Strani predmeti na naslovnoj slici: radovi Tomaža Kržišnika, Zdravka Papiča, Irene Woelle, Numen, Studio Imitacija života, Laboratorium, Dario Dević & Hrvoje Živčić, Miljenko Licul, Sanja Iveković
“Izložba Strani predmeti je proširena verzija jednog od dvanaest poglavlja međunarodne izložbe Eccentricity – Design from the Off-Centre, održane u Ljubljani u ljeto 2025. kao središnja izložba European Design Festivala, čija je namjera bila istaknuti primjere dizajna koji se odmiču od konvencija i etabliranih standarda oblikovanja, ili čak dovode u pitanje naše razumijevanje dizajna. U isti mah, naznačena pozicija „izvan središta“ označavala je i poziciju naših dizajnerskih kultura u odnosu na takozvane centre, na ono što obično nekritički podrazumijevamo kao uzore, izvorišta ili glavne struje dizajna u povijesti i danas. Poglavlje Strani predmeti odnosilo se, dakle, samo na jednu od mnogih vrsta odmaka, odnosno na radove koji se svojim oblikom, formatom, teksturama itd. toliko odmiču od naših očekivanja da sami po sebi djeluju iznenađujuće, čudno, strano, kao da sasvim ne pripadaju ovom svijetu. Naravno, razlozi za to su vrlo različiti, ponekad proizlaze iz drukčijeg pogleda na „funkciju“ samog dizajniranog predmeta i karaktera interakcije s njim. Drugdje je taj novi oblik rezultat specifičnih okolnosti, na primjer budžeta, mjesta korištenja itd., ali vjerojatno u svim slučajevima stvarna intencija iza ovih preobrazbi je pokušati kreirati nova značenja onkraj onih etabliranih, ili subvertirati ona značenja koja se čine očiglednima. Izbor je fokusiran na tradicionalne medije grafičkog dizajna – plakate i knjige (te u manjoj mjeri brošure i letke), zbog toga što je riječ o arhetipskim predmetima, koji rijetko doživljavaju tako radikalne transformacije svoje forme, za razliku od, primjerice dizajna ambalaže, u kojem se ekstravagantne forme, obično zbog potrebe izdvajanja od konkurencije, javljaju daleko češće.
Bućanovi plakati za GDK Gavella. Iz postava izložbe Riječi, slike i snovi – Plakati iz zbirke Petra Smiljanića, Lauba, siječanj 2026. Foto: Buga Cvjetanović
Neuobičajeni konturni izrezi javljaju se u plakatima u hrvatskom i jugoslavenskom kontekstu kasnih šezdesetih godina, štoviše jedan od najslavnijih plakata tog vremena – Bućanova Dantonova smrt (1969.), nastala za vrijeme njegova angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Gavella) ima dva gotovo neupadljiva, zagonetna dijagonalna izreza u gornjem lijevom i donjem desnom uglu. Cijela serija nastala za Gavellu krajem 1960-ih i početkom 1970-ih je serija Bućanovih malih reinvencija što se s plakatom može raditi, u svakom od njih Bućan mijenja svoj pristup, ali format ostaje isti, vertikalni B0 (100×140 cm).
Boris Bućan: Dantonova smrt, Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 1969. Ljubaznošću obitelji Bućan
U čitavoj povijesti grafičkog dizajna, pa i njegovih radikalnijih linija, format plošnog pravokutnika je uglavnom ostajao ono što se ne dira, što je nepromjenjivo – dizajneri su radikalizirali estetiku, čak i koncepte, ali rijetko su dirali format, „konturu“ kadra. Slična svijest javlja se i u umjetnosti tog doba s pojavom slikara kao što su Frank Stella, Kenneth Noland, Ellsworth Kelly i Barnett Newman, s takozvanim „oblikovanim platnima“ (shaped canvas) kojima su, u početku, upravo ironizirali tu činjenicu da se u umjetnosti (sada možemo reći i u dizajnu) sve dovodilo u pitanje, osim te, očigledne stvari. Osim toga, Bućanova Dantonova smrt i sama je dovodila u pitanje jezik apstrakcije – naizgled apstraktna geometrijska polja plakata sugeriraju krajnje stilizirano sječivo giljotine, čija je dijagonala ponovljena na uglovima plakata, drugim riječima – i sam je plakat „giljotiniran“.
