Aleksandra Ana Buković je scenografkinja, kostimografkinja te svestrana umjetnica. Magisterij Likovne pedagogije te magisterij Medijskih umjetnosti i prakse (scenografski prostori) završava pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Od 2015. godine članica je HDLU-a Rijeka, a od 2019. godine i ULUPUH-a i HZSU-a. Također, Buković čini važan dio udruženja B.A.K.A. productions , koje se bavi nezavisnom filmskom, video i umjetničkom produkcijom. Sudjeluje na brojnim projektima, site-specific radionicama, samostalnim i grupnim izložbama. Unutar kazališne djelatnosti autorica je sljedećih scenografskih rješenja; balet Sex (koreograf Balazs Baranyai, HNK Ivana pl. Zajca), balet San Ivanjske noći (koreograf Leo Mujić, HNK Ivana pl. Zajca), Majstor i Margarita (redateljica Selma Spahić, HNK Ivana pl. Zajca), Omicidi in pausa pranzo (redateljica Paola Galassi, HNK Ivana pl. Zajca), Čuvaj se vuka ili Crvenkapica (redatelj Giorgio Amodeo, HNK Ivana pl. Zajca), scenografkinja i oblikovateljica videa za Cabaret D’Annunzio (redatelj Gianpiero Borgia, HNK Ivana pl. Zajca), Gorski divovi (redatelj Paolo Magelli, HNK Ivana pl. Zajca), Miscellanea (redatelj Mario Brandolin, HNK Ivana pl. Zajca).

Aleksandra Ana Buković radila je kao scenografkinja i kostimografkinja na baletnom diptihu Bernstein pleše: Serenada/Letters for him i Allegro u koprodukciji HNK Split i HNK Ivana pl. Zajca (koreografija Igor Kirov i Maša Kolar). Unutar filmske djelatnosti sudjeluje kao kostimografkinja i scenografkinja na kratkometražnim igranim filmovima; Ples bijelog ljeta (režiseri Goran Nježić, Matija Tomić), Glavno jelo (redateljica Kristina Barišić), Oblaci su daleko (redatelj Goran Nježić). Kostimografkinja i scenografkinja na video spotovima; Vvhile things – VVhile, Penalty for violation – Zarkoff i Cyborgs on Crack, N’Écoutez Pas Tous Les Conseils De Vos Ami – Le Chocolat Noir, Valovi – Punčke, Architects of doom – Old night.

 

 

 

OM: U počecima karijere na brojnim ste predstavama radili kao asistentica proslavljenih scenografa hrvatske kazališne scene, a danas, nakon uspješnih samostalnih scenografskih ostvarenja, napravite i povremeni izlet u svijet kostimografije. Na koji način vidite poveznicu između kostima i scene? Što dolazi prvo i kako jedno prilagođavate drugome?

AAB: Svoju ljubav prema scenografiji i kostimografiji otkrila sam na trećoj godini Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, 2010. godine. U početku sam, zahvaljujući izuzetno predanoj profesorici scenografije Lari Badurini, imala priliku sudjelovati kao asistentica na brojnim predstavama. Iako naravno preferiram autorski samostalni rad, i dalje često asistiram scenografima Stefanu Katunaru te Daliboru Laginji, od kojih sam naučila prepoznati sve osnovne problematike kazališnog prostora.

 

 

Već na trećoj godini faksa pri razrađivanju ideja za pojedine zadatke, razmišljala sam sveobuhvatno, odnosno kroz sve segmente koji čine predstavu. Sjećam se da nam je bio zadatak pročitati Gospodu Glembajeve te osmisliti scenografiju, napraviti idejne i tehničke skice i maketu. Međutim ja sam prerežirala Glembajeve u koreodramu, te napravila skice i maketu  za scenu, ali i za kostime osmislila koncept. Diplomsku autorsku predstavu Eva sam također u potpunosti osmislila, cijeli koncept, vizual i koreografiju. Tako da na neki način oduvijek imam tu želju da „držim sve končiće u rukama“, što naravno često može imati i kontraefekt.

