Fotografija na naslovnici: Ana Buljan

Ana Labudović rođena je 1983. u Zagrebu. Trenutno živi u Rijeci i radi online. Profesionalno je djelovanje započela je 2002. godine u marketinškoj agenciji TFM, nastavila u web studiju Sheepoo Arts, pa se ipak vratila u školu. Nakon završetka Hyper Island School of New Media (Švedska) odlazi na praksu u Vasava Artworks (Španjolska), poslije čega radi kao freelance dizajnerica i urednica za izdavačku kuću Maomao koja joj objavljuje dvije knjige o grafičkom dizajnu. Po povratku u Hrvatsku pokušava uskladiti samostalno djelovanje s art direkcijom u digitalnoj agenciji Inventa, no ipak se odlučuje posvetiti vlastitoj praksi. Djeluje u više disciplina s fokusom na produkciju za nezavisnu kulturu, civilno društvo i film. Od 2010. godine bavi se očuvanjem i promoviranjem naslijeđa kipara Branka Vlahovića. Fascinirana je odnosom prema tehnologiji te s mrežama, privatnošću, (pri)rodom i društvom, povremeno eksperimentira s dizajnom interakcija zajedno s drugim članovima Radiona hackLab makerSpacea.

Ana Hušman – 6 sa 7 metara, filmski projekt – grafički dizajn: Ana Labudović, 2017.

Iako si primarno grafička dizajnerica, do sada si već stekla bogato iskustvo rada u različitim okolnostima. Studirala si u inozemstvu, radila si u studiju orijentiranom na web dizajn i digitalnoj agenciji, organizirala glazbene manifestacije, kurirala izložbe i pisala knjige. Kako su te ta iskustva oblikovala i usmjerila na današnju poziciju slobodne dizajnerice?

Široki interesi su me u startu vukli raznim iskustvima što iziskuje određenu fleksibilnost u prilagođavanju radnog procesa za svaku od tih prilika. Uloge u kojima sam se nalazila su se mijenjale i vremenom se kristaliziralo u čemu se bolje snalazim. To čak i nije povezano s konkretnim područjem djelovanja već s motiviranošću za određeni posao i time koliko bih sebe u njega željela investirati. Podjednako me mogu motivirati rad u sferi u kojoj sam iskusnija i upuštanje u nešto drugo prema čemu imam afinitet te smatram da ću iz toga naučiti nešto novo, ili biti okružena stimulativnom okolinom. Današnja pozicija mi je bitna jer mi dinamika posla omogućuje skakanje između različitih disciplina i povremene bjegove od dizajna. Ponekad zavidim onima koji su fokusirani na jedno polje te se u njemu uspijevaju konstantno razvijati i iznova graditi. No osobno mi je važno zadržati ovu slobodu jer teško mi je djelovati samo u jednom području, rutina mi nije prijatelj, a ima i važnijih stvari od dizajna, ako se takvo što uopće smije reći na ovakvom mjestu.

“Prije nego se budući freelancer poveseli radu u pidžami iz vlastitog doma može se zapitati o nekoj od sljedećih stvari: Mogu li si priuštiti bolovanje? Je li mi plaćen prekovremeni rad? Dobivam li otpremninu ako se nakon dugih godina suradnje ispostavi da više nema posla za mene? Koliko dugo, ako sam freelancerica, ostajem na porodiljnom?”

Kako je freelancerski rad prihvaćen u Hrvatskoj i što misliš da su ključne prednosti i mane takvog djelovanja u odnosu na stalno zaposlenje u nekoj agenciji ili studiju?

Premda sam sama odabrala tu vrstu djelovanja, dosta sam kritična prema realitetu samog formata. Najčešće se u tom kontekstu navodi odabir između dvije vrste kompromisa – stabilna primanja uz djelovanje u skladu s korporativnom kulturom nasuprot autonomije vlastitog izražaja i organizacije vremena. U današnje vrijeme (jednako novac) moramo biti svjesni toga da je ta priča mnogo kompleksnija. Zadnjih godina se freelancerstvo predstavlja kao budućnost rada, a kreativne industrije su sklone prezentirati ga mnogo glamuroznijim nego što jest. Često čujem ili čitam kako se ljudi opredjeljuju za freelancerstvo jer im je dosta rada od 9 do 17 sati, iako se nerijetko i u agencijama radi dulje. No većina freelancera koje znam ne gase kompjutere u 17 sati kako bi otišli imati život, već za njim provode i drugu i treću smjenu ne bi li amortizirali neki posao koji još nisu naplatili, ili dovršili do sutra projekt koji je trebao biti gotov jučer, a naručen je danas.

