STANISLAV HABJAN: “Između priče i slike prostor je lova i dizajnerske igre”

stanislav naslovna 2

“Trenutak kad nešto padne na pamet bude bilo kada i bilo gdje, a to što padne obično odmah i ponudi izraz u kojemu bi se najbolje utjelovilo, bilo najvidljivije. Nekad se sklop riječi najbolje izrazi objektom, predmetom, instalacijom, čak cijelom izložbom ili ambijentom, nekada se iz stilske figure izvuče priča ili pjesma, dugo sam godina volio upravo plakat kao formu, onda me slikovnica zanijela, pa grafičke mape, a danas mi je to pjesma, tekst za pjevanje uživo. Razmišljam u rimama već godinu dana…” – razgovarala: ORA MUŠĆET

Stanislav Habjan bavi se pisanjem, dizajnom, likovnošću, performansom i multimedijom. Autor je knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984.) i Greiner & Kropilak Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999.). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, slovenski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. Krešimir Bagić, 1996.). Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji i drugdje. Godine 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu (1997., 2003., 2005.). Plakati su mu uvršteni u Graphis poster books (1994., 1995., 2004.). Stanislav Habjan bio je art direktor novina za kulturu Homo volans (1995. – 1997.) i glazbenog magazina Nomad (1998/9.). Nagrađivan je za prozu, za grafički dizajn i za autorski projekt.

U koautorstvu s Danijelom Žeželjom, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario je više multimedijskih projekata i performansa (Homo volansOsmijeh Majakovskog, Stazione Topolo, Reflex, BeCycled!,  My Home is Your HomeSimetrija kvadrata, Kaciga od MancheIdijot Wind,  Pjesma za Vidu, Viktora.).

U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario je niz dizajnerskih projekata, kao i grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, Becycled QuotesBe Fair to Dog!Lun, Život mimo, Dućan metafora, Pio i Pepe, Ako znenada pride kruto lačan gost). U razdoblju od 2012. do 2015. godine, s prijateljima je vodio projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dialogues i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura, te od proljeća 2019. godine, literarni i scenski projekt Car je gol.

 

OM: Prije gotovo osam godina u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva otvorio si izložbu „Dućan metafora“, koja još uvijek neslužbeno glasi kao najljepša izložba HDD-a. Postav je ustvari i zamišljen kao vrsta dućana u kojem su se mogli pronaći predmeti koje si dizajnirao zajedno s Danijelom Žeželjem unutar kolektiva Petikat. Ovoga puta fokus je na neobjavljenim radovima iz područja grafičkog dizajna. Riječ je o plakatima, billboardima, dizajnu majica i budućih knjiga, koji dosad nisu imali prilike biti izlagani u izložbenom prostoru. Što te je sprječavalo u tome da ih predstaviš publici?

SH: Najbolje da odmah priznam da se radi o diverziji. Ono što sam ponudio kao zamisao izložbe u međuvremenu se pretvorilo u nešto drugo, premda naslov i dalje odgovara sadržaju. Stvari na kojima sam zasnivao ideju otišle su u drugi plan, dakle dizajni koji zbog različitih razloga tijekom ovih desetljeća nisu bili izvedeni u tisku, a zanimljivost je rasla kroz oblikovanje novih. Kako mi trenutno razdoblje određuje nekoliko povezanih autorskih projekata kojima se usporedno i stalno bavim, a iz prakse profesionalnog dizajna sam malo izmaknut, prilika da predstavim svoj aktualni trenutak jednom ovakvom izložbom, u galeriji koja mi provjereno donosi sreću, čini mi se puno boljom. Dakle, u načelu, Neobjavljeno je točan naslov, ali sadržaj, uz dvije ili tri iznimke, čine sasvim novi dizajni i tekstovi vezani uz stvari u koje sam sada upleten. Ali sve se odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost u količinski otprilike jednakom odnosu.

Dućan metafora, postav

Dućan metafora, postav izložbe u HDD Galeriji 2012. godine. foto: Marko Golub

 

OM: Pri izlaganju radova, usredotočen si uvijek na to da ih na jasan način predstaviš posjetiteljima s kojima ulaziš u razgovore. Ponekad si toliko predan tome „poslu“ da izložbeni prostor pretvaraš u svojevrsni ured. Možemo li te i ovoga puta očekivati svakoga dana u HDD Galeriji?

