Ovaj kratki razgovor napravljen je tijekom priprema za izložbu Dizajner sakupljač: Prirodni materijali inspirirani tradicionalnim obrtima, prikazanoj u HDD galeriji od 24. ožujka do 67. travnja 2023. te je objavljen i u njenom katalogu. Sugovornica autoricama izložbe, Andreji Lovreković i Eli Meseldžić je Maja Kolar, dizajnerica i članica umjetničke organizacije Oaza, čije je djelovanje upravo u području povezivanja dizajna i tradicionalnih obrta sigurno bilo ne samo jedna od presudnih inspiracija za projekt, nego je Andrejino i Elino inicijalno istraživanje upravo i nastalo u sklopu jedne od radionica u sklopu projekta međunarodnog MADE IN, u kojem je Oaza igrala ključnu ulogu.
Foto: Palma Poljaković
MK: Sudjelujući u programu platforme MADE IN – koja je kroz seriju kolaborativnih radionica s odabranim hrvatskim obrtnicima čiji rad utjelovljuje kvalitetnu ručnu obradu te proizlazi iz bogatog tradicijskog naslijeđa nastojala stvoriti povoljne uvjete za provedbu istraživanja i realizaciju novih dizajnersko-umjetničkih projekata – imale ste se priliku pobliže upoznati s lokalitetom Varaždinske županije te steći direktan uvid u predani međugeneracijski rad obitelji Zagorščak, koja njeguje stoljetnu tradiciju izrade logožara, pletenih od prirodnog materijala u vlastitoj kućnoj radinosti. Na koji ste način pristupile toj suradnji i kako je to iskustvo utjecalo na vašu praksu?
AL & EM: Platforma MADE IN potakla nas je na bolje razumijevanje uloge dizajnera kao istraživača. Sudjelujući u programu imale smo priliku zauzeti takvu ulogu i kroz istraživački rad uočavati razne potencijale suradnji s obrtnicima. Toj smo suradnji pristupile s ciljem da upoznamo njihove zanate i naučimo nove vještine. Kroz druženje i dokumentiranje njihovog rada saznale smo mnogo o procesima proizvodnje, sirovini koju koriste, alatima, ali i načinu života i odnosu prema zajednici i okruženju. Za nas su te vrijednosti imale potencijal za implementaciju u buduću praksu te smo tako nastavile razmišljati kako ih revitalizirati kroz proizvode, materijale i radne procese.
Foto: Palma Poljaković
MK: Obrtnički rad uvelike odlikuju pristupačnost (filozofija otvorenih vrata), usmjerenost prirodi (sakupljanje sirovine u prirodnom staništu) i umijeće (cjeloživotno usavršavanje vještine). Vodite li se i u vlastitom radu sličnim principima, kako ih vežete sa dizajnerskim djelovanjem? Koji su bili ključni procesi za uspostavu zajedničkog jezika pri inicijalnom upoznavanju sa obrtnicima kao nositeljima znanja? Što vas je navelo na daljnji nastavak autorskog projekta?
AL & EM: Prilikom posjećivanja obrtnika i njihovih obitelji, iako su često imali pune ruke posla, uvijek su rado odvojili vremena za nas. Osim što su vrhunski u svom zanatu, topli su domaćini pa su nas na stolu znale dočekati domače buhtle ili štrukli. U takvoj atmosferi nije bilo teško započeti razgovor u kojem smo bile spremne slušati njihove zanimljive priče. S obzirom da je tkanje rogoza već nekoliko generacija u njihovim obiteljima, mnogo događaja se veže uz njega, a naša zainteresiranost ih je dodatno motivirala da se ih se prisjete. Nakon MADE IN programa, nastavile smo terenska istraživanja kako bi što bolje upoznali obrtnike i njihov rad. Posjetili smo Marijanu Abram u Koprivnici i Stjepana Zagorščaka u Lepoglavi, a najviše nas je zanimalo koje ćemo razlike i sličnosti uočiti, od vrste sirovine do njihovog senzibiliteta.
Foto: Monika Džakić
MK: Nalaženje alternative postojećim proizvodnim ciklusima, u vrijeme klimatske krize u kojoj se nalazimo, ovisi o jedinstvenom znanju o održivim, prirodnim i bio-baziranim materijalima, te načinu korištenja postojećih (i odbačenih) sirovina i resursa bez štetnog utjecaja na okoliš. Kojim ste se razmišljanjem vodile u istraživanju potencijala nađenog prirodnog materijala I okoliša iz kojeg potječe? Koje biste karakteristike potom razvijenih kompozita izdvojile kao najzanimljivije, presudne za daljnje usmjerenje vašeg autorskog projekta, u kontekstu održive i cirkularne proizvodnje?
AL & EM: U terenskom istraživanju smo, između ostalog, primjetile koliko naši sugovornici, Marijana i Stjepan, dobro razumiju svoje prirodno okruženje i poznaju sirovinu s kojom rade: gdje raste, koliko je ima ovisno o godišnjem dobu, koja je razlika između rogoza i rogoznice (manje kvalitetne sirovine). Shvatile smo da je neophodno dobro poznavati sirovinu s kojom radimo, zbog čega je uslijedilo puno eksperimentiranja kako bismo mogle uočiti njene potencijale. S obzirom da nam rogoz u toj fazi nije bio uvijek dostupan, biokompozitne materijale smo proizvodile i s drugim sirovinama, na primjer s lišćem kukuruza. Tako smo zaključile da s raznim sirovinama dobivamo jednako kvalitetan biokompozitni materijal.
