Živimo u vremenu u kojem nestaje svijet koji smo poznavali, a s njime i nekadašnja vjera u budućnost. Vrijeme tzv. antropocena (ili kapitalocena) koje se također naziva i vremenom „nove normalnosti“, „postnormalnosti“ ili „hipernormalizacije“ obilježeno je novim neizvjesnostima na svim razinama, za pojedince, društvo i planet. Dizajn, kao kotač modernizma, i sâm je sudjelovao u uspostavi vremena koje više nego ikad u ljudskoj povijesti otvara mogućnosti za ekstremne katastrofične scenarije već u bliskoj budućnosti.

Dizajn je danas još uvijek velikim dijelom nekritička podrška novim tehnologijama, proizvodeći prototipove i naracije koji komuniciraju načine na koje bi nadolazeće tehnologije mogle utjecati na naše živote u budućnosti. Ovako generirani scenariji gotovo se nikada ne bave mogućim negativnim implikacijama uvođenja novih proizvoda u naše živote, već služe vlasnicima tih tehnologija u njihovom boljem tržišnom plasiranju. Štoviše, novi tehnološki fenomeni pružaju brojne mogućnosti u kontekstu kojih dizajn postaje temeljni distinktivni element novih proizvoda, njihovih povezivanja s korisnikom/kupcem (primjerice, dizajniranje iskustva ili dizajniranje životnih stilova oblikovanih tehnologijom), tj. njihovog tržišnog uspjeha. Novi proizvodi, sustavi i usluge, razvijeni u ovakvom kontekstu, mogu imati dramatične posljedice na društvo. Primjerice, koncepti na koje se oslanjaju Uber i Airbnb, temeljeni i na dizajnerskim pristupima, u kratko su vrijeme uzdrmali ekonomski, pravni i sustav rada u velikom broju gradova i zemalja, s još uvijek otvorenim, neizvjesnim posljedicama.

Ponovno se aktualiziraju modernistički mitovi o revolucionarnoj ulozi dizajna kao discipline koja će promijeniti svijet. Neprestano se objavljuju novi dizajnerski natječaji koji se bave rješavanjem velikih svjetskih problema, ponovo čujemo glasove koji smatraju da su nove katastrofe ujedno i nove prilike za dizajnere. Ironično, možemo zaključiti da su baš dizajneri jedini koji mogu prekinuti ciklus kapitalizma. Međutim, svi ovi pristupi najčešće izbjegavaju ideje političke promjene sustava i radikalne promjene edukacijskih modela, a kojima su se često vodili klasici modernističkog dizajna. Oni se najčešće svode na individualizam, „osnaživanje“ pojedinca, a dizajn, prije svega, vide kao izvor stjecanja novih kompetencija i, samim time, porasta produktivnosti.

Problemi nastali tehnološkim rastom opet se nastoje riješiti inovacijom koja najčešće rezultira dizajnom i proizvodnjom novih tehnologija i gadgeta. U dizajnerskom kontekstu takav fenomen nazivamo „zapadnjačkom melankolijom“, a označava proces u kojem se dizajner fokusira na posljedice nastalog stanja umjesto da se bavi uzrocima problema. On je najčešće otjelovljen u konceptu genijalnih kreativaca,  znanstvenika, „eksperata“ koji jedini posjeduju potrebno znanje i mudrost i koji će na krilima tehnologije spasiti planet od samouništenja. „Zapadnjačku melankoliju“ možemo shvatiti kao ultimativni produkt prihvaćanja nemoći dizajnerske zajednice da zaustavi proces ekološke devastacije i klimatske nestabilnosti, a koji je moguć samo suočavanjem s dominantnim društveno-ekonomskim modelom koji ih je potencirao.

Ipak, u ovakvom kontekstu sve više dizajnera prakticira dizajnerske pristupe koji u pitanje dovode ovu  prakse, odmičući se od dominantne percepcije i prakse dizajna. Takvi, tzv. novi dizajneri djeluju na rubovima tradicionalno shvaćenih disciplina, brišući njihove granice. Oni se povezuju s različitim područjima znanosti u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Promišljaju ulogu tehnologije u svakodnevnom životu, na način da se ne bave aplikacijama tehnologija, već njihovim implikacijama. Interakcija s digitalnim tehnologijama oblikovala je tzv. engleski kritički dizajn krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, a kroz prvo desetljeće 21. stoljeća, u suradnji s ostalim nadolazećim tehnologijama (prije svega biotehnologijama), usmjerila ga je prema spekulativnosti. Kritičkom dizajnerskom praksom u kolaborativnom procesu oni spekuliraju o novim tehnološkim, ali i društvenim, ekonomskim i političkim konstelacijama budućnosti.

“Kritičkim istraživanjem, kreiranjem predmeta koji generiraju priču ili pričom koja se otjelovljuje u artefaktima, spekulativni dizajn pokušava anticipirati budućnost, ali u isto vrijeme pomaže u promišljanju i razumijevanju današnjeg svijeta”

Spekulativna dizajnerska praksa zasigurno je najznakovitiji primjer ovih novih dizajnerskih praksi. Putem imaginacije i radikalnog kritičkog razmišljanja, koristeći dizajn kao medij, spekulativna praksa potiče na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave te ima potencijal ponuditi alternativne smjerove, pomake nužne današnjem svijetu. Također je značajno da je možemo promatrati i kao refleksivni pristup koji i dizajnerima kroz dizajnerski proces daje mogućnosti refleksije tema kojima se bave, ali, i što je posebno značajno, i prakse same. Kritičkim istraživanjem, kreiranjem predmeta koji generiraju priču ili pričom koja se otjelovljuje u artefaktima, spekulativni dizajn pokušava anticipirati budućnost, ali u isto vrijeme pomaže u promišljanju i razumijevanju današnjeg svijeta.

Nakon krize utopijskih spekulacija u području dizajna i arhitekture 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, a u kojima je dizajnerska praksa bila okrenuta pragmatičnim pristupima orijentiranima na sadašnjost. Spekulativni pristup ponovo postaje važan element dizajna. Naime, kontekst iznimnog tehnološkog napretka u kojem danas živimo (nano i biotehnologije, tehnološki prošireni urbani okoliš, tehnološka sveprisutnost, automatizacija i dr.) i dominacije tehnodeterminizma mogu se jasno povezati s vremenom nastanka talijanske radikalne arhitektonske i dizajnerske prakse, visokim modernizmom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.  Ta radikalna praksa jezikom je konzumerističke kulture, spekulirajući o mogućim utjecajima tehnološkog razvoja na budućnosti, kritički reflektirala tadašnje društvene, političke i ekonomske odnose Zapadnog svijeta. Njezino je djelovanje bez dileme bilo političko, fokusirano i na kritiku edukacijskog sustava vremena visokog modernizma, s pokušajima uvođenja alternativnih edukacijskih modela. Scenariji su najčešće bili radikalno distopijski (kao suprotnost modernističkim utopijama), a sve u želji da se pomoću šoka otvori prostor za kritičko promišljanje svijeta koji nas okružuje.

“Spekulativna praksa odmiče se od konzumerističke uloge dizajna i, spekuliranjem o potencijalnim budućnostima i koristeći dizajn kao medij, zapravo se bavi današnjim društvenim, ekonomskim i političkim odnosima te našim odnosom s prirodnim okolišem”

Stoga je lako razumjeti zašto je talijanska radikalna praksa temeljna povijesna referenca spekulativne dizajnerske prakse. Osnovne odrednice radikalnog pristupa: otpor mainstream visokomodernističkoj praksi tzv. internacionalnog stila (kao temeljnoj ideologiji tog vremena) i tehnološkoj dominaciji, okretanje društvenim temama te propitivanje profesije, najčešće kroz političku prizmu, zapravo su i danas osnovne karakteristike spekulativnih i kritičkih praksi. Kao što se radikalni dizajn suprotstavio, tj. doveo u pitanje tadašnju visoko modernističku paradigmu kao dominantnu ideologiju, tako se danas nove (spekulativne) dizajnerske prakse pokušavaju suprotstaviti dominantnoj konzumerističkoj ideologiji.

Spekulativna praksa odmiče se od konzumerističke uloge dizajna i, spekuliranjem o potencijalnim budućnostima i koristeći dizajn kao medij, zapravo se bavi današnjim društvenim, ekonomskim i političkim odnosima te našim odnosom s prirodnim okolišem. Nastoji se odmaknuti od uloge dizajna u prezentaciji gotovih rješenja (spremnih za tržište) i pokušava vratiti fokus na diskurzivnu dimenziju dizajna (analizu, refleksiju, promišljanje o mogućnostima, anticipaciju i dr.). Praksa spekulativnog dizajna duboko je vezana za tehnologiju koja nije neutralna, već je refleksija političkih i ideoloških konstelacija društva.

Pristup, specijalizacija ili područje?

Iako su postali dio šireg kulturnog konteksta, spekulativni dizajn i srodne kritičke prakse danas se još uvijek razvijaju, još uvijek su aktualne rasprave o definicijama, njihovoj ulozi,  pripadajućim metodama i edukaciji. Unutar same spekulativne prakse postoji kontinuirana refleksija i potreba za konstantnim unaprjeđivanjem. Primjerice, David Benque govori o problemu nedostatka razvijene kritike unutar ovog područja, nedostatku kriterija koji bi određivali kvalitetu (i nekvalitetu) spekulativnih projekata. Jesu li dovoljne medijska pozornost i brojna publika ili je potrebno ipak nešto puno više, tj. generiranje djelovanja? I Tobias Revell ističe dilemu o mjerenju uspjeha spekulativnog dizajnerskog projekta, koji se po njemu zasigurno ne otkriva u broju prodanih uređaja ili u iznosu prikupljenom na crowdfunding servisima. Recentno, James Auger otvara raspravu o potrebi propitivanja dominantne metrike uspješnih („dobrih“) dizajnerskih projekata, gdje za primjer uzima deset načela dobrog dizajna Dietera Ramsa, tj. njihove relevantnosti u današnjem vremenu.

