogotovo za vrijeme studiranja. Mladi dizajneri, budite podrška jedni drugima, provodite vrijeme zajedno i razmjenjujte ideje. Vaši kolege nisu vaša konkurencija nego vaši suborci: jedino s kim se natječete ste vi sami.

 

OM: Kao jedni od primjera na kojima se možda posebno vidi važnost dizajnerskog promišljanja predmeta, tvoja su rasvjetna tijela, zidne lampe i lusteri, čistog i bezvremenskog dizajna. Koliko vremena posvećenog nekim polaznim fazama dizajniranja, istraživanju, analizama, stoji iza finalnog produkta koje si dizajnirala?

SR: Ironično da si kao primjer navela baš taj projekt, budući da sam kod sustava rasvjete Montenegro imala utrku s vremenom pa nije bilo puno promišljanja, već upravo intuicije. Bio je to blitzkrieg – iza dizajna je stajalo jako malo vremena i konceptualizacije. Idejno rješenje u dvije verzije (drvenu i čeličnu varijantu) napravila sam doslovno u tjedan dana, dok je izvedba trajala 6 tjedana.

 

Najteža faza projektiranja bila je razrada tehničkih detalja u svrhu montaže i demontaže, zadovoljavanja europskih standarda za električnu rasvjetu i IP nivoa zaštite protiv čestica i tekućina. Ja sam stvarno dosta toga radila intuitivno, po nekoj zdravoj logici, da bi se kasnije pokazalo da je, na sreću, sve unutar standarda.

Imala sam sreću da sam imala veliku podršku obitelji – sa mnom su radili otac i stric. Otac Nenad bio je tehnička podrška i inženjer za struju, dok je stric Davor bio tu za biznis, izvoz i papirologiju. Bez njih nikad ne bih uspjela i iznimno sam ponosna što smo unutar obitelji stvorili proizvod najviših standarda (u svakom smislu te riječi), koji je dosad proizveden u tri male serije. Bilo je jako neizvjesno i teško; neki kolege imali su prilike čuti kako zbog toga plačem preko telefona – dok sam u razgovoru s naručiteljem glumila hladnokrvnost kao da to nije ništa.

 

 

OM: Sa zaobljenim, rotiranim ispupčenjima na nogama stolića Rot, nastavljaš se na tradicionalni dizajn hrvatskog namještaja, što se svakako ističe na trenutnom tržištu zasićenom identičnih, serijski proizvedenih komada namještaja koje je lako naći gotovo svugdje u svijetu. Gdje pronalaziš ideju za Rot? Imaš li u planu izradu još proizvoda koji bi se temeljili na nekim tradicionalnim, autohtonim elementima?

SR: Sustav namještaja Rot bazira se na jednom drugačijem korištenju stare tehnologije tokarenja, za postizanje novih, zanimljivih oblikovnih rezultata. Projekt je nastao jer sam bila iznervirana paušalnim proglašavanjem nečega „kičem”: iz prostog neznanja značenja riječi što ta riječ znači, i/ili zbog vlastitih asocijacija i memorija vezanih za tehnologiju ili materijal – primjerice tvrdnja kako je tokareni namještaj  kič. To je pogrešno i suženo shvaćanje oblikovanja. Baš zato, htjela sam se baviti tom temom i eksperimentalnim mogućnostima ove stare tehnologije, koja u drvu postiže oblike i efekte koji su specifični baš za drvo i nije ih moguće postići nekom drugom tehnologijom i u nekom drugom materijalu.

Oduvijek me inspirirala tradicija, kulturna baština i tradicionalni obrt. Volim biti u ulozi nekoga tko stvara autohtoni hrvatski dizajn, koji nije dosadan i sterilan, iako to nije ono što ljubitelji dizajna najviše vole i kupuju. Njihov ukus, nažalost, najčešće ne izlazi van geografskih granica Skandinavije i vremenskog perioda modernizma u arhitekturi i dizajnu. Ipak, u budućnosti svakako planiram još takvih projekata. Posebno mi je zanimljiva tradicionalna vještina pletenja šiba: vidim tu puno mogućnosti i nadam se da ću imati priliku za razvoj nekog projekta u tom smjeru, možda i ne toliko doslovnom koliko idejnom.

