Tomislav Lerotić rođen je 1951. godine u Splitu gdje je završio brodograđevnu školu. Pohađao je tečaj grafičkih tehnika na Istituto stataie d’Arte u Urbinu 1968. – 72. Diplomirao je slobodnu grafiku na Fachhochschule für Gestaltung u Kielu, u Njemačkoj, gdje je od 1984. do 1987. radio i kao gost predavač. Od 1997. nastavnik je na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu.

Još za vrijeme studiranja zainteresirao se za interdisciplinarne teme povezane s ekologijom, gospodarenjem otpadom i obnovljivim izvorima energije, prvenstveno korištenjem solarne energije. Tako je u svom radu često realizirao samoinicirane projekte koji su na različite načine povezivali dizajn, umjetnost, socijalne teme te zaštitu okoliša i korištenje obnovljivih izvora energije. Važan dio njegovih aktivnosti bila je suradnja s nevladinim udrugama koje su se bavile socijalnim i ekološkim problemima – među ostalima bio je suosnivač Građanske inicijative za energetsku djelotvornost i sustavnu primjenu obnovljivih izvora, član Udruge za zaštitu okoliša SUNCE, Split, Udruge za demokratsko društvo, suradnik Zelene akcije Zagreb, itd. Kao dugogodišnji aktivist bio je i član savjeta za ekologiju grada Splita te uredničkog kolegija časopisa Solarna tehnologija, Hrvatske stručne udruge za sunčevu energiju. Uz svoj pedagoški i dizajnerski rad te aktivistički angažman, objavio je i veliki broj stručnih radova iz područja ekologije i održivog razvoja.

Za nevladine organizacije i građanske inicijative osmišljavao je kampanje, oblikovao plakate i ostale informativne materijale te objavljivao angažirane članke u tisku. Među mnogim projektima zaštite okoliša i edukacije građana u kojima je sudjelovao možemo posebno istaknuti projekte Eko otok Krk (s cjelovitim sustavnim rješenjem selektiranog prikupljanja otpada i kompostiranja) te Savjetovalište za E-brojeve (http://e-brojevi.udd.hr) s edukativnom kampanjom i knjižicom Što se krije iza E-brojeva autorica Dade Lerotić i kemičarke mr. sc. Ivane Vinković Vrček.

Jedna od njegovih brojnih (možemo reći i kontinuiranih) tema bila je i problem gospodarenja otpadom. Profesionalnim radom i aktivističkim inicijativama zalagao se protiv spalionica smeća a za odvojeno prikupljanje otpada (tj. sekundarnih sirovina), jasno označavanje proizvoda koji mogu biti štetni za zdravlje ili okoliš, kao i opasnog otpada poput azbesta i ambalaže motornih ulja, te poticanje građana i lokalnih zajednica na odgovorno gospodarenje otpadom. Tako, nakon trajnog povratka iz Njemačke u Split, 2000. godine inicira kampanje Otpad – od nužnog zla do korisnog dobra te Kamo bacate opasni otpad?, koje će 2002. rezultirati primjenom široj javnosti vjerojatno najpoznatijeg njegovog projekta, inicijative, koncepta i dizajna kutije za odvojeno prikupljanje starog papira (www.lerotic.de/papir) koju je samoinicijativno oblikovao 2001. godine kao dio koncepcije i inicijative za rješenje procesa prikupljanja starog papira (sa suradnicom Dadom Lerotić). Taj sustav prikupljanja papira za recikliranje danas se koristi u nekoliko gradova (Zagreb, Split, Pula…) a trebalo bi ga proširiti na čitavu Hrvatsku, što je i bila Lerotićeva želja i vizija. Za taj rad dodijeljeno mu je priznanje HDD-a.

Iako je uporno ispravljao česte navode da je bio jedan od osnivača odsjeka Dizajna vizualnih komunikacija na UMAS-u, i zasluge rado prepuštao svojim kolegama, upravo je njegov angažman, kao nastavnika, pročelnika i javne ličnosti bitno oblikovao duh koji i u svakodnevnoj komunikaciji i shvaćanju smisla i uloge dizajna vlada na odsjeku. Koncepciju “održivog dizajna” nije shvaćao kao neki posebni segment ili žanr, već kao temeljnu odrednicu svake dizajnerske aktivnosti. Lerotić je dizajn shvaćao kao izrazito društveno vidljivu i odgovornu djelatnost. Iako je na UMAS-u generacije studenata podučavao različitim aspektima dizajna, od kreativnog crtanja i ilustracije do koncipiranja složenih interdisciplinarnih projekata, često se u profesionalnom djelovanju i sam suočavao s mišljenjem koje u njegovom radu nije prepoznavalo upravo dizajnerski aspekt, koji se danas isuviše često svodi isključivo na pitanje forme, estetizacije predmeta i poticanje na kupovinu. Tako u aktivističkim kampanjama i inicijativama njegova uloga dizajnera nije uključivala samo rješavanje vizualnih i komunikacijskih problema. U slučaju kutije za prikupljanje papira, njegov angažman je svakako uključivao i rad na dizajnu kartonske kutije, oznaka i piktograma te oglasa u tisku povezanih s tim, ali je najvažniji aspekt bio rad na samom konceptu i inicijativi, uočavanju problema i mogućnosti rješenja, zagovaranju i nagovaranju da projekt od lijepe ideje doista zaživi u nizu gradova u Hrvatskoj.

