Dizajnerska produkcija Studija Sonda fascinantno je širokog raspona i uključuje sve od radova izuzetno visoke javne vidljivosti do onih čija je komunikacija usko lokalna, ali svejedno gusta i bogata značenjem; od kompleksnih multimedijskih projekata do skromno producirane, ali inventivno osmišljene efemerne tiskane građe; od brižljivo razrađenih etiketa za male vinare do svuda prisutnih potrošačkih brendova; od rješenja dominantno konceptualne prirode do onih prvenstveno estetski upečatljivih. Sondin dizajnerski tim u tom smislu odlikuje unutarnja fleksibilnost i prilagodljivost koja im omogućuje da jednako učinkovito odgovore na najrazličitije tipove zadataka. Odlikuje ih i visoka osjetljivost na kontekst, odnosno sposobnost da za svaki sadržaj pronađu autentično zavodljiv, komunikativan, nerijetko i dirljivo poetičan rakurs, no najvažnije – odlikuje ih neka snažna želja za kontaktom, komunikacijom, povezivanjem i umrežavanjem. Sonda razumije dizajn kao medij koji stimulira i stvara nove interakcije – interakcije s urbanim prostorom, interakcije unutar lokalne zajednice, među sugrađanima koji se još ne poznaju, među čitateljima knjiga ili ljubiteljima filma. Ta žudnja za kontaktom sigurno dijelom proizlazi iz Sondine vlastite, samoodabrane pozicije – u potrazi za što većim mirom, preselili su iz Poreča i danas djeluju iz male istarske općine Vižinada posred Istre koja sa svih svojih 27 naselja broji oko 1000 stanovnika – i odatle kao da pokušavaju pokazati kako ste, gdje god se nalazite, uvijek na jedan korak, jednu sliku, jednu gestu, jednu riječ daleko od bilo koga, bilo gdje u svijetu.

Iako su svi članovi kreativne jezgre Sonde samostalno djelovali i ranije, pravi početak zajedničkog rada seže u 2004. godinu, kada počinju uređivati, dizajnirati i izdavati istoimenu informativnu brošuru malog formata koja se na vrhuncu izlaženja tiskala u nakladama koje su dosezale i 40.000 primjeraka. Sam taj format je sredinom 2000-ih bio izrazito popularan, a uređivačka koncepcija Sonde bila je tada usporediva sa sličnim brošurama koje su informirale o kulturnim, zabavnim i turističkim sadržajima koji se odvijaju na mjesečnoj bazi, no bila je ambicioznija od konkurencije, usmjerena kako na turiste tako i na same stanovnike Istre koje su autori željeli upoznati sa svim zanimljivim stvarima koje su se događale oko njih. Osim što je pored informativne funkcije često donosila i ozbiljnije priloge i intervjue, Sonda je bila i brižljivo građen brend, oblikovan kroz igru i naraciju koja se, iz mjeseca u mjesec, vrtjela oko jednooke maskote čija glava nalikuje periskopu ili web kameri, jer sonda sve gleda, sve ju zanima, filtrira relevantne informacije i o njima izvještava. Brošura je prestala izlaziti 2007., a Studio Sonda se u potpunosti posvećuje dizajnu, ali kroz te četiri godine uspostavljena mreža kontakata i suradnji, iskustvo kolaborativnog rada, uredničko iskustvo, dobro poznavanje lokalne scene i upućenost na lokalnu zajednicu ostavili su traga na daljnje aktivnosti tima i obilježili njihov spektar kompetencija.

 

“Baveći se uređivanjem i izdavaštvom naučili su nešto što dizajneri vizualnih komunikacija danas često zaboravljaju – važnost konceptualnog kontinuiteta, odnosno činjenicu da se priča oko nekog proizvoda, brenda, manifestacije, institucije i slično, najbolje gradi kroz vrijeme”

 

Osim toga, maskotu su ostavili i u logotipu samog studija, a moguće je i da su baveći se uređivanjem i izdavaštvom naučili još jednu bitnu stvar koju dizajneri vizualnih komunikacija danas često zaboravljaju – važnost konceptualnog kontinuiteta, odnosno činjenicu da se priča oko nekog proizvoda, brenda, manifestacije, institucije i slično, najbolje gradi kroz vrijeme. Najzanimljiviji ogledni radovi Studija Sonda su upravo oni koji proizlaze iz višegodišnjih suradnji – npr. Festival ljubavi i erotike Casanova, Festival rabljenih knjiga BOOKtiga, Pulski filmski festival, ambalaže za Piquentum vina, redom su projekti koji iz godine u godinu rezultiraju kvalitetnim dizajnerskim rješenjima. Pritom je svaki put riječ o novom integralnom vizualnom identitetu, ali takvom koji se gradi na iskustvima, sjećanju, odgovoru na ono što im je prethodilo, krećući se unutar istih ili sličnih ideja koje se nadograđuju ili sagledavaju iz nekog drugog rakursa.