SH: Baš mislim o tome, ostavio bih to još otvorenim. Volio bih se malo družiti jer sam zakopan u mailu i photoshopu već dugo bez pauze, a družiti se s ljudima koji mi inače nedostaju u prostoru koji je oblikovan po mojoj mjeri, s riječima i slikama koje predstavljaju nove stvari koje radim, to je naravno privlačno. Plus glazba, ako je moguća – da, mislim da ćemo se viđati, ako to vama odgovara.

Stanislav Habjan, Petikat blok, plakat

Stanislav Habjan, Petikat blok, plakat


OM: Radio si plakate za različite kulturne manifestacije, radionice, filmove, ali i kazališne predstave. Koja je točka polazišta pri izradi jednoga plakata? Postoji li unaprijed određen koncept rada ili se proces ipak prilagođava svakome „zadatku“?

SH: Gledajući svoje rane dizajne, kad me zanimalo samo kako taj svoj izraz, koji sam doživljavao kao neki patent, primijeniti na zadani slučaj, pri čemu sam i prostor ili barem jedan njegov dio volio koristiti kao mjesto za vlastitu intimnu poruku, mislim da sam malo odrastao, ako to znači odrasti. Sada mi je zanimljivije koristiti unutrašnji jezik svakog posebnog slučaja, premda je to možda iluzija, sigurno ne mogu daleko iz svoje kože jer nisam školovani dizajner i imam samo tu svoju poetiku kao kapital, takvu kakva je. Ali možda bih ovdje, kao ilustraciju, mogao ispričati, jer je primjer simptomatičan, slučaj plakata Hello Homeland! Godina je 1993., približava se Dan planeta Zemlje i organizatorima događanja tim povodom, a to su bili Društvo za unaprijeđenje kvalitete življenja i klub Gjuro 2, treba plakat.

Posjećuju me na Jarunu Dražen Kokanović i Mišo Devčić i nude mi taj, za nas idealan, posao. Ja kažem super i jedva čekam da se rastanemo i da probam sklopiti to što mi je odmah palo na pamet. A to je kolaž jedne razglednice, crteža koji nam je tih dana poslao Danijel iz Italije ili Seatllea, i jednog grafičkog prikaza nečega što sam negdje pokupio, nisam isprva znao što je, ali mi je dobro izgledalo, a poslije sam saznao da se zove Smithov dijagram. Poanta je bila u tome da sam crtežu, napravljenim kistom vrlo slobodno i lijepo, a koji je prikazivao dva naša lika na krilima aviona kako pozdravljaju Mjesec ili Zemlju, dodao naslov Hello Homeland!, čime je postao poveziv s Danom planeta Zemlje. I tu sad kreće to preuzimanje koje u sklopu profesionalnog dizajna vjerojatno nije najkorektnije. Premda nismo pozvani kao umjetnici nego kao dizajneri, mi se lako ufuramo da je upravo taj plakat naš autorski rad u sklopu projekta i mi ga odmah i naslovljujemo sa “Greiner & Kropilak: Hello Homeland!”, jer naime u sklopu tog formulara na kojem je Smithov dijagram su i te prazne rubrike u koje savršeno liježu te riječi, kao da sve napravljeno za njih, plus riječ Jabalescu kojima smo tada, malo blesavo, potpisivali Danijela.

Pri dnu plakata, odnosno tog dijagrama, također je nekoliko zadanih linija na koje upisujemo imena autora koji izlažu na toj izložbi i sve druge podatke. Sjećam se da smo zaboravili, ili je naknadno stiglo, jedno ime, Roberta Vilić, koju je Greiner onda zadnji čas, na filmu za sitotisak, dodao rukom. Našli smo krasan papir, na prvu malo tanak, ali toniran, a tada je to još bila lutrija, i otisnuli ga s dvije boje, u dvije varijante, u A formatu. Ispao je odlično i to je poslije bio naš prvi plakat koji smo negdje poslali, objavljen je u Graphisu godine 94-te, preko cijele stranice. A to je, molim, svjetska slava. Ako se ne varam, to je prvi hrvatski plakat objavljen u toj konkurenciji.

