Tekst je objavljen povodom izložbe Studij dizajna: Održi da izdrži – Dizajn za ruralni razvoj, HDD galerija 20.4. – 5.5.2023. 

Prije sedam godina, u lipnju i srpnju 2016. u HDD galeriji prikazali smo, direktno jednu za drugom, dvije izložbe čiji je cilj bio predstaviti inovativne edukacijske prakse na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – obje pod glavnim naslovom Dva primjera sa Studija dizajna, i specifičnim naslovima Dizajn za društvene promjene i Svjetla budućnosti. U proteklom razdoblju nanizao se red izložbi slične tematike koje su nam dale uvid ne samo u rezultate nego i u metodologiju i dinamike suradnje studenata, njihovih mentora te ponekad različitih ciljanih skupina, sa specifičnim fokusom, primjerice, na društvene inovacije usmjerene na destigmatizaciju (Rešetke nisu prepreke, 2018.), oblikovanje tipografije (Tipografske crtice, 2020.) i primjenu i implikacije primjene biotehnologije u svakodnevici budućnosti (Dizajn u kontekstu biotehnologije – Biodizajn, 2021.), a u međuvremenu je postavljeno i nekoliko drugih izložbi koje su u manjoj ili većoj mjeri proistekle iz studentskih radova s istog studija, ali su se u međuvremenu razvile u punokrvne projekte.

Izložba “Dva primjera sa Studija dizajna: Svjetla budućnosti”, HDD galerija, 2016.

Aktualna izložba Održi da izdrži – Dizajn za ruralni razvoj nedvojbeno je dio ovog niza i s većinom navedenih dijeli nekoliko ključnih karakteristika: naglasak je na prezentaciji metoda i procesa rada a ne nužno na finalnom proizvodu; priroda projekta je inherentno istraživačka i interdisciplinarna a njegovi rezultati manifestiraju se u širokom rasponu medija, od edukativnih kampanja, preko online aplikacija, do funkcionalnih predmeta i sustava; (sad već nekadašnji) studenti su aktivno, kao autori, uključeni u razradu njenog koncepta, scenarija, identiteta i elemenata izložbenog postava.

Grupa Pčelitzzza (Erik Burić, Nina Delić, Maja Janković, Lada Kušec Deči)

No, osnovni obrisi ovog projekta zapravo su iscrtani ključnom početnom idejom – povezati tri različita, ali kompatibilna kolegija sa Studija dizajna, usmjeriti njihove specifične rakurse i instrumente u bazično istu temu, te pokušati vidjeti koje će vrijednosti iz toga proisteći. Drugim riječima, umjesto da su iz predmeta Socijalni dizajn (Ivana Fabrio), Inkluzivni dizajn (Sanja Bencetić) i Upravljanje dizajnom (Izvorka Jurić) studenti na završnoj godini diplomskog studija dobili tri različita zadatka, dobili su jedan, ali na način da u rukama imaju set dizajnerskih disciplina i s njima povezanih očišta, svjetonazora i instrumenata.

Konkretno, Socijalni dizajn mogao im je otvoriti senzibilitet za društveno poslanje dizajna, za pitanje odgovornosti, empatije, sistemskog razmišljanja itd. Inkluzivni dizajn u jednadžbu unosi participativnost, uključivanje krajnjih korisnika u sam proces dizajna, kao i razmišljanje o tome kako se usmjeravanjem pažnje na specifične probleme jedne skupine, ma kako ona bila marginalizirana, možemo naše okruženje učiniti boljim za sve. Upravljanje dizajnom, pak, cijelom projektu daje pragmatični fokus i suočava ih s pitanjima organizacije, učinkovitosti, realističnosti, održivosti rješenja kojima streme u stvarnim uvjetima, sa svim njihovim prednostima, nedostacima, slabostima i prilikama. Premda to sve može zvučati kao eksperiment, kao neka nova, egzotična, hibridna dizajnerska praksa, suštinski tu nema ničeg što bi dizajnerima danas trebalo biti strano. Volimo govoriti o „moći dizajna“, o tome koliko je neraskidivo povezan s društvom u kome živimo i s našim svakodnevnim životima u gotovo svim njihovim aspektima. To je ujedno i razlog zašto su gore navedena pitanja tako relevantna za dizajnersku profesiju u cjelini, ne samo u kontekstu ovog projekta. Naime, ako im oduzmemo težinu i važnost, onda bismo trebali i prestati govoriti o „moći dizajna“ i početi govoriti o njegovoj nemoći.