 

“Oduvijek me inspirirala tradicija, kulturna baština i tradicionalni obrt. Volim biti u ulozi nekoga tko stvara autohtoni hrvatski dizajn, koji nije dosadan i sterilan, iako to nije ono što ljubitelji dizajna najviše vole i kupuju.”

 

OM: Kao produkt dizajnerica moraš uzimati u obzir više faktora, od funkcionalnosti predmeta, njegove ergonomije, načina upotrebe, izdrživosti i trajnosti, do naravno same estetike, usklađivanja materijala, boja… Sve kako bi finalni produkt našao svoje mjesto na tržištu i bio prepoznat kao pažljivo dizajnirani, visoko kvalitetni predmet. Kako održavaš prepoznatljivost svog brenda? Na koje se načine gradi njegova slika, odnosno kako se zadržava povjerenje kupaca?

SR: Izbjegavam riječ brend jer mislim da se prečesto i krivo koristi. Je li danas svako stvaranje nekog sadržaja – brend? Brend je nešto što se gradi godinama, desetljećima. Moj „brend” sam prvenstveno ja sama, moj rad unutar stručne zajednice i ono što svojim radom komuniciram – to je ono što nastojim graditi.

Ide li mi dobro? Zavisi koga pitaš. Trudim li se dovoljno u pitanjima vlastitog imidža, digitalnog marketinga i općenite medijske slike? Vjerojatno ne. U tom kontekstu, neki su mi zamjerili što sam prije 6 godina pozirala za (opako dobre) akt fotografije Borisa Štajduhara. Nažalost, previše sam punk da bi me bilo briga.

 

OM: Na Izložbi hrvatskog dizajna 19/20 posebno priznanje HDD-a u kategoriji dizajna ambalaže dobio je projekt Pietro & Pietro agencije Octopus Ink. Što smatraš dobrim dizajnom ambalaže? Koliko on određuje uspješnost proizvoda?

SR: Jako mi je drago i zanimljivo da smo na Izložbi hrvatskog dizajna, finalisti za nagrade bili mi  – s luksuznom ambalažom za luksuzni proizvod – i pakiranje za brašno studija Size, koje je osvojilo glavnu nagradu. Za razliku od svježih tartufa koji su ekskluzivni proizvod, brašno je jedna skromna, osnovna prehrambena namirnica koju koriste baš svi. To je proizvod koji komunicira dizajn širokim masama ljudi –a ovo pakiranje to radi tako prepoznatljivo i šarmantno (a i fotogenično). To je dobar dizajn ambalaže – zasluženo su pobijedili.

Uz prepoznatljivost i šarm, ekološki aspekt ambalaže je također važna tema. Ambalaža treba biti biorazgradiva ili reciklična, a materijale koji se ne daju reciklirati trebalo bi posve izbjegavati. Proizvođači moraju biti toga svjesni i sami tražiti rješenja koja idu u tom smjeru – u suprotnom će ih potrošači prisiliti na to.

 

OM: Radila si i na jednom velikom projektu, redizajnu Jägerhorna, najstarijeg zagrebačkog hotela. To je i primjer koji dokazuje kako i mali detalji, ako su dobro promišljeni, mogu napraviti veliku razliku u stvaranju novog i drugačijeg ambijenta. Na što si se fokusirala pri dizajniranju tih predmeta? Kako se oni uklapaju u potpunu obnovljenu sliku hotela?