Sanja Iveković: Marina Abramović, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1974.
Slično tako, kada Sanja Iveković dijagonalno reže donji desni rub plakata za izložbu Marine Abramović u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (1974.), ona ne čini to samo da smjesti figuru umjetnice u imaginarni prostor plakata, nego da naglasi analogiju između Marinine radikalne prakse body arta i spremnosti da se ista odlučnost primijeni i na grafički dizajn. Plakat, naime, nastaje iste godine kad serija performansa izdržljivosti pod zajedničkim naslovom Ritam dostiže svoj vrhunac u performansu Ritam 0, gdje umjetnica Marina Abramović izlaže sebe intervencijama publike kojoj su ponuđeni rekviziti poput skalpela, čavala, metalne šipke, pištolja koji asociraju na nasilje, ali isto tako i ruža, pero, parfem, med, koji su povezani s užitkom i nježnošću.
Gorki Žuvela: Izložba sedmorice, Logosova galerija, Split, 1981. Ljubaznošću MUO Zagreb
Gorki Žuvela, kao umjetnik iz istog kruga medijskih umjetnika kao i Sanja Iveković, a kao dizajner pod velikim utjecajem ranog, konceptualističkog Bućana, 1981. dizajnira plakat za Izložbu sedmorice (Golub, Budeša, Bavčević, Klarić, Žuvela, Kovačić, Pavić) u Logosovoj galeriji u Splitu. Zlatnim slovima na crnom papiru otisnuta su samo prezimena umjetnika, a plakat je u doradi izrezan tako da s njega vise dugačke crne trake, nalik resama s kontaktnim informacijama s neformalnih uličnih oglasa. Zbog te čudne fizionomije, međutim, Žuvelini plakati su izloženi na ulicu mogli nalikovati i nekim čudovišnim crnim lignjama, ili sedmeroglavim hidrama kojoj svaku glavu predstavlja jedan od tada mladih umjetnika.
Miljenko Licul: Memorijal dr. Miljenka Vidmarja, Šahovski savez Slovenije, 1987. Iz zbirke MAO Ljubljana, Ljubaznošću Barbare Jaki
U postmodernističkom ozračju osamdesetih godina javlja se novi niz plakata neobičnih oblika koji gotovo da čine mali žanr, neformalno nadmetanje slovenskih i hrvatskih dizajnera u tome tko će više nakriviti modernističku rešetku. U Sloveniji, to su svakako enigmatični šesterokutni i osmerokutni plakati Miljenka Licula, ili paralelogramski plakat Zdravka Papiča, a u Zagrebu u isto vrijeme slično razmišlja i Studio Imitacija života (Darko Fritz i Željko Serdarević). Pritom, u odnosu na iskorake dizajnera koji dolaze iz konteksta medijske i konceptualne umjetnosti prijašnjih dekada, u osamdesetima ti čudni izrezi imaju i narativnu funkciju – oni nisu razbijanje konvencija medija plakata, nego savijanje samog kadra u koji se onda nastanjuju jednako takvi, iskošeni, labirintični, ešerovski „prizori“. Papičev plakat za skupnu izložbu Aktualnost figure u Galeriji Jakopič (1983.) tako polazi od stilski stripovskog crteža nekog odsječka tla, ili možda čak slikarskog platna s različitim figurama ljudi i predmeta. Ta ploha izdignuta je trodimenzionalno u nepravilnu trapezoidnu prizmu, a sam plakat je potom rezan upravo po konturama takve prizme prikazane u perspektivi. Osamdesete su u umjetnosti načelno označile povratak interesa za tradicionalne medije, i naravno za figuraciju, međutim sam plakat pokazuje kako ni ti tradicionalni mediji ni takva figuracija nisu ono što su bili nekad, nego okupani ironijom, višeznačnošću i smislom za apsurd.
