Fotografija na naslovnici: Valerio Baranović

Živeći i radeći u Zagrebu, s obzirom na ostatak zemlje — gradu ponekad predinamičnom i preintenzivnom za svoje dobro, prečesto zaboravljam(o) obraćati pozornost na kulturne i privredne sadržaje, a time i na dizajn, koji dolazi iz drugih, većih ili manjih urbanih (i ne samo takvih) sredina, sa stalnim izuzetkom samo Splita, zahvaljujući njegovoj Umjetničkoj akademiji i njezinom Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija, koji već godinama funkcioniraju kao svojevrsni inkubator produkcije kvalitetnog dizajna u najvećem dalmatinskom gradu. Međutim, u južnoj hrvatskoj regiji promišljen i poticajan, zanatski vrstan i sadržajno angažiran dizajn ne stanuje jedino u Splitu, već ga se može pronaći i samo malo sjevernije, u Šibeniku i okolici, ponajviše u studiju 2fg Ante Filipovića Grčića.

Pokretač tog dizajn-studija je srdačni pedesetogodišnjak zanimljive biografije, čvrstih i izbrušenih stavova te estetskih i etičkih opredjeljenja, koja svakodnevno pronalaze svoje mjesto u njegovim radovima i projektima, što pak pokrivaju izuzetno velik raspon za tako mali studio, no karakterističan za manju sredinu gdje se vrstan dizajner relativno brzo pročuje i dobiva priliku svojim rješenjima oplemenjivati vizualnu komunikaciju međusobno veoma različitih sadržaja. Naravno, vidljivost dizajna je uvijek nestalna stvar koja ovisi o mnogim utjecajima izvan samog dizajna, no okupljeni na jednom mjestu, radovi Ante Filipovića Grčića svjedoče u konstantnom dizanju ljestvice kvalitete vizualne kulture u njegovoj neposrednoj okolini, ali i šire, jer će po mom mišljenju tek pravilnom regionalnom raznovrsnošću i premreženošću domaći dizajn dugoročno moći ostarivati značajniji društveni utjecaj.

Fališ 2019: Populizam

Šira publika počela je primjećivati rad Filipovića-Grčića kada je prije sedam godina krenuo Fališ — Festival alternative i ljevice Šibenik, kojeg je pokrenula grupa građana i njihovih prijatelja predvođena Emirom Imamovićem Pirkeom i Krunom Lokotarom, s dizajnerom od starta u svojstvu art-direktora, sposobnom da novom i (za hrvatske i regionalne pojmove) pomalo neobičnom festivalu osigura prijeko potrebnu prepoznatljivost, pogotovo u regiji koja je zbog teškog balasta tranzicijskih 90-ih i post-tranzicijskih 2000-ih slovila kao područje gdje je nemoguće otvoreno zastupati lijeve političke ideje, a kamoli pokušati ih gurati par koraka dalje od društvene pozicije gdje su do tada bile. Ipak, pokazalo se da je moguće. Fališ je iz godine u godinu rastao, a s festivalom je rastao i dizajnerov opus koji se brzo granao do drugih sadržaja i tipologija različitih od plakata i kulturnih kampanja, te je s vremenom zadobio sigurne konture iznimno profesionalnog portfolia s jednom nogom usidrenim u jasnoj funkcionalnosti visokog modernizma, a s drugom u postmodernoj razigranosti neposrednih prijeratnih godina kojoj Filipović-Grčić i generacijski i svjetonazorski pripada. Sve to skupa njegovom dizajnu daje privlačnu svježinu, ali tako da se izoštrenost i usmjerenost vizualne komunikacije željenih poruka nikada ne gubi iz vida. Svoje shvaćanje dizajna, no i mnogočega drugog, u nastavku uvjerljivo predstavlja sam autor.

Fališ 2018: Profit vs. javno dobro

Prve subote mjeseca rujna završio je 7. Fališ ― Festival alternative i ljevice Šibenik, čiji si suosnivač i umjetnički ravnatelj od samog početka. Uz stariji Subversive Film Festival & Forum te mlađe, obnovljene Trnjanske kresove (oboje u Zagrebu), dojam je da je Fališ najvidljivije i medijski najprisutnije nevladino javno događanje u Hrvatskoj (pa i regiji) s eksplicitno lijevom političkom pozadinom. Tome si zasigurno i ti pridonio svojim pamtljivim, simbolički vrlo izražajnim dizajnom. Nakon sedam godina, koliko ti je zahtjevno i dalje dizajnirati Fališ?