SR: Na samom početku, taj projekt uopće nije izgledao kao sveobuhvatni, total-design projekt kakvim se danas čini. Kolege Nikica Jurković i Matija Gulič pozvali su me u pomoć pošto su hotelu trebali privjesci za ključeve soba. Počevši od te jedne stvari, dosad su se kroz godine materijalizirali: kompletna hotelska signalistika, pločice s brojevima soba, vinske karte, stolni držači za cjenik i šećer, gumbi za odore hotelskog osoblja i pločice s njihovim imenima, stolovi za blagovaonicu, zrcala, te više vrsta suvenira i polica za suvenire.

 

Ono na što sam se fokusirala je prvenstveno komunikacija s direktorom hotela Denisom Šečkovićem koji nam je dao svoje potpuno povjerenje, te ona među nama dizajnerima. Nikica mi je rekao kakve privjeske želi i ja sam ih napravila na taj način; ja sam njemu rekla kakav vizual želim za brojeve soba i on je učinio to isto. Taj se dijalog događao jako organički. Produkt se oslanja na vizualni identitet: prigrlio je sve njegove motive i podupire ih u svrhu postizanja jedinstva u oblikovanju te osjećaja prepoznatljivosti i u najsitnijim detaljima. To je ono oko čega se i inače trudim, pogotovo u projektima gdje je grafički dizajn sastavni dio produkta, poput ambalaže.

 

 

U tom kontekstu, želim istaknuti važnost prilagodbe i uvažavanja tuđeg rada u zajedničkom projektu. Važno mi je pitati suradnika (grafičara, tipografa, ilustratora, fotografa itd.), kakve promjene i prilagodbe smijem s njihovim autorskim djelom učiniti i odobrava li način na koji ga želim koristiti? Pristupam tuđem djelu s dužnim poštovanjem, ne želim ga nesmotreno oštetiti ili mu na bilo koji način smanjiti vrijednost u očima autora, a isto postupanje očekujem i prema svom radu.

 

 

OM: U srpnju prošle godine razgovarala si s industrijskom dizajnericom Blaženkom Kučinac, koja je upravo na tvoj prijedlog proglašena dobitnicom HDD-ove nagrade za životno djelo. U vrlo otvorenom razgovoru, Blaženka Kučinac ti je govorila o radnom iskustvu i položaju žena u industriji tada, različitim preprekama koje je morala prijeći i koje je često teško proživljavala. Što te se posebno dojmilo kod Blaženke? Koliko se situacija u industriji promijenila u odnosu na njezino iskustvo? 

SR: Blaženka Kučinac prvenstveno me se dojmila kao ličnost. Njezin duh i intelekt su stvarno moćne sile prirode. Odmah se između nas razvila međusobna simpatija i razumijevanje bez obzira na razliku u godinama. Blaženkine priče su me oduševljavale, baš kao i njezina otvorenost, oštrina i crni humor. Tako se i rodila ideja za zabilježim njezine priče – kao jedno važno, dosad nepoznato svjedočanstvo za povijest hrvatskog dizajna. Tijekom karantene i prvog vala pandemije, posvetila sam se pisanju pripadajućeg članka, tj. intervjua s Blaženkom. Radila sam to čak 3 mjeseca. Snimila sam i obradila gomilu fotografija, pročitala puno Blaženkinih zapisa, preslušavala 6 sati snimljenog audio materijala itd.  Požalila mi se kako nikad nije doživjela pravo priznanje za svoj rad, za razliku od nekih drugih, koji su dobili nagradu za životno djelo u svojoj umjetničkoj grani. Nekoliko dana kasnije, poslala sam HDD-u i službeni prijedlog da se nagrada za životno djelo 2020. godine prvi puta dodijeli ženi –  Blaženki Kučinac, koji je s oduševljenjem prihvaćen.

U Blaženkinom životu i radu postojalo je mnoštvo prepreka, ali se na kraju uvijek zadnja smijala, iako ona sama nema takvu perspektivu. Mislim da joj je to pošlo za rukom iz razloga što je uvijek išla po svom i nalazila je načine da ostvari svoje ciljeve. Jednostavno, bila je bolja i pametnija od drugih, od stjecaja okolnosti i od duha vremena.