SoundArt – BioArt, plakat/letak, 2014.

Što se tiče samog okvira poslovanja, zadnjih se godina pojavilo više opcija; sve se više ljudi upušta u paušalne obrte, samostalne djelatnosti, neki čak preko weba otvaraju firme u Estoniji, no i dalje je njihova pozicija generalno nezaštićena ako gledamo na razne zamke, počevši od manjkavosti postojećih formata poslovanja pa sve do nestabilnog tržišta. Mislim da većina freelancera ima više zajedničkog s radnicima nego malim poduzetnicima s kojima ih se često uspoređuje i potiče da im budu sličniji. Dominantan diskurs je taj da poput poduzetnika moraju gristi jače, biti efikasniji, samoprezentirati se, networkati, razmišljati o rastu bilance i gdje će biti za 3 ili 5 godina. U slučaju da ne „uspiju“, onda im se spočitava da vjerojatno nisu bili dovoljno marljivi. Freelancerstvo je u eksponencijalnom porastu u mnogim strukama, a iza zavodljive ideje autonomije i fleksibilnosti stoji druga strana medalje. Postoji jasna računica – poslodavcima je isplativije angažirati nezavisne slobodnjake nego ih zaposliti i time im omogućiti stabilnost i sigurnost. Prije nego se budući freelancer poveseli radu u pidžami iz vlastitog doma može se zapitati o nekoj od sljedećih stvari: Mogu li si priuštiti bolovanje? Je li mi plaćen prekovremeni rad? Dobivam li otpremninu ako se nakon dugih godina suradnje ispostavi da više nema posla za mene? Koliko dugo, ako sam freelancerica, ostajem na porodiljnom? Mislim da su generalno ovo veći problemi od motivacije i samodiscipline, i da se treba ozbiljno zauzeti za sebe u svakom poslu, solidarizirati se s kolegama te aktivno zagovarati prava i vršiti pritisak na zakonodavstvo.

Branko Vlahović – Monografija, knjiga, 2012.

Iza sebe već imaš i bogat publicistički rad – za strane izdavače napisala si, uredila i dizajnirala dvije teorijske knjige o grafičkom dizajnu i likovnosti Color in Graphics (2008.) i The Field Guide for Graphic Designers (2009.) a osim toga priredila si monografiju Branka Vlahovića tiskanu povodom njegove retrospektivne izložbe. Koliko je bitan kritički i istraživački rad u dizajnu i ima li ga dovoljno u Hrvatskoj?

O dizajnu se kod nas sve više i piše i priča, izdaju se knjige i udžbenici, organiziraju izložbe i konferencije, i definitivno se zadnjih godina osjeća pomak u smislu otvaranja prostora i stimuliranja takvog djelovanja. Kritički i istraživački rad ne bi trebao biti luksuz niti nekakva akademska nedohvatljiva kategorija. Kontinuirano bavljenje takvim temama dodatno povezuje aktere na sceni, i međusobno i s profesionalcima iz drugih disciplina, što je poželjna odlika svake progresivne struke. Obrazovni sustav igra, rekla bih, ključnu ulogu u pripremanju terena i poticanju mlađih generacija na tu vrstu rada kao i na eksperimentiranje. Čini mi se da DVK UMAS radi odličan posao sa svojim radionicama Interakcije. Rad HDD galerije je omogućio i kontekst za sjajne izložbe koje se bave arheologijom dizajna, primjerice Dizajnerice 1930. – 1980. Maše Poljanec i Maje Kolar i Iskopavanja Lane Cavar i Narcise Vukojević, ali je jednako važno i kopati i po specifičnostima vremena u kojem živimo, kao što je bilo demonstrirano na izložbi Politika emocija – Dizajn indie videoigara Srđana Laterze. Svakako bih pohvalila i preporođeni Plan D, koji svojim programom nastoji popratiti recentne problematike unutar struke ali i šire.

