Iz teksta Marka Goluba:
Sve na ovoj izložbi u vezi je s vremenom, uključujući i njen naslov – Studio Imitacija života: Oblik vremena. Ona nam predstavlja djelovanje Studija Imitacija života u području grafičkog dizajna od inicijalnog manifestnog istupa i oblikovanja plakata prvog Festivala europskog kazališta – Eurokaz u Zagrebu 1987. godine, do formalnog završetka suradnje Željka Serdarevića i Darka Fritza 1991. Sama ta suradnja je pritom bila i projektirana kao odsječak u vremenu, unutar trogodišnjeg ciklusa koji je proveden između 1988. i 1990. godine, nakon čega je nastavio reverberirati još nekoliko godina, uglavnom kroz izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu na kojima su njihovi radovi prikazivani.
Eurokaz, plakat, sitotisak, Omladinski kulturni centar, 1988.
Tako je u svega četiri frenetične godine nastao dizajnerski opus vrlo malo nalik bilo čemu što mu je prethodilo i što je uslijedilo nakon njega u kontekstu hrvatskog dizajna. Svježina koju su donijeli dizajnerski radovi Studija Imitacija života – ali i njihove glazbeno-scenske priredbe, instalacije u javnom prostoru i radovi kombinirane tehnike – pritom nije počivala na invenciji neke nove i originalne forme umjetničkog izražavanja, nego na sudaranju, preplitanju i međusobnom prelijevanju čitavih konstelacija već postojećih uzoraka, pažljivo izvađenih iz njihovih izvornih vremena, konteksta i značenja, i ponovno sastavljenih tako da tvore novo vrijeme, nove kontekste i nova značenja.
Traviata, plakat, sitotisak, OKC, 1989.
Čak i letimičan pogled na mnoge od njihovih radova – od plakata za prva četiri izdanja Eurokaza, preko vrtoglavih vertikala plakata Drame SNG u Mariboru, do dizajna za Omladinski kulturni centar, SKUC, Tjedan suvremenog plesa, Francuski institut, Omladinski klub Jabuka, SKC Beograd itd – više ostavlja dojam susreta s finom, složenom i mističnom mehanikom, nego s nedvosmislenom komunikacijskom gestom. Na njima sve kao da se kreće, cirkulira ili spiralno propada, isteže se poput napetog konopca, usložnjava se u planove prema dubini poput diorame, ili se kaleidoskopski umnaža kao odrazi na krhotinama razbijenog zrcala. Sličnim takvim jezikom govorile su i njihove instalacije i radovi kombinirane tehnike kojima su u to vrijeme nastanjivali galerijske i ne-galerijske prostore – jezikom uvrnutih jukstapozicija, paradoksa i raskošne, gotovo barokne referencijalnosti.
Tjedan suvremenog plesa, plakat, sitotisak, 1989.
Premda je imaginarij Studija Imitacija života i Krika i šaputanja i sam napučen napravama, strojevima i instrumentima – od cijelog orkestra satova u likovnom radu „No Airports Around Here“, zrakoplova i automobila na pojedinim plakatima, klavira i dijaprojektora u glazbeno-scenskim priredbama, gramofona s cirkularnom pilom, satelitskih tanjura, televizora i teleskopa – središnju ulogu u njihovom kreativnom i radnom procesu, a samim tim i u načinu razmišljanja imao je fotokopirni stroj. Njima i njihovoj generaciji ta je tehnologija dala u ruke mogućnost ne samo umnožavanja slika i informacija, nego njihove manipulacije, preobrazbe i montaže, s potencijalno beskrajnim katalogom vizualnih uzoraka i referenci iz gotovo bilo kojeg izvora.
Creations d’Afrique, plakat, sitotisak, Francuski institut, 1989.
U trenutku kada je postao dostupan, xerox su prigrlili različiti amateri, aktivisti i umjetnici, a njegova prepoznatljiva, sirova estetika u velikoj je mjeri odredila izgled punk i post-punk kulture. Studio Imitacija života je, međutim, prigrlio tehnologiju i načela koja su s njom srasla, ali se odrekao njene ikonografije i estetike i na njenom mjestu izgradio neku svoju – raskošnu, sofisticiranu, eklektičnu i senzualnu. Štoviše, vremenski i financijski krajnje ekonomičan princip rada s fotokopijama, koji je obično svjesno odavao „jeftin“, sirov dojam, SIŽ izokreće u njegovu suprotnost – to su minuciozno komponirani radovi, često uz upotrebu kolornih tonera koji su u to vrijeme postali dostupni. U njihovoj praksi – umjetničkoj i dizajnerskoj – srasta intelektualni duh konceptualizma sa zanesenim interesom za ljepotu, sanjive kič-ilustracije s nagovještajima mraka i tjeskobe, vizualni citati povijesne avangarde s američkom potrošačkom kulturom sredine stoljeća itd.
La fura dels baus: Tier mon, sitotisak, OKC, 1990.
Jedan od ovih spojeva – spoj tzv. visoke i tzv. niske, masovne kulture – prisutan je i u njihovom odnosu prema vlastitoj grafičkoj produkciji. Mnogi likovni umjetnici prije njih prigrlili su dizajn kao dodatni izvor prihoda no rijetko su mu pridavali status umjetničkog proizvoda ili mu barem nisu pridavali jednaku vrijednost. Premda je i njima dizajn omogućavao financijsko zaleđe, Fritz i Serdarević koristili su ga kao ravnopravnu ekstenziju svih svojih drugih kreativnih aktivnosti – štoviše, svoje plakate izdvajali su iz naklade kao autorske primjerke namijenjene muzejskim i privatnim kolekcijama, drugim riječima – tretirali su ih kao umjetnost. Također, u vrijeme kada nastaje njihov prvi naručeni plakat, onaj za prvi Eurokaz, najslavljeniji autor kazališnih plakata je Boris Bućan, prije svega sa svojim gigantskim kvadratnim plakatima splitskog HNK. Eurokazovi plakati također su kvadratni, premda imaju drukčiju unutarnju logiku, samo su znatno manji – taman negdje na pola puta između dvometarskih Bućanovih plakata, koji s njima svega tri godine ranije nastupa na Venecijanskom bijenalu, i kvadratnog omota gramofonske ploče. (…)
Izložba kazališnog plakata, Kazalište Ermitaž, Moskva, 1992.
Izložba Studio Imitacija života: Oblik vremena dio je dvostruke retrospektive posvećene radu Darka Fritza i Željka Serdarevića u okviru Studija Imitacija života kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih godina. Njena druga polovica, pod naslovom Podijeljeno vrijeme: Krici i šaputanja održava se u Muzeju suvremene umjetnosti, a koncentrirana je na njihovu umjetničku produkciju – likovne radove, instalacije u javnom prostoru i glazbeno-scenske priredbe. Paralelno s ove dvije izložbe, u Galeriji Spot traje i treća, izložba Dobri izgledi posvećena fotografskom rakursu na djelovanje Studija Imitacija života, a koja sadrži fotografije Borisa Berca, Saše Burića, Paule Court, Borisa Cvjetanovića, Ozrena Drobnjaka, Rine Efendića, Zorana Filipovića, Ivana Posavca i Jane Štravsa.