Danas imamo sasvim drugačije probleme i borbe od onih koje je vodila Blaženka, koja kaže kako uopće ne razumije kako mi mladi danas radimo i od čega živimo. Ona je bila industrijska dizajnerica u ogromnoj i izvrsno opremljenoj industriji, koja je serijski proizvodila stotine tisuća komada namještaja. Pola stoljeća kasnije, ja sam industrijska dizajnerica u zemlji u kojoj (takve) industrije nema, uništena je kao i gomila ostalih. Živim nove oblike rada: ne uspijevam biti dizajnerica u industriji već djelujem kao samostalna umjetnica u takozvanoj „gig ekonomiji”, nemam radno vrijeme i prva sam generacija ljudi koja živi lošije od svojih roditelja. A sve to uz isticanje osobnog autorstva, nagrade i medijsku pozornost – upravo onog što je Blaženki nedostajalo.

 

OM: Osim Blaženke Kučinac, koga bi još mogla izdvojiti od industrijskih dizajnera i dizajnerica koji su ti posebno zanimljivi, ili su možda nekako i utjecali na tvoj rad?

SR: Divim se svim našim dizajnerima u industriji – anonimnim pionirima koje možda tek sad otkrivamo a koji su kao i Blaženka utabali stazu za nas nove generacije, kao i vizionarskim graditeljima i urbanistima koji su oblikovali suvremeni Zagreb. Svi su ti ljudi, u široj slici, razmišljali o dobrobiti čovjeka i napretku društva – o nekim višim ciljevima koji nisu samo stjecanje i prestiž.

Poštujem i podržavam kolege iz svih grana dizajna. Zato bih ovom prilikom istaknula divne i talentirane ljude koji nisu dio kolektiva već djeluju, poput mene, u super-teškoj kategoriji „solo-brijača”: Ivan Antunović, Patrizia Doná, Andrej Đukić, Igor Manasteriotti, Maja Miletić, Sara Pavleković Preis, Hrvoje Živčić itd. Neka ne zamjere ostali koje sam propustila spomenuti ili ih ne poznajem: želim uspjeh i dobro svim našim radnicima u dizajnu.

OM: Kako ljudi reagiraju kad im kažeš da se baviš produkt dizajnom? Koliko se njihova percepcija tvog posla razlikuje od onoga kako to izgleda u stvarnosti?

SR: Kao što je moja mama rekla, „80% ljudi ne razumije s kakvim vjetrenjačama se ti boriš.” Mislim da to otprilike sumira percepciju ljudi na tu temu. Ne znaju što znači biti produkt dizajner, ili misle da nemaš pravi posao – u svakom slučaju ne razumiju i gotovo.

Mislim da je najveća zabluda oko toga što znači biti umjetnik – radnik u kulturi.  Kad moraš čitati i slušati kako si džabalebaroš, uhljeb, na državnoj sisi i slične ružne stvari – to boli, ljuti i frustrira. U takvim momentima se jasno vidi koliko je Hrvatskoj stvarno potrebna kultura i stvaranje. Mislim da naše društvo nije ni svjesno da je to jedini lijek protiv toksičnosti, negativnosti i podjela u društvu koje osjećamo i upijamo svaki dan.

OM: Koliko je kriza uzrokovana pandemijom utjecala na tvoj posao i planove? Na čemu planiraš nastaviti raditi, što još želiš ostvariti?

SR: Iako je pridonijela gubitku nekih važnih poslova, pandemija je prvenstveno utjecala na moj privatni život, međuljudske odnose i mentalno zdravlje. Kao i drugim ljudima, najteže mi je pao psihološki aspekt covid-krize i razornih potresa. Iskreno, ne znam baš kako o tome razgovarati a da ne zvuči patetično.

Ipak, želim ostati optimistična usprkos svemu. U budućnosti želim raditi projekte što šireg i pozitivnijeg utjecaja, još više kopati po nepoznatim dijelovima povijesti hrvatskog dizajna – a ne gine vam i neki novi članak na dizajn.hr 😉