Prva serija plakata za BOOKtigu nastaje 2008. (za prvo izdanje festivala), a bazirana je na kratkim duhovitim tekstovima nalik onima iz novinskih oglasnika putem kojih čitatelji prodaju ili razmjenjuju upotrijebljene stvari ili usluge. Plakatna kampanja za BOOKtigu tako je sadržavala tekstove poput: Mijenjam Anu Karenjinu za Ćelavu pjevačicu ili Povoljno nudimo Idiota. Uščuvan. Kao nov. Kako bi naglasili na što se referiraju, Sonda plakate daje otisnuti na tankom novinskom papiru. Naime, književna manifestacija drukčija od ostalih upravo je i tražila dizajn koji će ne samo razglasiti događanje, nego i promatračima dati jasnu ideju o njenom karakteru, o vrsti interakcije kakvu festival podupire.

Oslonjen na isti ovaj okvirni koncept, sljedeće godine nastaje vjerojatno najslavniji plakat za ovu manifestaciju, kasnije ovjenčan i Velikom nagradom HDD-a na Izložbi hrvatskog dizajna 0910. Cijela naklada plakata za BOOKtigu 2009. napravljena je prerađivanjem već postojeće naklade – prebojavanjem plakata iz prethodne godine. Pritom su bijelom bojom prebojani svi elementi plakata koje je trebalo ažurirati, dio informacija koji je ostao isti (adresa web sjedišta, glavni organizatorski i sponzorski logotipi) ostavljen je netaknut, a preko su rukom ispisane nove informacije, naziv festivala, mjesto održavanja itd.

Umjesto da klijentu prodaju uvijek novu ideju o tome što njihov festival jest, Sonda zapravo i njega i građane podsjeća koliko je stara ideja bila dobra, jednako kao što su i stare knjige jednako dobre i kada pređu u druge ruke. Kako su ovom serijom plakata zapravo izvrnuli naopačke same konvencije plakata kao medija i uobičajene prakse uličnog oglašavanja, u narednim izdanjima Booktige Sonda nastoji održavati ovu igru uzbudljivom pa, primjerice, 2012. uopće ne producira klasične plakate, nego daje proizvesti role ljepljive trake kojima uokviruje već postojeće plakate na plakatnim mjestima. Tako se Booktiga oglašava na marginama plakata drugih sadržaja aktualnih u isto vrijeme i na istom mjestu – koncerata, partyja, izložbi i sportskih događanja – praktički osvajajući prostor konkurentskih zbivanja, ali i namjerno neselektivno usvajajući njihov grafički jezik i dojam, ma kakav on bio. Budući da je većina tih događanja orijentirana na masovniju publiku, prije svega turiste, ova serija „plakata“ zapravo govori i o poziciji kulture na margini, koja možda jest manje vidljiva, ali je dostojanstvena, samosvjesna, inteligentna i s vraškim smislom za humor. Također, ona govori i grubu istinu o stvarnom stanju oglašavanja u javnom prostoru, gdje na strukovnim izložbama gledamo fantastično dizajnirane plakate, a na ulici gledamo neke sasvim druge.

Istu ovu igru s prisvajanjem zatečenih situacija na oglasnim površinama nastavljaju i sljedeće, 2013. godine, kada produciraju plakate kvadratnog formata, oblikovane poput presavijenog ugla stranice knjige (kolokvijalno, „uho“ knjige). S jedne strane, to je naravno asocijacija na svima znan običaj označavanja mjesta gdje smo stali s čitanjem, ali ideja je i pragmatična – ovi se plakati pozicioniraju uvijek u desnom gornjem rubu oglasne površine tako da stvaraju dojam kako je sve drugo na tom oglasnom mjestu zapravo samo scenografija za Booktigin neočekivani ulaz na scenu, odnosno kako je upravo taj festival ona nova uzbudljiva stranica koja slijedi nakon što se cijela plakatna površina, sa svim tamo nađenim sadržajima, odlijepi na svom uglu. Cijeli taj ciklus razmišljanja o novom i rabljenom, tekstu i kontekstu, pronađenom i prisvojenom, svakodnevnom i nesvakidašnjem, o nepredvidljivim interakcijama i o knjizi kao predmetu koji povezuje i spaja ljude, ponekad na neočekivane načine, Sonda je zaokružila 2017. dizajnom Nagrade BOOKtiga, koja se dodjeljuje autorima i autoricama najposuđivanijih knjiga u knjižnicama Istarske županije.

