Tekst je napisan povodom izložbe Od affordancea do super normalnog i natrag, održane u HDD galeriji u listopadu 2024.
Francuski filozof Bruno Latour (1947 – 2022.) imao je dosjetku „Dasein is Design“[1], koja proizlazi iz igre riječi. Sličnošću Heideggerovog pojma Dasein – „tu-bitak“ i riječi „dizajn“ on uspostavlja relaciju između ljudske egzistencije (bivanja-u-svijetu) i čovjekovog oblikovanja tog svijeta u kojem živi. Heidegger je promatrao Dasein kao način postojanja koji je uvijek već uključen u svijet, temeljno isprepleten s objektima, okolišima i drugim bićima. Ljudska egzistencija je neodvojiva od svijeta u kojem se ona odvija. „Dasein is Design“ tako želi reći da je naša sama egzistencija već „oblikovanje“ svijeta oko nas.
fotografija: Domagoj Kunić
Izložbu Od ‘affordancea’ do ‘super normalnog’ i natrag možemo shvatiti na sličan način – kao propitivanje kako, kroz oblikovanje predmeta, bivamo u svijetu; i/ili kako oblikujemo stvari na osnovu našeg bivanja u svijetu. Izloženi radovi rezultat su međunarodnih radionica koje su vodile Nina Bačun i Ivana Fabrio u sklopu istraživačkog projekta Digging (extra) ordinary through the concept of ‘Super Normal’. Osnovna premisa radionica bilo je preispitivanje dizajnerske percepcije: na koji način opažamo, kako praktično razmišljamo i po kojoj logici koristimo predmete koji nas okružuju, a prisutni su u urbanom okruženju.
fotografija: Domagoj Kunić
Sam postav izložbe nastavlja to traganje u dijalogu posjetiocem, kreirajući začudno i na izvjestan način „provocirajuće“ iskustvo, tražeći sudjelovanje. Izložba nas poziva da se upitamo na koji način gledamo na stvari i kako im pridodajemo značenje ili smisao. Percepcija nikad nije pasivna. Svijet koji percipiramo se uvijek pojavljuje u akciji, kao rezultanta djelovanja promatrača, promatranog i okoline u kojoj se to događa. I obrnuto, naše djelovanje u svijetu, način na koji oblikujemo predmete i svijet oko nas, određuje i gradi taj svijet u kojem živimo i ponovno – djeluje na našu percepciju. Dizajn, htjeli mi to ili ne, u svojoj je prirodi egzistencijalan – suočava nas s vlastitim postojanjem, sa smislom ili apsurdom suvremenog života. U današnjem svijetu prezasićenom atrakcijama i senzacijama, neprekidnim produciranjem „novog“, možda je vrijeme umjesto stalnog traženja „invencije“ usmjeriti pažnju na razumijevanje i vrednovanje prisutnog. U tom smislu, kao teorijski koncept radionica, uzeti su pojmovi: super normalno i affordance.
fotografija: Domagoj Kunić
Super Normal
Koncept super normalno (Super Normal) razvili su dizajneri Naoto Fukasawa i Jasper Morrison. Oni su 2006. godine kurirali istoimenu izložbu koja je predstavila 200 običnih ili anonimno dizajniranih proizvoda koji su bili lišeni „dizajnerskih trikova“ i brendiranja. Koncept i ključne postavke njihove zajedničke filozofije prikazane na izložbi sumirani su u knjizi Super Normal: Sensations of the Ordinary[2]. Umjesto stvaranja predmeta koji su vizualno spektakularni ili inovativni na prvu, Fukusawa i Morrison ističu važnost onih predmeta koje ljudi svakodnevno koriste bez puno razmišljanja. Super normalni predmeti ne upadaju u oči, ali svojim dizajnom i funkcijom postaju neophodan dio svakodnevnog života. Radi se o filozofiji dizajna koja se fokusira na stvaranje predmeta koji su iznimno obični, ali koji u svojoj jednostavnosti postižu izuzetnu funkcionalnost i estetiku. Ta „običnost“ stvara dojam poznatog i prirodnog, a kroz svoj materijalitet pružaju osjetilno zadovoljstvo i osjećaj ugode – bilo da se radi o dodiru, težini ili jednostavnosti upotrebe.