Stanislav Habjan i izgubljeno domaćinstvo. Zimska dostava Petikat. foto: Klasja Habjan

Stanislav Habjan i izgubljeno domaćinstvo. Zimska dostava Petikat.
foto: Klasja Habjan

 

OM: Na izložbi u HDD Galeriji bit će predstavljena i dva plakata – najave za dvije izložbe u MSU-u 2021. i HDD-u 2023. godine. Plakati najavljuju dvije izložbe o prijašnjim radovima Greinera & Kropilaka, Slipe konfidence i Petikata. Možemo li doista očekivati neke male retrospektive umjetničkih kolektiva u kojima si sudjelovao?

SH: To je još malo osjetljivo, ne znam. Jaki su bili i dugi intenziteti življenja u sklopu tih bendova, možda sam ja najduže i osjećao Petikat kao umjetničku grupu, a kako se njegov smisao, zajedno sa svima nama, polako mijenjao u nešto drugo, u organizaciju umjetnika u kojoj svatko radi svoje, u trenutku spoznaje da je i meni došlo vrijeme za korištenje vlastitog imena, bio sam malo na čudnom ledu. Izgubio sam domaćinstvo u kojemu sam puno godina rado primao goste, čije sam ime koristio kao svoj autorski potpis i na čiji sam balkon za vrijeme izmišljenih praznika vješao zastave s likovima raznih nacrtanih životinja.

 

“Priča i slika, ako su zajedno u nekom formatu, ne smiju govoriti isto. One interno moraju isto misliti, ali tek se iz njihovog međusobnog na prvi pogled raskoraka, stvara potreban međuprostor u kojemu pluta plovak.”

 

OM: Kako si se počeo baviti grafičkim dizajnom? Jesi li osjetio tu promjenu kao veliki skok iz pisane riječi u vizualnu umjetnost?

SH: Ja sam otkad pamtim u tom spoju, ili raskoraku, ovisno o poziciji na kojoj me razdvajanje voznih kola i prikolice uhvati na pulferu. Godine gimnazije pamtim po svakodnevnom mirisu OHO ljepila kojim svo svoje vrijeme kolažiram koverte u koje presavijam svoje kompenzacije usmene mutavosti. Prva stvar koja je objavljena s mojim imenom u potpisu bio je, evo podatak za Ripleya, crtež, karikatura u Kerempuhu, bio sam u trećem gimnazije. Iznervirali su me promjenom imena u Stanko, pa im nisam više ništa slao. Prvu sam priču objavio u Startu s dvadeset i dvije, a knjigu priča, Nemoguću varijantu, s dvadeset i sedam. Možda je čisti slučaj to što je knjiga izašla mjesec ili dva prije prve izložbe mail arta, te koju smo moj slavni prijatelj i ja, krećući naravno od kraja, nazvali Posljednjom. Ali mislim da nije, jer Kropilak je, da bi oživio i nastavio živjeti kao lik, morao prvo biti objavljen i postojati u literaturi. Vjerovao sam napisanom više nego sebi koji sam to napisao, predugo malo za tako strogi koncept. Ali ne žalim se, preživjeli smo i radimo sada svoje, i više i bolje. OK smo.

 

OM: Više si puta izjavio kako je pojavom fotokopirnog stroja stvorena mogućnost fotokopiranja fotografija, čime je dobiven savršen odnos između crnog i bijelog, što te podsjeća na odnos pisanog teksta na bijelom papiru. U kojoj je mjeri tehnika produkcije utjecala na načine rada, navike i poruke koje si želio dalje prenijeti?

SH: Mislio sam pritom na stvaranje simbola. Kao što kaže Novalis: Čovjek je metafora. Meni je čovjek na fotografiji ostajao čovjek, a fotokopirani lik u štrihu postajao bi metafora. A nju sam trebao, ona bi mi odmah šapnula što joj treba napisati u oblačić. Doslovno se iz toga, prisutnosti novog alata u obliku stroja za fotokopiranje i njegove sposobnosti zatopljivanja zrna, rodila i moja eventualna prepoznatljivost i mogućnost opstanka, egzistencije koja se otvorila, nikada do kraja ali kao mogućnost jest, od grafičkog dizajna. Jer sam naime na tim kovertama dotad ispekao zanat doziranja riječi i slike, kompoziciju, redoslijed davanja informacija, režiju trenutka ili mjesta za izložiti poantu, osjećaj, u svakom slučaju nešto smiješno.

