Ideja serije izložbi i publikacija Ilustratorskih dijaloga nastala je u izuzetnim okolnostima, između dva ključna događaja koji su se snažno odrazili na naše vrijeme – s jedne strane kraja pandemije koronavirusa, a s druge ulaska AI generatora slika u kulturni mainstream. U proljeće 2021. kad smo pokretali ovaj mali projekt zaželjeli smo se ljudi, putovanja, novih poznanstava, novih mjesta, ideja je bila kreirati krajolike koji će zamijeniti sivu izmaglicu anksioznosti, strepnje i straha. Ilustracija se za takvo nešto činila najboljim izborom, prethodno smo mnogo puta radili s ilustracijom, ali nikad u „čistom“ obliku i nikad nam nije bila u prvom planu, prikazivali smo je u kontekstu dizajna plakata, oblikovanja knjiga i slično, nismo imali rakurs iz kojeg smo se mogli pozabaviti samom ilustracijom kao medijem. Premda je ilustriranje često samotan posao, sama ilustracija to nikad nije. Ona je inherentno dijaloški medij, obično nastaje u sinergiji, oživljava u odnosu s tekstom, komunikacijskim konceptima, i naravno, u odnosu s čitateljem.

Iz postava izložbe, foto: MG

U prvom dijalogu stoga smo odlučili sudariti imaginarne svjetove dvoje ilustratora – Srđe Dragovića i Hane Tintor – koji se dotad nisu poznavali, komunicirali niti radili zajedno. Nije postojao scenarij, nije bilo jedne, linearne priče, sugovornici su sami odabrali i postupno razvijali ton svoje komunikacije i suradnje, i ta prva kolekcija tekstova i ilustracija bila je neka vrsta zajedničkog imaginarnog putovanja kojim je iscrtan pejzaž u kojem će se, tek na kraju tog putovanja, oni zaista i susresti uživo.

Fotografija knjige: MG

Gotovo točno u vrijeme kada je prvi Ilustratorski dijalog dovršen i prikazan u obliku izložbe, buknuo je i svijet slika generiranih uz pomoć umjetne inteligencije, na mnogo načina sličan eksperimentalnom kreativnom procesu u koji se upustilo ovo dvoje umjetnika. No dok je komunikacija putem promptova uglavnom egzaktna, deskriptivna i „instrukcijska“ u karakteru, Ilustratorski dijalog to nikako nije bilo. „Promptovi“ koje su Srđa i Hana davali jedno drugome bili su male, subjektivne crtice, opservacije iz svakodnevnog života, apstraktne misli koje su navirale bez ambicije da postanu slike, a svejedno su se u rukama drugoga upravo na taj način materijalizirale.

Iz postava izložbe, foto: MG

Svačiji svijet je drukčiji, stoga je i svaki ovakav susret neizbježno vrlo malo nalik ostalima, čak i ako se odvija na posve istim mjestima. Dizajnerice i ilustratorice Klasja Habjan (Zagreb, 1993.) i Marina Milanović (Novi Sad, 1989.) obje su izuzetno cijenjene na regionalnoj ilustratorskoj i dizajnerskoj sceni, no dosad se njihovi profesionalni i osobni putovi nikad nisu presjekli. Rukavci njihove mašte, interesa, pa i crtačkog rukopisa, međutim, čini se kao da jesu.

Ilustracija Klasje Habjan za pjesmu Marine Milanović

Naime, dok nam je u prvom Ilustratorskom dijalogu bilo važno spojiti dvoje kreativaca posve različitih stilova, ali sličnog senzibiliteta, kod Klasje Habjan i Marine Milanović intrigira upravo susret dviju umjetnica čiji dosadašnji radovi u tom estetskom, stilskom polju naizgled imaju više bliskosti i dodirnih točaka. Neke od Klasjinih dosadašnjih ilustracija, motiva, postupaka itd, kao da su prebjegli iz Marininog portfolija – i obratno.