 

 

Nagrada na prvi pogled djeluje gotovo kao generičko rješenje, s ovitkom u zlatnoj boji i logom same manifestacije, ali ono što se nalazi unutar ovitka i cijeli scenarij koji su dizajneri osmislili za sam proces uručivanja nagrade, zapravo nam otkriva autore koji ne samo da imaju senzibilitet za prepoznati što je kod onog za koga rade posebno i drukčije te koji s velikom pažnjom čitaju specifična značenja sadržana u kontekstu kojim se bave, nego ta značenja s lakoćom interpretiraju i materijaliziraju na neočekivane načine. Naime, unutar ovitka „nagrade“ uvijek se nalazi konkretan primjerak knjige koja je te godine proglašena najčitanijom u javnim knjižnicama, ali je prije same dodjele i distribuirana po javnim knjižnicama u Istri kako bi čitatelji u nju mogli upisati svoje dojmove, poruke autoru ili autorici iste. Sonda ovdje zapravo ponavlja nešto što jest karakteristično za rabljene knjige, osobito one iz knjižničkih fondova koje prolaze kroz mnogo ruku, a neke od tih ruku tijekom čitanja ostavljaju anonimne bilješke – podcrtane rečenice, misli označene kao važne i zanimljive, upitnike nad nejasnim odlomcima itd. Nisu svi čitatelji isti, neki među njima se zgražaju nad intervencijama u knjigama, štoviše smatraju ga barbarstvom, no većina će se ipak složiti da je svako uzimanje knjige u ruku u isto vrijeme i intiman i društveni čin, a njeno predavanje drugome diskretan čin dijeljenja te intimnosti i društvenosti koji zavređuje biti prepoznat kao dio kulture čitanja. Konvencionalne književne nagrade obično afirmiraju ili kritički ili tržišni status knjiga, dok Booktigina nagrada afirmira sam čin čitanja, nevidljive mreže među čitateljima, pa i važnost javnih knjižnica koje takve mreže stvaraju.

Od 2012. do 2017. godine Sonda kontinuirano radi i na vizualnom identitetu Pulskog filmskog festivala, najveće i najvažnije internacionalne filmske smotre u Hrvatskoj, po broju posjetitelja, medijskoj vidljivosti, spektaklu i gotovo svemu drugom, neusporedive sa šarmantnim i srčanim, ali ipak malim porečkim sajmom rabljenih knjiga. Sonda ne pravi veliku distinkciju u pristupu ovim dvjema manifestacijama, obje tretira s jednakom predanošću, ali osjeća njihove bitne razlike. U vizualnom komuniciranju sajma rabljenih knjiga logično je da prevladava ekonomičan pristup, gerilske i subverzivne strategije u osvajanju javnog oglasnog prostora, kao i poruke koje stimuliraju promatrača na razmišljanje, na „čitanje“ ideja koje stoje iza te konkretne manifestacije. U slučaju Pule, čija je publika masovnija i samim tim više heterogena, čiji je karakter tradicionalan, institucionalan i festivalski, Sonda bira jednostavniji način komunikacije i univerzalniji jezik. Motiv odabran u prvoj godini suradnje 2012. – zvjezdano nebo nad Pulom – konzistentno će biti prisutan i u narednih pet izdanja festivala, ali u svakom će preuzimati različita sekundarna značenja. U prvom izdanju vizual zvjezdanog neba komunicira ono što je izrečeno i u sloganu festivala – Film pod zvijezdama – jer je festival prepoznatljiv upravo po tome da se održava u antičkom pulskom amfiteatru, pod otvorenim nebom uokvirenim elipsom Arene. Promotivna kampanja, međutim, uključuje i određena prostorno i vremenski specifična značenja – riječ je egzaktnom prikazu realne konstelacije zvijezda kakve će se vidjeti nad Pulom u večeri svečanog otvaranja festivala. Noćno nebo nad Pulom je u toj svojoj specifičnoj konstelaciji jedno moguće središte kozmosa, dakle ne samo jedinstvena ambijentalna kulisa za gledanje filmova, nego autentičan dokument jednog trenutka u vremenu i prozor prema beskonačnom broju svjetova nad nama.

Za sljedeće, jubilarno šezdeseto izdanje Pulskog filmskog festivala (2013.), Sonda osmišljava drugi koncept, ali i dalje zadržava jasne vizualne reference na zvjezdano nebo, sazviježđa, treperava noćna svjetla. Sam koncept je ambiciozniji od prethodnoga – kako je Festival slavio 60. obljetnicu osnivanja, nekoliko mjeseci prije otvorenja konstruirana je i poslana na turneju na 15 lokacija u 5 gradova u Hrvatskoj mala interaktivna „kabina“, koja je u isto vrijeme oglašavala Festival i omogućavala prolaznicima da zavire u njenu unutrašnjost, gdje se nalazila virtualna rođendanska torta sa svjećicama, te se tako simbolično pridruže rođendanskom slavlju. Sastavni dio tog interaktivnog sučelja bio je senzor koji je na „puhanje virtualnih svjećica“ aktivirao kameru koja je zabilježila lica čestitara-slavljenika. Mnoštvo fotografski zabilježenih lica zatim je upotrijebljeno u svim sredstvima i formatima oglašavanja ususret festivalu na način da na glavnom vizualu formiraju svojevrsnu „galaksiju“ Pulskog filmskog festivala u obliku brojke 60. Ideja koju Sonda ovdje komunicira jest da festival ne čine samo autori, filmske ekipe, filmske zvijezde, nego i publika, ljubitelji filma. Sama činjenica da su oni ti koji u Sondinoj instalaciji pušu svjećice zapravo govori o tome da je Pula „njihov festival“, oni su ti koji slave.

