Orsat Franković: “Dizajn nije samo specifična disciplina ljudskog djelovanja, to je način mišljenja”

“Trendovi me u pravilu ne zanimaju, neki su sretniji, neki manje sretni, ali svi su prolazni. Često kolektivno zapnemo u nekoj trendovskoj situaciji i onda sve postane slično, isto i zapravo dosadno. Ali evo, sad kad me pitaš, jedan od „trendova“ koji me iritira je trend donošenja zaključaka o kvaliteti nečijeg rada na temelju njegove uronjenosti u tekuće, aktualne trendove. Meni to puno više govori o donositelju takvih sudova nego o konkretnom radu. To je dizajnerski snobizam iza kojeg stoji elementarna nesigurnost u sebe. Stvari valjaju ili ne valjaju, sad ili bilo kad – znači bez obzira na trend.” – RAZGOVARALA: ORA MUŠĆET

Autor naslovne fotografije: Ivan Posavec

Orsat Franković grafički je dizajner koji živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zagreb. Diplomirao je na Studiju dizajna Sveučilišta u Zagrebu te potom magistrirao na Royal College of Art u Londonu. Suosnivač je i do 2012. kreativni direktor dizajnerskog studija Laboratorium, nakon čega pokreće vlastiti studio Flomaster, u kojem i danas djeluje. Njegovi radovi obuhvaćaju vizualne identitete, dizajn knjiga, plakate, ambalažu, poštanske marke itd. Tijekom tridesetogodišnje karijere stekao je ugled dizajnera posvećenog društvenim i kulturnim temama. Mnogi njegovi projekti istražuju pitanja urbanog identiteta, zajednice, nasljeđa i utjecaja masovnog turizma na lokalne sredine, osobito Dubrovnik. Njegovo je uvjerenje da je dizajn prostor dijaloga i potencijalni alat društvenih promjena. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja uključujući ICOGRADA Excellence Award, AICA Award, ZGRAF Grand Prix, European Design Award, Red Dot, IF, ADC te niza drugih. Izložbom pod naslovom Stvaranje mjesta u HDD galeriji 2022. godine predstavljena su dva desetljeća njegova rada.

Orsat Franković jedan je i od članova žirija Izložbe hrvatskog dizajna 2526 koja će se otvoriti u prosincu u Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU) u Zagrebu. Intervju će se tiskati u nešto skraćenoj verziji u izložbenom katalogu.


OM: Od našeg posljednjeg razgovora prošle su već četiri godine. U to je vrijeme izašla i knjiga u izdanju HDD-a, autora Marka Goluba – Orsat Franković Flomaster: Stvaranje mjesta / Creating a space, kojom je rezimiran dugogodišnji dizajnerski rad. Što vama predstavlja tako bogat opus danas kad prelistavate ovu publikaciju? Možete li već sad stvari gledati s nekim odmakom, tumačite li ih drugačije nego u vremenu nastanka?

OF: Dizajneri svoje radove gledaju „s odmakom“ već u trenutku nastajanja, traže širu sliku u koju se taj rad treba uklopiti, i prostorno i vremenski, sagledavaju kontekst. Stil i trendove na stranu, ako nemate tu mogućnost šireg obuhvata teško ćete nešto dobro napraviti. Tim nekim stvarima koje napravite vraćate se kontinuirano, provjeravate sebe. Protok vremena postoji kao generalni protok vremena u kojem se svijet oko nas mijenja i kao osobni protok vremena, zrenje, u kojem se mijenjamo mi i naš odnos prema tom svijetu i njegovim datostima. I sve što gledamo u svakom novom trenutku poprima neka nova značenja.

Kad govorimo o Stvaranju mjesta, govorimo o Markovom izboru iz arhive radova, o onome što je je njemu bilo zanimljivo i što je kontekstualno povezao u neki smisleni narativ. Jako je zanimljivo čuti ili čitati tuđe interpretacije svog rada. Iznenadite se ponekad tim nekim novim momentima, kao da je netko u sobi upalio još neko svjetlo pa stvari možete sagledati iz nekog novog rakursa. Moram priznati da sam kroz proces rada na toj izložbi i ja od njega naučio nešto novo o sebi.

 

Orsat Franković & Flomaster – Stvaranje mjesta / Creating a Place; urednik i autor: Marko Golub, dizajn i prijelom: đkć, HDD, Zagreb, 2022.