Zdravko Papič: Aktualnost figure, Galerija Jakopič, 1983. Iz zbirke Muzeja za arhitekturo in oblikovanje, Ljubljana. Ljubaznošću: Julije Ogrin Papič
Polazište Liculova plakat za šahističku manifestaciju Memorial dr. Milana Vidmarja (Šahovski savez Slovenije, 1987.) je šahovska ploča, ali razvučena u čudnu izometrijsku iluziju nekog trodimenzionalnog objekta – kutije, koja je u svom kutku razbijena, usložnjavajući ionako vrlo zagonetnu sliku. Takva čudna kombinacija geometrijskog pristupa, fotografije (na plakatu je prikazan i Vidmarov lik), tonskih prijelaza, nagnute tipografije koja obilazi cijeli plakat po šesterokutnoj margini, i izometrije koja zbog svoje artificijelnosti i sama uvijek izgleda uznemirujuće, radikalizirana je naravno opet samim izrezom koji kao da sugerira kako su modernistički grid i racionalnost mrtvi čak i ako je sve na tom plakatu konstruirano iz starog, modernističkog dizajnerskog vokabulara. Na plakatnim mjestima plakat se, doduše, mogao uredno slagati, ali jedino sam sa sobom, slično kao i drugi Liculov plakat čudnog formata (osmerokutnog) za izložbu Paolo Portoghesi: Domus Sapientiae u ljubljanskom Muzeju arhitekture.
Studio Imitacija života: Kvartet, Drama SNG Maribor, 1989.
Tih godina i zagrebački Studio Imitacija života, nakon uspjeha s prve dvije sezone Eurokaza dobiva posao dizajna za Dramu Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru što će rezultirati višegodišnjom uspješnom suradnjom i nekima od najboljih i najnekonvencionalnijih radova Serdarevića i Fritza. Jednim od prvih svojih plakata za Dramu SNG, međutim, kao da testiraju granice do kojih naručitelj može ići – plakat Kvartet (Drama SNG Maribor, 1989.) je presječen na lijevoj strani u nepravilnu trapezoidnu formu koja zapravo podcrtava deformaciju u samom glavnom motivu plakata – čudno izduljenom televizijskom ekranu unutar kojeg su pak umetnute još barem dvije slike posve raznorodnih izvora, jedna sladunjava scena neke djevojke s vilenjakom i neki grub, jedva prepoznatljiv industrijski pejzaž u pozadini. Taj miks sentimentalnosti i grubosti, ljepote i jeze ostat će karakterističan za većinu njihovih radova do prestanka djelovanja SIŽ-a, a svakako je tu i na još jednom plakatu neobičnog izreza – Creations d’Afrique (Francuski institut, Zagreb, 1990.). Geste simetrične figure žene s kalupima za kolače reflektiraju se u abecedi znakovnog jezika i teatra sjena, evocirajući neku zagonetnu ritualnu atmosferu i nepoznate jezike, a veza s Afrikom naznačena je tek oblikom plakata koji podsjeća na afričke plemenske štitove.
Studio Imitacija života: Creations d’Afrique, plakat, sitotisak, Francuski institut, 1989.
U kasnim 1990-ima i 2000-ima, Boris Ljubičić i u svojim sve češćim samoiniciranim radovima i u kontekstu pojedinih tradicionalnih profesionalnih angažmana u kojima ima više kreativne slobode radi čitav niz dizajnerskih radova „o dizajnu“, odnosno o onome što se može komunicirati dizajnom, posebno ako se prekrši poneka konvencija. Jedan od središnjih radova u tom nizu je plakat poznat pod naslovom Volim kvadrat i krug, oblikovan za potrebe obilježavanja Međunarodnog dana muzeja 2001. Tema te godine bila je „Muzeji za mir i harmoniju u društvu“, a Ljubičić na njega odgovara meditativnim radom koji je toliko općenit da prima gotovo bilo kakva tumačenja, od ideje sjedinjavanja kultura istoka i zapada (gdje je prvo reprezentirano kvadratom, a drugo krugom), do još jedne manifestacije Ljubičićeve dugogodišnje opsesije identitetima država i njihovim usporedbama. Plakat je pak produciran na način renesansne tabule scalate (istog principa koji se danas koristi u lentikularnom printu), gdje njegova izlomljena površina nalik harmonici omogućava da se, ovisno o kutu gledanja, na njemu vide dvije različite slike.
Boris Ljubičić: Volim kvadrat & krug, Međunarodni dan muzeja, Muzejski dokumentacijski centar, 2000.