 

Zahvaljujući koreografkinji te ravnateljici baleta riječkog HNK Maši Kolar, imala sam priliku sudjelovati kao autorica scenografije i kostimografije na dva baleta Serenda/Letters for Him u koreografiji Igora Kirova te na baletu Allegro u koreografiji Maše Kolar. Tada sam se prvi put okušala kao kostimografkinja u kazalištu, do tada sam uglavnom radila kostime na kratkometražnim igranim filmovima i videospotovima.

Scenografija i kostimografija funkcioniraju kao dva svijeta za sebe unutar cjeline predstave koji se nadovezuju i nadopunjuju jedno drugo, tako da je izuzetno bitan njihov dijalog. U slučaju kada na predstavi radim oboje poveznica jest uglavnom određeni vizualni element kojeg provlačim i kroz scenu, ali i kroz kostim, što je vidljivo u navedenim baletima. Teško je odrediti što dolazi prvo, to uglavnom ovisi o trenutku i inspiraciji, ali mogu reći da je glavni okidač najčešće atmosfera predloška koja me ponese dalje u stvaranje. Poanta je da se na kraju svi elementi isprepletu i prožmu, uključujući dizajn svjetla i režiju te da se publici predstavi kvalitetna i cjelovita predstava.

OM: Popis kazališnih predstava kojima ste autorica scenografije, poprilično je dugačak. Samostalan rad započinjete u HNK Ivan Pl. Zajc 2015. godine baletnom predstavom Sex u režiji koreografa i redatelja Balazsa Baranyaija. Čini mi se da je posebno potrebno izdvojiti dvije baletne predstave nastale u čast iznimnog dirigenta i kompozitora Leonarda Bersteina: Serenda/Letters for Him i Allegro, budući da i scena i kostimi nose vaš potpis. Postoji li predstava koju biste mogli izdvojiti jer ste posebno zadovoljni svojim radom?

 

AAB: Teško je izdvojiti samo jednu predstavu kao najdražu jer svaki proces nosi svoje uspješne i manje uspješne strane. Ako baš moram izdvojiti predstavu na kojoj je, usudila bi se reći, sve bilo uspješno onda je to balet San Ivanjske noći u koreografiji Lea Mujića. San Ivanjske noći  premijerno je izveden 2016. godine te je bio drugi veliki projekt, nakon baleta Sex, na kojem sam radila samostalno kao autorica scenografije. Izuzetno sam zadovoljna cjelokupnim iskustvom i procesom rada na ovoj predstavi. Koreograf Leo Mujić prepustio mi je umjetničku slobodu kod osmišljavanja vizuala za scenu, tako da je sve proteklo poprilično ugodno i glatko, a s produktom tj. predstavom su svi bili jako zadovoljni. Najveći i najrealniji dokaz kvalitete i uspješnosti tog baleta je upravo nagrada publike koju je dobio za najbolju predstavu u cijelosti sezone 2015./2016. HNK Ivana pl. Zajca. Također izdvajam i balete Serenda/Letters for Him, koreografa Igora Kirova i Allegro, koreografkinje Maše Kolar, izvedenih 2018. godine u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Splitskog ljeta. Rad na ova dva baleta za mene je bio veliki pothvat, s obzirom da sam se prvi put suočila istovremeno i sa kostimima i scenografijom. Tako da je bilo izazovno paralelno raditi s dva različita redatelja, povezati se s njihovim vizijama i senzibilitetima, te na posljetku iznjedriti dva posve različita baleta, unutar kojih se ipak može iščitati vizualna poveznica.

