Fotografija na naslovnici: Klasjakov (Klasja Habjan & Jakov Habjan, fotografija: Berislava Picek / CROPIX, 2025.

Klasjakov je novi identitet na zagrebačkoj dizajnerskoj i umjetničkoj sceni, identitet formiran dijalogom. Klasja Habjan ilustratorica je, grafička dizajnerica i spisateljica. Diplomirala je na Studiju dizajna u Zagrebu. Iako se njezin stil i tehnike razlikuju, najčešće se izražava tintom i kistom, stvarajući jednostavne, ali zadivljujuće grafičke crteže. Njezin afinitet za ilustriranje vlastitih priča i kombiniranje oba medija karakteristika su njezinih samostalnih izložbi i projekata na umjetničkim rezidencijama. Jakov Habjan dizajner je koji oblikuje i izrađuje predmete. Njegov rad leži na sjecištu industrijskog dizajna, zanatstva, održivosti i „uradi sam” kulture. Preddiplomski studij je završio na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2019., a diplomirao  industrijski dizajn na Royal Academy of Art (KABK) u Hagu 2022. Habjanova filozofija dizajna naglašava dugovječnost, materijalnost i angažman korisnika.

Povod za ovaj razgovor vaš je nedavno pokrenuti zajednički projekt Klasjakov koji ste predstavili izložbom Priče u pločicama u zagrebačkom Orisu. U kojem trenutku ste znali da će pločice koje je Klasja oslikavala na umjetničkoj rezidenciji u lisabonskoj tvornici pločica Viúvi Lamego postati stolovi koje će Jakov izraditi u svojoj radionici kod zagrebačkog Vjesnika?

Klasja: Tijekom rezidencije viđala sam i fotografirala razne stolove s pločicama po interijerima lisabonskih kafića i restorana. Kao odgovor na neke od fotografija, Jakov je prirodno i spontano komentirao mogućnost izrade sličnih objekata kako bi pločice mogle i na taj način zaživjeti u interijerima.

Jakov: Mislim da su stolovi sa pločicama, u ovom slučaju ilustriranima, zanimljiv i logičan spoj  grafičkog i produkt dizajna – kao da su se sami nametnuli kao objekt suradnje između nas dvoje.

Fotografija: Jelena Janković

Je li u projektu postojala podjela posla u kojoj se zna tko je zadužen za ilustratorski dio, a tko za produkt dizajn ili su se vaše uloge ispreplitale?

Klasja: Na početku je podjela bila najveća. Ilustrirane su pločice zapravo nastale odvojeno i ranije od ideje da će zaživjeti kao plohe stolova. Crtala sam tijekom mjesec dana uglavnom fokusirana na izložbu pod temom Plesača u Nacionalnom muzeju u Lisabonu. Tek kasnije u Zagrebu zajedno smo se dogovorili koje će motive Jakov unaprijediti u formu stola. Bila sam upućena u njegov proces i ponekad sam komentirala, ali zapravo je on svoj dio odabira forme, materijala i logike sklapanja sam osmislio i proveo. Naravno, u zadnjoj sam njegovoj fazi oblikovanja rado bila blizu i dokumentirala proces te pomagala sa sitnicama gdje je to bilo moguće.

Fotografija: Jelena Janković

Jakove, tvoj dio posla je došao nakon što je Klasja ilustrirala određeni broj pločica, jesi li odmah znao da će one postati stolovi? Što mislite postoji li mogućnost da za novi projekt Klasjakov prvo Jakov izradi objekt koji će Klasja zatim ilustrirati ili vam je prirodnije slijediti ovaj redoslijed slobodne kreacije pa zatim “racionalnije” dizajnerske nadogradnje?

Jakov: Nisam odmah pomislio na stolove, dijelom i zato što su poneke pločice bile individualne. Ali dosta brzo se javila ideja za stolove, pogotovo kad sam ih vidio uživo, jer su opipljiv i pomičan objekt, naravno u većoj mjeri nego zid sa pločicama. Glazure i reljefi koje je Klasja koristila imaju svoju teksturalnost i odsjaj te pozivaju na interakciju, tako da stolovi odvajaju pločice od njihovog uobičajenog i statičkog doma obloge zida. Na neki način pločice u stolu dobivaju “noge”, mogu se premještati u različite kontekste, domove, suživjeti s korisnicima. Mislim da postoji mogućnost da već dizajnirani i napravljeni objekt zove na ilustraciju, u svakom slučaju su međusobno u dijalogu.

S obzirom da se radi o umjetničko-obiteljskoj suradnji moram vas pitati koje su prednosti, a koji izazovi poslovne suradnje s nekim tko ti je na taj način blizak? Prateći vaš rad čini mi se da, bez obzira što djelujete kroz drugačije medije, dijelite sličnu estetiku. Mislite li da bi vam ponekad dobro došla treća osoba s potpuno drugačijim razmišljanjem ili možda netko tko nije iz umjetničke branše kao podrška za poduzetnički dio?