U svom radu za kulturni pogon Studentskog centra u ranim 2010-ima dvojac Dario Dević i Hrvoje Živčić redovito upotrebljava nekonvencionalne strategije zahvaljujući kojima su ti programi nakon dugo vremena počeli ponovno izgledati svježe, vitalno i mladenački. Devićev i Živčićev dizajnerski humor se u to vrijeme izdvajao i time što je u isto vrijeme ugađao i neposrednom instinktu i intelektu, ma koliko su se ponekad sami trudili ironizirati cijeli kontekst progresivne i nezavisne kulture (vidi billboarde „Moderni teatar ovo ono“, „Nezavisna kultura i tak“…).
Dario Dević & Hrvoje Živčić: Ganz novi festival, Kultura promjene SC, 2013.
U takvom komunikacijskom kontekstu nastaje i serija dvostrano otisnutih plakata za Ganz novi festival Kulture promjene, koji svi izgledaju kao da „eksplodiraju“ prema promatraču. Jedan od njih, kao svojevrsni hommage slavnoj tradiciji dizajna u SC-u, je na jednoj od dvije strane (koje se naizmjenično otvaraju prema promatraču) imao otisnutu i njihovu imitaciju / parodiju karakterističnih plakata Mihajla Arsovskog za Teatar &TD iz druge polovice 1960-ih.
Dario Dević & Hrvoje Živčić: Najmanji letak, Teatar &TD, SC, 2011.
Dević i Živčić su i autori najmanjeg predmeta obuhvaćenog ovom izložbom, takozvanog „Najmanjeg letka“ upravo Teatra &TD, čija je neobična forma, rezultat nesvakidašnjih okolnosti. U presavijenom formatu ovaj letak je jedva veći od nokta, ali kad se rastvori prikazuje cijeli mjesečni program, što je prije svega bilo inspirirano ekstremno niskim budžetom. Specifična tradicija na koju su se Živčić i Dević naslanjali u radu za Kulturu promjene SC-a i Teatar &TD ne počiva samo na Arsovskom, nego i nekolicini drugih dizajnera, među njima i Mirku Iliću koji svoju ozbiljnu profesionalnu karijeru dizajnera započinje upravo tamo. Premda su njegovi plakati za &TD često reproducirani te i danas prikazivani na izložbama o njegovom radu, Ilićev smisao za invenciju i humor zapravo se prelijevao i na sve druge popratne tiskane materijale, uključujući brošure predstava. Tako za Kralja Gordogana, čiji je plakat baziran na ikonografski prerađenoj igraćoj karti kralja, Ilić dizajnira knjižicu u obliku seta karata. Plakat Ručni rad, u kojem se poigravao s rodnim stereotipovima, imao je svoju inačicu u obliku programske knjižice na debljem papiru gdje su se lutka i njeni rekviziti i odjeća zaista i mogli izrezati. Kao i u slučaju plakata, gotovo sav sitni tiskani materijal &TD-ovih predstava bio je osmišljen posve drukčije, uvijek s nekom novom dosjetkom, od kojih su najduhovitije bile ulaznice za predstavu Zoološka priča, otisnute na poleđini stvarnih karata za zagrebački zoološki vrt – s kojima se moglo ući i u kazalište i u ZOO.
Mirko Ilić: Zoološka priča, ulaznice, Teatar &TD, Zagreb, 1978.
Do prije samo 20-ak godina sveprisutan rekvizit klupske kulture, flyeri su danas jedan od gotovo zaboravljenih medija grafičkog dizajna. I upravo pred njihov zalaz, 1999. i 2000. godine kada Internet polako ali nezaustavljivo postaje mainstream, nastaju neki od najčudnijih klupskih letaka koje je ta kultura vidjela – letci za partyje elektroničke glazbe Stereo Studio koje tada dizajnira multidisciplinarna dizajnerska skupina Numen. Od potrošnog komada papira s informacijom o događanju, flyer je u Numenovoj verziji postao svojevrstan rekvizit samog odlaska na ova događanja i pažljivo čuvan kolekcionarski predmet. Otisnut u vakumiranoj plastici, s reljefnim rasterom krugova (na svakom sljedećem po jedan krug više), djelovao je kao hi-tech predmet iz budućnosti, a ništa na prijelazu tisućljeća, barem nakratko, nije djelovalo tako opipljivo kao budućnost.”
– Iz teksta Marka Goluba
Numen ( Jelenko Hercog, Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković, Toni Uroda): Stereo Studio, letci, 1999 / 2000.