fotografija: Domagoj Kunić
Tri pojma karakteristična su za super normalni dizajn: “odsutnost” (absence ), “dvosmislenost” (ambivalence ) i ” namjernost ” (intentionality). Odsutnost se odnosi na odsutnost očitih, nametljivih dizajnerskih elemenata. Dvosmislenost dopušta predmetima da budu neodređeni, prilagodljivi i otvoreni za različite interpretacije, bez strogih estetskih kodova. Namjernost u oblikovanju teži univerzalnosti koja onda omogućuje dugotrajnost i jednostavnost upotrebe.
Affordance
Pojam affordance u znanstveni diskurs uveo je James Jerome Gibson (1904 – 1979.) američki je psiholog koji se bavio problemom vizualne percepcije. On je osporio ideju da živčani sustav autonomno konstruira svjesnu vizualnu percepciju na osnovu informacija dobivenu iz čula i umjesto toga je promovirao ekološku percepciju, u kojoj um izravno percipira podražaje iz okoliša bez dodatne kognitivne konstrukcije ili obrade. Percepcija nije pasivan proces koji se svodi na primanje zasebnih senzacija putem čula. Naša osjetila – vid, sluh, dodir, okus – ne djeluju odvojeno kao zasebni kanali za prijem senzacija, već funkcioniraju zajedno kako bi omogućili cjelovitu percepciju. Osjetila su dio integriranih perceptivnih sistema koji aktivno istražuju svijet i traže relevantne informacije. Percepcija je, s toga, aktivno istraživanje okruženja, a ne puki prijem podražaja. Svijet ne percipiramo samo u smislu oblika predmeta i prostornih odnosa, već i u smislu potencijala tog objekta za djelovanje — percepcija pokreće akciju.
fotografija: Domagoj Kunić
Gibsonova teorija direktne percepcije značajno je utjecala na razumijevanje procesa kako čovjek djeluje u interakciji sa stvarima, na koji ih način razumije, doživljava i kroz to – kako ih koristi. Svojstvo objekata da po sebi posjeduju informacije koje sugeriraju moguće korištenje Gibson naziva affordance. Taj je koncept razvijao tijekom godina, finalno ga postavivši u svojoj završnoj knjizi Ekološki pristup vizualnoj percepciji[3] iz 1979. godine. Zanimljivo je da je affordances neovisna o sposobnosti pojedinca da je prepozna ili iskoristi, pa se stoga ne smije miješati s osobnom percepcijom ili fenomenologijom percepcije. Affordance je uvijek relacijska. Ona će varirati u ovisnosti o trenutnim namjerama i mogućnostima promatrača. Isti okoliš ili objekt (predmet) može pružiti različite pogodnosti (affordance) različitim ljudima, pa čak i istoj osobi u drugačijim okolnostima. Kao što to Gibson kaže: “Potrebe kontroliraju percepciju affordance (selektivnu pozornost) i također iniciraju djelovanje.“
fotografija: Domagoj Kunić
Radovi
Radionica i radovi napravljeni na njoj, a naposljetku i sama izložba, počinju od spajanja oba koncepta – affordance i super normalno, gurajući ih dalje, testirajući njihove granice, pokušavajući otkriti njihovu budućnost. „Nepodnošljiva lakoća“ običnog (super normalno) biva transformirana neobičnom upotrebom ili interpretacijom (affordance). Postupak koji na izvjestan način podsjeća jednu drugu umjetničku praksu – postupak oneobičavanja ili defamiliarizacije (ostranjenje)[4]. Cilj je promatraču promijeniti uobičajenu, automatsku percepciju, kako bi stvari sagledao na nov način. Anonimna dosjetka u korištenju nađenih objekata proizašla „iz nužde“ u očima dizajnera stvara moguću metodu. Radovi se ne bave s vizualnim aspektom objekta, već utjecajem na kreiranje atmosfere ili doživljaja koji taj, najčešće nađeni, predmet omogućuje. Za super normalne objekte pronalaze se nove affordance. Optimiziranjem affordance super normalnog objekta, mijenja se paradigma na osnovu koje se predmeti oblikuju.
