Iz teksta Marka Goluba:
“Vrijedi naglasiti kako nije riječ o radu koji za svoj fokus ima gotovi predmet, kamoli proizvod pripremljen za masovnu industrijsku proizvodnju. Umjesto toga, Dizajner sakupljač nam u svom punom kapacitetu ukazuje na istraživački aspekt dizajna, na njegovu projektivnu i interdisciplinarnu prirodu, a svojom temom i na volju, težnju, čak i nužnost sistemske, a ne tek partikularne dizajnerske intervencije u našu stvarnost, naše okruženje. Drugo, ovaj projekt otvara nam dvije međusobno nasuprotne perspektive: s jedne je strane sav usmjeren na prošlost, na tradiciju, konkretno tradiciju ručnog obrta u ruralnim sredinama, posljedično čak i na tradiciju usmenog pripovijedanja i prijenosa znanja; s druge strane sasvim je jasno u svakom njegovom segmentu da je nogama čvrsto u sadašnjosti, a očima usmjeren ka budućnosti u kojoj, tko zna, možda upravo znanja kakva se prikupljaju putem ovog i sličnih istraživanja budu ključan preduvjet našeg preživljavanja.
Dakako da je recentni revival interesa, naročito interesa dizajnera za tradicionalne obrte, obojen tonom nostalgije i romantiziranja, ali on je nesumnjivo i izraz svojevrsne strepnje i anksioznosti spram svijeta koji je na putu iscrpljivanja svojih prirodnih resursa i samouništenja u destruktivnom neprekinutom ciklusu hiperpotrošnje. U tom smislu, Dizajner sakupljač također nije tek dizajner u samozavaravajućoj potrazi za nekim jednostavnijim i sretnijim vremenima – naprotiv, svjedočanstva koje su autorice prikupile ukazuju i na izuzetno težak život ljudi koji su generacijama živjeli od sakupljanja i obrade rogoza – nego dizajner u potrazi za boljim razumijevanjem našeg odnosa s prirodom, te jednako tako razumijevanjem života u zajednici. Projekt Andreje Lovreković i Ele Meseldžić je opsegom mali, ali u kontekstu rapidno ubrzavajućeg niza prirodnih katastrofa uzrokovanih klimatskim promjenama, i jednako rapidnog raslojavanja društva, upravo pitanja prirode tih odnosa, odnosa s našim prirodnim okruženjem i ponovnog otkrivanja smisla za zajednicu, zapravo su ključna pitanja.”
Iz teksta Matije Dronjića:
“Branje rogoza u podravskim berekima (naplavnim livadama u blizini rijeke Drave) zauzelo je mjesto u u popularnoj kulturi zahvaljujući Gruntovčanima, kultnom serijalu Krešimira Golika iz sedamdesetih godina 20. stoljeća. U šestoj epizodi naslovljenoj Ščukin berek, poduzetni Presvetli i Cinober razvijaju posao s trstinom te se radi velike potražnje za materijalom nadmeću tko će otkupiti dio posjeda na Dravi zvanog Šćukin berek. Ranije neugledni i neiskoristivi komad naplavne livade postaje predmetom pravog rata između lakomih susjeda i siromašnih vlasnika Katalenića, u kojem će deblji kraj izvući dobrodušni, ali lakovjerni Dudek.
U Gruntovčanima su zorno prikazane osnove ekonomike izrade predmeta od rogoza u periodu nakon 2. svjetskog rata, među ostalim i uloga kombinata i otkupnih stanica u procesima otkupa samog materijala, odnosno njegovih poluprerađevina. Kvaliteta proizvoda uvelike je ovisila o kvaliteti sirovine te se često događalo da su otkupni procjenitelji odbijali preuzeti robu jer su ih smatrali škartom pa su se od stabljika rogoza lošije kvalitete, kao i ostalog otpada tkale hasure (prostirke) namijenjene lokalnom tržištu. Kako se radilo o teškom i iscrpljujućem poslu, svjedoče mnoge priče lokalnog stanovništva sjeverne Hrvatske. Primjerice, jedna kazivačica s područja Lepoglave decidirano navodi kako je jedva čekala da se uda i napusti roditeljski dom samo da to više ne mora raditi, navodeći kako i danas osjeti zdravstvene tegobe od posljedica svakodnevnog rada na premi od ranog djetinjstva.”
Iz intervjua Maje Kolar s Andrejom Lovreković i Elom Meseldžić:
“O izradi biomaterijala najviše smo naučile metodom pokušaja i pogreške: opažale smo kako koje vezivno sredstvo utječe na rezultat i iznova radile probe s drukčijim omjerima. Na temu izrade biomaterijala nema puno informacija na našem području, pa su nam za razvoj metode osim vlastitih eksperimenata pomogli i primjeri sličnih projekata koji su open source prirode. Različita prirodna vezivna sredstva s kojima smo radile su, ovisno o svojoj količini i međusobnom omjeru, činile materijal više fleksibilnim, tvrdim, krutim, mekim ili krhkim. Obrada same sirovine s kojom radimo pokazala nam se važnijom od njenog načina uzgoja ili podrijetla. Prve probe biokompozitnog materijala bile su od suhog lišća kukuruza koje je bilo otpadna biomasa, što znači da je bilo izloženo raznim vremenskim uvjetima duže vrijeme. Bez obzira na njeno stanje, sirovinu je bilo moguće osušiti, usitniti i obraditi na način da bude pogodna za izradu biomaterijala.”