Klasja: Najveće prednosti su zajednička estetika i filozofija u pristupu i oblikovanju, ali i mogućnost da izravno, iskreno i lako komuniciramo. Rekla bih je jedan od izazova što projekti poput ovog traže, osim vještine i posvećenosti, veliku razinu prilagodbe novonastalim situacijama, a u obiteljskim kombinacijama još je teže prepoznati i poštovati tuđe granice i mjere. Primjerice, kada je došlo do postavljanja izložbe u Orisu, bilo je logično da montažu i namještanje svjetla preuzme Jakov koji je u tom trenu bio u svakom smislu već na rezervi energije i vremena. Sigurna sam da bi treća osoba, kustos, voditelj projekta ili producent, objektivnije sagledala širu sliku i pametnije raspodijelila odgovornosti te nas oslobodila određenog tereta koji bi zatim oslobodio prostor i vrijeme za kreativnije zadatke. No ponekad je i dobro da smo uključeni ili zaslužni iz prve ruke za sve segmente razvoja i prezentacije zajedničkog projekta.

Fotografija: Matej Jurčević

Što smatrate najljepšim dijelom vaše suradnje i posla kojim se bavite?

Klasja: Nadopunjavanje koje je temeljeno na već uvježbanoj i poznatoj dinamici zajedničkih igara, dugih ljetovanja, improvizacija i „tajnih planova“. Postoji nešto uzbudljivo i dječje, što se nadam da ćemo sačuvati, u trenu kad sjednemo s bilježnicom i krenemo slagati popis ozbiljnih obaveza koje nas čekaju kako bi ostvarili zajednički naum. I na kraju, možda zvuči neskromno, ali lako osjetim ponos prema ostvarenom i želju da ga svima pokažem.

Fotografija: Klasja Habjan

Klasjakov je samoinicirani projekt, ali oboje radite i naručene projekte za klijente. Kako gledate na samoinicirane projekte? Kako uskladiti njihov razvoj usred gustog rasporeda naručenih poslova?

Klasja: Mislim da su samoinicirani projekti istovremeno prilike za nove poslovne prilike i za osobnije izričaje. Kako ih uskladiti sa naručenim poslovima još učimo, ali u nekom je trenu važno na njih staviti naglasak. Na taj će način otvoriti put i nekim novim upitima ili idejama.

Fotografija: Klasja Habjan

Razlikuje li se vaš pristup poslu kad je riječ o projektu za klijenta ili samoinicirani projekt? Što vam je važno u odnosu s klijentima?

Klasja: U projektima koji uključuju osobne zapise ili slobodne crteže osjećam da je više introspekcije i emotivnog tkanja, pa je utoliko pristup osobniji i nesputaniji. U odnosu s klijentima i naručenim projektima važno mi je da razumiju i poštuju razliku te autorsku slobodu kada je ona moguća.

Jakov: Složio bih se s Klasjom, svakako je razlika u osobnom radu i radu za klijenta. Neke autorske stvari koje radim proizlaze iz potpune igre, istraživanja nekog procesa i materijala, ili nekog inspirativnog trenutka. Puno naučim iz tog procesa jer su ograničenja i očekivanja dosta drugačija od rada za klijenta i svako malo osjećam da moram “napuniti baterije”, raditi nešto prividno bezglavo i besciljno, samo iz gušta da isprobam nešto novo. S druge strane, u radu s klijentom me često iznenadi i inspirira tuđi kreativni svijet i koncept unutar kojega radimo projekt; unosi svježinu u stvaranje i često me izbaci iz zone komfora. Važno mi je naravno da se razumijemo i zajedno stvaramo, s istim svjetonazorom i filozofijom prema projektu.

Na vašoj stranici stoji kako Klasjakov predstavlja dijalog između dviju disciplina i dvaju senzibiliteta, ujedinjenih zajedničkom vizijom: stvarati trajne predmete koji pričaju priče, pozivaju na upotrebu i prenose duh obrta u svakodnevni život. Često se misli da umjetnost i dizajn podrazumijevaju ekskluzivnost, a vi želite promijeniti tu paradigmu. Zašto vam je važno da dizajnirate predmete koji će biti i korisni, a ne samo lijepi?