fotografija: Domagoj Kunić
Dizajn danas
Danas, kada oblikovanje može obuhvaćati sve – od dizajna stolice do klimatskog dizajna, što je istovremeno i fantastično i zastrašujuće – veliko je pitanje može li se metodološki definirati takav dizajn? Izložba Od affordancea do super normalnog i natrag, iako možda nije imala namjeru postaviti takvo pitanje, indirektno na njega upućuje. Ako parafraziramo Heideggerovu tezu da „stvari imenujemo prema njihovoj suštini“ u „stvari oblikujemo prema njihovoj suštini“, vraćamo se na temu s početka ovog teksta, obrnutu u redoslijedu riječi – „Design is Dasein“. Način kako oblikujemo stvari pokazuje kako se odnosimo prema životu, način na koji bivamo-u-svijetu.
Lucius Burckhardt (1925 – 2003.) švicarski sociolog i teoretičar arhitekture, istraživao je odnos između Heideggerovog pojma “Dasein” i oblikovanja, naglašavajući kako dizajn stvara naše postojanje i iskustvo prostora. On smatra da je dizajn neraskidiv od načina na koji ljudi doživljavaju svoju svakodnevicu. Za Burckhardta oblikovanje nije tek tehnički, inženjerski proces, već egzistencijalni čin koji je duboko ukorijenjen u naše postojanje.
fotografija: Domagoj Kunić
Koncepti affordance i super normalno izvrsno se nadopunjuju i možda pokazuju dobar smjer za neku novu metodologiju primjerenu današnjem vremenu u kojem ništa nije ni statično ni sigurno. Dizajn bi trebao biti neprimjetan (super normalan) u svojoj estetici, ali bogat u mogućnostima upotrebe (affordance). Kroz svakodnevno korištenje, neopterećeno atribucijom „visokog dizajna“, ljudi razvijaju emocionalnu povezanost sa super normalnim predmetima. Ti predmeti ne izazivaju uzbuđenje ili spektakl, ali su neophodni dijelovi svakodnevnog života. Oni postaju “nevidljivi”, ali neizostavni, pružajući osjećaj stabilnosti i pouzdanosti. Dobra dizajnerska rješenja uvijek su prirodna i intuitivna na način da o njima ne moramo razmišljati dok ih koristimo. Odsutnost ovdje nije nedostatak, već vrlina – omogućuje predmetu da bude u službi čovjeka bez nepotrebnih vizualnih ili funkcionalnih ometanja. Takva “odsutnost” stvara prostor za iskustvo koje je glatko i nenametljivo, omogućujući objektima da postanu produžetak čovjeka i njegove svakodnevice.
fotografija: Domagoj Kunić
Oblikovanje stvari oko nas – dizajn – tvorbeni je dio naše egzistencije. Stvari oblikujemo prema našem načinu bivanja u svijetu. Suštinu stvari danas razumijemo kao promjenjivu i dinamičnu – „postajanje“ (dobivanje smisla kroz vrijeme, s protokom vremena); umjesto statične, unaprijed dane, nepromjenjive suštine u „postojanju“.[5] Egzistencija prethodi esenciji. Oblikovati stvari „prema njihovoj suštini“ danas bi značilo dizajnirati „otvoreno“ – ambivalentno. Možda je moguće otići i korak dalje, i na tragu postavki Latoura (ANT – Actor-Network Theory)[6] reći da predmete oblikujemo u skladu s tim kako oni koegzistiraju sa ljudima.