Njihova posebno izražena karakteristika je tekstura, koja je varirala ovisno o različitim svojstvima sirovine: lišće kukuruza je vlaknasto, što je rezultiralo materijalom izražene grube teksture, dok je lišće rogoza kombinacija vlakna i spužve, tako da je tekstura materijala suptilnija. Sposobnost biomaterijala da poprimi različite oblike te da se brzo i jednostavno razgradi najveći su potencijali su za njihov daljni razvoj.
Foto: Palma Poljaković
MK: Praktično ispitivanje karakteristika i eksperimentiranje s materijalom unutar različitih stadija njegove obrade, specifično je interdisciplinarnoj praksi te obuhvaća I znanja iz područja biologije, kemije, agrikulture, pa i antropologije. Kojim ste se metodama služile za testiranje lokalnih biljnih vrsta? Što je prethodilo razvoju recepture za novi biorazgradivi materijal, te koje mogućnosti oplemenjivanja njegovih strukturnih i drugih značajki vidite u budućnosti? Razlikuju li se međusobno svojstva materijala dobivena različitim metodama vezivanja? Koliko podrijetlo i način uzgoja iskorištene sirovine utječu na opću kvalitetu materijala, te u konačnici na raspon mogućnosti za njegovu širu primjenu?
AL & EM: O izradi biomaterijala najviše smo naučile metodom pokušaja i pogreške: opažale smo kako koje vezivno sredstvo utječe na rezultat i iznova radile probe s drukčijim omjerima. Na temu izrade biomaterijala nema puno informacija na našem području, pa su nam za za razvoj metode osim vlastitih eksperimenata pomogli i primjeri sličnih projekata koji su open source prirode. Različita prirodna vezivna sredstva s kojima smo radile su, ovisno o svojoj količini i međusobnom omjeru, činile materijal više fleksibilnim, tvrdim, krutim, mekim ili krhkim. Obrada same sirovine s kojom radimo pokazala nam se važnijom od njenog načina uzgoja ili podrijetla. Prve probe biokompozitnog materijala bile su od suhog lišća kukuruza koje je bilo otpadna biomasa, što znači da je bilo izloženo raznim vremenskim uvjetima duže vrijeme. Bez obzira na njeno stanje, sirovinu je bilo moguće osušiti, usitniti i obraditi na način da bude pogodna za izradu biomaterijala.
Foto: Monika Džakić
MK: Uspješnom uvođenju (i posljedično sustavnom provođenju) cirkularnosti kod korištenja resursa prethodi dug proces jasne komunikacije te ekološke ideje prema krajnjim korisnicima, ali i praktičarima koji iskoristivost materijala i znanje o načinima proizvodnje mogu implementirati u svoj rad. Zagovarački angažman i poticanje zajednice na razmišljanje pretpostavlja upotrebu različitih alata: na koje sve načine vidite širenje ideja održivog razvoja, te čiji doprinos smatrate ključnim za ostvarenje te vizije?
AL & EM: Izložba Dizajner, sakupljač jedan je od načina na koji možemo zajednici približiti temu biomaterijala i potaknuti na njihov razvoj te tako poticati svijest o održivosti. Važnim nam se činilo da izlaganjem vlastitog iskustva u istraživanju teme ukažemo na ključnu ulogu dizajnera kao pokretača interdisciplinarnih suradnji, koje su u ovom slučaju neophodne za razvoj samog biomaterijala i njegovog plasmana na tržište. Za nas je ovaj istraživački rad bio izazovan upravo zbog razvoja biomaterijala. Iako su materijali jako inspirativnih karakteristika, potrebno je još mnogo ulaganja da bi se ostvarila njihova primjena. Jedan put do toga je dijeljenje vlastitog iskustva i poticanje lokalne zajednice na dijalog i suradnju, posebno s disciplinama poput agronomije, dizajna i arhitekture. Za takav istraživački rad osim interdisciplinarnih suradnji nužne su i potrebne potpore države i EU.
Foto: Monika Džakić
MK: Kao što to navode neke od domaćih inicijativa i brandova (eg. Miret, Woodoir, IOT Institut održive mode) usmjerenih na promociju ideja održivosti, zamjena materijala ekološki prihvatljivom alternativom nije nimalo lak zadatak. Procesi certificiranja i zadovoljavanja strogih ekoloških standarda zahtijevaju upornost i vjerodostojnost protagonista, ali u konačnici mogu pozitivno utjecati na tržišnu potražnju i dugoročno kreirati nove obrasce ponašanja i potrošačkih navika. Koje mogućnosti implementacije razvijenog materijala u realnom kontekstu predviđate (npr. integracija materijala u opremanju interijera, izrada manjih uporabnih predmeta i drugih limitiranih edicija biorazgradivih proizvoda) i koji su sljedeći koraci?
AL & EM: Mogućnosti implementacije su široke, no ovise o daljnjem razvijanju biomaterijala. Implementacija je pothvat za koji je važna suradnja i doprinos različitih struka, ali ako uzmemo u obzir komplicirane probleme održivosti, njihova primjena u budućnosti je neophodna.