OM: Podsjećajući se našeg prvog razgovora, shvatila sam da smo se velikim dijelom usredotočili na temu Dubrovnika, vjerojatno i jer ga dijelimo kao rodni grad i mjesto odrastanja. Veliki broj najistaknutijih radova nastao je upravo s Gradom kao leitmotivom – iako se kao takav ne prikazuje nikad jasno, najpopularnijim motivima, već je skriven u manje poznatim ambijentima ili se otkriva tek pažljivim promatranjem. S obzirom na iskustvo i poznavanje grada, što smatrate njegovim identitetom danas? U čemu se može pronaći i kako bi ga trebalo koristiti?

OF: U ovom zadnjem pitanju krije se odgovor. Mislim da je ključni problem u ideji da ga „treba koristiti“ umjesto da u njemu treba živjeti. 

On jest naša identitetska odrednica, ali to ne znači da su svi njegovi parametri, danas pogotovo, ukorijenjeni u tom istom identitetu koji nas donekle određuje. Ne treba se sve monetizirati. Često mi se čini da smo sebe zarobili jer smo svoj životni prostor pretvorili u intenzivno radni prostor ekstenzivnog turizma. Tako je naša kuća postala javna. A u što smo se to onda mi pretvorili?

Ja se Dubrovnikom bavim upravo zato što mi je bitan. On jest prekrasna scenografija, ali scenografija života i nikad ga nisam doživljavao konačnim i završenim pa su mi vjerojatno zato izmicala ta popularna „pročelja“, te prepoznatljive vizure, ta opća mjesta, toliko puta zloupotrebljena. Činilo mi se da je u tim manje poznatim ambijentima, ili navikama, preživjela ta neka ideja koja nas identitetski određuje. Ne govorim o nostalgiji, slikama zamrznutim u vremenu i žalu za prošlim epohama, nego o vrijednostima, o pojmovima poput ljepote, mjere, sklada, ljubavi, pa i slobode… o idejama na kojima stoji to što nas identitetski određuje.

Plakati za 70. Dubrovačke ljetne igre, Orsat Franković (Flomaster) & Ana Opalić

 OM: U vašim je najupečatljivijim radovima fotografija često bazična podloga, “prvi korak”. Uvjerljivo je upotpunjuje tipografija koja se može promatrati i zasebno, a koja je često i sama jedini element na praznoj podlozi. Na koji način razlikujete i povezujete ta dva vizualna, ali potpuno drugačija elementa? Postoji li razlika u procesu dizajniranja s fotografijom ili tipografijom u prvom planu?

OF: Govorimo li o grafičkom dizajnu govorimo o verbo-vizualnim strukturama, pojednostavljeno rečeno, o usloženoj komunikaciji gdje se poruka prenosi kroz dva paralelna, ali isprepletena kanala – sliku i tekst. Slika postaje dijelom poruke, a tekst postaje slikom i njegovo iščitavanje se uslojava – uz samo značenje ispisanog teksta iščitavamo i poruke koje komuniciraju oblici pisma i slog kojim je taj tekst ispisan. 

Nema razlike u pristupu slaganja čisto tipografskog ili kombiniranog rješenja. To su kao jednadžbe s jednom ili više nepoznanica, poruku slažeš u smislenu kompoziciju s elementima na raspolaganju. U konkretnim slučajevima odabirem način i ton komunikacije. Za neka rješenja redukcija na tipografiju može super funkcionirati i puno jasnije komunicirati poruku, a za neke stvari trebam sliku, za jasniju komunikaciju ili samo za prijenos emocije koju trebam za uspostavu konteksta u kojeg ta poruka treba sjesti. To ovisi i o konkretnom zadatku, ali i o subjektivnim faktorima – kako kreneš, kako si raspoložen tog dana, gdje te tijek misli odvede.

 

Markus Zusak: “Kradljivica knjiga”, naslovnica

 

OM: Opus je moguće uvijek promatrati kroz dva ključa – u jednom aspektu imamo “programske” radove, dok su drugi gotovo aktivistički. Čak se i u radu koji je nastao za festival, manifestaciju ili instituciju, može iščitati kritički pristup, koji od promatrača traži hvatanje u koštac s prikrivenom problematikom. Smatrate li da postoji i danas dovoljno hrabrosti za ukusnu, smislenu kritiku putem radova za tako istaknute klijente? Što se ustvari sve mora “poklopiti” da bi takav rad uistinu i zaživio?