Ilustracija Marine Milanović za pjesmu Klasje Habjan

No, kao što je i rečeno – samo naizgled – jer zavirimo li dublje ispod površine vidimo ono što se često događa upravo u ilustraciji, da ponekad sasvim različiti autori završe u sličnom „krajoliku“ ali su ih tamo doveli tokovi posve različitih priča, povoda, optika i motivacija. Obje autorice dijele i interes za pisanu riječ, poeziju i priče u svojim radovima (koje pritom i ilustriraju), ali karakter tih tekstova, kao i ton i tekstura njihovih tekstova je sasvim drukčiji. Klasja Habjan je u snovitoj fikciji iz koje prosijava refleksivnost, dok kod Marine Milanović ona izbija iz gotovo dokumentaristički egzaktnih zapažanja. Jedna od njihovih bliskosti je i ekstremna spretnost u tome da ovisno o prilici, zamisli, predlošku, konceptu itd, njihovi crteži i slike zadobivaju sasvim različite forme, da se te ideje mogu materijalizirati i kao teksturalne grafike, gusti rasterski crteži, pseudo-infografike, gotovo apstraktni znakovi, visokokontrastne siluete i lazurne, vodenaste forme.

Ilustracija Klasje Habjan za pjesmu Marine Milanović

U ovoj dvostrukoj zbirci kao da su same izoštrile svoje pristupe, kako pisanju, tako i crtanju, ne toliko da bi se istakle međusobne distinkcije, koliko zato da jedan autorski glas uvijek ostavi dovoljno prostora za drugi, kao u glazbenoj kompoziciji. Crteži i tekstovi u ovoj zbirci se vjerno i s pažnjom ogledaju jedni u drugima, ali zadržavaju svoje upečatljive osobnosti. Marina Milanović ovdje koristi samo jedan od svojih karakterističnih „stilova“, crtačkih „rukopisa“, no upravo te njene robusne sive i crne plohe daju konture i odlučnost sanjivim transformacijama koje pred nas izlijeva Klasja Habjan. Rezani poput gigantskih slova i znakova, kao iz neke davne školske slovarice koja kaže: upamtite svaki stih, stvaran je kao kuća, olovka ili torba, trebat će vam u životu. Dnevnički preciznim stihovima Marine Milanović, Klasja pak daje neku lakoću i polaganost, osjećaj za vrijeme.

Ilustracija Marine Milanović za pjesmu Klasje Habjan

Što su Klasjine pjesme kraće, to su Marinine ilustracije punije i kontrastnije, i obrnuto, što su Marinini tekstovi izdašniji, to su Klasjini crteži prozirniji i šutljiviji. Sučelice onim stihovima u kojima Marina oslikava široke gradske vizure, Klasjina ruka sve to ostavlja tekstu i fokusira se na neki mali detalj, njen je pogled blizu točno tamo gdje je Marinin daleko. Na rijetkim mjestima gdje nam Marina posve uskraćuje jasne slike, Klasjin pogled uzleti u ptičju perspektivu i prizor koji nam servira je sasvim filmski.

Fotografija knjige: MG

Kao što je i naslov Polumrak. Odgođeni svijet spoj dviju rečenica koje otvaraju svaku od dviju dionica ove knjige, sa zamijenjenim ulogama pjesnikinje i ilustratorice, tako i naslovnica sugerira neočekivano, ali sasvim skladno pretapanje njihovih svjetova. Oni doista nastanjuju jedan drugoga, u ovom slučaju Klasjine figure ušetavaju u raskošan vrt Marininih sivih i crnih razlistanih ploha. Tu nema matematičke podjele prostora, Marinin crtež doista jest dominantan, ali Klasjina intervencija je ta koja definira njegovu mjeru i koja ga uopće kao takvog opisuje.

Iz postava, foto: MG

U tom smislu, premda su uloge striktno podijeljene – Klasja piše, Marina crta, Klasja crta, Marina piše – svaka duplerica ove knjige je integralan, zajednički rad, neprekinut i isprepleten dijalog u kojem oba glasa imaju jednaku težinu. Nešto od toga vjerojatno dolazi iz njihovih kreativnih opredjeljenja, obje su vizualne umjetnice / dizajnerice / ilustratorice koje uz to i pišu, ali znatno više je u samoj prirodi odnosa teksta i slike, koji je mnogo propusniji nego što ga običavamo gledati. Svaki tekst ima vizualnu formu, doziva slike, a svaka slika misaonu dimenziju, vapi za time da je se verbalizira ne bi li nam ostala u sjećanju. Na neki način, njihov je odnos sličan odnosu ilustratorica u dijalogu, a on je pak sličan odnosu bilo koje dvoje ljudi koji dijele određeno povjerenje – da odškrinu jedno drugome mjesta s kojih dolazi mašta.

Iz postava izložbe, foto: MG