“Nedavni online upitnik Sjef van Gaalena o nazivima dizajnerskih praksi usmjernih na budućnosti sakupio je osamdeset različitih imena, od radikalnog dizajna do post-kritičkog dizajna”

Definiranjem spekulativnog dizajna kao zatvorene prakse, tj. specijalizacije dizajna s pripadajućim metodama, možemo upasti u zamku da takvo „legitimiranje“ i smještanje u „kutiju“ dovede u pitanje samu otvorenost prakse koju odlikuje karakteristika da nije smještena isključivo unutar dizajnerskog konteksta i zatvorenog skupa pravila (metoda). Spekulativnu dizajnersku praksu možemo, prije svega, shvatiti kao stav, pristup otvoren različitim metodama, alatima, tehnikama i instrumentima, ali i drugim praksama i disciplinama. Inicijalno istraživanje edukacijskog prostora u sklopu SpeculativeEdu projeka u području spekulativne i srodnih dizajnerskih praksi također pokazuje da većina programa favorizira pretežno otvoren pristup kurikulumu. Edukatori ističu prednosti otvorenog koncepta koji nudi raznolikost pristupa, istovremeno naglašavajući korisnost definiranja pojedinih specifičnih metoda unutar prakse.

Spekulativni dizajn je kritička dizajnerska praksa koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih praksi koje nalazimo pod nazivima: kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, diskurzivni dizajn, kontradiktorni dizajn (eng. adversarial), futuristička imaginacija (eng. futurescape), umjetnički dizajn (eng. design art), tranzicijski dizajn i dr. Nedavni online upitnik Sjef van Gaalena o nazivima dizajnerskih praksi usmjernih na budućnosti sakupio je osamdeset različitih imena, od radikalnog dizajna do post-kritičkog dizajna. Spomenuto mapiranje edukacijskog prostora pokazuje da u europskom kontekstu studijski programi osim spekulativnog dizajna najčešće koriste nazive kritički dizajn, dizajn fikcija, a u manjem broju i dizajn budućnosti, kritička praksa i dizajn bliske budućnosti (eng. near future design). Također je vidljivo da su studijski programi i kolegiji koji uključuju praksu spekulativnog dizajna najčešće dio drugih dizajnerskih specijalizacija. Većinom su integrirani unutar programa dizajna interakcija, ali ih nalazimo i kao dio programa grafičkog, produkt ili modnog dizajna.

Mnogi dizajneri svoju praksu, koja nedvojbeno spada u ovo područje, najčešće tako ni ne nazivaju. Tu su i prakse izvan dizajnerskog konteksta, a koje dolaze iz rubnih i srodnih umjetničkih ili arhitektonskih područja, koje koriste koncepte i pristupe slične onom što nazivamo spekulativna dizajnerska praksa. Dodatno, dio praktikanata namjerno izbjegava neke od ovih etiketa, smatrajući da bi svaka dizajnerska praksa trebala inicijalno i integrirano uključivati i spekulativnost i kritičnost i tranzitivnost (na različitim stupnjevima).

Interesantno je promotriti iznimno širok raspon tema na društvenim mrežama koje su povezane s ovim područjem i koje pokazuju cijelu širinu i kompleksnost spekulativne prakse. Zanimljiv je i čitav spektar razumijevanja i interpretacija odnosa spekulativnog dizajna i srodnih praksi. Primjerice, dizajn fikcija može se interpretirati kao jedan od mogućih žanrova ili kao metoda ili taktika unutar spekulativne dizajnerske prakse, a engleski kritički dizajn, kako ga Anthony Dunne definira, kao jedan od mogućih pristupa. Promatranje odnosa između objekta i priče, artefakta i naracije, također je jedan od mogućih i uobičajenih mehanizama razumijevanja odnosa spekulativnog dizajna i srodnih praksi.

Mapiranje koje prezentira Elliot P. Montgomery, temeljeno na odazivu dizajnerske zajednice, također pokazuje da je djelovanje spekulativne prakse znatno šire od (engleskog) kritičkog dizajna i dizajna fikcija. Zanimljivo je ovo mapiranje promatrati i u kontekstu s recentnim manifestom Reconstrain Design i njegovom kritikom ograničenosti današnje dizajnerske prakse. Naime, vidljivo je da je spekulativna praksa mapirana u dijelu spektra koji označava prakse otvorenog koncepta, a nalazi se i u bliskoj korelaciji s umjetničkom praksom.

“Aktivno uključivanje „običnih“ ljudi u dizajnerski proces od samog početka rezultira prevladavanjem situacije u kojoj su oni samo pasivna publika od koje se očekuje angažiranost i aktiviranje tek nakon percepcije gotovog dizajnerskog rada”

U mapiranju iz 2008. godine, Liz Sanders opisuje tada aktualnu diskurzivnu praksu „kritičkog dizajna“ kao praksu u kojoj dizajner preuzima ulogu eksperta i kontrolu nad cijelim procesom. Razumljiv je odmak od dizajnerske prakse usmjerene korisnicima upravo zbog činjenice da je sâm nastanak kritičkog dizajna zapravo bio reakcija na tada dominantnu dizajnersku praksu koja je, unatoč usmjerenosti prema korisnicima, ipak bila dijelom dominantne tehnološke (i konzumerističke) paradigme, a koja se manifestirala u neprestanim i nepotrebnim iteracijama postojećih proizvoda.

Međutim, kolektivni i participativni pristup unutar spekulativnog dizajnerskog procesa definitivno je element koji ima svoj potencijal u budućem razvoju spekulativne prakse. Naime, spekulativna i kritička praksa u svojoj su biti okrenute pojedincu te se često unutar prakse postavlja pitanje je li sâm proces usmjeren „na ljude“, odvija li se „s ljudima“ ili se samo razmišlja „o ljudima“. Pedro Olivera smatra da je bitno uključiti što više aktera u spekulativni proces u kojem danas često dominiraju samo dizajneri, ne bi li se na taj način ostvarile pluralne naracije o budućnosti. Aktivno uključivanje „običnih“ ljudi u dizajnerski proces od samog početka rezultira prevladavanjem situacije u kojoj su oni samo pasivna publika od koje se očekuje angažiranost i aktiviranje tek nakon percepcije gotovog dizajnerskog rada. Participativnim pristupom otvaramo mogućnosti „običnim“ ljudima da propituju, ali i djeluju prema ostvarivanju budućnosti kakvu bi oni željeli.

Preliminarni rezultati istraživanja koje smo proveli u sklopu projekta SpeculativeEdu pokazuju i osnovne edukacijske ciljeve koji se žele postići kroz programe koji uključuju spekulativne i srodne prakse. Oni se prije svega odnose na projekciranje budućnosti, tj. strategije koje bi studentima omogućile djelovanje u novim društvenim i tehnološkim kontekstima koji još ne postoje. Dodatno je istaknuta važnost razvijanja kritičkog promišljanja odnosa dizajna, tehnologije i društva kroz propitivanje tradicionalne uloge dizajna u društvu. U kontekstu dizajnerskog procesa, istaknut je značaj istraživačkog djelovanja kroz projektno orijentirani pristup u interdisciplinarnim i kolaborativnim projektima.

“Europska komisija vidi spekulativnu praksu kao alat za otvaranje rasprava o domestifikaciji novih tehnologija u Europskoj zajednici. Greenpeace koristi dizajn fikcija za podizanje svijesti o ekološkim problemima, a vojska spekulira o budućim scenarijima ratovanja“

Spekulativna dizajnerska praksa danas

Spekulativna dizajnerska praksa danas je „in“. Sve više dizajnera prihvaća spekulativne i srodne dizajnerske pristupe u svakodnevnoj praksi. Svjedočimo rastu medijskih sadržaja koji prate ovu praksu u specijaliziranim i mainstream medijima. Sve je veći broj publikacija i knjiga koje se metodološki i teorijski bave spekulativnom i srodnim dizajnerskim praksama. Raste broj praksi koje produciraju vizije budućih tehnoloških scenarija, tvrtke angažiraju dizajnere za promišljanje budućih trendova i istraživanja prihvaćanja nadolazećih tehnologija. Spekulativna praksa integrira se u mainstream tehnološke projekte, humanitarne projekte, ali i projekte državnih infrastruktura i energetskih budućnosti. Sve je više mainstream konferencija i izložbi koje se bave budućnostima putem spekulativne fikcije, a nisu usmjerene samo stručnoj publici. Naglašava se važnost povezivanja spekulativne prakse i poslovnog svijeta.  Iznimna popularnost serijala Black Mirror na razini popularne kulture pokazala je potencijal spekulativne prakse i uspješno je približila široj publici.

Europska komisija vidi spekulativnu praksu kao alat za otvaranje rasprava o domestifikaciji novih tehnologija u Europskoj zajednici. Greenpeace koristi dizajn fikcija za podizanje svijesti o ekološkim problemima, a vojska spekulira o budućim scenarijima ratovanja. Čak i World Economical Forum koristi metode spekulativne dizajnerske prakse u raspravama o potencijalnim ekonomskim budućnostima, a Googleove prvoaprilske šale danas su satirični spekulativni projekti. Kao rezultat popularizacije kritičkih dizajnerskih praksi okrenutih budućnosti, otvara se sve veći broj novih studijskih programa koji spekulativnu praksu navode kao temeljni koncept razmišljanja i alat za „mijenjanje“ budućnosti. Spomenimo samo dva medijski najeksponiranija; The New Normal, edukacijski program instituta Strelka u Moskvi, i master studij University of the Underground u Amsterdamu. Oba programa nastala su izvan tradicionalnog europskog akademskog konteksta i među potencijalnim studentima slove kao hype mjesta za studiranje.

