Iz teksta doc.dr.sc. Ivane Podnar o izložbi:
Postoje stvari koje ne izlažemo u javnosti kao i one koje pokazujemo samo nekima. Prema toj delikatnoj granici prosuđujemo o naravi čovjeka pa i o njegovoj pristojnosti, doličnosti, ali ocjenjujemo i stupanj zbližavanja s drugim po tome koliko nam je sebe pokazao. Doći nekome u kuću, sjesti mu za stol i dijeliti hranu, razgovor i smijeh stvarna je i simbolička razmjena, malo svakodnevno slavlje u koje uranjamo osjetilno i emocionalno. To nije izlaganje na koje mislimo u kontekstu umjetnosti i dizajna, jer nema posrednika: ni galerije, ni kustosa; ali je istovremeno izravnije izlaganje u kojem postoje samo dizajner, predmet i gost (publika i kritičar u jednom).
Nika Pavlinek potrebu pretvara u eksperiment, a oblikovanje u igru pa uporabni predmeti (tanjuri, šalice, zdjele) postaju začuđujući oblici jednog kućnog krajolika koji se izmjenjuju od prilike do prilike, obogaćeni mirisima, okusima i zvukovima. Neki predmeti djeluju jestivo, hrskavo, kremasto, drugi podsjećaju na prapovijesnu neolitsku keramiku, treći posuđuju strukture iz prirode pa se doima kao da je autorica iz okoline izdvojila nešto što je oduvijek bilo tu (ne samo u materiji) i nadogradila to svojim oblicima i teksturama. Neke od tih tekstura, boja i ondulacija nastale su baš kao igra u kojoj dizajnerica eksperimentira sasvim otvorena iznenađenjima koje će joj visoke temperature peći isporučiti. Netko bi rekao da sreća prati hrabre, ali sam sklonija tezi da je sreća u glavi i rukama.
Poseban je talent osjetiti život zemlje pod prstima, a život je magična transformacija iz ničega u nešto. Možda nije slučajno da se dizajnerica počela baviti keramikom nedugo prije no što je u vlastitom privatnom životu započela s jednako magičnim životvornim procesima stvaranja doma i iskustva majčinstva. Rizici, strahovi, veselje iščekivanja, nestrpljivost upoznavanja s novim koje dolazi zajednički su ovim iskustvima, neovisno što se događaju na bitno drukčijim razinama postojanja.
Za život treba vjera, da će donijeti nešto lijepo (ponekad protivno svakom razumu). Ta iracionalnost nije opreka materiji, već prihvaćanje da potpuna kontrola nije preduvjet stvaranju. Aura estetike ne može se izračunati niti predvidjeti. Ako ju uspijemo uhvatiti i preseliti u svakodnevicu, od posuda nastaju skulpture, a od jela ─ gozba.
U autorskom Postavu za skriveno Nika Pavlinek koristi arhetip kuće kao omotač koji čuva i razotkriva dijelić njene intime, njene svakodnevice. Tako nastaje izložba unutar koje virimo u kuću, ali nećemo sjesti za stol. Kao na svakoj izložbi, gozba je vizualna, a ostalo moramo domisliti. Svi su predmeti izloženi istovremeno pa uspoređujemo njihove raznolike volumene i plohe, doživljavamo ih likovno. Iako su nastali kao uporabni, bez ideje da će stajati u galeriji, u novom kontekstu primarna je njihova ljepota, a ona potiče maštu kad ostaje pomalo skrivena. Dok se navirujemo oko stola koji nam je skoro nadohvat ruke, ali izvan dosega, možemo zamišljati naše osobne gozbe. U svakoj je posudi, međutim, skrivena i njena autorica pa je prisvajanje izloženog skoro kao posvajanje. Zato smo istovremeno i blizu i daleko, jer je dobra izložba uvijek čarolija pa je sasvim moguć i Postav za skriveno. U zemlji je skrivena glina, u glini zdjela, tanjur i vrč, u svakom od njih ruka koja ih je prepoznala, u svakom od nas možda neki pripovjedač koji će nastaviti priču, ili gozbu dalje.
Nika Pavlinek: Postav za skriveno
24. svibnja – 11. lipnja 2024.
Galerija Studija dizajna, Frankopanska 12