Uloga dizajna nije samo zadovoljavanje materijalnih, kognitivnih ili praktičnih potreba pojedinaca, već i širih društvenih, emocionalnih i kulturoloških potreba, koje onda omogućuju bolji i zadovoljniji život pojedinca i zajednice. Upravo taj kvalitetniji, zdraviji i zadovoljniji život bio je uvijek primarni cilj njegovih aktivnosti. Od 1997. kada dolazi na tada novopokrenuti odsjek Umjetničke akademije u Splitu, gdje je niz godina obavljao i dužnost pročelnika, takvo shvaćanje društvene uloge i odgovornosti dizajna promovira među kolegama i studentima. Potiče ih na promišljanje svih vrsta društvenih problema i osobni angažman u kojem će svoja stručna znanja na široko shvaćenom području dizajna (od vizualnih komunikacija preko novih medija do dizajna interakcija) upotrijebiti u uočavanju, analizi i inicijativi za rješavanje problema ili barem osvještavanju šire javnosti o postojanju problema i mogućnostima rješenja.

I u nastavi, kao i u svojim radovima, postavljao je pitanje u kojoj su mjeri dizajneri i dizajnerice odgovorni za prepuna odlagališta otpada, odbačene sekundarne sirovine i sl. odnosno kako svojim angažmanom mogu pridonijeti rješavanju tih problema, između ostalog i poticanjem naručitelja da preuzmu odgovornost za svoj proizvod nakon isteka vijeka njegove upotrebe. Tako se kontinuirano zalagao i za prikladno označavanje novina i drugih tiskanih materijala te ambalaže, kako bi se građanima olakšalo odvojeno prikupljanje otpada i time potaknulo njegovo recikliranje.

Uz važan svakodnevni pedagoški rad te utjecaj na razvoj programa prediplomskog i zatim diplomskog studija dizajna na Umjetničkoj akademiji bitno je utjecao i na unapređenje samog Odsjeka, u sadržajnom, institucionalnom ali i u važnom kadrovskom smislu, ne samo izborom suradnika nego i često iscrpljujućom i dugotrajnom borbom za otvaranje novih radnih mjesta. U tim naporima za institucionalni razvoj dizajna u akademskom svijetu vrijedi istaknuti da je od 2006. bio jedan od inicijatora nove kategorizacije Dizajna kao Polja unutar novog prijedloga znanstvenih područja, Polja i Grana. Lerotić je 2011. izabran u zvanje redovitog profesora, u hrvatskoj akademskoj zajednici prvi u području dizajna vizualnih komunikacija.

Za svoj rad Tomislav Lerotić dobio je niz domaćih i međunarodnih priznanja. Između ostalih na izložbi HDD-a 0708 nagrađen je za najbolji koncept u profesionalnoj kategoriji za rad Operi me, koji govori o onečišćenju prašinom iz dimnjaka peći cementne industrije u Kaštelima. Tom se temom intenzivno bavio posljednjih godina, ukazujući na probleme onečišćenja koje izazivaju peći cementne industrije Cemex, a posebno se suprotstavljao najavama o njihovom korištenju za spaljivanje otpada. U okolici Splita se na udaljenosti od svega nekoliko kilometara nalaze tri tvornice cementa koje su građanima Kaštela i okolice ponudile posao, ali istodobno i ugrozile pravo na zdrav okoliš i čist zrak. Tvornice cementa država je jeftino prodala moćnom koncernu, koji je “prijelazni rok” za prilagodbu proizvodnje suvremenim ekološkim standardima iskoristio kao mogućnost gotovo neograničenog ispuštanja štetnih tvari u okoliš. Istodobno, uprava tog koncerna koji zagađuje okoliš i narušava krajolik žalila se da je zbog ulaganja u moderniziranje sustava za zaštitu okoliša cijena njihova cementa nekonkurentna na svjetskom tržištu. Operi me pripada ciklusu radova koji dokumentiraju rad tvrtke koja se raznim propagandnim akcijama pokušava predstaviti kao “prijatelj” okoliša. Koliko u tome doista uspijeva upečatljivo su pokazali Lerotićevi radovi. U ciklusu izložbi nagrađenih autora s Izložbe 0708, Lerotić je u galeriji HDD-a realizirao izložbu Označavanje proizvoda – pravo na informaciju.