 

 

 

Tehnički najriskantnija predstava bila je Gorski divovi, 2018. godine, u režiji Paola Magellija. Predstava je gostovala po Europi tako da je scenografija morala biti modularna kako bi funkcionirala na različitim pozornicama. Centralni vizualnih element bio je veliki trampolin postavljen pod kutom tako da čini kosinu. Po njemu su glumci skakali, kotrljali se, hodali, te je ispočetka djelovalo nemoguće izraditi trampolin tih dimenzija pod nagibom, ali na kraju smo uz pomoć odličnih majstora i umjetnika riječkih kazališnih radionica uspjeli realizirati i tu ludu ideju.

 

 

OM: U predstavama Cabaret D’Annunzio (r. Gianpiero Borgia, HNK Ivan pl. Zajc) velik dio pozornice zauzima maketa koncertnog klavira, dok je u predstavi Omicidi in pausa pranzo (r. Paola Galassi, HNK Ivan pl. Zajc) scena pametno podijeljena na dvije „lokacije”, kako bi se radnja mogla pratiti bez zaustavljanja i promjena scene. Kako birate izgled i materijale predmeta koji čine određenu scenu? Jesu li glavni kriteriji odabira mobilnost, funkcionalnost, vjerodostojnost prikaza…?

AAB: Zanimljivo je da ste izabrali baš taj primjer pozornice u predstavi Cabaret D’Annunzio, koja je bila osmišljena tako da asocira na formu koncertnog klavira. To je primjer kompromisa u ovome poslu na koje uvijek kao scenografi i autori moramo biti spremni. Redatelj je inzistirao da pozornica bude u formi klavira dok sam ja preferirala običnu pravokutnu formu pozornice zbog svoje čistoće i jednostavnosti funkcije i značenja. Na posljetku kada sam vidjela sve vizualne elemente na sceni sam čak i bila zadovoljna, nije izgledalo toliko banalno i doslovno. Unatoč tome sam ipak uspjela kroz cijelu predstavu provući svoju estetiku. Istaknula bih da sam na tom projektu prvi puta radila uz scenografiju i video projekciju. Radila sam animirane crteže prostora vezanih uz život D’Annunzia. Animirani crteži su se tijekom predstave projicirali na zastor od srebrnih resica, što je tehnički bilo izazovno, ali je na kraju ispalo dosta efektno. Za potrebe projekcije morala sam unaprijed istražiti kompjuterske programe, ali i materijale (podloge) koji dobro primaju projekciju, a da su u cabaret stilu. Srebrne resice nisu idealne, ali u kombinaciji sa bijelim trakama kao podlogom vidljivost projekcije je bila zadovoljavajuća.

 

 

Što se tiče predstave Omicidi in pausa pranzo, također sam u početku imala malo problema u komunikaciji sa redateljicom, ali sam ipak uspjela u potpunosti zadržati autorski integritet. Razveselilo me što su glumci kročivši na scenu bili toliko oduševljeni izjavljujući kako se jako dugo nisu tako ugodno osjećali unutar neke scenografije. Za ovu predstavu koja se odvija u korelaciji između stana glavne protagonistice i njenog ureda odabrala sam koristiti sirovu šperploču u kombinaciji s akcentima u boji vidljivoj na rekviziti. Toplina i prirodnost drveta se savršeno povezuju s toplinom interijera doma, dok prostoru ureda odgovara tekstura i hladnoća betona.

 

 

Što se tiče mobilnosti i funkcionalnosti istaknula bih predstavu Čuvaj se vuka ili Crvenkapica u režiji Giorgia Amodea, u kojoj je scenografija bila osmišljena po principu pop-up slikovnice. Radnja se odvija u interijeru monotone sive sobe koja se kroz priču transformira u šareni šumski svijet. Transformacija je vidljiva kroz namještaj kojem se rastvaraju plohe/stranice iz kojih iskače cvijeće, dok se iza zastora sobe skrivaju rotirajuća stabla. U predstavi Majstor i Margarita, redateljice Selme Spahić, fantastičnu scenu iz romana u kojoj Margarita leti nad Zemljom dočarali smo postavivši na „rund binu“ ogroman kružni dječji tepih s motivom grada, po kojem se glavna glumica rolala simulirajući tako Margaritin let, dok se u prvom činu također provlači  simbolika kruga kroz kružno postavljen pijesak na „rund bini“.