Grupa Kišnica (Ena Čuček, Ana Koruga, Lucija Kosina, Josipa Matić)

Za studente je taj projekt, izvornog naziva Dizajn za ruralni razvoj, bio i prilika za terenski rad, za, kako kažu neke od njihovih mentorica, „izlazak iz zone komfora“. Četiri grupe studenata formirane su oko četiri zajednički odabrane teme koje su ih sve iz zaštićene kapsule prestižnog fakulteta vodile u ruralna okruženja, pasivne krajeve, među ljude čiji su životi u mnogočemu drukčiji od njihovih. Grupa koja se okupila oko projekta Kišnica (Ena Čuček, Ana Koruga, Lucija Kosina, Josipa Matić) radila je s obitelji koja živi u naselju Rogulje u Općini Dvor, bez dostupne vodovodne infrastrukture. Grupa je analizirala njihovu situaciju, njene uzroke, mapirala stanje, probleme i mogućnosti te istražila načine na koje su dosad rješavali problem nedostupnosti pitke vode.

Grupa Kišnica (Ena Čuček, Ana Koruga, Lucija Kosina, Josipa Matić)

Na temelju tako prikupljenih informacija studenti su testirali jedno od mogućih rješenja, sustav filtriranja kišnice kakav bi bio primjenjiv u slučaju te konkretne obitelji, a potencijalno i u svim drugim sličnim slučajevima. Ipak, sam taj materijalni rezultat projekta nije nužno i najvažniji, on je tek jedan od niza mogućih koraka na koje je ovo studentsko istraživanje ukazalo – iz njega je jasno vidljivo da je cijeli problem zapravo sistemski te uključuje čitav splet ekonomskih, društvenih, demografskih pa i političkih okolnosti o kojima se i danas još uvijek rijetko govori u javnosti (primjerice, riječ je o naseljima s većinskim srpskim stanovništvom čija je osnovna infrastruktura desetljećima nakon rata sustavno zapostavljana). Pravi „trag“ tog projekta je prije svega ljudske naravi, on pokazuje koliko je za dizajnera važno razumjeti život drugih.

Kišnica (Ena Čuček, Ana Koruga, Lucija Kosina, Josipa Matić)

S druge strane, grupa Vatra u kući (Lana Banek, Andrea Bielen, Bruna Čičin-Šain, Petra Piknjač, Mauro Polondak, Katarina Trpčić) svoj je zadatak također pronašla ulaskom u individualnu priču (riječ je o nečijoj baki) iz koje se upustila u proučavanje tradicionalnog rituala paljenja svijeća u svrhu, primjerice, zagovora, sjećanja, molitve, svečanosti i slično.

Vatra u kući (Lana Banek, Andrea Bielen, Bruna Čičin-Šain, Petra Piknjač, Mauro Polondak, Katarina Trpčić)

Premda se njihov projekt u manjoj mjeri tiče brige oko opasnosti od požara koje takvi predmeti mogu izazvati u kućanstvima, pretegnula je ideja moderne reinterpretacije spomenutog obreda, u kojoj njegova složena simbolika pobjede svjetla nad tamom, života nad smrću, božje prisutnosti itd, dobiva materijalnu potvrdu u tome što dogorijevanje svijeće u posebno dizajniranom svijećnjaku posljedično rezultira novim životom, biljkom koja će izrasti na njegovim ostacima. Dio projekta je ponovno sam sustav koji zorno prikazuje krug proizvodnje, korištenja i reciklaže, kao alternativu masovno proizvedenim plastičnim lampionima.

Vatra u kući (Lana Banek, Andrea Bielen, Bruna Čičin-Šain, Petra Piknjač, Mauro Polondak, Katarina Trpčić)

Nasuprot prvim dvama primjerima, grupa Pčelitzzza (Erik Burić, Nina Delić, Maja Janković, Lada Kušec Deči) nije se bavila individualnim slučajevima, nego se obratila čitavoj jednoj zajednici, u njihovom slučaju lokalnim, malim proizvođačima meda, i došla do niza zaključaka koji su ih odveli u raznim smjerovima koji su svi našli mjesto u njihovoj prezentaciji.