Jakov: Mislim da predmeti kojima se okružujemo imaju moć pričati priče i obogaćivati našu svakodnevicu svojom prisutnošću. Ono što smatram bitnim je da postoji interakcija između korisnika i objekta, jer se kroz vrijeme i korištenje stvaraju uspomene, sentimenti, znakovi života i “starenja” koji stvaraju poveznicu s tim predmetom. Osobno težim posjedovati predmete koji me motiviraju da ih imam što duže, koji omogućavaju dugotrajni odnos te nekako srastaju sa mnom. Tako da nam je važno da su naši stolovi dio nečije svakodnevice, prostor razmjene i okupljanja, a to prije svega proizlazi iz utilitarnosti samog predmeta.

Fotografija: Klasja Habjan

Klasja, ti si diplomirala Vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a tijekom studija i kasnije boravila si na brojnim umjetničkim rezidencijama u inozemstvu. Jakove, ti si nakon preddiplomskog Studija dizajna u Zagrebu otišao na magisterij industrijskog dizajna na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu u Nizozemskoj. Kako su vas oblikovala iskustva učenja i rada izvan Hrvatske? Što su vam donijela u pogledu na dizajn?

Jakov: Učenje i rad u Nizozemskoj je za mene bio vrijedan period, koliko u pogledu na dizajn toliko i općenito u pogledu na život i svakodnevicu. Pogled na dizajn mi se proširio, a granica između umjetnosti i dizajna mi se omekšala nakon studija u Haagu. Imao sam puno prilika isprobati neke nove tehnike i materijale i kreativne procese, ali mi je ponekad i falilo strukture i vodstva. Par projekata je imalo auto-etnografsku stranu koja mi je na neki način dala priliku da kristaliziram određene stvari koje su mi bitne u dizajnu i stvaranju, poput dugovječnosti i storytellinga,  na tome sam jako zahvalan. U svakom slučaju mislim da je to bila odlična životna škola – od rada u struci do izlaganja jednoj multikulturalnoj kreativnoj sredini, svakako mi je pokazalo da se dizajnu može pristupiti iz puno uglova koji su mi prije bili nepoznati.

Klasja: Boravak i rad u pomaknutom, novom prostoru uvijek je zanimljiv. Upoznala sam krasne ljude i njihove procese, i nakon portugalske i nakon francuske rezindencije imam osjećaj da imam sestre po svijetu (pozdrav Rico i Manon!) s kojima ću i dalje putovati, kroz svu simboliku te riječi. Također, važno mi je posvetiti se jednom projektu u određenom vremenskom periodu, u Lisabonu to su bile pločice, a u Angoulêmeu knjiga o baki.

Što mislite da je u inozemstvu bolje, gdje Hrvatska zaostaje, a gdje vidite neke prednosti? U zapadnoeuropskim zemljama se u zadnjih nekoliko godina izrazito naglašava pojam održivosti. Gledate li na to kao pomodnu floskulu ili kao nužnost u doba klimatskih promjena?

Jakov: Mene je fasciniralo koliko je sve optimizirano i funkcionalno u Nizozemskoj, od transporta, hrane, usluga, infrastrukture… Imao sam dojam da je i po pitanju dizajna i kreativnih struka sve moguće. Uvijek bih relativno lako našao neko zainteresirano uho ili spretne ruke za izvesti ideju koja mi je bila na pameti. Mislim da ulažu puno u kulturu i razvoj novih tehnologija koje padnu u ruke i kreativcima (srećom), to je nešto u čemu mi sigurno kaskamo. S druge strane, shvatio sam da mi ta optimiziranost postane dosta predvidljiva nakon nekog vremena, tako da sam se zaželio naše sredine, sunca i neizbježne improvizacije u svakodnevnim zadacima.

Fotografija: Matej Jurčević

Ima li smisla producirati nove predmete u tolikom zasićenju?

Jakov: Mislim da produkcija novih predmeta u masovnim količinama, od kratkotrajnih i nerazdvojivih materijala nikako nema smisla. Svi smo okruženi takvim predmetima jer su neizbježni i ponekad jedini izbor, ali mislim da je bitno da smo svjesni cijelog ciklusa određenog predmeta kojeg imamo, od stvaranja do razgradnje. S tim na umu treba odvagati zašto uopće i kada kupovati novo i od čega je to novo napravljeno. Nažalost je održivost u dizajnu često samo metoda dobivanja više kupaca i smanjivanja krivnje oko kupnje nečeg novoga, ako je to novo napravljeno od npr. recikliranog materijala. Mislim da je nužnost edukacija svih, uključujući i dizajnere, o materijalima i njihovim sudbinama. Tek kada shvaćamo iz koje sirovine dolazi određeni materijal, uz koji potrebni trud je sada taj proizvod u našim rukama, a naravno i kako se taj proizvod odlaže, raspada, ili pretvara u neki drugi  – mislim da tek tada možemo pričati o održivom i klimatsko-etičkom dizajnu koji nije motiviran kapitalom, već nekom kolektivnom svijesti o budućnosti planeta i zajednice u kojoj živimo.