OM: Na koji se način rađa prostor nove predstave ili filma na kojem radite? Počinje li sve od  dramskog predloška, skice, vizualne predodžbe prostora, ili se ideja rađa kroz razgovore s redateljima, iz nekog vanjskog inputa koji se onda pretvara u neki novi scenski prostor?

AAB: Za mene je uglavnom svaki projekt na početku kao prazan list papira. Krećem bez predrasuda i otvorenog uma. Taj prazan list papira se dalje kroz proces sve više i više popunjava kroz brainstorminge s redateljem i ostatkom autorskog tima. To je prazan prostor koji dozvoljava rađanje novih ideja. Svaki projekt nosi sa sobom različite inpute. Često me inspirira mistična atmosfera dramaturškog predloška ili neki citat, riječ, značenje, pokret ili pak fotografija. Uglavnom krećem od crteža ili skice koja prođe kroz svoje varijacije i transformacije do konačnog oblika. Često su mi glavni okidači simetrija, svjetlosni elementi ili geometrijska forma krug, kvadrat, linija, točka, dok kod tekstura preferiram organski taktilni pristup (trava, beton, drvo, zemlja, pijesak, voda…). Sada kad gledam retrospektivno zapravo je jako teško locirati taj trenutak rađanja ideje, jednostavno se razvija sama od sebe, uvjetovana najrazličitijim mogućim okidačima.

 

 

 

OM: Kao scenografkinja gradite čitav svijet u kojem se radnja predstave odvija. Kazalište publici omogućava uranjanje u novo i drugačije, bijeg od stvarnosti ili stvaranje asocijacija sa svakodnevnicom. Što je vas najviše privuklo kazalištu?

AAB: Najviše me je privukla upravo ta želja za igrom, istraživanjem i građenjem novih magičnih svjetova s bezbroj mogućnosti. Kazalište mi je oduvijek bilo fascinantno upravo zato što se u njemu događa zbir mnogih medija i zanata, slikarstva, kiparstva, mode, videa i fotografije, događa se vidljivi spoj umjetnosti i dizajna, te trodimenzionalne stvarnosti s dvodimenzionalnom plošnosti. Od malih nogu sam vezana uz kazalište. Moj otac Stjepan Buković zaposlen je kao majstor slikar unutar kazališnih radionica tako da sam odrasla učeći od njega o materijalima, tehnikama itd. Svakako želim napomenuti koliko su bitne kazališne radionice te svi ljudi i zanati koji ih čine: slikari, stolari, bravari, tapetari, krojačice, modisti itd. To su sve izuzetni majstori koji omogućuju da se naizgled nemoguće scenografske i kostimografske zamisli u savršenosti izrade i realiziraju. Najdraža faza rada na predstavi mi je upravo proces unutar kazališnih radionica te samo eksperimentiranje, stvaranje i gradnja. Svijet kazališta je toliko kompleksan i razgranat, često jako stresan i zahtjevan, ali uvijek magičan u svojoj srži. Kada prvi puta ugledam svoju scenografiju na tehničkoj probi svaki puta me prožme neopisivi osjećaj strahopoštovanja, zahvalnosti i odgovornosti.

 

OM: Pruža li kreativan rad kao što su osmišljavanje scene i kostima dovoljno slobode ili ste ponekad primorani na kompromis?