Popularizacija spekulativne dizajnerske prakse, koja se sve više prelijeva u mainstream, nosi i opasnost stilizacije same produkcije. Dizajneri se u svojoj praksi najčešće bave fikcionalnim artefaktima visoke uvjerljivosti ili nadolazećim tehnologijama, fokusirajući se na estetiku budućnosti, ali često, nažalost, bez fokusa prema širim društvenim implikacijama ili političkom angažmanu. Također, ukoliko pogledamo produkciju studentskih radova na završnim izložbama studijskih programa koji uključuju spekulativnu praksu, moguće je primijetiti trend koji se ogleda u tome da dio radova zapravo sve više nalikuje stilskim vježbama koje samo referiraju estetiku engleskog kritičkog dizajna („RCA estetiku“) ili Black Mirror distopijske narativne strukture. Iako je riječ o pristupima koji ponekad uspješno komuniciraju spekulativne koncepte, ovakvom stilizacijom praksa spekulativnog dizajna upada u zamku rezultiranja radovima koji su dosadni i predvidljivi, a najčešće još i samodopadni i hermetični. Čini se da su za studente scenariji budućnosti daleko privlačniji od suočavanja i borbe sa surovom realnošću. Za njih oni prestavljaju način za izbjegavanje izravnog sučeljavanja s temama koje ih muče, tj. sa stvarnošću produkcije u postojećem korporativnom industrijskom i medijskom okolišu. Zapravo, kako Martin Avila primjećuje, korištenjem oznake „spekulativno“ pokazuju odmak od sučeljavanja s „konkretnim i sada“, kao da i budućnost oduvijek nije bila dio sadašnjosti, tj. njena refleksija i projekcija.

Matt Ward primjećuje i „glad“ velikih korporacija (i tržišta) koje intenzivno „gutaju“ stručnjake koji posjeduju znanja i vještine potrebne za stvaranje scenarija tehnoloških budućnosti. Kao rezultat ovakve popularizacije same prakse, danas smo svjedoci procesa u kojima se spekulativni dizajn aproprira od strane korporacija u cilju promoviranja njihovih vizija budućnosti i pripadnih tehnoloških proizvoda. Aproprirana od strane sustava, spekulativna praksa ponovo postaje ona koja podržava trenutni status, umjesto da ga dovodi u pitanje i mijenja. Navedene kritike spekulativne prakse pokazuju sve njezine slabosti i čest nedostatak snage i načina za iskorak izvan dominatnog (kapitalističkog) sustava u kojem nastaje (i na čijoj se kritici pokušava emancipirati).

“Osim navedene opasnost otklizavanja u „zapadnjačku melankoliju“, spekulativni dizajn se nalazi pred kritikom nedostatka političkog angažmana i snažnijeg djelovanja, tj. suočavanja sa stvarnim problemima, kao što su jačanje šovinizma, fašizma, rasne, klasne i rodne nejednakosti”

Kritičari trenutno dominantnog pristupa spekulativnoj praksi, koju karakteriziraju kao „privilegiranu i eurocentričnu“, kritiziraju njezinu samodopadnost i odvojenost od stvarnog svijeta, kao i bježanje u distopijske scenarije. Naglašavaju da, unatoč tome što tvrde da promatraju širi kontekst i nude alternative postojećem statusu quo, zapravo ne uspijevaju gledati izvan zapadnjačke perspektive, prema drugim i drugačijim društvenim kontekstima. Posebno je kritizirano njezino skoro pa „kliničko“ djelovanje u kontekstu „zaštićenih okruženja“ kao što su muzeji i galerije, koje često rezultira ponovnom fascinacijom tehnologijom (iz čije je kritike zapravo i nastala). Osim navedene opasnost otklizavanja u „zapadnjačku melankoliju“, spekulativni dizajn se nalazi pred kritikom nedostatka političkog angažmana i snažnijeg djelovanja, tj. suočavanja sa stvarnim problemima, kao što su jačanje šovinizma, fašizma, rasne, klasne i rodne nejednakosti. Naglašava se da se dominantna spekulativna praksa zapravo najčešće bavi budućnošću u kojoj društvene strukture ostaju iste, poprilično konzervativne. Fokusiranje isključivo na tehnologiju odvlači pozornost sa stvarnih društvenih problema i izazova.

Ovaj cijeli niz kritika spekulativnih i srodnih praksi govori u prilog njihovoj popularnosti i medijskoj percepciji jer možemo reći da je velik dio kritika zapravo i zajednički za cijelu dizajnersku praksu (dekolonijalizacija, privilegiranost, elitizam, aproprijacija od strane sustava i dr.). Naime, dizajn je, kako navodi Dejan Kršić, oduvijek bio značenjska (tj. diskurzivna) praksa koja stvara, analizira, distribuira, posreduje i reproducira društvena značenja. Dobre prakse produkt dizajna i grafičkog dizajna oduvijek su sadržavale diskurzivnu i kritičku, ali i spekulativnu komponentu. Primjerice, naš edukacijski pristup na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu oduvijek je, zaslugom jednog od utemeljitelja, edukatora i dizajnera Tomislava Lerotića, bio temeljen na kritičkom dizajnerskom pristupu. Iako nikada nije bio deklariran kao „kritički“ ili „spekulativni dizajn“, nedvojbeno je njegov rad imao obilježja takve dizajnerske prakse. Za Camerona Tonkinwisea dizajn koji ne promišlja budućnost, ne stvara fikcije, ne spekulira, kritizira, provocira, raspravlja, preispituje, istražuje i ne igra se, nije prihvatljiv dizajn. Silvio Lorusso dodatno naglašava da je bavljenje pitanjem „što ako“ zapravo i temeljni način dizajnerske (i ljudske) egzistencije. Iako je razumljivo da su snažne kritike usmjerene baš na ovu dizajnersku praksu upravo zbog njezine naglašene kritičke komponente i očekivanja radikalnih akcija, zapravo je riječ o kritici cjelokupnog dizajna kao discipline.

Dominacija distopijskih scenarija unutar spekulativne prakse (koji su i refleksija „netfliksizacije“ budućnosti, a koja je rezultat dominacije distopijske medijske produkcije (i potražnje) potrošačkog društva drugog desetljeća 21. stoljeća), vodi do problema projiciranja očekivanja o budućnosti natrag u sadašnjost. Naime, projekcije o željenim budućnostima direktno utječu na sadašnjost tvoreći određenu „temporalnu petlju“ i tako zapravo zaustavljaju moguće radikalnije pomake. Sadašnjost, referirana distopijskim budućnostima, najčešće ponovno generira iste takve distopijske budućnosti. Zarobljeni u ovakvoj „temporalnoj petlji“, teško možemo generirati drugačije, pozitivne vizije budućnosti, one koje su nam potrebne danas. Takva budućnost više nam ne nudi višestruke mogućnosti i različite puteve, ona zapravo ponovo postaje jednina, jedina opcija. Realna opasnost je u tome da se i na ovaj način spekulativna praksa vraća u ograničenost konzumerističkog dizajna iz čije je kritike i nastala.

“Utopijsko razmišljanje u dizajnerskom kontekstu uključuje i promišljanje i pokretanje društvenih procesa (i aktera) u cilju društvene promjene“

Oduvijek se dizajnerske i arhitektonske utopijske vizije ne bave samo artefaktima budućnosti, već i anticipiranjem hipotetskih društvenih konteksta u kojima se objekti nalaze. Utopijsko razmišljanje u dizajnerskom kontekstu uključuje i promišljanje i pokretanje društvenih procesa (i aktera) u cilju društvene promjene. Međutim, unutar same struke je, nažalost, nestala percepcija važnosti prepoznavanja samog dizajna kao temeljno diskurzivne, kritičke i (auto)refleksivne djelatnosti. Pedro Oliveira u razgovoru o dizajnu i aktivizmu govori o tome da su ovakvi prefiksi dizajnerskoj praksi najčešće pokušaji bježanja od same odgovornosti dizajnerske struke, činjenice da dizajn uvijek treba biti diskurzivan i kritičan, tj. imati političko djelovanje. On dodatno problematizira poziciju u kojoj kritički dizajn postaje svojevrsni „politički ogranak“ dizajnerske prakse, preuzimajući ekskluzivitet političkog djelovanja. Zanemarivanje činjenice da svako dizajnersko djelovanje ima političke posljedice (ili je i samo posljedica političkog konteksta) predstavlja temeljni problem dizajnerske struke danas. Jer, kao što Ramia Mazé ističe, prakse dizajna nisu neutralne, uvijek postoje kritička i politička pitanja, alternative i budućnosti koje su u njih uključene, dok Matko Meštrović piše o tome kako je u dizajnu oduvijek postojala snažna sprega između teorijskog i ideološkog/programatskog mišljenja. Političke posljedice različitog dizajnerskog djelovanja lako su prepoznatljive svuda oko nas. Posebno je to vidljivo kod spekulativnosti, koja je u kontekstu dizajna i arhitektura oduvijek imala duboke društvene posljedice.

Spekulativna dizajnerska praksa sadrži potencijal u ponovnom jačanju diskurzivnosti dizajnerske prakse jer nudi mehanizme prevladavanja dualiteta teorije i prakse i demonstrira da dizajn nije samo praktična djelatnost oblikovanja konkretnih predmeta i usluga, već u svojoj srži uključuje i refleksiju, povijesne reference, dokumentaciju, analizu i drugo. Kao takve, danas posjeduju izuzetan potencijal u kritičkom promišljanju same dizajnerske struke i u propitivanju (ali i u sudjelovanju u stvaranju) mogućih budućnosti koje nas očekuju. Međutim, da bi spekulativna dizajnerska praksa zadržala svoju avangardnu ulogu, potrebno je konstantno promišljati izvan tendencija njezinog hermetičnog zatvaranja u sebe, izvan izazova zapadanja u „zapadnjačku melankoliju” i napraviti korak u „stvarni svijet“ i pokušati pokrenuti stvarna djelovanje. Stoga bi trebala pokušati izaći iz „temporalne petlje“ i razmišljati o drugačijim, nelinearnim, necentraliziranim budućnostima i zapravo se ponovo pomaknuti od nove monopolizacije budućnosti iz čije su kritike i nastale kritičke i spekulativne dizajnerske prakse.

Spekulativni dizajn i srodne prakse izmaknule su se iz akademske prakse i kulturne produkcije u mainstream dizajnerske prakse. Nastale u kontekstu Zapadnog svijeta, tj. u razvijenim centrima Zapadnog svijeta, tu su kao novi dizajnerski pristup, sa svojim još uvijek otvorenim setom alata, tehnika, instrumenata i metoda. Možemo ih shvatiti kao otvoreni toolkit koji nam je dostupan, koji ima potencijal, koji možemo uzeti i prilagoditi kontekstu u kojem živimo i djelujemo, svojim mikrosredinama, specifičnim temama i potrebama. Stoga i Bruce i Stephanie Tharp naglašavaju da se okretanjem diskursa lokalnim, dizajnerima dobro poznatim zajednicama mogu identificirati i prevladati nove realnosti, kao što je i neokolonijalizam.