Sljedeće godine, za 61. izdanje (2014.), potpuno izokreću rakurs koji su uspostavili dvije godine ranije – na mjestu zvjezdanog neba nad Pulom, svjetlosne točke na plakatima i billboardima, oglasima itd, su sada svjetla same Pule gledane s neba. Zapravo je riječ o vrlo organskom, logičnom slijedu razmišljanja, jer je obrat uveden u prethodnom izdanju (s filmskih zvijezda prema običnim ljudima kao protagonistima, s posjetitelja kao čestitara prema publici kao slavljenicima) ovdje ponovno primijenjen na Sondino izvorno rješenje iz 2012. Umjesto vizure neba, sada vizura grada koji se u njemu zrcali i čija svjetla ukazuju na njegovu vitalnost, na život u njemu koji se ne može svesti samo na jednu, makar i centralnu domaću filmsku manifestaciju.

Možda i najbolji Sondin vizualni identitet Pulskog filmskog festivala, međutim, nastaje 2017. godine. Dizajn za 64. PFF je ponovno vizualno atraktivan, ali i autoreferencijalan, u smislu da uspostavlja zanimljive i međusobno isprepletene analogije između filmskog platna i plakata (i citylighta, billboarda itd.), strukture filmske i plakatne „slike“ i, opet, one iste slike zvjezdanog neba koju smo vidjeli 2012. godine kada su prvi put dizajnirali za ovu manifestaciju.

 

 

Naime, kako bi dočarali impozantnu veličinu filmskih projekcija u pulskoj Areni, Sonda se ovog puta igra s mjerilima, na način da svaka oglasna površina ili tiskani artefakt (od billboarda do publikacije i letka) reproducira uvijek fragment slike čija se cjelina može vidjeti samo u realnom mjerilu filmskog platna. Tako na plakatima još uvijek vidimo detalj nečijeg lica, dok je na programskoj knjižici (koja je 2700-ti dio cjeline) vidljiv samo detalj sad već potpuno apstraktnog grafičkog rastera sačinjenog od mnoštva žutonarančastih točaka (zvijezda) na crnoj pozadini.

 

“U Sondinom dizajnu za ovaj festival važna je upravo činjenica da su uspjeli tijekom šest godina zadržati jasan kontinuitet i jasne reference na onu početnu sliku, a da su je pritom svake godine nastanjivali sasvim novim konceptom, novim značenjem, novim razmišljanjem”

 

U Sondinom dizajnu za ovaj festival važna je upravo činjenica da su uspjeli tijekom šest godina zadržati jasan kontinuitet i jasne reference na onu početnu sliku, a da su je pritom svake godine nastanjivali sasvim novim konceptom, novim značenjem, novim razmišljanjem. Sonda polazi od jednostavnog koncepta i onda unutar njega varira mjerilo, rakurs i način čitanja – sazviježđa se zrcale u svjetlu grada, svjetla grada u licima njegovih stanovnika, nepregledna nebeska tijela u rasteru tiska, format neba u formatu filmskog platna, filmsko platno u formatu billboarda, citylighta i knjige. U širem kontekstu vizualnih identiteta za kulturne manifestacije – koje se danas prečesto iz potrebe za redizajnom suočavaju s diskontinuitetom, ili se, još gore, gube u usiljenom recikliranju potrošenih ideja – to je strahovito puno. To zahtijeva strpljenje, predanost, pažnju i otvorenost, redom kvalitete koje autora nagrađuju onim osjećajem da rad u cijelom svom vremenskom rasponu, sa svakom sljedećom riječju, funkcionira kao savršena rečenica. U tom smislu, šteta je da nije realiziran i prijedlog identiteta za izdanje PFF-a u 2018. godini, koji je u priču unosio potpuno novu dimenziju narativne fikcije. Ideja je bila da se cijela kampanja bazira na kombinaciji fake newsa i žanra lažnih dokumentaraca (mockumentary), s apsurdnom premisom o tome kako je u novim arheološkim iskapanjima otkriveno da je upravo na tom mjestu korišten prvi, valjda nekakav antički, filmski projektor. Cijela ideja podsjeća malo na lažni dokumentarac Zaboravljeno srebro Petera Jacksona (1995.) čija se radnja vrti oko izmišljenog novozelandskog inovatora i filmskog umjetnika koji je navodno davno prije svih izmislio (između ostalog), krupni plan, zvučni film i film u boji.