 

OM: Kolektivna stvaranja većim su dijelom ispunila bogat opus, na koji se često referiraš kao na „čuda“ nastala između zbilje i mašte. Umjetnička radionica Petikat koja broji još četiri stalna člana (Boris Cvjetanović, Hrvoje Đukez, Boris Greiner, Danijel Žeželj) nastavlja raditi na brojnim i različitim čudima u području dizajna, grafike, fotografije, pisanja i filma. Postoji li uopće nešto u čemu se osjećaš najsigurnijim ili se ispreplitanjem različitih umjetnosti gube sve granice?

SH: Trenutak kad nešto padne na pamet bude bilo kada i bilo gdje, a to što padne obično odmah i ponudi izraz u kojemu bi se najbolje utjelovilo, bilo najvidljivije. Nekad se sklop riječi najbolje izrazi objektom, predmetom, instalacijom, čak cijelom izložbom ili ambijentom, nekada se iz stilske figure izvuče priča ili pjesma, dugo sam godina volio upravo plakat kao formu, onda me slikovnica zanijela, pa grafičke mape, a danas mi je to pjesma, tekst za pjevanje uživo. Razmišljam u rimama već godinu dana… Ali da, ako se pitanje odnosi na to, o bilo čemu da se u konačnici radi, može se reći da je literarno, da proizlazi iz pisanja, jer ja očito na taj način razmišljam.

Billboard za film u nastajanju, "Zaljubljeni Mjesec" (scenarij Stanislav Habjan) oblikovan za izložbu u HDD Galeriji. Dizajn je likovni i tekstualni "upgrade" prikaza mjesečevih mijena objavljen u katalogu Munken papira za 2020., u oblikovanju Artic paper.

Billboard za film u nastajanju, “Zaljubljeni Mjesec” (scenarij Stanislav Habjan) oblikovan za izložbu u HDD Galeriji.
Dizajn je likovni i tekstualni “upgrade” prikaza mjesečevih mijena objavljen u katalogu Munken papira za 2020., u oblikovanju Artic paper.

 

OM: Multidisciplinarnost, koja se u zadnje vrijeme često naglašava i preporuča u dizajnu, za tebe je nešto što je došlo sasvim prirodno. Pisanje i dizajniranje se isprepliću i stvaraju zaseban svijet prepun mašte kojeg onda dijeliš s publikom i posjetiteljima izložbi. Pisana riječ i vizualno, materijali su s kojima najčešće gradiš svoja ostvarenja. Što u takvim slučajevima dolazi prvo, priča ili slika? U kolikoj mjeri one utječu jedna na drugu?

SH: Priča i slika, ako su zajedno u nekom formatu, ne smiju govoriti isto. One interno moraju isto misliti, ali tek se iz njihovog međusobnog na prvi pogled raskoraka, stvara potreban međuprostor u kojemu pluta plovak. To je prostor lova, dizajnerske igre i tu obraćanje postaje osobno, tu se prepoznajemo ili ne, upecamo ili plivamo dalje.

Stanislav Habjan, Danijel Žeželj, Jutarnja dostava, Grafička mapa s 5 listova, 2005.

Stanislav Habjan, Danijel Žeželj, “Jutarnja dostava”, Grafička mapa s 5 listova, 2005.

 

OM: Svoje radove voliš dijeliti sa znancima i neznancima, a sve je ustvari i započelo mail artom. Danas je, u vrijeme različitih oblika „sharanja“ sadržaja, poruka, videozapisa i fotografija, pomalo izgubljen intimni osjećaj slanja i primanja pisma/razglednica, odnosno rukom pisane riječi/poruke. Na koji način danas dijeliš svoj rad? Jesi li i dalje poštar koji svojim prijateljima šalje i raznosi svoja djela?