AAB: Kao i u svakom drugom kreativnom timskom poslu uvijek je potrebno biti spreman na kompromise, to se podrazumijeva, ali također treba znati zauzeti stav kad je to potrebno. Danas se nažalost sve više događaju situacije u kojima se posebice mladi scenografi ili kostimografi  moraju pretjerano boriti za svoje autorske ideje, honorare i slično. Često redatelji očekuju da su scenografi/kostimografi samo izvršitelji njihovih ideja, te se sve više počinje zanemarivati autorski izričaj scenografa/kostimografa. Kod stvaranja predstave bitno je da svaki član autorskog tima djeluje kao profesionalac i stručnjak u svom području, s punim povjerenjem jedni u druge. Događa se i da se redatelji potpisuju kao scenografi iako nemaju nikakvo formalno obrazovanje iz tog područja, tako da mislim da bi se trebalo imati malo više povjerenja u svoje suradnike te poštivati njihovo znanje i struku.

 

 

 

OM: Činite važan dio sisačko-riječkoga B.A.K.A. kolektiva – nezavisne grupe koja od 2011. godine djeluje na području umjetničke, filmske i video produkcije. U produkciji kolektiva nastali su brojni uspješni filmovi i video-spotovi. Posebno se ističe kratkometražni film Ples bijelog ljeta[1], financiran „ulaganjem“ članova kolektiva, čime na neki način problematizirate status kulture i umjetnosti u Hrvatskoj. Osjećate li izravno čestu marginalizaciju kulture i umjetnosti u našem društvu? Prevladavaju li ipak prednosti samostalnog freelance i kolektivnog umjetničkog djelovanja?

AAB: Članica sam B.A.K.A. kolektiva već dugi niz godina. Sa svojim kolegama redateljima i osnivačima kolektiva Goranom Nježićem i Matijom Tomićem, te ostalim vanjskim suradnicima ostvarili smo dva izvrsna kratkometražna igrana filma Ples bijelog ljeta i Oblaci su daleko, koji je trenutno u procesu postprodukcije. Također sam sudjelovala kao kostimografkinja i scenografkinja na nekolicini video spotova. Unutar B.A.K.A. kolektiva stvaram najiskrenije i najopuštenije jer radim s prijateljima s kojima dijelim slične vizije i estetiku. Često nam padaju svakakve ideje na pamet, jedna od njih je bila i ta da snimimo kratkometražni igrani film Ples bijelog ljeta bez ikakve službene financijske podrške. Samim time pokazujemo da se može kvalitetno stvarati bez financijske potpore institucija. Smatram da su hibridnije tematike i mediji zastupljeni na kulturnoj sceni puno manje nego što bi trebali biti te su nažalost i dalje dosta marginalizirani.

Scenograf/kostimograf bilo da djeluje unutar medija kazališta ili filma mora biti timski igrač. Tako da svakako volim raditi i samostalno kao freelancer, ali i unutar kolektiva. Što se tiče filmske djelatnosti istaknula bih i odličnu suradnju s riječkom redateljicom Kristinom Barišić na snimanju kratkometražnog igranog filma Glavno jelo, u kojem sam bila kostimografkinja i scenografkinja. Glavno jelo je osvojio nagradu za najbolji kratki film na devetom izdanju South East European Film Festivala koji se održao u Parizu.

 

 

 

OM: Prije četiri godine, unutar programa Zvučni zid koji predstavlja radove diplomiranih umjetnika iz područja vizualnih, novomedijskih i performativnih praksi, održali ste samostalnu izložbu Što ih pokreće?. Fokus je stavljen na pojam liminalnosti, propitivanje odnosa praznine i objekata koji tvore prostor. Tada je predstavljen objekt Eva koji djeluje kao izvor svjetlosti. Uzimajući u obzir različite odnose između prostora, objekata i posjetitelja ili tame i svjetla, na koji način stvarate poveznicu između svih tih čimbenika?