Grupa Products, web sjedište, 2014.

Ne postoji recept za dobar dizajn, ali misliš li da postoje neka univerzalna načela djelovanja? Koliko uopće rad u praksi treba biti dosljedan ili kontradiktoran teorijskom radu? Trebaju li dizajneri postavljati pitanja ili davati odgovore?

Dizajn ne vidim kao egzaktnu djelatnost iza koje stoji neka matematika, pa mi je dosta teško razmišljati u smislu univerzalnih načela. Poznavanjem teorije možemo širiti perspektive i kompletirati znanje koje u praksi i dalje dokazujemo empirijski. Djelovanje valja promatrati unutar konteksta, a unutar same struke vidimo kako neke prakse lakše odolijevaju pravilima od drugih. Rješava li dizajner problem aerodinamike ili sistematizira ogromnu količinu informacija? Komunicira li poruku masovnoj publici ili mikrosceni, provocira li reakciju, interakciju, razmišljanje? Dizajneri traže rješenja, a u procesu rada neminovno trebaju i postavljati pitanja i davati odgovore.

“Danas je uočljivo naslijeđe kontinuiteta nezavisne scene u smislu vidljivih pomaka u razvoju institucionalnog dizajna. To posebno dobro ilustrira proboj dizajnera iz nezavisnog miljea u velike kazališne kuće, muzeje, na filmsku scenu itd.”

Imam dojam da su se tijekom prošlih desetljeća brojni umjetnici i dizajneri razvili i profilirali radom za nezavisnu kulturnu scenu. Postoje li neke osnovne karakteristike koje danas obilježavaju tu scenu i koliko je ona prihvaćena i zastupljena na Izložbi hrvatskog dizajna 1718?

I danas je nezavisna kulturna scena mjesto inovativnih i progresivnih dizajnerskih praksi, iako je zbog političke klime i njena egzistencija opet ugrožena. Ali sistem je isti. Dizajneri koji su istovremeno akteri scene kulturu i konzumiraju i rade za nju, jer se lakše s njom povezuju svjetonazorski i po senzibilitetu. Njihov je angažman više osoban, a manje usmjeren na komercijalne ciljeve. Veseli me smionost brojnih autora koji su slobodniji u izričaju kad rade u tom kontekstu. Danas je uočljivo naslijeđe kontinuiteta nezavisne scene u smislu vidljivih pomaka u razvoju institucionalnog dizajna. To posebno dobro ilustrira proboj dizajnera iz nezavisnog miljea u velike kazališne kuće, muzeje, na filmsku scenu itd. Lako je skliznuti u zamku favoriziranja nezavisne scene, dosta nas u selekcijskoj komisiji smo ipak njeni akteri i zagovornici, ali smo u procesu odabira radova posebnu pažnju posvetili tome da u valorizaciji ne zakinemo projekte iz drugih sfera. Posebno mi je drago bilo vidjeti par hrabrih izleta u medij tiskanog časopisa, onih koji se bave zajednicom, gentrifikacijom, ili pak održivošću života na otocima. Možda bih voljela vidjeti još aktivističkog i političkog angažmana kod mlađih autora.

Utopian Collective, web sjedište, 2016.

Kategorije radova predstavljaju široka područja djelovanja koja nisu više toliko jednoznačno definirana, posebno pri klasifikaciji projekata nastalih u interdisciplinarnim timovima ili onih koji su većeg opsega i dosega djelovanja. Mogu li se takvi radovi objektivno žirirati i čemu se pritom daje prednost? S obzirom na konstantno pojavljivanje novih načina i sustava unutar kojih dizajn djeluje, trebaju li se i kategorije dizajna dijeliti, ili bi ispravnije bilo sažeti ih na osnove?

