Izložba Olega Šurana Tko vidi dizajn u Puli? (2012.) bila je jedna od posljednjih koje su u HDD galeriji održane kao dio izložbenog programa posvećenog predstavljanju onih dizajnera koji su nagrađeni u nekoj od kategorija bijenalnih Izložbi hrvatskog dizajna. Taj program, koji smo do njego­vog ukidanja neformalno zvali carte blanche omogućavao je laureatima HDD-ove središnje revijalne izložbe da, u dogo­voru s voditeljem galerije, predstave u galerijskom prostoru nekakav pregled svog rada, ili pristup i način razmišljanja, ili pak neki fenomen koji ih je zanimao. S istim povodom nastala je i Kršićeva izložba Designed in Croatia, kojom je i Šuran očigledno bio inspiriran osmišljavajući vlastiti koncept koji je nazvao Tko vidi dizajn u Puli? Zanimalo ga je, naime, u našem izložbenom prostoru prikazati ono što je on sam uspio u relativno kratkom vremenu zabilježiti o grafičkom dizajnu u gradu u kojem je odrastao i u kojem je tada još živio. Sam proces bilježenja bio je nekonvencionalan, nije se bazirao na arhivskom istraživanju, čak nije ni polazio od vlastitog poznavanja dizajnerske scene u Puli, nego je cijeli istraživački proces bazirao na dijalozima. Najprije je intervjuirao četvero ljudi s kojima je blizak, među njima samo jednog dizajnera (jedan od sugovornika je i Olegov djed Antun), i tražio od njih da mu kažu gdje vide dizajn u Puli, što su zanimljivo uočili u tom smislu, koje dizajnere iz Pule poznaju i cijene itd. Na temelju njihovih odgovora dolazio je do novih imena te je tako, korak po korak, formirao kolekciju od devet videointervjua u kojima govore: Anton Šuran, Nikola Racan, Ivan Štoković, Andi Pekica, Oleg Morović, Biserka Vranić, Mauricio Ferlin, Teddy Lee Akelić i Noel Mirković. U izložbenom prostoru intervjue je prezen­tirao putem videoprojekcije, pri čemu je posjetitelj mogao koristiti računalno sučelje kako bi birao koji će intervju gledati. Sučelje je Oleg dizajnirao specifično za ovu priliku i bilo je krajnje jednostavno (što je za njega karakteristično i inače) — tipkovnica računala bila je prekrivena maskom od bijelog kapafixa s otkrivenim onim tipkama koje su pokretale određene videe. Na istoj maski dijagramski su prikazane i veze između devet govornika — definirane time tko je koga spominjao u razgovoru. Osim ove digitalne dijaloške slagalice o prisutnosti dizajna u Puli, izložba je sadržavala i klasične eksponate. Šuran je sa sobom iz Pule u mapi donio mnoštvo tiskanog materijala — plakata, letaka itd. koje smo predstavili na prilično nestandardan način. Naime, zbog nedostatka prostora, ali i u skladu s neformalnim karakterom projekta, te smo materijale slagali po zidovima tako da su djelomično zaklanjali jedni druge poput nekog interaktivnog kolaža koji je prisiljavao posjetitelje da “listaju” po postavu kako bi neke od njih (primjerice plakate) mogli vidjeti u cijelosti. Inače, u tom trenutku smo u galerijskom prostoru imali čak dvije izložbe studenata dizajna — Šuranova izložba dijelila je isti ambijent s modnim radovima Lidije Lovrić.