VIDEO: Davor Devčić i Igor Vranješ, art direktori hrvatskog Playboya [iz arhiva, 2016.]

Održana 2016. godine, izložba “X X X X Četiri časopisa koja se ne srame” obrađivala je časopise Paradoks, Twen, Start, Playboy u kontinuitetu njihovog izlaženja, te u odnosu na sadržaj i dizajn. Za potrebe ta izložbe napravljen je i ovaj video koji donosi razgovore s dvojicom dizanera i art direktora koji su oblikovali hrvatsko izdanje časopisa Playboy, DAVOROM DEVČIĆEM (1997. – 2002.) i IGOROM VRANJEŠOM (od 2002. do danas). U razgovoru s Goranom Martinom Štimcem, Devčić i Vranješ osvrću se na svoja dizajnerska i redakcijska iskustva iz protekle 23 godine, načine rada, ali i specifičnosti poput uvođenja hrvatskih tipografskih pisama u internacionalni magazin.

Nekoliko godina nakon izložbe o Romanu Cieslewiczu, Goran Martin Štimac predložio nam je i izložbu XXXX — Četiri časopisa koja se ne srame (2016.), koja se rubno može smatrati i nekim nastavkom Cieslewiczevih Sjajnih tragova, budući da i njega dotiče samim tim što je jedan od ovom prilikom obrađenih časopisa i časopis Start koji je Cieslewicz u nekoliko navrata redizajnirao. Izložba predstavlja četiri mainstream časopisa koji su, svaki u svom vremenu i prostoru, kulturološki ili dizajnerski pomicali granice. Premda su odabrani časopisi pokrivali vrlo širok raspon društvenih tema, fokus ove izložbe je na jednom njihovom zajedničkom aspektu — temi seksualnosti. Putem izložaka te popratnih tekstova i dokumentacije izložba će prikazati kako je seksualna ikonografija ušla među omladin­sku i mainstream populaciju, kako se o njoj govorilo, kako su časopisi preuzeli funkciju spolnog obrazovanja publike, kako su se razbijali tabui, kako danas čitamo njihovu neizbježnu eksploatacijsku dimenziju i koliko su je sami kritički propiti­vali, koje su stereotipe podržavali ili razbijali te kakve su bile reakcije i otpori javnosti. Obrađeni su časopisi iz različitih razdoblja i društvenopolitičkih konteksta: njemački Twen s kraja 60-ih (uzet kao spominjani uzor dobrog oblikovanja koji je utjecao i na domaće dizajnere) te domaći časopisi Paradoks (humoristično-satirički mjesečnik s kraja 60-ih), legendarni Start (od sredine 70-ih do sredine 80-ih) te domaće izdanje Playboya (od kraja 90-ih do danas). Kao i izložba o Cieslewiczu, i ova je dijelom bazirana na Štimčevoj vlastitoj kolekciji, među njima i ukoričenim primjercima magazina Twen koji su se mogli slobodno prelistavati, jednako kao i primjerci časopisa Start i Paradoks. Pravo je čudo da nam ni na jednoj od tih izložbi nikad nitko nije otuđio nijednu od tih publikacija, unatoč njihovoj današnjoj vrijednosti i činjenici da do nekih od njih zaista nije lako doći. Najveći dio zidnih ploha galerije (kao i kod Cieslewicza) zauzimali su A3 printevi u kojima Štimac analizira svaki od četiri ča­sopisa, objašnjava njihov kontekst i povijest izlaženja, ističe bitne involvirane dizajnere, komentira njihova osnovna dizajnerska obilježja, ali i odnos prema temi seksualnosti. I za ovu izložbu snimljeni su videointervjui, ovog puta s art direktorima hrvatskog izdanja časopisa Playboy.

[Marko Golub, iz teksta O dizajnerima kao pripovjedačima, o izložbama kao pripovijestima]Više o izložbi pročitajte ovdje.