OF: Prvo moraš imati iskrenu potrebu da uđeš u polemiku na neku temu, naravno, ako je tema vrijedna polemike. Za taj svoj prostor slobode moraš se sam izboriti, ali opet, trebaš s druge strane imati i sugovornika koji želi takvu komunikaciju, koji u tome ne vidi problem i koji se ne boji takve mogućnosti. Nisam to nikad doživljavao kao aktivizam, meni je to dizajn. Imamo prostor za komunikaciju, u kojem ti ja moram objasniti da je nešto nekad negdje – u čemu je onda razlika između poruke na post-itu i recimo, plakata? Pa upravo sam te u tim komunikacijskim slojevima informirao o zadanoj temi, ali smo uz to i „popričali“ o vrijednostima, značenjima, smislu života. Proširili smo kontekst, otvorili smo dijalog. Mi smo misaona bića. Ispred takvog plakata ljudi ostaju dulje s razlogom. Ne nužno zbog slojeva poruka i značenja, nekad je to čisto estetski moment, neke su stvari naprosto samo lijepe. To je isto bitno, jako bitno jer mi smo i osjećajna bića.

 

Plakati i knjige za Sakupljač Dubrovnik u sklopu vizualnog identiteta za Mjesto zajednice – platforma za Lazarete, fotografije: Marko Ercegović, 2020.

OM: U posljednjih nekoliko godina, umjetna inteligencija postala je neizbježnom temom. Njezin razvoj i raširenost posebno su utjecali na kreativne industrije. Kako gledate na porast korištenja AI-a? U kojoj mjeri smatrate postojeće alate korisnima, a u kojoj mjeri štetnima za dizajn i dizajnere?

OF: Spadam u fataliste – umjetna inteligencija će nam doći glave. Ako ne nama kao vrsti, onda nama kao struci. Ima li idealnije situacije za naručitelje naših usluga od ove u kojoj mogu dobiti sve što žele, u boji kojoj žele, s fontom koji se njima sviđa i da ih pritom nitko ne maltretira s nekim pravilima tamo neke struke i ne davi ih osnovama nekakve vizualne pismenosti. Šalu na stranu, iz mog iskustva, umjetna inteligencija omogućuje smanjenje udjela dosadnih poslova u jedinici vremena ili drugim riječima oslobađa vrijeme za ove druge, manje dosadne. Primjerice, prije spomenuti klijent neće ni doći u kontakt s nama, zadovoljit će svoje potrebe izvan dizajn konteksta. Takvi će biti i rezultati. 

S druge strane, sve učestalijom upotrebom iznalaženja rješenja uz pomoć AI-a doći će do zasićenja generičkim rezultatima. S vremenom će postati jako bitno sredstvo kvalitativne distinkcije, gotovo stvar prestiža, angažirati dizajnera, umjetnika, pisat će se rukom, a svatko tko drži do sebe snimat će fotografije na filmu, radit će dagerotipije. Skoro kao i u slučaju vinila – umro pa uskrsnuo, 10 puta skuplji. Usput, znaš da mi je prva ideja bila da ova tvoja pitanja provučem kroz Chat, pa da vidim koliko me poznaje?

 

Studio Flomaster (Orsat Franković): Ana Opalić – “Dom”, Art radionica Lazareti, 2019.

 

OM: Kako ocjenjujete preplavljenost digitalnim? Vaši radovi se uglavnom ne zadržavaju samo na webu, ne služe samo reklamiranju na društvenim mrežama, već se pronalaze i u tiskanom obliku. U kojoj mjeri radite razliku između ova dva medija i koji preferirate?

OF: Recimo to sažeto – ja sam analogni tip, koliko je to danas uopće moguće biti. Slabo koristim društvene mreže, ne čitam vijesti na portalima. Volim opipljivi svijet, čitati na papiru, primiti knjigu u ruku, pomirisati ju. Više volim raditi rukama nego mišem, volim šporkati ruke. Više volim radit poštanske marke nego web dizajn, radujem se Letrasetu ili knjigotisku više nego novom Macu. I nije problem samo u godini proizvodnje.

 

Knjiga Grad je mrtav. Živio grad! – Užasi zavičaja, Art radionica Lazareti, fotografije: Marko Ercegović

OM: Primjena i potreba za dizajnom u svim područjima djelatnosti doveli su do visokog stupnja konkurencije među studijima. Ukoliko postoji, koja je, po vašem mišljenju, formula za isticanje u moru dizajnera? Kako se danas dizajner može nositi s novim zahtjevima struke i pritiscima poslovanja?