Zaista je teško je vrednovati u istoj kategoriji rad dvadesetak ljudi na kompleksnom interdisciplinarnom projektu i animaciju od 10 sekundi koju je napravio jedan autor. Granuliranje kategorija zasigurno daje ispravniji kontekst unutar kojeg se radovi mogu žirirati, no u ovako maloj zemlji sa skromnim tržištem i relativno malom dizajnerskom scenom, to može izazvati glavobolje kako žiriju tako i postavljačima izložbe i uredniku kataloga. Ako etabliramo kategoriju za filmsku i tv produkciju, a za nju pristigne i odabere se samo jedna filmska špica, hoćemo li proglašavati pobjednika u kategoriji bez konkurencije? Slično pitanje se ponekad postavlja oko budžeta: kako uspoređujemo visokoproducirani rad financiran sredstvima EU i nečiji samoinicirani projekt. Čini mi se da tu već počinjemo gubiti bitno iz kadra, mislim da kriterije valja konstantno preispitivati i uspostavljati, i najvažnije – sagledavati sliku u cjelini.

Neverabot, web sjedište i instalacija, 2016.

Kakav dojam ostavlja dizajnersko stvaralaštvo u području dizajna vizualnih komunikacija prijavljeno na ovu Izložbu? Postoje li neke tendencije koje si uočila kao članica žirija?

Razina kvalitete prijavljenih radova zaista je dobra, dizajneri vrlo ozbiljno pristupaju prijavama i čini mi se da se svakim bijenalom podiže ljestvica. Evidentno je da se i struku shvaća ozbiljnije te da iza toga stoji kontinuiran rad svih dionika scene. Teško je govoriti o konkretnim tendencijama u području vizualnih komunikacija s obzirom na širinu kategorije, no čini mi se da se nikad nije dizajniralo više etiketa za alkoholna pića.

MMSU (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka), web sjedište, 2018.

Posljednjih godina javlja se značajan broj crowdfunding projekata čiji neizbježan segment je dizajn, a koji pokušavaju dati rješenje nekog problema ili zadovoljiti specifične potrebe određenog broja ljudi. Ima li takav način oglašavanja i prikupljanja sredstava budućnost u današnjem globalnom funkcioniranju gospodarstva, i koliko zapravo ti projekti predstavljaju uspješne dugoročne poduhvate, a koliko su tek privremena i utopijska rješenja malih proizvođača koji samo traže šire tržište za svoj proizvod?

Osobno sam prilično fascinirana i količinom i uporabnom svrhom proizvoda i patenata koji se financiraju preko crowdfunding platformi. Dapače, pratim već neko vrijeme tehnološke proizvode koje proizvodi jedna vrsta entuzijasta za drugu, a način na koji se prezentiraju neki od bizarnijih podsjeća me na japanske chindogu izume. Šalu na stranu, nameću se brojna pitanja, počevši od toga kakve su današnje potrebe ako nam je neophodan pametan mačji wc, pa sve do održivosti proizvodnog procesa. U proizvodnju idu produkti koji su uvjerili najviše podržavatelja u svoju kvalitetu i neophodnost, no kako se u ranim danima publika crowdfunding platformi sastojala od tehnofila i dizajnera a danas od širokog spektra potrošača, tako se dosta i promijenio karakter tih proizvoda. Demokratsko odlučivanje o njihovoj realizaciji problematično je na više razina. Ako neki dizajnerski tim sa svojim produktom nije uspio ući u klasičan proizvodni proces koji bi iziskivao ulaganje, vrijeme za istraživanje i razvoj, prototipiranje, testiranje itd. – dakle, kontinuitet proizvodnog ciklusa – vrlo se lako može naći u neobranom grožđu.

Susjedstvo – Dokufikcijski Storyboard, letak, 2018.

Većina kampanja na Kickstarteru i Indiegogu ne prođe prvi korak jer ne uspije sakupiti dovoljno sredstava. Oni koji savladaju taj korak imaju limitirane resurse i vrijeme za realizaciju, i direktan pritisak svojih kupaca koji svoja nezadovoljstva iskazuju javno i glasno. Tu su i kineski „poduzetnici“ koji popularne ideje kopiraju i realiziraju prije nego istekne period financiranja originala te ih ponude po nižoj cijeni. Kopiraju i giganti poput Amazona, ali to su već komplimenti. Naravno da postoje genijalne kampanje i nužni proizvodi, i fantastično je da si netko može na taj način financirati punk album, eksperimentalni film, ili indie igru. Ali nije ni odgovorno ni održivo sve više prepuštati financiranje kulture i tehnologije zakonima tržišta i volji potrošača, pod izlikom da je to dobro i za proizvođače i za konzumente.