Iznimno je značajno da spekulativna dizajnerska praksa, koja je temeljno usmjerena budućnosti, tj. novim društvenim kontekstima i uređenjima, ostvari kritičku i refleksivnu poziciju prema povijesnim pogreškama modernizma. Cameron Tonkinwise ističe da bi današnja uloga spekulativnog dizajna trebala odgovoriti na propuste modernističkog projekta i ponovo, u svakodnevnom životu, materijalizirati vizije radikalno različite budućnosti. Jer, kao što Margaret Atwood naglašava, i distopijama je potrebna protuteža, tj. pozitivne vizije budućnosti. James Auger primjećuje da su danas, nažalost, medijski najviše popraćeni oni projekti koji nude vizualno atraktivne, dramatične i provokativne distopijske scenarije. Međutim, on smatra da spekulativni projekti također mogu ponuditi i nude i nove, pozitivne budućnosti. Štoviše, zaključuje da, ako možemo promišljati i opisivati takve scenarije budućnosti, zašto ih onda ne bismo mogli pokušati i ostvariti?

Novi smjerovi

Spekulativne i kritičke dizajnerske prakse definitivno su na prekretnici. S jedne strane postaju mainstream prakse sa svim navedenim nedostatcima, a s druge strane su sve više napadane kao nove kolonijalne prakse. Stoga možemo reći da se spekulativni dizajn danas nalazi između kritike da je agent nove tehnološke kolonijalizacije i produkcije spektakularnih stilskih klišeja, primjerice klonova Black Mirror vizija budućnosti (nažalost, najčešće lišenih sjajne blackmirrorovske satire). Niz diskusija i refleksija unutar same struke značajne su aktivnosti koje mogu pomoći razvoju same struke, tj. postavljanju standarda. Jer, kako James Auger, kao jedan od pionira spekulativne prakse često govori, riječ je o praksi koja se još razvija, uz sve svoje specifične pristupe i motive za djelovanje unutar spekulativnog polja. Matt Ward dodaje da se ona pojavila kao rezultat nezadovoljstva dugogodišnjim stanjem dizajna i edukacije u dizajnu i kao takva je nastala u svom („zapadnjačkom“)  kontekstu te je sa svim svojim prednostima i manama izašla u svijet i putuje dalje. James Auger naglašava da su temelji ovog pristupa, propitivanje i kritičnost, univerzalni te da je zapravo riječ o načinima istraživanja i ispitivanja svijeta koristeći dizajn, pokušavajući promišljati kako stvari mogu biti drugačije. Ne smijemo zaboraviti, a Demitrios Kargotis govori o tome, da su ove nove dizajnerske prakse pružile nove perspektive dizajnerima, ali je se i približile sve većem broju ljudi.

Kao rezultat vanjskih kritika i autorefleksije unutar same kritičke i spekulativne dizajnerske prakse, stvari se ipak pomalo mijenjaju. Edukacijske ustanove i praktikanti istražuju nove pristupe i traže nove načine prakticiranja kritičkog i spekulativnog dizajna. Primjerice, Pedro Olivera i Luiza Prado objavili su smjernice za „dekoloniziranje“ spekulativnog dizajna, koje su kasnije postale dio šireg dizajnerskog pokreta u cilju odmaka od dominantnog „zapadnjačkog“ diskursa dizajnerske prakse. Francisco Laranjo u magazinu Modes of Criticism, između ostalih tema, redovito objavljuje kritičke tekstove koji se bave i kritičkim i spekulativnim dizajnerskim pristupom. Na sveučilištu Carnegie Mellon, u sklopu Odsjeka za dizajna i izložbe Climactic: Post Normal Design, ugošćena je i proširena izložba Feral Experimental and New Design Thinking, koja uključuje i radove iz Azije i Afrike, a koji također sadrže elemente kritičke i spekulativne prakse, ali iz drugog diskursa i kulturnog konteksta. Projekti su sve više fokusirani na lokalnu sredinu i na lokalne povijesne reference. Primjerice, izložba Tomorrows: Urban fictions for possible futures bavi se scenarijima budućnosti kroz dizajnerske, arhitektonske i umjetničke projekte, u kontekstu mediteranskih urbanih središta, čiju će budućnosti oblikovati „ekonomska kriza, klimatske promjene i masovne migracije stanovništva“. Tobias Revell, kao jedan od dugogodišnjih praktikanata dominantne spekulativne dizajnerske prakse, a koji dolazi iz „zapadnjačke“ perspektive, kritički sagledava praksu i ističe i moguće drugačije puteve.

“I sami smo, da bismo pokušali odgovoriti na otvorena pitanja unutar prakse, na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, a u sklopu programa Interakcije 2016: Speculative NOW!, organizirali razgovor s namjerom propitivanja i kritičkog sagledavanja današnje spekulativne dizajnerske prakse i njezine uloge u „stvarnom svijetu“”

James Auger, u suradnji s Julianom Hannom, pokrenuo je blog Crap Futures koji dokumentira njihov rad, ali se bavi i diskurzivnim i refleksivnim temama unutar kritičke i spekulativne prakse. Kao rezultat njihove diskurzivne prakse, u proširenom sastavu kao grupa Reconstrain Design objavljuju već spomenuti manifest koji se bavi trenutnim stanjem dizajna. Grupa svojim djelovanjem želi promijeniti trenutno sužavanje smjerova dizajnerskog razmišljanja, dominirajuće pretpostavke prakse, kao i trajni korporacijski utjecaj prevladavanjem ograničenosti dizajnerskog razmišljanja i djelovanja. I sami smo, da bismo pokušali odgovoriti na otvorena pitanja unutar prakse, na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, a u sklopu programa Interakcije 2016: Speculative NOW!, organizirali razgovor s namjerom propitivanja i kritičkog sagledavanja današnje spekulativne dizajnerske prakse i njezine uloge u „stvarnom svijetu“.

U realiziranim projektima također su vidljivi novi i drugačiji pristupi koji su bliži tzv. stvarnom svijetu. Primjerice, Demitrios Kargotis i Dash Macdonald (Dash N’ Dem) fokus u svom radu stavljaju na uključivanje javnosti participacijom u dizajnerskom procesu i djelovanjem u javnoj sferi. Za njih je takva praksa, kako ističu, način prevladavanja ograničenja kritičkog i spekulativnog dizajna. Kroz kolaborativni dizajnerski proces, svojevrsni dizajnerski aktivizam, pokušavaju vratiti moć pojedincima koji na ovaj način dobivaju mogućnosti promišljati kako svijet na njih djeluje, tj. kako se na to djelovanje može utjecati dizajnom. Ovakvim participativnim pristupom oni vide izlaz iz limitiranog dosega prakse, isključivo visoko obrazovane publike srednje klase, i uključuju ostalu javnost. Njihov je pristup fokusiran na lokalnu razinu, na poznate im mikrolokacije i na kolaboracije s ljudima koje poznaju.

Na sličnim principima, projektom Mangala for All, studio Superflux etnografskim metodama pokušava komunicirati postojeći indijski svemirski program s „običnim“ ljudima. Georgina Voss primjećuje da je „velike teme“ na ovaj način moguće uspješno komunicirati i otvarati rasprave s lokalnim stanovništvom, suprotstavljajući se globalnim naracijama o velikim tehnološkim „herojima“ koji će promijeniti svijet. Sličan pristup, „spekulativnu participaciju“, koristi i Hefin Jones u projektu The Welsh Space Campaign, u kojem „kroz razumijevanje specifičnog konteksta, radeći s ljudima koji su uključeni u taj kontekst, spekulira o alternativnom mogućnostima“. U ovom projektu, valorizacijom tradicionalnih vještina i lokalne kulture, integrira „obične“ ljude iz Welsha u fikcijski velški svemirski program.

Nešto dalje na Atlantiku, u lokalnom kontekstu otoka Madeire, nastojeći unaprijediti praksu kritičkog i spekulativnog dizajna, djeluje i prethodno spomenuta grupa Reconstrain Design, a koju vode James Auger i Julian Hanna. Oni ističu da svojim djelovanjem dizajnirane fikcijske prototipove pokušavaju vratiti u stvarni život, tražeći načine za ostvarivanje opipljivih društvenih rezultata. Navode da žele raditi na tome da optimistične spekulativne aspekte budućnosti pretvore u stvarne činjenice, na način da se pomaknu od zamišljanja „budućnosti koje bi željeli“ prema djelovanju „kako budućnost ostvariti“.  Kao rezultat takvog razmišljanja nastaje i projekt The Newton Machine, prototip uređaja za skladištenje energije koji je napravljen u suradnji s lokalnom zajednicom otoka, koristeći njihove alate, tehnologiju i znanje. Na istoj liniji, unutar lokalnog konteksta velike urbane sredine (London) i mogućih svjetskih katastrofa skore budućnosti, studio Superflux spekulativnim dizajnerskim pristupom radi na konkretnim metodama, alatima i materijalima koje bi „obični“ građani mogli koristiti u cilju prevladavanja šokova koje nam nose klimatske promjene u budućnosti. Projekt Turnton Docklands na sličan način pokušava ponuditi optimistične scenarije života u Europi nakon ekoloških katastrofa bliske budućnosti. U ovom su projektu spekulativni scenariji fokusirani na pozitivne aspekte ovakvih distopijskih budućnosti, a koji se ostvaruju kroz nove društveno-političke promjene.

Spekulativni dizajneri sve se više povezuju i s velikim državnim institucijama i rade na stvarnim projektima. Primjerice, Strange Telemetry surađuje s javnom upravom na projektima u javnom sektoru i na velikim infrastrukturnim restrukturiranjima. Sličan projekt društvenog značaja koji uključuje spekulativnu praksu proveden je nešto ranije i na Sveučilištu u Lancasteru, a koristio je dizajn fikcija u komunikaciji potencijalnih scenarija uključivanja građana treće dobi u političke procese. Recentno, i međunarodni Crveni križ i Crveni polumjesec surađuju sa spekulativnim dizajnerima u projektima koji se bave potencijalnim kompleksnim promjenama koje očekuju svijet u sljedećim desetljećima, kao što su novi konflikti, klimatske promjene i nove nejednakosti te mogućim ulogama humanitarnih organizacija u takvom svijetu. Već je spomenuto i da je Europska komisija prepoznala potencijal spekulativnog dizajna u raspravama o ulozi novih tehnologija u društvu (doduše, s još uvijek upitnim rezultatima takve suradnje u konkretnim aktivnostima).