Grupa Pčelitzzza (Erik Burić, Nina Delić, Maja Janković, Lada Kušec Deči)

Prvo pitanje s kojim su se suočili je sama predodžba o dizajnu u kontekstu proizvodnje i distribucije pčelarskih proizvoda, gdje ljudi s kojima su došli u kontakt nisu u studentima dizajna mogli prepoznati ništa više od onih koji bi im mogli oblikovati logotipe i etikete za staklenke. Sasvim proturječno tome, anketa o predodžbama o kvaliteti i „prirodnosti“ meda koju su potom proveli, pokazala im je da će većina ispitanih dati prednost ne najbolje dizajniranoj ambalaži, nego upravo onim staklenkama koje nemaju nikakvu oznaku proizvođača. Grupa se u konačnici koncentrirala na osmišljavanje dvaju različitih scenarija: jedan je uključivao mrežnu aplikaciju koja po principu online datinga spaja proizvođače i kupce pčelinjih proizvoda (neslužbeno nazvanu Tinder za med), a drugi seriju akcija u javnom prostoru koja bi se trebala baviti osvještavanjem javnosti o važnosti pčela za cjelokupni naš ekosustav.

Posljednja grupa, Lov nije samo lov (Sara Bonačić, Martina Brkić, Kristina Majer, Lucija Tandara, Tena Pezdevšek, Iva Žmirak) nastupila je vjerojatno najsigurnije, s konceptualno vrlo jasnim fokusom koji se, kako im i ime kaže, ticao lovačke kulture. Sredstvo za koje su se odlučili je multiplatformska kampanja koja uključuje oglašavanje, ali i edukativne radionice, izlete i kampove, suradnju s javnim institucijama, školama i slično, a cilj je svojevrsna destigmatizacija lovaca i lovkinja, odnosno ukazivanje na široku lepezu njihovih uloga koja ne uključuje tek rekreativno ubijanje životinja s kojim ih većina građana i danas povezuje.

Grupa Lov nije samo lov (Sara Bonačić, Martina Brkić, Kristina Majer, Lucija Tandara, Tena Pezdevšek, Iva Žmirak)

Cijela kampanja je u svim svojim elementima, od ilustracija do kratkih tekstova i copyja pažljivo nijansirana tako da ne ulazi u okršaj s protivnicima lovstva, već na šarmantan način pokušava dati širu sliku o ulozi lovaca, primjerice, u održavanju ekosustava, prehrani i brizi o divljači, zaštiti ugroženih životinja, usjeva i šuma i slično. U visokom stupnju dorađenosti, toliko da djeluje uvjerljivo kao da je stvarno izveden, projekt je ove godine dobio i Posebno priznanje u studentskoj kategoriji Cjeloviti projekt na HDD-ovoj Izložbi hrvatskog dizajna.

Grupa Lov nije samo lov (Sara Bonačić, Martina Brkić, Kristina Majer, Lucija Tandara, Tena Pezdevšek, Iva Žmirak)

Ova izložba, međutim, ne prikazuje samo rezultate, nego mnogo više proces, put koji su grupe prošle od prvih dogovora do finalnih prezentacija, ali i samu metodologiju nastavnog rada u kojoj se presijecaju tri dizajnerske discipline, sve putem tekstova, vizuala, infografika, fotografija i videomaterijala, uključujući i jedan koji je u sklopu programa Dizajn.tv specifično proizveden za ovu priliku.

Lov nije samo lov (Sara Bonačić, Martina Brkić, Kristina Majer, Lucija Tandara, Tena Pezdevšek, Iva Žmirak)

U tom je smislu i ona sama prije svega edukativna, a što nas može naučiti i pokazati nam? Može nam pokazati što se događa kada se, kako je ranije rečeno, izađe iz zone komfora, kako se dizajnira onkraj ekrana elektroničkih uređaja, kako dizajn možda jest u tradicionalnom smislu rješavanje problema, ali i kako ta rješenja ne nosimo sa sobom nego možda već postoje tamo gdje smo se uputili, samo im treba dati razumljiv oblik. No najvažnije, kako čin dizajna uvijek podrazumijeva jasnu, otvorenu relaciju s našim okruženjem, s prirodom, sa zajednicama, s pojedincima, i duboko razumijevanje kako smo upućeni jedni na druge.