 

 

Još jedna važna karakteristika Sondinog dizajnerskog djelovanja je to da s lakoćom koriste sva sredstva, sve strategije, sve medije koji su im na raspolaganju, dakako ovisno o tome koji pristup najbolje odgovara koncepciji koju su osmislili. Primjerice, kad 2014. rade akciju Kazalište za kasnije za Istarsko narodno kazalište u Puli, s ciljem promoviranja online kupovine ulaznica za kazališne predstave, Sonda prepoznaje da sadržaj takve kampanje ne može biti promoviranje hladne (financijske) interakcije s računalom, klikanje po tipkovnici i ekranu, nego stimuliranje interakcije među ljudima, paralelno u virtualnoj sferi i u javnom prostoru, preko svih platformi. Građani su pozivani da putem online aplikacije (od kuće ili na nekom od interaktivnih punktova) kupuju ulaznice za druge, članove svoje obitelji, prijatelje i poznanike, te da im pritom ostave personalizirane poruke kojima ih pozivaju u kazalište. Dio tih poruka (npr. „Vesna, čeka te karta u kazalištu. Teuta“) s fotografijama pozivatelja zatim je reproduciran u oglasnoj kampanji širom Istarske županije. Cijela kampanja oslanjala se na lijepe geste darivanja, prijateljstva, dijeljenja, čija se intimnost objavljuje u javnom prostoru, ukazujući kako je čin odlaska u kazalište i dalje društveni čin te da je sam odlazak na kazališne predstave i dalje jedan od rituala koji čine urbani život.

U odnosu na ovaj, ali i sve prethodno spomenute primjere, vizualni identiteti i plakati za Festival ljubavi i erotike Casanova u Vrsaru su puno klasičniji u ideji i izvedbi. Svi redom oslanjaju se isključivo na ilustracije, po jednoj za svaku godinu, svaki put dovoljno snažnoj, sugestivnoj i duhovitoj da s lakoćom nosi sve što je ovoj manifestaciji potrebno da prpošno i jasno (s obzirom na temu festivala) obznani svoje prisustvo u javnom prostoru, ali da pritom ne zapadne u vulgarnost. Serija Sondinih plakata za Casanova Fest nosi onu vrstu provokativne dvosmislenosti i aluzivnosti (double entendre) kakve zapravo češće vidimo na najboljim primjerima kazališnog plakata. Na plakatu iz 2010. stilizirano su prikazani brežuljci Vrsara i Montrakera razdvojeni komadićem mora, ali cijeli prizor prilično nalikuje međunožju, stražnjici ili grudima.

 

Plakat iz 2013. je još eksplicitniji (ovisno kako ga se čita) – ilustracija prikazuje jato riba koje sa zanimanjem proučava neku predimenzioniranu školjku, a ta školjka stilizirano, ali anatomski sasvim jasno predstavlja ni manje ni više nego ženski spolni organ. Na plakatu iz 2014. opet se igraju s „morskim“ motivima, ovog puta kormilom koje izvire iz morske površine, kadriranim tako da jedna od njegovih ručki koja se vertikalno uzdiže po sredini formata gotovo nedvosmisleno podsjeća na penis u erekciji. Šarm plakata Casanova Festa proizlazi iz Sondine sposobnosti da nadigra dvije najveće nevolje s ovakvom vrstom promotivnog materijala – s jedne strane klizanja u vulgarnost, a s druge u sladunjav erotski kič. U prvome uspijevaju tako što stalno ostavljaju mogućnost drugog načina čitanja ilustracije u kojemu ono što vjerojatno „jest“ možda i „nije“, a u drugome tako što su u detaljima upravo anatomski drsko eksplicitni.

Plakati za Casanovu vjerojatno i jesu uspješni zato što djeluju na prvu, efektni su na prvo gledanje, ali je jasno da su pritom pomno promišljeni, da je njihova ambivalentnost pažljivo projektirana. To je nešto što uspijeva autorima koji se ne zalijeću, koji imaju dovoljno strpljenja i pažnje da puste da određena ideja dozrije i da je čuvaju dok ne nađu za nju idealne forme i najkonciznije načine da ju komuniciraju. Pritom isti stupanj senzibilnosti, otvorenosti za ono što vidi, očekuju i od promatrača / korisnika, pa mnogi njihovi radovi doista i djeluju kao mali edukativni kurs (radovi za BOOKtigu govore o mediju plakata i mediju knjige) ili rasvjetljavaju neku temu iz neočekivanog rakursa (Pulski filmski festival).

Njihov višegodišnji rad na ambalažama za buzetsku vinarsku tvrtku Piquentum na dobar način demonstrira i jedno i drugo. Nekad 2014. godine buteljirana je limitirana edicija vina Piquentum Brazda u 200 primjeraka, sa Sondinim etiketama koje prekrivaju gotovo cijelo tijelo boce. Zanimljivo je da su pripreme za tu ediciju počele pune dvije godine ranije, 21. rujna 2012. Istog tog dana kada je obrano grožđe od kojeg će vino biti proizvedeno, prikupljen je određeni broj primjeraka poznatih regionalnih novina Glas Istre koji su zatim čekali da vino dozrije te da se prije buteljiranja od njihovih listova, lijepljenjem na staklo, napravi ambalaža. Onaj tko dobije ili kupi butelju vina tako uz samo malo pažnje dobiva informaciju o protoku vremena od trenutka berbe do trenutka kada je butelja došla u njegove ruke, a ako će čitati s ambalaže pronaći će neku priču, ili fragmente priče koja je bila aktualna na dan berbe. Dobar koncept često proizvede i vizualno zanimljive koincidencije – tako nas ime Brazda navodi na to da stupci novinskog teksta s prazninama među njima zaista mogu nalikovati obrađenom polju, ili čak apstrahiranim redovima vinograda.