SH: Naravno. Biti sam svoj poštar dio je i priče i slobode, estetike i etike. Jednom sam napravio grafičku mapu s pet listova na kojoj sam, koristeći crteže Danijela Žeželja, na papirima u boji crnim i bijelim sitotiskom oblikovao poštanske znakove za pet osnovnih načina naše dostave: bicikl, golub, vlastoručno, pijetao za jutarnju poštu i trkaći auto za hitnu dostavu, ali ne bilo koji nego jedan osobiti, iz jedne konkretne, ljubavne naravno, priče. U praksi, nijedne godine dosad, čini mi se, nisam toliko komunicirao mailom kao ove prošle i sada. Nova knjiga tekstova, Car je gol, koja izlazi u drugoj polovici godine, dogodila se upravo pisanjem uživo, barem ja to tako zamišljam i osjećam i tako se onda ponašam, budući da se svakoga jutra iz te svoje intimne pozicije i priče obratim gledalištu/čitalištu koje čini pedeset ili sto ljudi koje poznajem i koje mi nešto znače, i kojima se svakome posebno na taj način obraćam. Mail mi nekako, bez obzira na broj adresa, uvijek ostaje u tom ‘jedan na jedan’ odnosu koji mi je važan.

 

Plakat za retrospektivnu izložbu projekta Skale do Sunca. Scena sa snimanja pjesme Skale snova, ispred galerije u kaštelu. Foto: Sven Medvešek.

Plakat za retrospektivnu izložbu projekta Skale do Sunca. Scena sa snimanja pjesme Skale snova, ispred galerije u kaštelu. Foto: Sven Medvešek

 

OM: Galerija Skale do Sunca (bivši poštanski ured!) u Staroj Novalji poseban je projekt koji upravo odražava cijelu ideju prijenosa već pomalo izgubljenih vještina, oblikovanja, povezivanja priča iz prošlosti otočkog stanovništva. Kako je došlo do ideje za stvaranjem prostora koji povezuje lokalne ljude, slučajne prolaznike i turiste?

SH: Iz života koji traje, uzima i daje. 🙂 U Staroj Novalji, malom mjestu s Velim vrhom, lijepoj uvali u kojoj s obitelji i prijateljima ljetujem već petnaest godina, otvorila se mogućnost vođenja galerije. Izbor načina bio je između onog poznatog, dakle izlaganja i prodaje slika i dizajnerskih proizvoda koje netko čuva dok se ti kupaš ili loviš ribe, i onog drugog, koji proizlazi iz odnosa s konkretnim ljudima i zanimanja za njih, a potom i obostranog jer tako to ide. Dogodilo se zbilja jedno komunikacijsko čudo, puno rada i radosti, u četiri ljeta tridesetak projekata, pustio se korijen, pjesme su se uhvatile i pjevaju se, nema nam tu natrag, svi smo Mešćarani više ili manje.

Fotografija s otvorenja izložbe "Kako smo gradili Skale do Sunca" u Staroj Novalji, 2019.

Fotografija s otvorenja izložbe “Kako smo gradili Skale do Sunca” u Staroj Novalji, 2019.


OM: Nakon četiri uspješne sezone (2012. – 2015.) rad galerije je prekinut. Ipak, prošloga ljeta otvorena je izložba koja je govorila o njezinoj izgradnji i samim počecima projekta. Je li to znak nastavka rada galerije?

SH: Moglo bi se nastaviti, program je napisan i poslao sam ga susjedima i turističkoj zajednici i djevojci koja je nastavila brinuti o galeriji, ima nas zbilja dosta za družit se oko toga, gradilište skala još blista pod Mjesecom, vidjet ćemo. Ta izložba je postavljena kao stalni postav u novom mjesnom Domu, prostoru koji omogućava raznolikiji program, gostovanja i projekcije, koncerte. A ostaje i dalje taj čudesni mali prostor u staroj kuli, tik do mora, nekadašnje ribarsko skladište i pošta, neprikladan srećom za ugostiteljstvo, ali kao galerija za izložbe i akcije vezane uz mjesto, savršena točka. Vidjet će se nešto od svega toga nadam se u dokumentarcu koji je HRT snimao koncem ljeta, sad se uskoro kreće s montažom i bit će emitiran u sklopu serijala Alpe-Dunav-Jadran u lipnju.

Posjeti Staru Novalju, plakat, Stanislav Habjan, Boris Cvjetanović, 2019.

“Posjeti Staru Novalju”, plakat, Stanislav Habjan, Boris Cvjetanović, 2019.