Kada je trebalo nastupiti vrijeme rutine, pritisak je postao sve veći, kao i očekivanja publike navikle na provokativna, ali i visoko estetizirana rješenja. Od prvog Fališa tražim načine da budem sugestivan prema dizajnu i radovima iz doba socijalizma, koji mi više služe kao proto-materijal za daljnju obradu, a da na koncu napravim sve suprotno tome. Ovo može zvučati čudno, ali namjera je da se na prvu svaki rad doima kao nastavak nečega što je ranije postojalo, no tako da se nakon malo pažljivijeg promatranja ispostavi da nije, nego je vizualni identitet Fališa onakav kakva je i njegova ideja: usvojiti, procesuirati i klasificirati iskustvo, pa stvoriti nešto što se neće ugledati na prošlost. Dizajn za Fališ nije update dobrog dizajna iz bivše Jugoslavije ― koji je povremeno bio odličan ― niti je njegov nastavak, nego estetika ovog vremena i načina komunikacije, a suvremena heterogenost nam to omogućuje. Vodim računa o tome da svaki festivalski plakat ostane prepoznatljiv samo kao plakat Fališa i uklonimo li njegov stalni logotip.

“Namjera je da se svaki rad doima kao nastavak nečega što je ranije postojalo, no tako da se nakon pažljivijeg promatranja ispostavi da nije, nego je vizualni identitet Fališa onakav kakva je i njegova ideja: usvojiti, procesuirati i klasificirati iskustvo, pa stvoriti nešto što se neće ugledati na prošlost”

Želim na svaki način izbjeći rješenja koja danas mogu funkcionirati u Šibeniku, u kontekstu festivala alternative i ljevice, a već sutra, s novim logotipom, uza sadržaj koji s ovim događanjem nema dodirnih točaka. Vizualni jezik i simbolika Fališa postali su događaj sam za sebe, jer koliko god naša publika i istomišljenici očekuju specifična rješenja, jednako toliko ih očekuju i oni kojima festival (još) nije blizak. Rezultat je to dugog procesa komunikacije među nama koji organiziramo Fališ. Već sada imamo grubi nacrt tema za iduću godinu, a kako se sadržaj kristalizira, tako se paralelno razvijaju i vizuali, uvijek određeni aktualnim temama. Stoga je nemoguće unaprijed skicirati, a konačno rješenje mora nastati u zadnji čas, odnosno onog trenutka kada je sve drugo finalizirano. Izrada Fališa dio je mog posla, meni jako bitan, ali svakako nije jedini. Moja je želja da me se prepoznaje po spektru radova, a ne samo po jednom rukavcu, ma koliko mi taj jedan značio.

Fališ 2016: Postkapitalizam

Također si jedan od pokretača i kustosa te dizajner postava i vizualne komunikacije Muzeja pobjede ― Muzeja oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, iako strukom nisi povjesničar, ni producent, ni muzeolog (odnosno stalne izložbe na tu temu, u malom prostoru u staroj šibenskoj gradskoj jezgri). Ipak, budući da je dizajn inherentno interdisciplinarna struka, ni “kod nas” nije rijetkost da dizajneri već dulje vrijeme, prema potrebi, “igraju” sve te uloge kako bi uspjeli iznijeti projekte do kojih im je posebno stalo. Imajući to na umu, zanima me što te ponukalo da se upustiš u tu avanturu, kako je tekao radni proces, kakva je bila recepcija Muzeja neposredno nakon otvaranja, a kakva je danas, što od strane domaćih, što od turista (hrvatskih i inozemnih) te kako se Muzej “snalazi” danas, usred sveukupne kulturno-turističke ponude grada?

Za Muzej pobjede radio sam likovni postav i grafičku opremu stalne izložbe. To je, na neki način, nastavak jednog većeg rada na koji sam posebno ponosan ― grafičke opreme Stalnog postava Muzeja grada Šibenika 2012. Radeći za Muzej pobjede sam neizbježno imao dodira s poslom kustosa, jer je u jako kratkom roku od dva mjeseca trebalo od golog prostora napraviti muzejsko-funkcionalni, spreman za unaprijed dogovoren datum otvaranja. Za to vrijeme sam usko surađivao s dva splitska kustosa koji su, prateći moje zahtjeve i standarde dizajna u zadanom prostoru, prikupljali i selektirali građu koja je poslužila kao materijal za vizualno uobličavanje, osim što je sadržavala povijesne činjenice. Onog trenutka kad je Muzej otvoren, prestao je i moj angažman u njemu te zaista ne znam kako danas funkcionira, ali se nadam da je postao jedna od prepoznatljivih šibenskih institucija. Što se tiče moje odluke da posao prihvatim, ona je jednaka drugim izložbama na kojima sam radio te općenito potrebe da se posvetim raznim oblicima dizajna koje je taj postav zahtijevao. Također, izazov su bili i nažalost ne baš popularna tema, skroman budžet i nenormalno kratak rok.