AAB: Pri odabiru radova za svoju prvu samostalnu izložbu Što ih pokreće?, prvo sam krenula promišljajući o samom galerijskom prostoru i na koji način on uvjetuje postav izložbe. Smatram da odnosi unutar izložbenog prostora moraju uspostaviti dijalog između izloženih objekata, prostora i posjetitelja. U slučaju ove izložbe postavljena su tri objekta Ovo je fotokopija jedne stvari koja postoji u stvarnom životu, 99. simfonija, Eva, u zamračeni prostor te su potencirani svjetlosnim formama. Objekti određuju kretanje publike te ih pozivaju na interakciju i intervenciju u samu kreaciju izložbe. Na taj način uz tri fizička objekta povezane su i tri neopipljive svjetlosne forme neodvojive od samih objekata. Iako svi radovi mogu stajati i jesu samostalna cjelina, svjetlost i tama ih ujedinjuju.

 

 

Objekt Eva predstavlja zagonetni monolit koji iz svoje unutrašnjosti, iz tankog procjepa, isijava tanku svjetlosnu liniju. Svjetlosni procjep postaje međuprostor koji povezuje objekt s posjetiteljem. Objekt je smješten u zasebnu mračnu prostoriju, te je pomalo meditativne atmosfere, poziva posjetitelja da se izolira „jedan na jedan“ s objektom.

 

OM: O spacijalnim odnosima, točnije prostornim ograničenjima, progovarate i kroz plesni tridesetominutni performans Eva. Koja ideja i poruka stoje iza ove autorske predstave? Imate li u planu još sličnih projekata?

AAB: Plesna izvedba Eva bila je ujedno i moj diplomski rad. Na projektu su sudjelovali Goran Nježić (glazba), Sara Salamon (projekcija), te balerine HNK Ivana pl. Zajca Marta i Sabina Voinea. Metafizički i simbolički rečeno Eva je ona koja daje život, ona je nepokretna, ali ujedno pokreće tijelo, ona nije odvojiva od tijela, ali niti isto što i tijelo, ona nastaje i nestaje, kao početak, spajanje. Eva predstavlja spajanje dva tijela/subjekta u jedno tijelo, dok je monolit/objekt, medij zaslužan za transformaciju putem svjetla. Eva jest povratak iz dualnosti uma u jedinstvo duše. Teško je opisati ovaj projekt, često i dan danas spajam kockice njegovog značenja i uzroka. Svakako imam u planu slične projekte, te nagomilanu hrpu ideja za plesne izvedbe i plesne videe, a također razmatram mogućnost obnove i nadogradnje postojeće Eve.

 

 

OM: Ipak nešto nam vremenski bližu samostalnu izložbu Sve što ostavljam plavo održali ste u ljeto 2019. godine u Galeriji Julije Klović u Rijeci. Izložbu čine osobni predmeti iz prošlosti koji se premještanjem, odlaganjem, pa i zaboravom uklapaju u postojeće prostore i tako ih mijenjaju. Kakav je vaš odnos prema tim predmetima? Jesu li razlozi za izlaganje upravo tih predmeta sentimentalne ili neke druge prirode? I kakvu ulogu jedna boja ima u cijeloj priči?

AAB: Izložba Sve što ostavljam plavo se sastoji od tri dijela, prostorne instalacije, poetskog performansa Nade Benzie koji se održao na otvaranju izložbe te plesne izvedbe Maje Jakuš-Mejarec koja se održala na dan zatvaranja izložbe. Poveznica između sva tri dijela je plava boja te poetičnost pokreta, predmeta i riječi. Prostor je mjesto igre, pješčanik ispunjen sjećanjima na tijelo, riječi i predmete. “Zašto plavo? Jer plavo ostaje, plavo postaje i kada nestaje. Plava boja lišava predmete značenja te im daje zajedničko novo tumačenje i dubinu. Izložbene predmete sakupljala sam kroz život nadajući se da će „jednog dana sigurno za nešto zatrebati”, te sam u nemogućnosti da ih odbacim došla na ideju kako im pridati novo značenje, život i funkciju.