OM: Još uvijek neobjavljeni billboard za Turističku zajednicu Stare Novalje imat ćemo priliku vidjeti uskoro u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva. Kako je došlo do toga projekta? Je li ti Turistička zajednica izašla u susret; u kojoj je fazi trenutno cijeli projekt?

SH: Taj prijedlog, odnosno dizajn koji predstavlja zamišljeni billboard u Žigljanu, na mjestu gdje se ljudi iskrcavaju s trajekta i gdje se još uvijek onaj tko dolazi prvi put na Pag osjeća kao da je sletio na Mjesec, napravljen je kao jedan od plakata u tom novom prostoru. Nisam taj billboard formalno nudio za realizaciju, prepuštam to situaciji, ali mislim da bi mogao funkcionirati kao zanimljivi, nasmiješeni poziv u goste, osobito u engleskoj verziji.

Dućan metafora, detalj postava izložbe u HDD Galeriji: BeCycled!, 2012.

Dućan metafora, detalj postava izložbe u HDD Galeriji: BeCycled!, 2012. foto: Marko Golub


OM: Kratke priče, nastale na granici zbilje i mašte, često se povezuju s vlastitim doživljajima i razgovorima s djecom ili prijateljima. Povezivanje s ljudima i prepričavanje priča, odražavaju se na radovima koji uvijek imaju humani pristup, odnosno bave se naizgled „malim“ temama. Takav je i dugogodišnji projekt Becycled! koji slavi jedno od omiljenih prijevoznih sredstava Zagrepčana. Je li projekt donio neku novu priču, potaknuo neke nove ideje?

SH: Puno toga. To je našem krugu još od početka puno više od projekta jer je bicikl uvijek više i od metafore i od svega što zamisliš da bi mogao biti. Danas je to nazivnik na kojemu se druže i kojega razvijaju naši sinovi. U vrtu se upravo suši svježe obojana konstrukcija novog cargo modela, bicikla za brzi gradski prijevoz kojega je konstruirao i napravio Jakov. Njegove kreacije i znanje, a i kilometraža koju ostvaruje po Hrvatskoj i okolo s prijateljima ili sam, ta strast i sloboda koju to sve ima i nosi, to je pjesma nad pjesmama i mene to zadivljuje. Sad tek kužim o čemu se tu ustvari radi.

Liter-art-ura, neškolski sat o knjigama, predavanje, Rovinj, 2014. Foto: Klasja Habjan

Liter-art-ura, neškolski sat o knjigama, predavanje, Rovinj, 2014. Foto: Klasja Habjan

OM: Na velikom broju projekata uključuješ svoju obitelj, posebno kćer Klasju, također dizajnericu, kojoj si prenio ljubav prema umjetnosti i dizajnu. Što te posebno veseli u okupljanju obitelji oko zajedničkih priča i kreativnog stvaranja?

SH: Mogu samo zahvaliti svemu što nas čuva da se to događa i samo se nadati da se to što se meni u životu dogodilo, dogodi i njima. Da opstaju i rastu kroz to što rade, da ničime nisu ucijenjeni, da rade to što vole i za što su nadareni, i da to nekome bude važno, razumljivo, poticajno. To je onda sreća.

Sad me jako veseli Liter-art-ura, Klasjin i moj zajednički projekt, predavanja s pridruženom radionicom, sve vezano uz književnost i pisanje, a koja ćemo održavati u gimnazijama, u sklopu izvanškolske nastave, projekta Ministarstva za kulturu. Napravili smo to jednom prije par godina u Rovinju, na poziv Melite Jurkote iz Otvorenog učilišta, i bilo je začuđujuće dojmljivo i nama i učenicima, pa kad sam prije koji mjesec naletio na taj poziv Ministarstva i pročitao što se traži, shvatio sam da imamo gotovu stvar, točno po mjeri, sve opisano i dokumentirano. Jedino što nam se zablokirala prijavnica 15 minuta do ponoći na zadnji dan roka, pa da nije bilo Ane Marije koja je odlučila sve restartat i natipkat ponovo sa svojih dvadeset prstiju i sve u kraticama… Čudo neponovljivo, odaslano u 23:59. Ja to nisam mogao ni gledati.

"Završni trenutak performansa 13 znakova, 17.10.2019., Festival prvih, Zagreb. Fotografija Boris Cvjetanović."