“I sami smo pokrenuli SpeculativeEdu, europski projekt koji se bavi edukacijom u području spekulativnog dizajna i srodnih kritičkih i dizajnerskih praksi orijentiranih na budućnost”

Novi edukacijski pristupi pokušavaju spojiti spekulativnu dizajnersku praksu s aktivnijom političkom ulogom dizajna u svakodnevnom životu. Takvi pristupi se najčešće referiraju na djelovanje dizajnera i aktivista Victora Papaneka iz 70-ih godina 20. stoljeća i na recentne aktivnosti u kojima se ponovo naglašava važnost političke uloge dizajna u svijetu oko nas, prije svega kroz djelovanje Tonyja Frya i Ramije Mazé. U takvom kontekstu javlja se i novi dizajnerski pristup, tranzicijski dizajn, koji pokušava prevladati postojeća ograničenja i probleme ne samo kritičke i spekulativne prakse, već i održivog i socijalnog dizajna, a fokusira se na ravnotežu između globalne i lokalne razine diskursa i djelovanja. Kao odgovor na kritike neokolonijalne pozicije spekulativnog i kritičkog dizajna, Deepa Butoliya na Odsjeku za dizajn Sveučilišta Carnegie Mellon uvodi kolegij Speculative and Critical Design: Futures and Imaginings from the margins koji se fokusira, kako autorica navodi, na prakse „post kritičkog“ i „post normalnog“ dizajna te nastoji spekulativne i kritičke pristupe napraviti pluralnim, inkluzivnim i praktičnim, u cilju otvaranja prostora za glasove marginaliziranih društava i društvenih skupina.

I sami smo pokrenuli SpeculativeEdu, europski projekt koji se bavi edukacijom u području spekulativnog dizajna i srodnih kritičkih i dizajnerskih praksi orijentiranih na budućnost. Sakupljanjem, sintetiziranjem i razmjenom postojećih znanja i iskustava, cilj projekta je sagledati edukacijski prostor koji generiraju ove prakse.

Ukoliko promotrimo stanje spekulativne i srodnih dizajnerskih praksi danas, možemo primijetiti tri vrste praktikanata: (1) pioniri spekulativne prakse (edukatori iz vremena početaka engleskog kritičkog dizajna na odsjeku za Dizajniranje interakcija, londonskog RCA-a iz prvog desetljeća 21. stoljeća); (2) prvi val praktikanata (autodidakti kojima su reference bili upravo ovi pioniri; te diplomirani studenti, alumni RCA-a iz vremena najintenzivnije aktivnosti ove ustanove) te (3) novi praktikanti (educirani u novonastalim obrazovnim programima u području spekulativnog dizajna).

Pioniri spekulativne prakse danas se sve više okreću novim realnostima, odmiču se od iniciranja rasprava i fokusiraju se na generiranje konkretnih aktivnosti. Sve manje ih zanimaju spekulacije, a sve više aktivnosti i “stvarni svijet“. Prihvaćaju ograničenja dizajnerske prakse (i budućnosti kao koncepta) i ideje da baš dizajn može spasiti svijet te otvaraju nove perspektive. Možemo reći i da izlaze iz samog spekulativnog područja prema drugim, drugačijim praksama, disciplinama i pristupima (umjetnička praksa, aktivizam, društvene i humanističke znanosti, pristupi uradi-sam i dr.) koji im otvaraju više prostora za djelovanje i moguće ostvarivanje radikalnijih pomaka. Ovakav proces tranzicije od projekata prema praksi, od spekulacija prema akciji, prema pragmatičnim pristupima orijentiranima na sadašnjost i napuštanju utopijske ideje promjene možemo usporediti sa sličnim,  već spomenutim procesom uzrokovanim neoliberalnom kritikom utopizma iz vremena 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Također ga možemo promatrati i kao svojevrsni bijeg od nemogućnosti ostvarivanja većih strukturalnih promjena svojim postojećim djelovanjem.

Praktikanti tzv. prvog vala su oni koji nose spekulativnu dizajnersku praksu danas. Oni se bave postavljanjem standarda unutar same prakse, tj. uspostavom samog područja i njegovog promoviranja kao specifičnog dizajnerskog pristupa. Zanima ih definiranje standarda koji bi mogli odrediti kvalitetu pojedinačnih radova unutar spekulativne dizajnerske prakse. Uključeni su u kritičke rasprave i refleksije dominantnih pristupa unutar prakse. Pokreću nove edukacijske programe koji pokušavaju definirati skupove metoda, alata i tehnika koji određuju spekulativni dizajnerski pristup. Izvan akademskih krugova i produkcije u području kulture, rade na projektima povezanima s poslovnim svijetom i klijentima koji prepoznaju potencijal spekulativnog pristupa.

Novi su praktikanti educirani kroz novonastale obrazovne programe temeljene na spekulativnom pristupu. Oni unose nove pristupe unutar ovog područja, nove načine promišljanja budućnosti i pokreću praksu naprijed. Nisu opterećeni navedenim kritikama spekulativnog dizajnerskog pristupa (koje ponekad blokiraju samu praksu) te zauzimaju drugačije pristupe, za koje se čini da su od samog početka inkluzivni, decentralizirani i proaktivni. U svom svakodnevnom radu koriste spekulativni dizajn kao kohezijski element u povezivanju različitih disciplina i struka, različitih dionika, kao i javnosti i eksperata.

Iako se iz navedenog čini da su spekulativne i kritičke prakse danas sveprisutne, ako pogledamo u „stvarni svijet“ edukacije, izvan ipak zatvorenog kruga oko spekulativnih i srodnih dizajnerskih praksi, većina mainstream edukacijskih programa još uvijek se nalazi unutar modernističke vizije dizajna 20. stoljeća, koja je prije svega obilježena mitovima o društvenoj ulozi dizajna, tj. kako ih James Auger naziva „stvarnim fikcijama dizajna“ (eng. real design fictions): (1) dizajn je dobar; (2) dizajn unaprjeđuje kvalitetu života i (3) dizajn rješava probleme. Edukacijski programi još su uvijek primarno orijentirani prema tržišnoj ulozi dizajna, često bez refleksivnog i kritičkog pristupa prema samoj praksi (uz iznimke programa koji su okrenuti ulozi dizajna u javnoj sferi, ali, nažalost, također bez značajnije autorefleksivnosti).

“Dizajn je tu samo dio šire rasprave o ulozi i društvenoj odgovornosti javnih sveučilišta (i obrazovanja u cjelini), o mogućnosti otpora dominantnim tendencijama komercijalizacije, tj. „obrazovanju za tržište“”

Posebno je to vidljivo u studijskim programima koji se nalaze izvan velikih urbanih središta Zapadne Europe, u kontekstu (trajnih) tranzicija i/ili „ruba Europe“, društvima u kojima dominira ekstremni neoliberalni model, gdje studenti i studentice dizajna kao primarnu motivaciju (ali i egzistencijalnu potrebu) prije svega vide tržište. Ovakve tendencije posebno su prisutne u području dizajna koji je povezan s novim tehnologijama i start-up svijetom, praksom koja je, nažalost, primarno obilježena fascinacijom konzumerističkom ulogom dizajna, u kojoj je dizajn još uvijek primarno u službi tržišnog uspjeha proizvoda. Ovakva je situacija jednim dijelom i razumljiva jer nudi priliku za bolji život koji nije moguće ostvariti uobičajenim društvenim mehanizmima u lokalnom kontekstu uništenih ekonomija i društvenih struktura. Stoga su i obrazovni programi temeljno orijentirani prema vještinama, što ostavlja mali prostor prema kritičkim i spekulativnim pristupima koji nemaju tradicionalni rezultat dizajnerskog procesa: produkt ili uslugu. Dizajn je tu samo dio šire rasprave o ulozi i društvenoj odgovornosti javnih sveučilišta (i obrazovanja u cjelini), o mogućnosti otpora dominantnim tendencijama komercijalizacije, tj. „obrazovanju za tržište“, usmjerenosti primarno prema tehničkim znanostima, STEM području, inovacijama i dr.

U ovakvom kontekstu, željeni ciljevi koje pokušavamo ostvariti kroz obrazovni proces u području dizajna danas su više nego zahtjevni. Naime, (1) prvo je potrebno odmaknuti studente od tradicionalne usmjerenosti prema rješavanju problema i orijentiranosti prema tržištu; (2) zatim im je potrebno pružiti alate i metode za ostvarivanje kritičke prakse; (3) te na kraju generirati konkretne aktivnosti u stvarnom svijetu. Stoga je upravo iznutra, kroz obrazovne pristupe i programe, kurikulume, potrebno pokrenuti i ostvariti promjene unutar spekulativne i srodnih praksi, tj. dizajnerske edukacije u cjelini.

„Mediteranski spekulativni pristup“

Silvio Lorusso u svojoj kritici dominatne spekulativne prakse primjećuje dva osnovna pristupa kojima se pokušavaju prevladati problemi spekulativne prakse i postojeće nezadovoljstvo nemogućnošću postizanja promjene. Prvi naziva „nihilističkim“ te ga opisuje kao pristup koji traži odmak u apstraktnijim formama, kao što je tekst, tj. diskurs. Drugi pristup naziva „pragmatičkim“ i za njega ističe da je angažiran u lokalnom, specifičnom kontekstu s odgovarajućim alatima i metodama. Možemo reći da na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu kombiniramo oba navedena smjera u pristupu spekulativnoj praksi. U diskurzivnom radu neprestano se bavimo propitivanjem suvremene dizajnerske prakse te nam takva refleksivna praksa omogućava kontinuirano razvijanje novih pristupa i metoda koje koristimo u razvijanju spekulativnih radova. U praktičnom radu, spekulativnu dizajnersku praksu pokušavamo smjestiti u „stvarne“ situacije, u perspektivu lokalne zajednice i u lokalni kontekst, onaj koji najbolje poznajemo i u kojem najbolje možemo djelovati u „stvarnom svijetu“.

