Premda se tekst Ursule K. Le Guin primarno bavi porijeklom pripovijedanja, upravo taj fokus na predmet izravno ga dovodi i u vezu s dizajnom, a dodatno ga aktualizira i recentan trend „what’s in your bag“ na društvenim mrežama. U istraživačkom dijelu projekta Kore Rogine sudionici su zamoljeni da isprazne svoje torbe s osobnim, svakodnevnim, ali i nesvakidašnjim predmetima te o odabranima među njima ispričaju priče. Kao autorska interpretacija tih predmeta, odnosno njihovih zajedničkih formalnih osobina i karaktera koji su im podarile same priče, dizajnirani su novi predmeti – zagonetni „artefakti budućnosti“ koji pak postaju polazišta novih pripovijesti.
Fotografija: Ivan Buvinić
Iz teksta Ivane Podnar:
„Dizajnerica Kora Rogina predstavlja se projektom koji počinje pitanjem, a ne završava odgovorom. Što je u tvojoj torbi? pita autorica u istraživanju na diplomskom studiju na Studiju dizajna, referirajući se na narativni pristup Ursule K. Le Guin. Osnovno polazište rada je stvaranje narativne proteze koja bi konačni stvaralački proces prenijela s dizajnera na korisnika. Tretirajući torbicu kao mali osobni arhiv Kora Rogina potiče korisnike da u banalnosti svakodnevnih predmeta prepoznaju dublja značenja i emocionalni resurs, no ponajviše da se nakratko zaustave nad utrobom (kako onom torbe tako i vlastitom) te se upuste u čeprkanje po nepoznatom, zaboravljenom i zanemarenom.
Fotografija: Ivan Buvinić
Izvlačeći na površinu stola sve što jedna torba može čak i mjesecima skrivati te činom foto dokumentiranja, razgolićuju se ne samo izloženi predmeti, već i njihovi vlasnici. Egzibicionistički potencijal naše suvremene kulture kontinuirano je i eksponencijalno transgresivan, a u ovom je slučaju upravo taj fenomen polazišna točka za spekulaciju unutar dizajnerskog promišljanja.
Fotografija: Ivan Buvinić
Hrpa na stolu reducira se na nekoliko predmeta koje korisnici ispunjavaju nekim smislom, te ga artikuliraju u formi kratkog dnevničkog zapisa, čija je istinitost jednako legitimna kao i čista fikcionalnost. Međutim u gotovo forenzičkom postupku dokazni potencijal predmeta ulazi u napeti odnos s pričom koja može zvučati sasvim uvjerljivo kao i sasvim izmišljeno. Njezina je istinitost nedokaziva i nebitna, jer joj važnost počiva u sasvim drugoj dimenziji – u samoj sposobnosti pričotvorstva, zabavi izmišljanja oslobođenoj ikakve druge svrhe. Ako je pojedinac slobodan u narativnom zavođenju, može li dizajner biti jednako slobodan u nesvrhovitom oblikovanju?“