Od 1997. godine koristio je svoje web stranice kao platformu aktivističkog djelovanja. Svi njegovi značajniji projekti, poput kutija za odlaganje starog papira ili oznaka za odvojeno prikupljanje starih novina, najprije su bili prezentirani i promovirani na njegovom web sjedištu, a tek kasnije i realizirani. Njegov angažman predstavlja dizajnersku kritiku onih dijelova društva koji se na neodgovoran način odnose prema okolišu. Kako je u tekstu o povijesti novih medija napisao kolega Ivica Mitrović:

Web sjedište sadrži veliku količinu informacija o stanju u okolišu (smeće/otpad, energija, azbest, cementare i dr.) koje Lerotić kontinuirano kritički obrađuje. Zapravo od samog početka, iako nikada nije tako izvedeno, sjedište ima određena obilježja bloga. Internet se pokazuje kao idealan medij za njegovo djelovanje. Lerotić vizualno komunicira na izravan način, koristeći čitljivu tipografiju, velike realistične fotografije, piktograme, ilustracije, te posebno ‘spoof’ kritičke fotomontaže. Sjedište je izvedeno u jednostavnoj HTML strukturi uz korištenje jednostavnih grafičkih elemenata poput JPEG slikovnih datoteka, GIF animacija i ‘roll-over’ slika. Specifičnosti njegova dizajnerskog pristupa vidljive su i u ovom sjedištu gdje se nastoji fokusirati na probleme i njihova rješenja bez suvišnog estetiziranja. U skladu sa svojim angažiranim dizajnerskim pristupom te mogućnostima koje nudi medij weba, Lerotić je u isto vrijeme urednik (i autor) sadržaja i dizajner (i producent).

Svoja promišljanja o budućnosti i potrebama Akademije povezao je s interesom za održivu gradnju i obnovljive izvore energije kao jedan od pokretača inicijative Nova_akademija 2008. godine. Temeljena na principima dizajna usmjerenog korisnicima i participativnog dizajna tj. onih koji stavljaju korisnike u središte razvojnog procesa, inicijativa je pozvala studente da analiziraju mogućnosti i osmisle prijedloge kako bi se tada tek planirana nova zgrada Umjetničke akademije mogla realizirati kao niskoenergetska kuća u skladu s principima održive gradnje. Korištenjem obnovljivih izvora energije, solarnih sustava i vjetrogeneratora, Akademija bi proizvodila električnu i toplinsku energiju za svoje potrebe, a eventualni višak slala u mrežu. Lerotić i suradnici vjerovali su da će neki od njihovih prijedloga kod gradnje biti usvojeni. To se nažalost još uvijek nije ostvarilo, ali izgradnja nove zgrade Akademije od onda nije niti započeta. Kako je jedan od proklamiranih projekata nove Vlade RH upravo podizanje energetske učinkovitosti zgrada javnih institucija, možda još nije kasno da se njihova vizija barem dijelom i ostvari. U nekoj drugoj zemlji, koja pridaje veću važnost civilnim inicijativama, Vlada bi odmah taj program energetske učinkovitosti nazvala Lerotićevim imenom. Poznavajući njegovu skromnost i aktivistički žar, puno više bi mu značilo da se u planiranju i izgradnji nove zgrade Umjetničke akademije i sličnih javnih objekata iskoriste neke od vizija i prijedloga inicijative Nova_akademija. Upravo to bi bio najbolji izraz našeg poštovanja prema njegovom djelovanju i zahvalnosti za sve što je učinio za akademsku zajednicu, dizajnersku profesiju, grad Split i građane RH.

Privatno blag i nenametljiv, u stvarima koje je smatrao bitnim bio je odlučan. Stalno je promatrao i uočavao društvene probleme koji su ponekad naizgled tako sitni ili tako krupni da većina nas prolazi pored njih i ne osvrćući se, u samoskrivljenoj nemoći uvjereni da je “to tako” i da se “tu ništa ne može promijeniti”. Upravo na takav odnos Tomislav Lerotić nije pristajao.

Kako je u Slobodnoj Dalmaciji napisao Jurica Pavičić, bio je aktivist u rječničkom smislu riječi, čovjek koji je smatrao da je dan izgubljen ako naopaki svijet i naopaki grad u kojem živi ne pokuša nečim poboljšati. … Tomislav Lerotić je, naime, bio Građanin s velikim G. Ali, kad kažem da je bio Građanin, ne mislim ni na kakvo prezime, podrijetlo, kinderštube i slične mandrilske blezgarije. Ne mislim ni na to kako je rukovao perunom ili nosio kravatu. Tomislav Lerotić je bio Građanin jer je bio svjesni pripadnik jedne zajednice, mislio o dobrobiti te zajednice i tu dobrobit stavljao uvijek na prvo mjesto.

Neke od njegovih projekata moguće je vidjeti na web stranici
www.lerotic.de

Tomislav Lerotić dobitnik je Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo 2012. godine

Tekst je originalno objavljen u Pregledu hrvatskog dizajna 1112