Muzej pobjede: dizajn postava stalne izložbe

Konteksta radi, postavio bih ti pitanje o najnovijoj povijesti Šibenika, razvoju grada i smjeru kretanja, kao i tvojoj svakodnevnici u svemu tome. Koliko se i kako grad promijenio od, recimo, sredine 90-ih, od srednjedalmatinskog (post)industrijskog središta posrnule privrede i zagađenog neposrednog priobalja do suvremenog sve traženijeg turističkog odredišta, gdje turizam, izgleda, zasad raste nešto drugačije nego u najbližim većim gradovima, Splitu i Zadru, no hoće li se tako nastaviti? Da ostanemo na tebi i tvom radu, kako je život u Šibeniku tijekom tog procesa utjecao na tebe kao profesionalca, odnosno je li pogodovao tvojoj odluci da struku dizajnera tekstila prepustiš pozivu grafičkog dizajnera? Je li okolina u kojoj živiš i radiš bila poticajna u tom smislu?

Gradovi su živi organizmi, pa tako i Šibenik. Kada je bio industrijski, nije bio samo to. Ni postindustrijski Šibenik nije imao tek taj jedan nivo, niti je ovaj novi, otkad je turistička destinacija, isključivo mjesto za odmor i razonodu. Grad se vidljivo mijenjao kroz proteklo vrijeme, a promjene su uvijek takve da idu i na bolje i na gore. U industrijskom Šibeniku je nastao Međunarodni dječji festival, u postindustrijskom festivali poput Off Jazz and Bluesa, u turističkom Fališ. Ja bih jako volio da se mogu sto posto složiti s tim da se šibenski turizam razvija drukčije od splitskog i zadarskog, ali sve govori da nije tako. Nama se, kao i Splitu i Zadru, turizam dogodio, samo malo kasnije, pa ta startna razlika stvara dojam da će ponavljanje istog procesa imati različite ishode. Sve šibenske tranzicijske boljke sam i ja osobno proživljavao, mijenjajući poslove sukladno tome što je u određenom periodu uopće bilo moguće raditi. Da, bavio sam se dizajnom, ali i drugim poslovima koji nemaju veze s time, a vezani su za svašta, od prodaje konditora i alkohola, preko neposredne proizvodnje u konfekciji i korporativne trgovine, pa do ovoga sada. Ja sam isključivo dizajner tek posljednjih deset godina, ali toliko intenzivno da nekad imam osjećaj kako sam dizajner cijeli život.

Muzej grada Šibenika: dizajn stalnog postava

“Bavio sam se dizajnom, ali i drugim poslovima koji nemaju veze s time, od prodaje konditora i alkohola, preko neposredne proizvodnje u konfekciji, pa do ovoga sada. Ja sam isključivo dizajner tek zadnjih deset godina, ali toliko intenzivno da osjećam kako sam dizajner cijeli život.”

Vizualni identitet Ljekarne Šibenik

Možda je neizbježno pitanje o utjecajima. U području dizajna tekstila si formalno obrazovan, dok si u dizajnu vizualnih komunikacija samouk ― no, sve je to dizajn. Što se tiče potonjeg, kako i od koga ― ili iz čega ― bi rekao da si najviše naučio?

Ako slika / fotografija govori više od tisuću riječi, zašto bi plakat i/ili logotip trebali imati prevoditelja ili tumača? Težim jednostavnosti koliko god i kada god je moguće. Naravno, nekad nije, ali koristim svaku priliku. Želja mi je da se moji radovi ne percipiraju tek tako, već i kao informacija o sadržaju, bez obzira je li riječ o festivalskom plakatu ili logotipu usko specijalizirane tvrtke. Ne zanima me pravac kojem pripadam, već rezultat kreativnog procesa poslije kojeg neće trebati ništa objašnjavati nadugo i naširoko. Učenje je pak proces spontan i neprekidan, pa tako i utjecanje koje mu je blisko. Ipak, kao i u svim disciplinama, formativne godine ostavljaju najjači pečat. Mogu reći da su ključni utjecaji iz nekog pradoba (srednja škola) u kojem izdvajam Borisa Bućana i Mirka Ilića. Dalje su otvorene oči i znatiželja.

