Više o izložbi Polumrak. Odgođeni svijet Klasje Habjan i Marine Milanović:
“Svačiji svijet je drukčiji, stoga je i svaki ovakav susret neizbježno vrlo malo nalik ostalima, čak i ako se odvija na posve istim mjestima. Dizajnerice i ilustratorice Klasja Habjan (Zagreb, 1993.) i Marina Milanović (Novi Sad, 1989.) obje su izuzetno cijenjene na regionalnoj ilustratorskoj i dizajnerskoj sceni, no dosad se njihovi profesionalni i osobni putovi nikad nisu presjekli. Rukavci njihove mašte, interesa, pa i crtačkog rukopisa, međutim, čini se kao da jesu. Naime, dok nam je u prvom Ilustratorskom dijalogu bilo važno spojiti dvoje kreativaca posve različitih stilova, ali sličnog senzibiliteta, kod Klasje Habjan i Marine Milanović intrigira upravo susret dviju umjetnica čiji dosadašnji radovi u tom estetskom, stilskom polju naizgled imaju više bliskosti i dodirnih točaka. Neke od Klasjinih dosadašnjih ilustracija, motiva, postupaka itd, kao da su prebjegli iz Marininog portfolija – i obratno.

Ilustracija Marine Milanović za pjesmu Klasje Habjan

U ovoj dvostrukoj zbirci, Klasja Habjan i Marina Milanović kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji. Crteži i tekstovi u ovoj zbirci se vjerno i s pažnjom ogledaju jedni u drugima, ali zadržavaju svoje upečatljive osobnosti. Marina Milanović ovdje koristi samo jedan od svojih karakterističnih „stilova“, crtačkih „rukopisa“, no upravo te njene robusne sive i crne plohe daju konture i odlučnost sanjivim transformacijama koje pred nas izlijeva Klasja Habjan. Rezani poput gigantskih slova i znakova, kao iz neke davne školske slovarice koja kaže: upamtite svaki stih, stvaran je kao kuća, olovka ili torba, trebat će vam u životu. (iz teksta Marka Goluba)

Ilustracija Klasje Habjan za pjesmu Marine Milanović

Više o izložbi Riso i prijatelji – 280.000 otisaka kasnije:
Premda ovo nije izložba o njoj kao dizajnerici – uostalom, među ovdje obuhvaćenim publikacijama nalaze se i one koje su dizajnirali Bruno Butorac, Ben Cain, Katerina Duda, Ena Jurov, Karlo Miletić, Oleg Morović, Marin Nižić, Jan Pavlović, Nika Rukavina i drugi – cijeli projekt RISO i prijatelji ipak je u velikoj mjeri obilježen novom etapom u profesionalnoj karijeri Ane Labudović, njenim preseljenjem iz Zagreba u Rijeku i radom na ramenima, a potom i razvalinama projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Anin dizajnerski rad vezan je za sfere nezavisne kulture i civilnog društva, a područje djelovanja prvenstveno joj je dizajn u digitalnim medijima i grafički dizajn, uz koje se sada još stisnuo i tiskarski rad koji joj je otvorio posve nove, kako kreativne, tako i suradničke perspektive. Istovremeno, RISO i prijatelji dio je globalnog vala širenja kulture i scene malih i većih rizografskih tiskara, studija, kolektiva, radionica i različitih vrsta manifestacija, događanja, izložbi i slično.

Iako se rizograf, proizvod Japanske tvrtke Riso Kagaku, pojavio na tržištu još 1980ih godina kao ekonomična alternativa drugim komercijalno dostupnim tehnikama brzog umnažanja i tiska, svoju novu popularnost upravo među umjetnicima i dizajnerima stječe tijekom posljednjih desetak godina. Razloga za tu novostečenu popularnost je mnogo, a neki od njih, naizgled paradoksalno, vezani su upravo za dominaciju i hiperprodukciju digitalnih slika. U kontekstu njihovog beskonačnog, nezaustavljivog protoka, taktilnost, procesualnost, nesavršenost i ograničenost Riso otisaka djeluje humanizirajuće i stvarno, a pritom su i sami u određenoj mjeri dijete digitalne tehnologije. (…) Napokon, na kreativnom planu ključna komponenta su specijalne mogućnosti i radikalna ograničenja same tehnike koja dizajnere i umjetnike stimuliraju da misle izvan konvencionalnih okvira. Riso otisci jednostavno izgledaju drukčije, imaju drukčiju teksturu, boju, ostavljaju drukčiji dojam od konvencionalnih otisaka izvedenih, primjerice, u najraširenijim tehnikama poput ofseta i digitalnog tiska, čak i onda kad je dizajn onog što se otiskuje krajnje rudimentaran. (iz teksta Marka Goluba (cijeli tekst pročitajte ovdje)

S otvorenja izložbe, fotografija: Monika Džakić