Pristupom koji nazivamo „Mediteranski spekulativni pristup“, udaljeni od europskih urbanih i tehnoloških centara, „s ruba Europe“ svijet promatramo iz ove, pomalo off perspektive, a distopijskim scenarijima budućnosti pristupamo s humanističke strane. Fokus naše spekulativne prakse je na implikacijama velikih globalnih tema u lokalnom kontekstu; kako će se recentne i rastuće tehnološke, ekonomske i društveno-političke promjene reflektirati u kontekstu mediteranske jugoistočne Europe. Reference našeg rada su prije svega u djelovanju spomenutog Tomislava Lerotića, dizajnera, edukatora i aktivista (i jednog od utemeljitelja Odsjeka) koji je najintenzivnije djelovao 90-ih godina 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća. On je svoj dizajnerski pristup, koji se reflektirao na edukacijski proces, izgradio na referencama spomenute talijanske radikalne prakse, održivog dizajnerskog pristupa Victora Papaneka i njemačkog umjetničkog aktivizma i društvenog angažmana Josepha Beuysa. Lerotić je svojim radom i satiričkim pristupom, koji su nerijetko sadržavali elemente kritičkog dizajna (iako ga nikada nije tako nazivao), neprestano otvarao lokalne teme vezane za uništavanje okoliša i nebrigu o istom i na taj način pokretao diskusije koje su lokalne vlasti i političke strukture izbjegavale. Međutim, istovremeno je nudio i smjernice za konkretne aktivnosti koje bi pojedinci i lokalna zajednica, koristeći bottom-up pristupe, mogli poduzeti da promijene postojeće stanje.

Glavne okosnice recentne izložbe Nove refleksije o spekulativnosti dva su projekta nastala kroz ovaj pristup – projekt Posljednji mediteranski skiper, završni dio tzv. Mediteranske spekulativne trilogije, premijerno postavljen na izložbi How Will We Work? u sklopu Bečkog bijenala umjetnosti, dizajna i arhitekture 2017. godine te projekt Život nakon turizma koji je prvi put izlagan prošle godine u splitskoj Galeriji umjetnina.

“Kao što i Dejan Kršić primjećuje u našem radu (ali i kao rezultat našeg rada) spekulativni dizajn prije svega shvaćamo kao neku vrstu sredstva/metode za društveno uvježbavanje, možemo reći usvajanje vještina/kompetencija/znanja za snalaženje u novim situacijama i kontekstima bliske budućnosti”

Posljednji mediteranski skiper bavi se fenomenom automatizacije u kontekstu jednog od najpopularnijih zanimanja u lokalnom kontekstu – zanimanju skipera. Scenarij spekulira da je u bliskoj budućnosti automatizacija jedrilica dostigla visoki stupanj pouzdanosti te su do 2035. godine sve komercijalne turističke jedrilice u potpunosti automatizirane. Zanimanje skipera nestaje na Mediteranu krajem 30-ih godina 21. stoljeća. Bivši skiperi s vremenom se okreću poslovima u lukama koji se prije svega odnose na održavanje jedrilica, menadžerske poslove i poslove turističkih operatera. Gosti na jedrilicama, u skladu sa željenim, programiranim rutama, jedre na u potpunosti automatski upravljanim jedrilicama. Pratimo snimke nadzornih kamera s jedrilice posljednjeg mediteranskog skipera koji još uvijek pokušava zadržati identitet i romantiku ovog zanimanja.

Radovi Trilogije bavili su se refleksijama velikih globalnih promjena u lokalnom kontekstu, gdje su uveli spekulativnu dizajnersku praksu kao novi dizajnerski pristup koji je pokazao potencijal otvaranja šireg dijaloga. Značajno je da su projekti uključili stručnjake koji su kao suradnici sudjelovali u dizajnerskom procesu. Iako se u globalnom kontekstu neke od tema („pametni“ grad, sustavi ocjenjivanja i društvene mreže, automatizacija) čine već široko i svakodnevno komunicirane, u lokalnom se kontekstu pokazuje da su građani, ali i stručnjaci, fokusirane teme smatrali dalekima i nisu razmišljali o njima ni o njihovim implikacijama u svakodnevnom životu. Trilogija je potaknula raspravu i svijest lokalne zajednice (stručnjaka i običnih građana) o cijelom nizu mogućih scenarija budućnosti. Projekti su također dali nadu u mogućnosti djelovanja pojedinca i zajednice koji su u ovom dijelu Europe i Mediterana, kroz povijest, ipak najčešće uspijevali pronaći način za subverziju nametnutih distopijskih scenarija.

Kao što i Dejan Kršić primjećuje u našem radu (ali i kao rezultat našeg rada) spekulativni dizajn prije svega shvaćamo kao neku vrstu sredstva/metode za društveno uvježbavanje, možemo reći usvajanje vještina/kompetencija/znanja za snalaženje u novim situacijama i kontekstima bliske budućnosti. I kada nemaju neki određeni, „korisni“ rezultat (tj. nisu integrirani u postojeći ekonomski sustav), scenariji koje generiramo kroz praksu ili kroz edukativne aktivnosti tvore vrijednu akumulaciju mogućnosti, vještina, scenarija i hipoteza. Stoga je značajno na vrijeme pripremiti konkretne mehanizme, alate i tehnike za djelovanje u slučaju ostvarivanja nekih od mogućih scenarija budućnosti, prije svega onih globalnih distopijskih na koje teško možemo utjecati s lokalne razine (kao što su klimatske, ekološke, velike prirodne katastrofe i dr.).

Projekt koji slijedi Trilogiju, Život nakon turizma, također se bavi velikim globalnim temama u lokalnom kontekstu. Namjera projekta je bila ponuditi moguće alternativne scenarije očekivanih ekstremnih klimatskih budućnosti, scenarije koji bi nas mogli pripremiti za takve post-apokaliptične budućnosti i pokušati ponuditi metode i alate koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći u gradnji života nakon katastrofe. Peristil 2055. godine, kao središnji gradski trg povijesne jezgre, potopljen je podizanjem razine mora i postaje bazen za marikulturu. U okolnim se zgradama obavlja proizvodnja: sušenje, konzerviranje, pakiranje i priprema za distribuciju. Projekt je izveden kao funkcionalna mini marikultura, sustav za uzgoj morskih organizama otpornih na klimatske promjene – jednostaničnih algi, artemija račića i vlasulja. Uzgojeni organizmi koristili bi se za prehranu preostalog gradskog stanovništva, ali i kao novi oblik ekonomije, nova nada života nakon „katastrofe“.

Za razliku od Trilogije, koja se prije svega bavila otvaranjem tema, generiranjem rasprava i upozoravanjem o potencijalnim scenarijima budućnosti, ovdje je namjera bila napraviti korak dalje i ponuditi konkretne alate, tehnike i mehanizme, ali i uzorke novih društvenih organizacije koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći graditi život nakon katastrofe i koji bi ponudili novu nadu i novi početak. Iako se može prigovoriti nedostatku konkretne akcije izvan samog konteksta projekta, riječ je o projektu koji je u participativnom procesu između dizajnera i stručnjaka Instituta za oceanografiju i ribarstvo realizirao konkretni, potpuno funkcionalni sustav, koji kroz pripadnu uradi-sam dokumentaciju nudi detaljne upute za stvarno djelovanje.

https: //vimeo. com/319217545

Život nakon turizma, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, 2018. (LINK)

Studije slučaja

Kao što je i više puta naglašeno, edukacijska razina, koju je prije svega potrebno napraviti još otvorenijom i pluralističnijom, temelj je za promjene unutar same dizajnerske struke. Stoga nam je od samih početaka cilj bio transferirati spoznaje i iskustva diskurzivne i praktične djelatnosti u edukacijski proces. Kroz neformalnu platformu Interakcije, koja djeluje unutar Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, pokrenut je niz edukacijskih aktivnosti kroz seriju međunarodnih radionica, predavanja i izložbi. Novi kontekst i novi opisani trendovi zahtijevaju drugačije edukacijske pristupe. Nažalost, novi pristupi se često fokusiraju samo na prilagođavanje novim tržišnim konceptima, „ekonomiji znanja“ i medijskim specifičnostima digitalnih medija, bez razmišljanja o refleksivnosti struke, političkom djelovanju i posljedicama dizajnerskog djelovanja. Stoga su i temeljni ciljevi radionica i popratnih diskurzivnih i izložbenih aktivnosti fokusirani na refleksivno razmišljanje o dizajnerskoj struci danas te na šire kritičko propitivanje i djelovanje u lokalnom kontekstu, ali i na stvaranje vještina i alata za aktiviranje, tj. ostvarivanje konkretnih promjena u svijetu oko nas.

U kontekstu izložbe, tj. refleksije transfera praktičnih iskustava i diskurzivnih rasprava u edukacijski proces, odabrano je šest radova nastalih unutar nastave magistarske razine na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija (Nervo i The Future Is Unwritten) ili na radionicama serije Interakcije (Museum of Native Dishes, Fjaka (Let’s Party – DIY Politics) i Splitska dica) te jedan, recentni rad (AAA/Maribor+), nastao nedavno na radionici u sklopu projekta SpeculativeEdu, na događaju Future Friends u Mariboru. Radionički se modeli pokazuju posebno poticajnima unutar multidisciplinarnih grupa, kod kojih su kritički i spekulativni pristup zapravo kohezijski element između različitih disciplina i struka. S druge strane, individualni pristup na magistarskoj razini pokazuje se pogodnim za projekte koji, kao spekulativni dizajn, imaju otvoren pristup prema metodama, tehnikama, alatima i koji specifično, za potrebe pojedinačnih projekata, formiraju pripadni set potrebnih metoda i alata.