Plakat Shut Up! Voice of Democracy in Danger, za međunarodnu izložbu na temu važnosti nezavisnog i istraživačkog novinarstva

Kakva je onda bila tvoja profesionalna putanja u grafičkom dizajnu prije nego što si se posvetio freelance radu? Ranije si radio kao dizajner tekstila, je li to bilo nalik tvom sadašnjem poslu? Jesi li tada stekao neka znanja i vještine koji su u dizajnu univerzalno primjenjive, bilo koje vrste?

Radio sam u dvije lokalne marketinške agencije kao dizajner i stvarno se ne mogu požaliti ni na uvjete, niti na status koji sam imao. No, pravilo je da je dizajn duboko podređen marketingu koji diktira tempo i često zadire u bit oblikovanja. Tako nastaje pritisak koji vodi kreativnom sputavanju, stalnom prilagođavanju i podilaženju. U takvom okviru dizajn (ili bar ono što ja smatram dizajnom) nije primaran, pa tako nestaje izazova i želja da se napravi nešto što će trajati duže od jedne marketinške kampanje. Ja to potpuno razumijem, ali ne prihvaćam. Što se tiče dizajna tekstila, to je moje formalno obrazovanje, ali radni staž u tom segmentu je nula. Interesirao me je prvenstveno dizajn tekstila, ne i dizajn odjeće (popularno zvan modni dizajn): dakle tehnike i procesi izrade, vlakna, materijali, općenito i motivi. U svemu tome sam pronašao dosta bliskosti s grafičkim dizajnom. Povremeno to netko i prepozna u nekima od mojih radova.

Vizualni identitet Kliške tvrđave

Tvoj web portfolio otkriva suvereno baratanje prevladavajućim tipologijama dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta poduzeća i kulturnih sadržaja do plakata i promotivnih kampanja, pri čemu mi se čini da ti iznimno “leži” dizajn postava izložbi, što uostalom pokazuje i Muzej pobjede. Koliku imaš slobodu u izboru klijenata i projektnih zadataka, tj. koliko je ona uvjetovana prilikama okruženja, a koliko i kako prevazilazi gabarite regije? Pojednostavljeno, kakvi ti ljudi prilaze sa željom da dizajniraš njihove sadržaje?

Taj web portfolio prikazuje tek manji dio svega što radim. Intimno, rad s različitim kulturnim sadržajima jest ono čemu sam najviše sklon, ali to ne znači da ne pronalazim kreativne izazove u dizajnu za druge sfere života, od gospodarstva do produkt-dizajna, odnosno raznih prostornih intervencija. Zapravo, najmanje radim postave izložbi, jer ih je lokalno malo, ili me malo njih dopadne, pa se i ne stižem kreativno iscrpiti, a kako je sloboda u radu moj uvjet, tako se i događa da postavi privuku toliko pažnje. Kao što si mogao vidjeti, kroz dizajn se ne ustručavam pokazati ni svoj politički, niti bilo kakav drugi stav prema društvenim događanjima i stanju u društvu općenito. Na neki način to smatram i svojom građanskom dužnošću. Volio bih da imam i više vremena za to, jer je, nažalost, Hrvatska nepresušan izvor ljudske gluposti i pokvarenosti na koje bih putem dizajna mogao reagirati.

Regina Nera & Regina Bianca: dizajn vinske ambalaže

Imati vlastiti ured za dizajn znači i biti pragmatičan: postoje obveze koje se moraju ispunjavati, ali nikada zbog njih nisam odstupio od vlastitih estetskih i etičkih kriterija. Idealan posao je onaj koji sadrži i kreativni izazov i financijsku zadovoljštinu, a takvi su rijetki, što ne znači da ih nema. Već sam rekao što sam sve radio, pa mi ne pada na pamet biti u sukobu sa samim sobom dok nešto dizajniram. Dokle god imam kvalitetnih klijenata i izazovnih poslova nemam potrebe razmišljati o vlastitim, samoiniciranim projektima. Uostalom, dobra poslovna suradnja s istim takvim naručiteljima podrazumijeva i istraživačke procese u dizajnu. Za samoinicirane projekte trebam ili manjak angažmana ili višak novca, a trenutno nemam ni jednog ni drugog. Biti profesionalac znači živjeti od toga što čovjek radi, ići svaki dan na posao i ne mistificirati ni vlastiti lik, ni djelo. Znači to još nešto: ne prihvaćati svaku ponudu ma kakav novac bio iza nje. Izgubiti kredibilitet značilo bi pucati u vlastitu kreativnost.