“Završni trenutak performansa 13 znakova, 17.10.2019., Festival prvih, Zagreb. Fotografija Boris Cvjetanović.”


OM: Greiner & Kropilak bili su, između ostalog, poznati po svojim performansima na javnim mjestima. Većina njih je i zapisana, zbog čega se doimaju poput radio drama ili kratkih priča. Jedan od takvih je i zanimljivi projekt Pozdravi putniku imenom Nikola. Koji je bio cilj takvih performansa? Možemo li očekivati performans i u sklopu izložbe Neobjavljeno?

SH: Obojica spomenutih likova, mislim da mogu reći, najbolje razmišljaju pišući, pa je puno više toga napisano nego što se potom ostvarilo u drugim medijima. Taj projekt s pozdravljanjem svih Nikola vjerojatno ipak ne bi na autocestama tako funkcionirao kao što funkcionira u žanru kratke priče, a i polomili bi se u komunikaciji s upravom Hrvatskih autocesta, naš Nikola Iskra to najbolje zna. A performans Car je gol u HDD-u može se očekivati. Instalacija scene dio je postava, mora biti neki razlog.

 

“Postoji uvijek taj trenutak spoja, nekog unutarnjeg energetskog prostrijela koji se dogodi kad nešto doslovno tvoje, za tebe napisano, bljesne iz teksta kojeg čitaš. Mislim da tako i inače funkcionira umjetnost, ili bi bar trebalo tako biti…”

 


OM: Svaka je izložba prilika za razgovore s posjetiteljima, ali i za preispitivanje vlastitog rada, kao što je to posebno bio slučaj s izložbom Dijalozi u Galeriji Forum 2014. godine. Kako se suočavaš s vlastitim radom, na koji način spajaš djela različitih vrsta „djelatnosti“? Postoji li nešto što te jako privlači, a da još nisi to uspio realizirati?

SH: Upravo to suočenje sa sobom i drugima, uz odgovornost koju donosi takav projekt – izložiti dakle javno paket svog intimnog rada u vjeri da nekome to može biti zanimljivo i važno – to takve odluke pretvori u događaje koje autor poslije može tretirati kao svoje prave rođendane. To su zabilježeni koraci koji, barem meni tako ispada, crtaju neku životnu stazu, pravi ritam vremena, to je na neki način to ‘drugo’ vrijeme koje spominje Camus, različito od onoga kojega sjeckamo uobičajenim mjeračima, satovima, bioritmom, navikama i sl. To je vrijeme koje nas mijenja, koje nužno nešto zaokružuje i otvara novo. To je rizik, ali to je uzbudljivo. Ja sam otkrio što mi sve izložba može dati i otvoriti tek s 55 godina, s prvim postavima Dućana metafora u Puli i potom u Laubi, s odlukom da budem domaćin u tom prostoru i posrednik do izložaka ako treba, kustos s čudnom kapom i određenom listom pjesama, ili tek inventar, ovisno o intuiciji, inicijativi posjetitelja, trenutku i raspoloženju kreiranim od same situacije. Tu sam možda, smiješno je reći, otkrio napokon i svoju pravu vokaciju, ali ne bih je imenovao čak i da znam kako se zove. A ono što me, kako kažeš, jako privlači, a što još nisam uspio realizirati, naravno da postoji. To je niz performansa, recimo jedna turneja, jedan takav način života, s prekrasnom ekipom ljudi koja se dogodila rekao bih slučajno, kad bih vjerovao da slučaj postoji.

 

Bend "Car je gol" izvodi samo svoje autorske pjesme. Ali, zanimljivo: nova se pjesma može i naručiti. foto: Boris Cvjetanović

Bend “Car je gol” izvodi samo svoje autorske pjesme. Ali, zanimljivo: nova se pjesma može i naručiti.
foto: Boris Cvjetanović

 