Pripremamo i plesni video Plava u izvedbi Maje Jakuš-Mejarec, koji će nadam se, premijerno biti predstavljen na Impuls festivalu u Novom Sadu. S obzirom na trenutačnu situaciju festival je odgođen pa čekamo nove termine. Glazbu za video radi Tin Dožić, a montažu Bojan Crnić. Također s grafičkim dizajnerom Bojanom Crnićem, koji je autor vizualnog identiteta izložbe, radim na izvedbenom rješenju flip book knjižice koja bi ujedno bila i objekt, ali i „katalog“ triptiha izložbe.

 

 

 

OM: Osim izgradnje prostora kazališnih predstava, kratkometražnih filmova i glazbenih videa, često se u projektima pojavljujete kao autorica kostima. Što, po vašem mišljenju, čini dobar kostim, a što funkcionalan i atraktivan prostor jedne predstave ili  filma?

AAB: Prije svega smatram da je potrebno naglasiti da kazališni medij zahtjeva drugačije pristupe scenografiji i kostimografiji od filmskog medija, iako naravno na to utječu i mnogi drugi čimbenici, kontekst predstave/filma, stil, žanr itd. Danas često dolazi i do ispreplitanja pristupa i medija, posebice u postdramskom izričaju. Kazalište podnosi prenaglašavanje u bojama, materijalima, teksturama zadržavanje na osnovnim formama, dok se za film često zahtijevaju što realniji prostori, teksture i materijali. Pred lećom kamere sve mora izgledati savršeno prirodno i detaljno, jer su sve greške vidljivije nego na sceni gdje je publika udaljena od pozornice. U oba područja imam svakako još puno toga za naučiti i istražiti. Atraktivan i funkcionalan prostor predstave je onaj koji odgovara na zadanu tematiku ne nužno na doslovan način već gradi neki zaokret, neki novi prostor, hibrid između stvarnog i imaginarnog, dok je za mene atraktivni prostor filma onaj koji likove i radnju smješta u njima adekvatnu realnost, prostor koji djeluje kao prirodno okruženje unutar zadane tematike.

Dobar kostim u kazalištu je po mom mišljenju onaj koji skladno opisuje unutrašnju psihologiju i vanjsku fizionomiju lika povezanu kroz jasan vizualni koncept koji se proteže i kroz ostale kostime i likove u predstavi. S tehničke strane gledano važno je da je kostim dobro skrojen i sašiven kako ne bi došlo do pucanja te također treba paziti pri odabiru materijala. Kostim na filmu često djeluje pomalo dokumentaristički te naturalistički, odnosno kao da glumac uopće ne nosi kostim nego privatnu odjeću, na taj način djeluje prirodno i kao second skin. Naravno ako je radnja filma smještena u neko stilsko razdoblje onda su i kostimi u pristupu sličniji kazališnima i obrnuto ako je predstava smještena u današnje vrijeme često se koristi naturalistički pristup kostimu.

 

OM: Na čemu trenutno radite?  Spremaju li se nove izložbe, performansi, predstave…?

AAB: U iščekivanju sam nastavka rada na svim započetim kazališnim projekatima s obzirom na novonastalu situaciju s pandemijom. Trenutno asistiram scenografu Stefanu Katunaru na baletu Ponos i predrasude u HNK Zagreb, te na predstavi Dobro je ništa, teatra ITD.  Najesen sam trebala raditi scenografiju i kostimografiju za balet Odisej u HNK Ivan pl. Zajc, no moguće je da će se i taj projekt odgoditi. Pripremamo plesni video Plava koji će nadam se biti uskoro premijerno izveden, te planiram osmisliti i realizirati još poneki plesni video. Započela sam za vrijeme izolacije sa šivanjem lutkica pa tko zna gdje će me one odvesti. Zasada nemam u planu izložbe iako bih voljela s izložbom Sve što ostavljam plavo gostovati izvan Rijeke.

 

[1] Film u režiji Gorana Nježića i Matije Tomića dobitnik je posebnog priznanja žirija Filmske RUNDE, revije hrvatskog kratkog filma za režiju i nagrade Innsbruck Film Campusa za mlade filmske talente.