Treba reći kako priča koju je Sonda ovom prilikom ispričala, koristeći etiketu kao medij, nije samo simbolički važna, nije samo poetična posveta procesu proizvodnje kvalitetnih vina, nego zapravo baca svjetlo na informaciju koja se i inače navodi na svim vinskim etiketama, a malo tko na nju zaista obraća pažnju. Riječ je opet o godini berbe, koja informiranom konzumentu može govoriti jako puno i o kvaliteti i karakteru vina sadržanog u boci, ali je kao informacija izgubila na težini zbog uobičajenog korištenja kemikalija u vinogradu i balansiranja okusa u podrumu. S Piquentum Brazdom dizajneri su otvorili ovu temu, a u narednim serijama etiketa za Piquentum St. Vital (godišta 2013. – 2015. i 2012. – 2014.) detaljnije je razrađuju.

 

Vizualna informacija je krajnje apstraktna, bez ikakvih dodatnih podataka, ali ako ju znate pratiti, onda se svaka kompozicija može čitati kao zasebna priča koja nam u konačnici govori i o količini šećera, jačini alkohola, punini okusa itd. svakog od godišta

 

Iako između etiketa za St. Vital i Brazde nema gotovo nikakve vizualne sličnosti, koncept je u osnovi isti, samo produbljen i detaljnije proveden. Ako je kod Brazde fokus na datumu berbe, kod St. Vitala riječ je o čitavoj „biografiji“ vina, od jeseni jedne godine do jeseni iduće. Konzultirajući informacije Državnog hidrometeorološkog zavoda, Sonda je za svako od godišta prikupila točne informacije o vremenskim uvjetima (količini padalina) u svakom od godišnjih ciklusa na teritoriju na kojem se nalaze vinogradi, a zatim je dobivene informacije prevela u svojevrsne „infografike“ koje postaju glavni vizualni sadržaj samih etiketa. U zamišljenom rasteru podijeljenom u dvanaest polja (po jedno polje za svaki mjesec) pojavljuju se manji i veći krugovi koji označavaju količinu padalina u svakom od 12 mjeseci dozrijevanja grožđa do trenutka same berbe. Vizualna informacija je krajnje apstraktna, bez ikakvih dodatnih podataka, ali ako ju znate pratiti, onda se svaka kompozicija može čitati kao zasebna priča koja nam u konačnici govori i o količini šećera, jačini alkohola, punini okusa itd. svakog od godišta. Postoje dvije verzije etiketa, od kojih su jedne u značajnoj mjeri izvedene ručno, kapanjem vode na papir u zadanim omjerima za svaki mjesec, dok su druge znatno jednostavnije, otisnute kao crni krugovi na bijelom papiru, uz rukom upisane godine berbe.

Sonda zna odmjeriti kada kontekst i ideja nalažu složen stupanj razrade, a kada jednostavnu intervenciju, kada rješenje treba biti dominantno vizualno, a kada interaktivno ili performativno, kada treba projektirati sve, a kada je dovoljno da se na temelju jedne jednostavne upute ili scenarija cijeli sustav postavi sam od sebe. Takav je npr. vizualni identitet Hiže od besid – „kuće za pisce“ (2012.) u Pazinu koja funkcionira kao svojevrsna umjetnička rezidencija za pisce. Hiža od besid ugošćuje književnike koji u njoj imaju priliku raditi, stvarati, ali istovremeno preuzimaju i ulogu domaćina koji u kući dočekuje publiku, čitatelje, predstavnike medija itd. te tako funkcionira i kao mjesto koje mu omogućava privatnost i mir, ali i, prema planu i potrebi, postaje prostor za javne programe. Sondin logotip za ovu malu instituciju temeljen je na ideji da svaka autorska osobnost koja boravi u kući unosi nešto drugo i individualno u njen identitet, kao kada u bilo kojoj drugoj kući neko vrijeme živi netko, pa taj odseli, a iza njega dođe netko drugi itd., i pritom je svatko, makar u maloj mjeri, obilježi svojim prisustvom. Kako kuća mijenja vlasnika, tako se obično promijeni i ključ. Tako funkcionira i logotip, gdje se osnova znaka u obliku ključa – „kljun“ i prednji dio „oštrice“ koji sadrži ime ustanove – ne mijenja, ali između ta dva elementa je ostavljena praznina unutar koje autor koji boravi u kući sam upisuje neku riječ ili kratku sintagmu koja za njega najbolje sažima iskustvo boravka u Hiži od besid. Logotip se na taj način stalno mijenja, svaki nosi drugi osobni rukopis, drugu misao, neki su dulji, neki kraći, neki su ekspresivni, drugi su kolebljivi, treći su nečitljivi, četvrti ležerni, sadržajno mogu biti zagonetni, hermetični, smiješni i apsurdni.