Muzej izvornih jela (eng. Museum of Native Dishes) i Splitska dica nastali su na radionici Interakcije 2018. u Splitu, a koja je za temu imala „život nakon katastrofe“ (u lokalnom kontekstu). Museum of Native Dishes predstavlja distopijski scenarij budućnosti u kojoj su klimatske katastrofe dovele do nestajanja tradicionalne kuhinje i namirnica, a tradicionalna jela i okusi bivaju dostupni samo u tzv. Muzeju izvornih jela. S druge strane, projekt Splitska dica, iako se bavi scenarijem budućnosti u kojem klimatske promjene donose produžetak turističke sezone, ipak je primarno fokusiran na sadašnjost. Produžetak sezone dodatno potencira trenutačni veliki gradski problem u kojem zbog apartmanizacije kronično nedostaje stambenog prostora, što se posebno reflektira na studentsku populaciju. Projekt nudi modele studentske samoorganizacije u cilju ostvarivanja vlastitih prava na mogućnost smještaja, tj. prava na vlastito mjesto u budućnosti.

Na sličan je način prema sadašnjosti/stvarnosti fokusiran i rad Fjaka (Let’s Party – DIY Politics), nastao na radionici Interakcije 2016. Sudionici i sudionice dizajnirali su svoju uradi-sam političku stranku te su kroz radionički proces i satirički pristup upoznali metode, tehnike i jezik koji političke stranke koriste u komunikaciji s građanima, u cilju kritičke refleksije prema osobnom razumijevanju politike. AAA (Amazon Actively Aging)/Maribor+ također je radionički projekt, nastao na nedavnoj radionici u sklopu događanja SpeculativeEdu u Mariboru. Brief radionice odnosio se na oblikovanje novog društvenog uređenja bliske budućnosti, tj. refleksije globalnih „katastrofa“ u lokalnom kontekstu. Iako započet kao utopijski, scenarij Maribora budućnosti, grada sigurnog starenja i ugodnog umiranja, određen globalnim korporacijskim budućnostima i lokalnim migracijama, je distopija. Međutim, i u takvom distopijskom modelu, lokalna zajednica ipak nalazi način kako hakirati tako kompleksan sustav i otvoriti nadu za ipak drugačiju budućnost.

Nervo i The Future Is Unwritten su nastali kroz obrazovni proces na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija, kroz individualne semestralne projekte na diplomskoj razini. Nervo se, također, bavi životom nakon „katastrofe“, ekološke katastrofe izazvane nekontroliranim odlaganjem i nezbrinjavanjem otpada, koja se pretvara u energetsku krizu grada. Scenarij se fokusira na bottom-up uradi-sam projekt koji unutar ovakvog distopijskog scenarija ipak nudi nadu preostalom stanovništvu grada. The Future Is Unwritten je prije svega okrenut na sadašnjost i u kontekstu briefa fokusiranog na alternativne (ne-tehnološke) sadašnjosti, bavi se tekstilom i materijalima (odjećom) i njihovim značenjem u prenošenju lokalnih tradicija. U suradnji s lokalnim obrtnicima, projekt nudi konkretne artefakte budućnosti (sadašnjosti) koji komuniciraju kodirane poruke i znanja budućim generacijama.

“Zatvoreni ili strukturirani brief omogućava koncentriranje na temu ili specifičnu metodu, tehniku, alat, žanr i sl. Za ovaj pristup možemo reći da ipak na određen način zrcali interese i vizije voditelja radionice, tj. nastavnika”

Brief kao inicijalna točka edukacijskog projekta, a koji je uvezen kao simulacija odnosa naručitelj-dizajner iz poslovnog svijeta danas, u kontekstu samoinciranih projekata ima potpuno novo značenje i u sebi nosi konceptualizirane stavove i vrijednosti dizajnera/autora. Možemo razlikovati tri osnovna pristupa: (1) brief otvorenog tipa, u kojem su tema i pristup maksimalno otvoreni i nedefinirani na početku; (2) pristup poluotvorenog tipa, u kojem je brief dijelom definiran i (3) brief zatvorenog tipa, koji je već čvrsto definiran i ne otvara velike mogućnosti odmaka tijekom procesa. Otvoreni brief je prije svega poticajan za generiranje različitih koncepata. Pokazuje potencijal kod projekata u kojima ne sudjeluju samo dizajneri, već se kroz ovu inicijalnu fazu dijaloga i istraživanja, koristeći spekulativni pristup, ostvaruje grupna kohezija kroz dijalog. Inicijativa je prebačena na sudionike, a putem generiranja koncepata i dijaloga fokus je primarno na diskursu i na refleksiji (tema projekta, ali i uloge disciplina). Međutim, ovaj pristup ima svojih nedostataka, prije svega zbog nedovoljne količine vremena za kvalitetnije komuniciranje/prezentaciju koncepata te za usvajanje potrebnih tehnika, metoda i alata.

Zatvoreni ili strukturirani brief omogućava koncentriranje na temu ili specifičnu metodu, tehniku, alat, žanr i sl. Za ovaj pristup možemo reći da ipak na određen način zrcali interese i vizije voditelja radionice, tj. nastavnika. Zatvorenim pristupom, posebno u radioničkoj, kratkoj formi, moguće je u kratkom vremenu dobiti radove koji kvalitetno komuniciraju temu. Primjerice, Fjaka (Let’s Party – DIY Politics), kao petodnevni radionički projekt strukturiranog briefa, za ishod je imao usvajanje niza tehnika, metoda i alata značajnih u spekulativnom dizajnerskom pristupu, ali i jasnu i poticajnu prezentaciju. Međutim, većina prezentiranih projekata nastala je kroz brief poluotvorenog/zatvorenog tipa. Tako su, primjerice, Nervo i AAA/Maribor+ nastali putem briefa koji je odredio smjer kroz lokalni kontekst, scenarije budućnosti nakon „katastrofe“ i novonastale društvene kontekste bliske budućnosti, ali je ostavio otvorenima konkretne teme i samu formu i način prezentacije projekta.

Ako promatramo odnos objekta/artefakta i priče/naracije, možemo razlikovati dva pristupa. U prvom je dizajnersko djelovanje fokusirano na oblikovanje objekata, tj. artefakata budućnosti, gdje se priča zatim gradi oko objekta u cilju promišljanja potencijalnih scenarija budućnosti. Ovdje je također uključena publika, koja kroz interakciju s artefaktom generira osobne scenarije budućnosti u kojima taj hipotetski, dizajnirani artefakt egzistira (priča se gradi oko objekta). Drugi potencijalni pristup je onaj u kojem je naracija, tj. zamišljeni svijet, početna točka i u kojem su objekti, tj. artefakti zapravo dizajnirani kao rekviziti (tzv. diegetic prototypes) u cilju ostvarivanja uvjerljivosti priče.  U praksi se, međutim, ova dva pristupa najčešće isprepliću te je, u principu, teško odrediti je li fokus dizajnerskog procesa u pozadinskoj priči ili objektu (kao protagonistu te priče). Možemo primijetiti da odabrani radovi ravnomjerno prezentiraju i jedan i drugi pristup. Tako Splitska dica, AAA/Maribor+ i Fjaka (Let’s Party – DIY Politics) komuniciraju scenarije budućnosti za koje razvijaju pripadne artefakte, dok su Nervo, Museum of Native Dishes i The Future Is Unwritten ipak primarno fokusirani na artefakte koji onda komuniciraju potencijalne scenarije budućnosti.

Naša osobna spekulativna dizajnerska praksa, reflektirana na radionice i formalnu nastava, kroz posljednju godinu provlačila je istu temu: mogućnost života i novog početka nakon distopijskih scenarija katastrofe (klimatske, ekonomske, političke, tehnološke i dr.). Stoga su, u kontekstu globalnog i lokalnog djelovanje, svih šest projekata fokusirani na lokalni kontekst, tj. na refleksije globalnih budućnosti u lokalnom kontekstu. Dominacija distopijskih scenarija prisutna je u radovima Splitska dica, AAA/Maribor+, Nervo i Museum of Native Dishes. Dok Museum of Native Dishes generira scenarij koji samo upozorava na moguće potencijalne distopijske budućnosti; Splitska dica, AAA/Maribor+ i Nervo rade korak dalje i pokušavaju ponuditi alate i mehanizme za opstanak u takvim budućnostima. Iako se, promatrajući ove projekte, čini da je lakše započeti novi život, tj. novo, drugačije i pravednije društveno uređenje nakon katastrofe, iz početka, nego pokrenuti potrebne drastične strukturne promjene sada i ovdje, radovi Fjaka (Let’s Party – DIY Politics) i The Future Is Unwritten ipak su, prije svega, fokusirani na sadašnjost, tj. pokušavaju reflektirati i generirati akcije u sadašnjem vremenu i na taj način direktno i sada utjecati na moguće budućnosti.

Edukacijski pristup u okviru platforme Interakcije oduvijek je bio primarno okrenut procesu, a ne ispoliranim prezentacijama, tj. vizualno atraktivnim ishodima. Takav pristup je zadržan i vidljiv u gotovo svim odabranim projektima. Međutim, značajno je da Nervo i The Future Is Unwritten kao rezultat dizajnerskog procesa imaju i konkretne rezultate: Nervo prototip funkcionalnog uradi-sam uređaja, a The Future Is Unwritten odjeću proizvedenu u suradnji s lokalnim obrtnicima. Na ovaj se način, dizajniranjem stvarnih prototipova, pokušava prevladati kritika spekulativne prakse da rezultat procesa najčešće ostaje na konceptu ili „lijepoj“ prezentaciji, tj. estetizaciji (koja zapravo ne postiže odmak od tehnološki orijentirane konzumerističke estetike).

U kontekstu prethodno spomenutih izazova spekulativne dizajnerske edukacije, tj. kompleksnosti procesa, u kojem je potrebno pomaknuti studente od tradicionalnog shvaćanja dizajnerske prakse, zatim im pružiti alate i metode za kritičku praksu te na kraju generirati aktivnosti u stvarnom svijetu, možemo prije svega istaknuti projekte The Future Is Unwritten i Splitska dica. Naime, oba projekta su ostvarila ciljeve odmaka od tržišne uloge dizajna prema kritičkoj praksi; usvojen je, kroz edukacijski proces, niz metoda i alata koji se mogu koristiti za podizanje svijesti i otvaranje diskusija te su na kraju ostvarili određenu akciju (društveno djelovanje) u stvarnom svijetu (iako još uvijek na razini autora/dizajnera/suradnika, unutar samog konteksta rada). Prije svega je ovdje značajan projekt The Future Is Unwritten koji je ponudio konkretne tehnike i upute za djelovanje koje bi mogle već danas oblikovati, tj. usmjeriti scenarije budućnosti u lokalnom kontekstu. Zanimljivo je, također, da su ta dva projekta i posebno fokusirana na bottom-up pristup i izvedbu uradi-sam (uz rad Nervo).

