Zbog epidemioloških pravila kojih se držimo, za izložbu neće biti formalnog otvorenja, maske i distanca su obavezni, a maksimalan broj posjetitelja u galeriji u isto vrijeme je deset. Na prvi dan izložbe vidimo se između 17 i 21 sat, a ostale radne dane do zatvaranja izložbe 29. lipnja radno vrijeme nam je od 12 do 19 sati.
Iz teksta Ivane Borovnjak:
BLOK (Lokalna baza za osvježavanje kulture) je kustoski kolektiv koji se posljednjih 20 godina profilirao u polju produkcije suvremene umjetnosti, edukacije i aktivizma, a od 2016. i kao mjesto umjetničke proizvodnje i edukacije — BAZA, na Zagrebačkoj Trešnjevci. Članice BLOK-a i kustosice za sebe kažu da rade na demokratizaciji kulture i umjetnosti te artikulaciji otpora procesima privatizacije kulture koji su restauracijom kapitalizma temeljito preuredili polje. BLOK možemo opisati i kao organizaciju u konstantnoj mijeni, koja se najprije profilirala kroz grupu entuzijasta, da bi se s godinama profesionalizirala. Organski razvoj BLOK-a prati djelovanje u raznim područjima kroz projekte i veće tematske cjeline, ali i mijenjanje angažiranih pojedinaca, kustosa i suradnika. Trenutno BLOK vode kustosice Vesna Vuković, Ana Kutleša, Ivana Hanaček i Dunja Kučinac te pravna savjetnica Jelena Božić.
Djelovanje se manifestira kroz višegodišnje tematske programe: UrbanFestival (2001. — 2015.) koji se aktivno bavio istraživanjima i produkcijom društveno angažiranih umjetničkih praksi reagirajući pritom na društveno relevantne teme i lokalni kontekst, programe Umjetnici za kvart (2016. — 2020.) i Muzej Susjedstva Trešnjevka (2018. — ), koji su prirodni nastavak UrbanFestivala s fokusom na rad u lokalnoj zajednici, zatim obrazovni program Politička škola za umjetnike (2016. — ) i diskurzivni program Mikropolitike (2005. — ), te one manjeg obima, kao što su primjerice dvogodišnji projekt Pro(iz)vedi mladost u kulturi (2017. — 2019.) ili istraživanje Ka studentskom centru kao javnom dobru (2013. — 2014.).
BLOK je od samog početka formiranja tzv. nezavisne kulturne scene ranih 2000-ih jedan od njezinih aktivnih sudionika i s njom dijeli pristup radu koji podrazumijeva participativnost, kolaborativnost, razmjenu znanja, zajedništvo, uključivost i otvorenost prema raznim oblicima suradnje. Također dijeli i sinergijski odnos s dizajnom, koji na afirmativan način sudjeluje u formiranju i razvoju te iste kulture. Takav “napredni dizajn” u knjizi Dizajn i nezavisna kultura, 2010. godine Maroje Mrduljaš opisuje kao dizajnerske prakse koje su u stanju kvalitetno artikulirati stvaralačku ambiciju, refleksivno se odnose prema sadržaju koji posreduju, pokazuju razumijevanje komunikacijske i medijske kulture, a pri tome su u dovoljnoj mjeri osvijestile svoju ulogu i odgovornost unutar šireg društvenog pejzaža.
Ako se nekim organizacijama nezavisne kulturne scene s početka 2000-ih može pripisati dugogodišnji odnos s jednim dizajnerom i specifičnim autorskim jezikom, onda se BLOK-u može pripisati upravo suprotno — njegova jedinstvenost na toj sceni proizlazi iz heterogenosti vizualnih jezika koji pripadaju različitim generacijama dizajnera s kojima surađuje. Kroz 20 godina BLOK-a tako možemo pratiti fragmente generacijskih, tehnoloških i stilskih mijena na dizajnerskoj sceni.
Iako izložba pokriva vizualne jezike različitih generacija dizajnera, ipak postoji nekoliko zajedničkih poveznica koje su upisane u sve izdvojene radove. Radi se većinom o radovima mladih, još neafirmiranih autora sklonih eksperimentalnom i kritičkom pristupu, nastalim u financijski nepovoljnim produkcijskim uvjetima, pa rješenja često idu u DIY smjeru ili se oslanjaju na modularnost i multifunkcionalnost. Rješenja često koriste elemente pop-kulture, simbole proizvodnje, elementarne apstraktne oblike i proizvode jake slike u skladu s društvenim i političkim angažmanom udruge. Sam proces rada BLOK-a s dizajnerima uvijek je dvosmjerna komunikacija, koja dizajnera shvaća kao ravnopravnog člana uredništva.
Osim primarne kustoske uloge, BLOK posljednjih 20 godina radi na nimalo lakim zadacima otvaranja mogućnosti za dugoročne procese i horizontalni dijalog među raznim sudionicima s jedne, te aktivnog sudjelovanja u kreiranju kulturnih politika odozdo s druge strane. Pritom je dizajn često manifestacija tog djelovanja, a dizajneri njegovi saveznici.
Ono što ova izložba dizajna teško može prenijeti ugrađeno je u memoriju njezinih protagonista i procese rada, a podrazumijeva često teško probijanje kroz neprohodne situacije potkapacitiranosti, projektnog financiranja, prekarnog rada i potplaćenosti u kontekstu koji je isto tako često senzibiliziran isključivo za dominantni kulturni kanon, na što aludira i naziv izložbe. Pa iako je izložba dokaz o vrijednosti dizajna u formiranju scene, kao što su i prezentirani radovi vrijedan doprinos dizajnerskom arhivu, ostaje neodgovoreno kakve bi se tek mogućnosti otvorile za takvu praksu u nekim drugim uvjetima, pa onda i pitanje cijene takozvane kreativne slobode koju često povezujemo s pojmom dizajna za nezavisnu kulturu.