Vrlo zanimljivo poglavlje u Sondinom dosadašnjem radu čine knjige, što i ne čudi s obzirom na njihovu sklonost narativnom, literarnom, misaonom, konceptualnom. Jednu od njih zajedno smo radili, ja kao urednik, Sonda kao oblikovatelji, a riječ je o Pregledu hrvatskog dizajna 1112,  prvom od četiri takva izdanja koja sam uređivao. U Pregledima, koji se izdaju kao popratne publikacije uz bijenalne Izložbe hrvatskog dizajna Hrvatskog dizajnerskog društva, dosta je elemenata unaprijed zadano, počevši od izduljenog vertikalnog formata (koji odgovara reprodukcijama s obično vrlo velikom količinom tekstualnih informacija) pa do činjenice da svi u njemu prikazani dizajnerski radovi moraju biti predstavljeni na jednak način. Za razliku od većine dotadašnjih rješenja (Preglede uvijek dizajniraju drugi autori), Sonda publikaciju iz 2012. nije diferencirala u odnosu na ostale estetikom, grafičkim izričajem, nego poigravajući se sa samom anatomijom knjige. Naime, koncept (knjige, i cijelog vizualnog identiteta izložbe) se oslanjao na njihovo tumačenje kako je i ono što zovemo „hrvatskim dizajnom“, a još više njegovo okruženje, zaleđe, neki njegov institucionalni, industrijski, proizvodni kontekst, još uvijek u fazi formiranja. Grafički je to predočeno crveno-plavim rasterom (koji s bijelom pozadinom signalizira nacionalni karakter izložbe), čijim se zgušnjavanjem na naslovnici i u otvaranjima poglavlja oblikuje tekst. Ta ista mreža doslovce je „prošivena“ kroz cijelu knjigu, čiji je knjižni blok šivan crvenim i plavim koncem, a kako bi se podcrtala ideja nedovršenosti, work-in-progressa, hrbat knjige namjerno su ostavili otvorenim. Knjiga je sljedeće godine nagrađena Red Dotom, no razlog zašto mi je upravo ona jedno od najdražih izdanja koje sam držao u rukama je taj što se ona – na stranu sad cijeli koncept i primamljiva grafika – u rukama čitatelja lijepo otvara te unatoč svojoj voluminoznosti djeluje lagano, prozračno i pristupačno.

Oblikujući zbirku poezije Nedjeljom zatvoreno Drage Orlića (2015.), Sonda pak razmišlja o tržišnom statusu poezije pa ju pakira poput rinfuzne robe, u tanki papirnati ovitak koji se zatvara etiketom na kojoj je istaknut naslov i ime autora, uz točnu masu, cijenu i barkod, kao da je riječ o, na primjer, salami iz bilo koje lokalne trgovine. To je, uostalom i igra sa samim naslovom knjige (Nedjeljom zatvoreno), koji je na ovitku zapravo interpretirano na još jedan, manje očigledan način. Naime, „otvoren dućan“ ili „butiga“ u Istri, Dalmaciji i na nekim drugim mjestima može značiti i „otvoren šlic“, što objašnjava fotografiju na naslovnici i omotu, ali i daje kratko predstavljanje Orlićeva književnog opusa, karakteristično nabijenog erotikom i satirom.

I ovitak monografije Na vatrenoj liniji: povijest porečkog vatrogastva, koncipiran je kao svojevrsni „portret“ onih o kojima je ta knjiga pisana – crne mrlje na njemu zapravo su otisci ruku svih članova Javne vatrogasne postrojbe Centra za zaštitu od požara Poreč koji su tamo radili u vrijeme njenog tiskanja. Naslovnica nas odmah suočava s činjenicom da ti ljudi rade težak, opasan i prljav posao, ali istovremeno apostrofira njihovu ljudskost, dokumentira otiske prstiju stvarnih ljudi koji su možda već u sljedećem trenutku nekog spašavali ili izlagali svoj život pogibelji.

U drugim slučajevima najzanimljivije stvari događaju se ne na naslovnici nego u unutrašnjosti knjižnog bloka, kao na primjer u dizajnu kataloga međunarodne izložbe Metaphoria II održane u Ateni 2014. godine (katalog je otisnut dvije godine kasnije, 2016.). Sama izložba tematizirala je odnos vizualne umjetnosti i poezije (i sadržavala je djela značajnih umjetnika, među njima i tekstualne/tipografske radove Lawrencea Wienera), što je i Sondi vjerojatno otvorilo prostor da se slobodnije poigra s oblikovanjem knjige i načinima njenog čitanja. Knjiga je tako puna neobičnih otvaranja, varijacija u vrsti papira, izmjena dominantno fotografskih spreadova i onih naglašeno tipografski riješenih, a i sam način prezentacije materijala je dinamičan i drukčiji od očekivanog, jer je ideja bila da nas dizajn provede kroz cijeli proces nastanka izložbe, uključujući njeno putovanje, definiranje postava, postavljanje i demontažu.