To je bend Car je gol, jedno istinsko čudo koje se dogodilo prije pola godine, jedna magija koja otad samo raste. Početak je toga bio upravo na izložbi u Staroj Novalji, gdje smo kao Orkestar Skala do Sunca, sa samo dva dana druženja na probama, izveli pet pjesama, za koje sam tekstove napisao tijekom tog zanosa gradnje skala. Taj osjećaj kad se riječi dignu na jedra žive glazbe koja je sama po sebi “drajv”, i kad se ljude tako nesposredno razgali i gane s nečim što prvi puta čuju, da se refreni odmah pjevaju zajedno i onda ostaju u uhu danima, to je nešto najslađe što sam doživio otkad izmišljam to što izmišljam. Ima taj stih ‘jer ovaj je orkestar moj davni san, ja iz njega mama više ne znam van’ – i to je istina. Ja bih se sada samo s time bavio. Tu mi se u život vratio Mokri, koji je moja okomica i ponos otkad smo imali šesnaest, moja životna statika s njim je drugačija. Tu je fantastična Mary May, jer točnijeg pridjeva za taj glazbeni i poetski talent nema, koja nam je svima inspiracija; tu je Ante Perković, gitarist i prijatelj koji je svojim pridruženjem poslije prve izvedbe u Greti odmah postao središnja i ključna kost družine, a za koju vrijedi isto ono što je naš bubnjar i animator Marko Meštar izrekao za svoju matičnu grupu Cinkuši: nakupina dobričina, ljudi s kojima možeš pjevajući otići nasmiješen… ne znam kuda, beyond the horizon. Za prvim cirkusom u idući svijet. Ili smo mi taj cirkus, moguće. Ima tih elemenata, jer repetoar točaka vrlo je raznolik, ima i kazališta i kabareta. Jesam li sada odao koja se vrsta performansa u HDD-u sprema?

 

Korice knjige "Car je gol" Stanislava Habjana

Korice knjige “Car je gol” Stanislava Habjana

 


OM: Budući da si i sam autor kratkih priča, zanima me što te prvo privuče tekstu kojeg onda koristiš za stvaranje neke nove priče, odnosno za spajanje riječi i slike? Kako rečenice ili stihovi drugih autora završe na zidu galerije u kojoj izlažeš ili na komadu papira koji postaje uspomena, razglednica ili ukras?

SH: Postoji uvijek taj trenutak spoja, nekog unutarnjeg energetskog prostrijela koji se dogodi kad nešto doslovno tvoje, za tebe napisano, bljesne iz teksta kojeg čitaš. Mislim da tako i inače funkcionira umjetnost, ili bi bar trebalo tako biti, ali kako je čitanje u osnovi samotni čin to je tu najjače vidljivo, ta munja. Mislim da je tajna toga u tome što je svatko od nas, osobito u mladosti, kao neki teški oblak, neodlučan i bremenit, pun kiše, napetosti, čežnji, frustracija raznih, a duša već zna tko je i što je, i ona jedva čeka da se spoji na neku točku i da dođe do kratkog spoja. Ono što nama kaže to upravo pročitano, ona već zna, i u tome je ta čarolija – u prepoznavanju, zbog toga mi protrnemo, tu se taj bljesak ili pljusak dogode, jer upravo ta riječ ili rečenica koja nas pogodi, ona je naša, to mi kažemo, samo nismo znali da to još netko zna i da se to uopće može reći. I otud i taj uzbudljivi, ludi ali opravdani osjećaj da nismo sami, niti da smo prvi put ovdje. Naravno da nismo.

Stanislav Habjan, foto: Boris Cvjetanović

Stanislav Habjan, foto: Boris Cvjetanović

OM: Možemo li očekivati reizdanje kultne zbirke priča Nemoguće varijante iz 1984. godine?

SH: Hvala na tom pridjevu. O takvoj sudbini svoje prve knjige sanja vjerojatno svaki mladi pisac i ja se tog sna još dobro sjećam. Pasternak je to lijepo nazvao tihom podzemnom slavom. Imao sam više sreće nego pameti što nisam pristajao na reizdanja ranije, a poslije ni sam nisam nalazio pravog razloga za ponoviti je samo tako, bez povoda. Pa se fama zbilja stigla stvoriti. Sada i razloga i rješenja imam, knjiga bi trebala izaći prije ljeta u proširenom izdanju, s pogovorom Tomislava Brleka, a novi dizajn korica bit će sada vidljiv na izložbi Neobjavljeno.

OM: Može li se u nekoliko ključnih riječi sažeti tvoj rad što mu je osnova, što te potiče na stvaranje?

SH: Ljubav.