Iz teksta Marka Goluba:
Glavna ideja ove izložbe, kao i nekoliko ranijih rađenih sa sličnim namjerama (Grupa – Anatomija dizajna: Baluna, 2017; Baggizmo – Making of, 2018.), bila je vidjeti kakvu, koliko veliku i zanimljivu priču možemo ispričati u galerijskom okruženju baveći se, u osnovi, samo jednim dizajniranim predmetom. Drugim riječima, htjeli smo zagrebati ispod površine, izvući što više nepoznatog iz proizvoda koji je tu među nama već čitav niz godina, rasprostrti pred publiku svu kompleksnu mrežu ideja, komunikacije, istraživanja, dizajnerskih i ne-dizajnerskih odluka, rizika, izazova i procesa koji su se kroz dulji vremenski period prepleli na točno određen način da bi taj predmet danas izgledao točno tako kako izgleda.

Projekt Boya zagrebačke produkt dizajnerice Maje Mesić u svom je sadržaju i značenju upravo sjajan pokazni primjer narativnog potencijala dizajna, ili specifičnije, procesa dizajna, zbog svoje dugotrajnosti, načina na koji se razvijao i činjenice da je u velikoj mjeri do danas ostao sinoniman sa svojom autoricom koja je u njega uložila iznimnu strast, trud i volju za učenjem i otkrivanjem.

Osim toga, priča o Boyi je, posebno u nekim svojim poglavljima, i priča o hrvatskom produkt dizajnu u zadnjih petnaestak godina. Njen put počinje 2005. godine, za vrijeme Majinog studiranja na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada tvrtka TOZ raspisuje natječaj Penkala trećeg milenija kojim je tražila nova rješenja pisaljki koje bi proizvodili. Iako rad na taj natječaj autorica na kraju nikada nije prijavila, već se na skicama jasno nazire prepoznatljivi Boyin oblik, ali i karakter. Naime, Boya, koja se tada još zvale Alatka, je od samog početka bila zamišljena kao nekonvencionalno sredstvo za crtanje, hibrid više stvari u jednoj – u početku između pera i kista, a potom između suhe i voštane pastele, s posve drukčijim ergonomskim kvalitetama od uobičajenih.  Prisjetimo se, sredina 2000-ih je još uvijek vrijeme kada je i na strukovnim izložbama hrvatskog dizajna produkt dizajn tek simbolički prisutan, s vrlo rijetkim primjerima stvarnih realizacija, uz nešto više radova konceptualne prirode za čiju implementaciju okruženje još nije bilo sazrelo.

Maja Mesić se ovom projektu vraća tek 2008. godine kada ga, kao koncept, prijavljuje na prestižno natjecanje Red Dot – projekt je početkom 2009. i nagrađen što je dizajnerici dalo odlučujuće ohrabrenje za nastavak rada. Predmet je tada još uvijek postojao samo u obliku modela koji je služio da bi se ideja demonstrirala u obliku videa i fotografija, ali u narednih par godina u suradnji s tvrtkom Chromos slijede i prvi konkretniji koraci u razvoju sirovine, materijala od kojeg će biti sačinjen posve funkcionalan alat za crtanje. U isto vrijeme Boya dobiva i svoje sadašnje ime, dakle, počinje se ozbiljno raditi na brendiranju sa sviješću da ime mora biti prepoznatljivo, jedinstveno, asocijativno i da mora funkcionirati internacionalno. Na festivalu Mikser 2011. godine, u prvom izdanju izložbe Young Balkan Designers Boya dobiva nagradu, izloženi su primjerci već rađeni sa silikonskim kalupom, a njihovi relativno grubi odljevci brusili su se ručno, crtanjem na papiru.

To je već bilo vrijeme svojevrsnog uzleta produkt dizajna u Hrvatskoj i regiji općenito. Osim već spomenutog Mikserovog projekta Young Balkan Designers u Zagrebu se 2010. javlja festival Dan D koji tada promovira mlade dizajnere, a u isto vrijeme pokreću se inicijative i izložbe koje ukazuju na rastući udio uspješnih samoiniciranih projekata hrvatskih dizajnera, koji mimoilaze zamrlu industriju i pokušavaju vlastitim snagama iznijeti nove proizvode. Napokon, pojavljuju se i natječaji, većinom ciljani na poduzetnike i obrtnike, koji omogućavaju da se ovakvi projekti mogu razvijati projektnim financiranjem, što Maja Mesić uspijeva iskoristiti otvarajući nova poglavlja za svoj proizvod, nabavku prvog stroja za lijevanje Boya, pribavljanje većih količina smjese iz koje se ona izrađuje, 2012. proizvod je atestiran i prvi paketi Boye stižu u trgovine, a tri godine kasnije (opet zahvaljujući jednom nagradnom natječaju) dizajnerica investira i u osnivanje vlastitog dućana na Korčuli.

Paralelno s tim, sama se proizvodnja korak po korak optimizira, od eksperimentalne kućne radinosti u malim količinama prema proizvodnji 300 komada u jednom danu do danas kada se, usavršavanjem samog sustava proizvodnje, otvara mogućnost udesetostručenja produktivnosti. Ovo je, naravno, samo mali dio priče, pustit ćemo izložbu da je ispriča u cijelosti jer ona, u svojim različitim segmentima, poglavljima, dotiče sve bitne putanje i odluke koje je trebalo donijeti, tehničke i organizacijske probleme koje je trebalo riješiti, nova znanja koja je trebalo usvojiti.

No pored toga, tu je i intrigantan karakter samog proizvoda koji ovdje pokušavamo rasvijetliti. Boya nije samo crtaći alat, nego i svojevrsna didaktička igračka, kako za djecu tako i za odrasle. Sam njen oblik nalaže drukčije ponašanje korisnika – izražajne mogućnosti Boye su takve da vas uče motorici, pokretima ruke koji nisu uobičajeni za ovu vrstu aktivnosti, na koncu uče vas, kao i bilo koji drugi instrument, drukčijem razmišljanju. S druge strane, tu je i njena specifična materijalnost – taj dosegnuti hibrid voštane i suhe pastele je oblik usavršavanja, u smislu da se zadrže sve prednosti obje vrste alata a ponište njihovi partikularni nedostaci. Stoga i izložba, osim informativnog i narativnog segmenta adresira i različite osjetilne aspekte ovog projekta – vidjet ćete kako se Boya ponaša na papiru, koliko traje dok se ne istroši, na koje je načine drukčija od sličnih alata za crtanje.

Ova izložba je nelinearna priča čiji se rukavci susreću i razilaze, svojevrsna slagalica kojom smo htjeli prikazati koliko se toga krije iza jednog naizgled običnog predmeta. Za dizajnere i studente dizajna ona je i neka vrsta „uputstva za upotrebu“ ako se upuštate u neki samoinicirani projekt i želite ga izvesti do kraja vlastitim snagama. Za sve ostale, čak i ako vam nikad neće trebati, na primjer, „homogenizator“ ili stroj za „lost wax casting“ ili nešto treće što vam zvuči daleko i egzotično, ona je putovanje – ako ste se ikad htjeli staviti u cipele dizajnerice i odigrati igru uloga, vidjeti iznutra kako to izgleda, vjerujte mi na riječ – ovo je jedna od boljih koje vam možemo ponuditi.