OF: Teško. Ne znam odgovoriti na ovo pitanje. I sam se borim s ovim problemima i u ovoj fazi mi se čini da sve ide u smjeru povratka na prvobitne postavke. Nemam dojam da se ovaj posao više isplati u formi dizajnerskog studija s više zaposlenih; troškovi su ogromni, a prihodi sve manji i svi su nezadovoljni. Dok je postojao tzv. komercijalni udio, uglavnom klasičnih marketinških poslova, moglo se solidno živjeti i još uvijek raditi dovoljno zanimljivih projekata, mahom za kulturne institucije. Možda je odgovor na ovo pitanje zapeo u prethodnom, nisam ljubitelj dizajniranja za digitalna okružja, a sva komunikacija se preselila tamo.

Dubrovački simfonijski orkestar, serija plakata za koncertnu sezonu 2026.

OM: Utjecaji na dizajn su raznovrsni, a trendovi često ovise o društvenoj situaciji i tehnološkom napretku. Koje trendove zamjećujete danas u dizajnu vizualnih medija? Što je vama, kao dizajneru, zanimljivo vidjeti u današnjim radova vaših kolega?

OF: Ideja, uvijek ideja. Veseli me vidjeti kako se nešto može napraviti na neki novi način, kako se može misliti drugačije. Trendovi me u pravilu ne zanimaju, neki su sretniji, neki manje sretni, ali svi su prolazni. Često kolektivno zapnemo u nekoj trendovskoj situaciji i onda sve postane slično, isto i zapravo dosadno. Ali evo, sad kad me pitaš, jedan od „trendova“ koji me iritira je trend donošenja zaključaka o kvaliteti nečijeg rada na temelju njegove uronjenosti u tekuće, aktualne trendove. Meni to puno više govori o donositelju takvih sudova nego o konkretnom radu. To je dizajnerski snobizam iza kojeg stoji elementarna nesigurnost u sebe. Stvari valjaju ili ne valjaju, sad ili bilo kad – znači bez obzira na trend.

Logotip Kulturne iskaznice Ministarstva kulture i medija (uz inačicu kojom se obilježava desettisućiti korisnik), 2026.

OM: Što je za vas srž dizajnerske profesije? Vidite li svoju profesiju kao zanat, umjetničku ili pak cjelovitu disciplinu u kojoj se svi njeni aspekti nadopunjuju?

OF: Ako sam te dobro razumio – sve gore navedeno, ali ne uvijek i svugdje u istim omjerima. Neki projekti traže zanatski pristup, majstorsko poznavanje gradiva i preciznost, najčešće kad je riječ o izvedbi idejnog rješenja. Isto tako, dizajn uz funkcionalnu ima i estetsku dimenziju. Ne ovisi o odabiru pristupa, metodologije, tehnike ili koncepta hoće li neko dizajnersko rješenje imati i umjetničku vrijednost. Do toga treba dobaciti. I konačno, cjelovita disciplina – pa postoji li neka disciplina ljudskog djelovanja koja je sveobuhvatnija, složena od više sastavnica, za koju treba poznavati i psihologiju, i povijest, jezik, matematiku, ekonomiju, ergonomiju itd. Interfakultetski studij dizajna s programom u kojem sudjeluju Akademija dramskih, Likovna, Arhitektura, Strojarstvo, Filozofski, Ekonomija, Šumarstvo… Dizajn nije samo specifična disciplina ljudskog djelovanja, to je i način mišljenja. Jedna od metoda u rješavanju problema, u slučajevima kad nije posve jasno ni što je problem, naziva se Design Thinking jer baš dizajn ima taj sveobuhvatni, cjeloviti moment sagledavanja.

Tanznacht Berlin, plakat festivala suvremenog plesa, 2025.

OM: Što vas u posljednje vrijeme inspirira, je li to možda “klasični” rad dizajnera ili nešto posve drugo?

OF: Ne mogu to specificirati, čudno se to nekako dogodi, na najrazličitijim mjestima. Na ekranu televizora koji gubi signal, u pogledu s balkona, u rasteru sjene u nekoj prostornoj situaciji, u sceni na ulici, doslovno bilo gdje. Mi valjda nalazimo kompoziciju tamo gdje je drugi ne vide. Nisam u fazi kopanja po ormaru povijesti i listanja monografija. Svake prestupne pogledam je li netko izbacio novi font ili odskrolam „dizajn situaciju“ na Instagramu. Dok se bavim tekućim poslom i pokušavam preživjeti još jednu poslovnu godinu, zapravo tražim prostor za izlete izvan discipline, ali o tom – potom. 

Radujem se radu drugih, novih, mlađih. Poznajem dva studenta dizajna na prvoj godini, jedan studira u Zagrebu, drugi u Splitu, oba su talentirana, svaki na svoj način. Veseli me i inspirira ta njihova strast oko ulaska u profesiju, a bit će mi zanimljivo pratiti njihov razvoj i uspoređivati škole.