Refleksije

U svojih dvadesetak godina postojanja, kroz svoje ishodište u engleskom kritičkom dizajnu, a koji je nastao u edukacijskom okruženju kao refleksija na konvencionalnu, tržišno i tehnološki orijentiranu dizajnersku praksu, spekulativna praksa postala je „škola“,  „metoda“ ili pak „trend“, često kritizirana zbog svojeg „univerzalnog rješenja“ i „privilegirane“ pozicije velikih centara Zapadnog svijeta. Međutim, spekulativna praksa još je uvijek u razvoju, još uvijek traju rasprave o njezinoj ulozi, metodama, metrici i dr. Stoga se upravo danas čini važnim refleksivno sagledati praksu i njenu ulogu u dizajnerskoj edukaciji. Posebno je to značajno u vremenu ekoloških katastrofa, ekstremnih društvenih nejednakosti, tehnološki oblikovanih budućnosti, komodifikacije svih aspekata života, migrantskih kriza i nemogućnosti promjene sustava koji je velikim dijelom uzrokom ovih „katastrofa“.

Temeljni izazov spekulativne dizajnerske prakse danas, posebno u području edukacije, jest pitanje kako ostvariti uspješan proces u kojem se prolazi put od odmaka od tradicionalne dizajnerske prakse, preko usvajanje kritičkih pristupa, prema generiranju djelovanja u stvarnom svijetu? Naime, riječ je o kompleksnom cilju s cijelim nizom znanja i vještina koje je potrebno usvojiti na tom putu. Kao što Christian Zöllner i Sebastian Piatza iz kolektiva The Constitute ističu, spekulativna praksa danas zahtijeva veliko znanje o „svijetu koji nas okružuje, kulturama, povijesti i političkim odnosima“, ali i odlučnost za neprihvaćanje postojećih društvenih, ekonomskih i društvenih struktura kao nepromjenjive realnosti. Dodatni je izazov dokučiti imaju li takve aktivnosti, generirane kroz spekulativnu praksu,  potencijal za pokretanje konkretnih društvenih promjena.

Društveni (i medijski) kontekst u kojem danas djeluje spekulativna praksa kontekst je u kojem se katastrofa smatra neizbježnom, a za koji Ana Jeinić navodi da stvara ograničenje prema transformativnom djelovanju, gdje se transformacija ne vidi kao produkt organizirane ili planske aktivnosti (prema željenom boljem svijetu, utopijskom horizontu), nego kao ishod spontanih subverzivnih bottom-up djelatnosti (hakiranja sustava) ili novih solidarnosti proizašlih iz potrebe za preživljavanjem. Popularnost distopijskih scenarija budućnosti nosi i opasnosti na koje upozorava Naomi Klein kada govori o današnjoj dominaciji distopijskih scenarija u knjigama i filmovima, a koja dovodi do toga da ljudi katastrofične scenarije smatraju neizbježnima te se pasiviziraju, umjesto da budu proaktivni. U ovakvoj konstelaciji mogućnosti, u našoj praksi i edukacijskom prostoru, djelujemo zatvoreni unutar lokalnog konteksta, djelujući odozdo, na lokalnoj razini, pokušavajući pokrenuti sitne promjene, generirati nadu za drugačije budućnosti od onih distopijskih koje nam izgledaju (i servirane su medijski kao) najvjerojatnije. Zapravo je naša je uloga, kao što i Ana Jeinić navodi, reducirana prema katalizatorskoj ulozi u spontano organiziranim društvenim praksama, nažalost bez mogućnosti šire strukturalne društvene promjene.

“Ne smijemo ni zaboraviti da je budućnost u današnjem umreženom svijetu prije svega globalna te da nije moguće živjeti u izoliranom balonu mikrolokacija i zajednica, ali isto tako da i lokalno djelovanje ima određene globalne implikacije”

Ovakve okolnosti posebno su vidljive u kontekstu već navedenog „ruba Europe”, gdje  imamo mogućnosti tek se baviti implikacijama globalnih promjena,  koje s određenom vremenskom odgodom dolaze iz Zapadnog svijeta, na lokalnoj mikro razini. Riječ je o kontekstu koji se u globalnim konstelacijama raspodjele moći ipak nalazi na margini.  Ipak, zanimljivo je da je još osamdesetih godina prošlog stoljeća, također na „rubu Europe”, teoretičar dizajna Matko Meštrović u knjizi Teorija dizajna i problemi okoline izrazito kritički nastupao prema tada „avangardnim“ imenima dizajnerske prakse Zapadnog svijeta (prije svega Victoru Papaneku i Benjaminu Fulleru), zamjerajući im utopizam i retoriku, tj. nedovoljnu odlučnost u propitivanju dominantnog (kapitalističkog) sustava.

Međutim, slična je situacija i s projektima spekulativne prakse u kontekstu Zapadnog svijeta koji pokušavaju marginaliziranim skupinama i perifernim zajednicama istog tog svijeta dati mogućnosti imaginacije potencijalnih budućnosti, na način da im otvore medijski prostor, omoguće tehnološku pismenost, tj. pruže alate i metode koji bi im dali mogućnosti promišljanja budućnosti. Iako takve inicijative imaju iznimnu važnost u prebacivanju fokusa s urbanih centara i dominatnih zajednica Zapadnog svijeta prema „stvarnom svijetu“ i problemima perifernih zajednica koje postoje i na Zapadu te postižu rezultate u generiranju aktivnosti u lokalnom kontekstu, one se ipak primarno bave ublažavanjem simptoma i ne ulaze u konfrontacije s društvenim poretkom i strukturama na široj razini, a koji su pravi uzrok tih marginalizacija.

Ne smijemo ni zaboraviti da je budućnost u današnjem umreženom svijetu prije svega globalna te da nije moguće živjeti u izoliranom balonu mikrolokacija i zajednica, ali isto tako da i lokalno djelovanje ima određene globalne implikacije (naravno, ovisno o razinama moći). Međutim, ovakvim djelovanjem ipak se postižu (mali) pomaci koji sve više uključuju,  tj. aktiviraju marginalizirane, periferne i rubne skupine. Riječ je o aktivnostima odozdo koje ipak mogu ponuditi novu nadu unutar globalne distopijske konstelacije. Možda bi sinergija velikog broja ovakvih sličnih lokalnih aktivnosti mogla pokazati svoj potencijal kao jednog od mogućih generatora globalnih strukturalnih promjena. Moguće je da je i jedan od novih puteva onaj koji bi, kako to opisuje Jan Boelen i spominje Dejan Kršić, spojio tradicionalne, pragmatične i solucionističke dizajnerske prakse s novim spekulativnim dizajnerskim praksama. U takvoj bi konstelaciji, kao što navodi Jan Boelen, kritička i spekulativna praksa imale ulogu iniciranja diskusije unutar dizajnerskih timova, koji bi zatim, u participativnom procesu ili kao dionici, radili na scenarijima budućnosti i na njihovom ostvarenju u suradnji raznih dizajnerskih praksi.

“Spekulativni dizajn je kao pristup otvoren, nudi poticajan set alata, metoda, tehnika (ne samo dizajnerima, nego i srodnim praksama) koje je moguće uzeti te u lokalnom kontekstu adaptirati i unaprijediti u skladu s kritikama i refleksijama”

Spekulativni dizajn kao pedagoški alat i alat za transgresiju i promjenu pruža otvorenost i mogućnost primjene u raznim projektima i kontekstima. U edukacijskom procesu spekulativni pristup studentima omogućava izgradnju seta alata i jezik za razumijevanje posljedica njihove dizajnerske prakse. Iako se čini da je riječ o pristupu koji bi danas morao biti standard akademskog obrazovanja, nažalost, kao što smo prije naglašavali, to još uvijek nije tako. Još uvijek je većina obrazovnih programa u području dizajna orijentirana na dizajniranje prezentacija, objekata i usluga, a ne na razmišljanje, kritiku i refleksiju.  Edukacijski proces se promijenio, postao je brži i masovniji. Uvođenjem bolonjskog sustava na razini gotovo cijele Europe,  na studij dolaze sve mlađi studenti, a povećava se i broj programa. Preddiplomska razina postaje produženo srednjoškolsko obrazovanje, što je posebno vidljivo u našem lokalnom, perifernom kontekstu „ruba Europe”, gdje se primarno i srednjoškolsko obrazovanje sustavno degradiralo tijekom vremena tranzicije (koja još uvijek traje).

Spekulativni dizajn je kao pristup otvoren, nudi poticajan set alata, metoda, tehnika (ne samo dizajnerima, nego i srodnim praksama) koje je moguće uzeti te u lokalnom kontekstu adaptirati i unaprijediti u skladu s kritikama i refleksijama. Posebno je poticajan kao edukacijski alat jer kreće od kritike, refleksije i odmaka od tradicionalne dizajnerske prakse i ima ambicije za generiranje aktivnosti i promjena u stvarnom svijetu. Spekulativna praksa nije „ultimativno rješenje“, neće sama promijeniti svijet, neće srušiti dominantne društveno-ekonomske modele, ali može pokrenuti niz promjena pristupom odozdo (a ne se samo baviti ublažavanjem simptoma), potaknuti na promišljanje novih horizonata i vratiti vjeru u bolju budućnost. Vjeru da je moguće, kako Marcell Mars navodi, „graditi društvo protiv šanse da sebičnost, moć i sirova snaga uvijek prevladavaju, tj. da vrijedi ići u smjeru solidarnosti i izgradnje boljeg društva“. Jer, kao što Martin Avila ističe, „spekulacija je prije obveza, a negoli privilegija“ te je iznimno značajno da se ta mogućnost (ili privilegija) iskoristi za djelovanje prema ostvarivanju boljih budućnosti.

Hvala Olegu Šuranu, Dejanu Kršiću, Marku Golubu i Kristini Tešiji na komentarima i pomoći oko teksta. Fotografije: Interakcije, SpeculativeEdu, Matej Jurčević, Marko Golub i Nik Belec.