Sonda uvijek reagira na kontekst, što uključuje i temu, ali i financijske parametre, što se najbolje vidi usporedimo li ovo izdanje s npr. katalogom izložbe Na papiru (kustosica: Branka Benčić) rađenom za MMC Luka 2009. Izložba je okupljala djela umjetnika različitih generacija i vrlo različitih pristupa – od geometrijske apstrakcije do konceptualne umjetnosti, od crtačkih fantazija do vizualnih istraživanja – a jedino zajedničko svima njima je materijal, odnosno činjenica da su realizirani na papiru. Sondina dizajnerska interpretacija teme bila je krajnje direktna: „katalog“ je otisnut na jednom većem listu papira, a svaki primjerak je potom zgužvan te je tako i distribuiran. Ova dizajnerska odluka nosi zapravo dva različita značenja. S jedne strane ona je odgovor na tezu, iskazanu u kustoskoj koncepciji, da se djela na papiru obično smatraju manje vrijednima, efemernima, odnosno da predstavljaju tek predradnju za nešto veće i važnije. S druge strane, posjetiteljima je zapravo dano u ruke izdanje koje od njih odmah traži da osjete „medij“, da dožive materijalnost, teksturu, šum papira na kojem su, uostalom, nastala izložena djela. Kustosici se dizajn na kraju toliko svidio da je Sonda zapravo navedena kao ravnopravan izlagač – katalog izložbe ujedno je i sam bio djelo.

U ovom nizu nije loše spomenuti i plakat za izložbu Light Hours britanskog umjetnika Haroona Mirze u Vili Savoye u Poissiyu. Sonda ovdje s lakoćom u jednu grafičku cjelinu spaja tri najvažnije informacije vezane za tu izložbu. Naime, Mirza u slavnu modernističku kuću koju je projektirao Le Corbusier smješta nekoliko solarnih panela koji, reagirajući na promjene svjetla u kući tijekom dana, generiraju različite zvukove. Vizual koji su dizajneri kreirali za potrebe plakata zapravo jasno asocira na strukturu solarnih ploča (svjetlo, a i sama tehnologija koju umjetnik koristi), ali prilagođenu na način da raspored ćelija točno odgovara tlocrtnom rasporedu stupova u Vili Savoye (arhitektura), a sve zajedno podsjeća na neku vrstu notnog zapisa, grafički prikaz glazbe (zvuk).

Gotovo sve dosad spomenuto pripada području kulture, i tu je Sonda svakako na terenu u kojem uspijeva ostvariti neke od svojih najmaštovitijih, najinventivnijih radova, tu se najbolje vidi koliko pažljivo promatraju i čitaju ono za što će dizajnirati, koliko suvereno vladaju svojim medijem i jasno artikuliraju svoje zamisli te koliko im je stalo do besprijekorne estetske i tehničke realizacije. No Sonda zapravo cijelo vrijeme jednako radi i dizajn za respektabilne slovenske i hrvatske brendove s čijim se proizvodima svakodnevno susreće daleko veći broj ljudi. Prije par mjeseci Radenska je izbacila na tržište novu mineralnu vodu u limenoj ambalaži koju je oblikovala i čiji koncept potpisuje Sonda, a prošle godine redizajnirali su i ambalažu Podravkine Studene.

Najdulja, kontinuirana suradnja Sonde s nekom tvrtkom je ona s legendarnim slovenskim proizvođačem sportske opreme Elan, koji zadnjih godina prolazi kroz turbulentan period, ali i dalje investira u dizajn i tehnološke inovacije i prisutan je na svjetskim tržištima. Sonda je od 2006. do danas za Elan dizajnirala čitav niz kolekcija skija, pri čemu je u prvim godinama uglavnom bila riječ o grafičkim rješenjima, da bi se postupno razvila uspješna suradnja s odjelom istraživanja i razvoja u rješenjima koja osim estetske imaju i funkcionalnu ulogu.

Osvrnemo li se na sve opisano, a to je samo selektirani dio,  primijetit ćete vjerojatno kako u Sondinom dizajnu nema autorskog „potpisa“, nema traga rukopisu koji bi ih odao, ili kojim bi se sami namjerno odali ne bi li ostavili svoj pečat na svemu što rade. Nema ga jer je Sondin dizajn sav u konceptima, u dobrim idejama koje su jasno i razumljivo artikulirane i kao takve uvijek vrlo lako pronalaze svoju vizualnu formu, sebi prikladan medij, materijal, sredstvo komunikacije. Zato se i jednako dobro snalaze u vrlo različitim kontekstima, kao što i lako nalaze načina da budu drugačiji i onda kada više puta iznova interpretiraju istu temu. I sve to radi relativno mali tim ljudi, daleko od velikih centara, danas smješten u unutrašnjosti Istre. Osmišljavan u osami, daleko od vreve velikih centara, za klijente u rasponu od lokalnih do internacionalnih, Sondin dizajn inspiriran je sposobnošću dizajniranih predmeta da kreiraju nova značenja i nove priče, a usmjeren je na interakciju, istraživanje, otvaranje nepoznatih rakursa na poznate stvari, na stvaranje novih veza između predmeta, ideja, pojedinaca i zajednica.