Iz teksta Razglednice iz dizajnerskog limba Marka Goluba:

Ovaj projekt svojevrsni je nastavak Mihaljevićevog dugogodišnjeg interesa za needucirani, vernakularni grafički izričaj ulice, rubne fenomene vizualne kulture i dokumentiranje svakodnevice, kojima najčešće prilazi iz pozicije educiranog dizajnera vizualnih komunikacija, čija je uža specijalnost upravo tipografija i njena primjena. Projekte na tom tragu ovaj autor realizira još od školovanja na zagrebačkom Studiju dizajna, a zatim i na Werkplaats Typografie u Arnhemu u Nizozemskoj, a danas se odvijaju paralelno s Mihaljevićevim profesionalnim dizajnerskim aktivnostima te predavačkim radom na Odsjeku medijskog dizajna pri Sveučilištu Sjever. Autorove profesionalne i akademske reference ovdje navodim dijelom i iz taktičkih razloga, budući da ova izložba, od naslova preko njenog sadržaja do mjesta na kojem se održava, na prvi pogled mogu djelovati kao provokacija. U određenom smislu, ona to i jest, ali u isto vrijeme sva glavna uporišta ovog Mihaljevićevog koncepta su do srži dizajnerska, jezik kojim se on kao autor koristi čak i u „osobnim“ projektima je nedvosmisleno dizajnerski, teme kojima se bavi najčešće obrađuje upravo dizajnerskim sredstvima, materijalni produkti većine njegovih radova mogu se tumačiti kao dizajnerski artefakti i konačno, tema ove izložbe je dizajnerska tema par excellence. Dakle, ako je izlaganje tog needuciranog, kako smo ga nazvali, „uličnog dizajna“, provokacija, njena provokativnost leži prvenstveno u činjenici da nas suočava licem u lice s prilično prostranom zonom vizualnog komuniciranja u javnom prostoru koje se događa onkraj sfere utjecaja samih dizajnera – zonom tzv. neformalnih ekonomija, komunikacije unutar lokalnih zajednica, improviziranih i ad hoc rješenja u označavanju i signalizaciji itd.

Naslov izložbe ‘Veliki izbor talijanskih hlača’ – Zagrebački A4 dizajn ulice parafrazira jedan od oglasa koje je autor zabilježio fotografirajući najrazličitije reklame i obavijesti pronađene na zagrebačkim ulicama, bez namjere da valorizira njihovu grafičku, dizajnersku ili tipografsku pismenost i dosege, već s idejom da registrira njihovu sveprisutnost koja, unatoč svojoj brojnosti i visokoj distribuciji, u strukovnim krugovima uglavnom prolazi nezamijećeno. Projekt je djelomično proizašao, i ima bliskih dodirnih točaka, s ranijim radom istog autora – tipografskim specimenom Nova kolekcija, nastalim kao službena tiskana prezentacija tipografskog pisma Typonine Sans uglednog hrvatskog tipografa Nikole Đureka. Dok većina takvih specimena nastoji prezentirati novo tipografsko pismo u najglamuroznijem svjetlu, Mihaljevićeva strategija je radikalno suprotna. Đurekov font primjenjuje u rekonstrukcijama marginalnih, efemernih tiskanih materijala poput računa, cjenovnih etiketa, malih oglasa, A4 reklama, osmrtnica, obavijesti stanarima itd. koje se rijetko odlikuju konvencionalnim standardima vizualnog komuniciranja, naprotiv, prije su produkt kvartovskih fotokopirnica nego dizajnerskih studija.

Mihaljevićev rad svojevrsni je hommage amaterizmu iz pozicije profesionalca koji smatra da i takvi materijali, koje je profesionalni dizajn očito u širokom luku zaobišao a struka prezrela, zavređuju našu pažnju. Ovo bi se ironično moglo shvatiti kao poziv dizajnerima da svojim stručnim kompetencijama oplemene dosad neosvojena, divlja područja gradskih ulica, no budimo realistični, to bi bilo apsurdno iz puno razloga. Ulični oglasi i obavijesti na A4 papiru najčešće su savršeno učinkoviti u onome čemu bi trebali služiti. Njihova estetika možda i jest rudimentarna i gruba, ali nitko im ne može osporiti funkcionalnost. Ove dvije sfere – profesionalna i nezgrapna, needucirana – se u stvarnosti tek sporadično dodiruju i u najbolju ruku su komplementarne. S etičkog aspekta, u objema nalazimo i primjere pažnje i visoke odgovornosti prema zajednici i društvu, kao i one eksploatacije i manipuliranja. Vernakularni „dizajn“ je neuništiv jer je dio ljudske prirode, dio svakodnevnog života na sličan način na koji to jesu i najbolji dizajnirani objekti. Nisu si ni konkurencija, niti su u opreci jedno s drugim. Suprotnost dobrom dizajnu je uvijek, samo i isključivo – loš dizajn.

Iz teksta Nike Mihaljevića:
List A4 papira toliko je raširen u svakodnevnoj uporabi da je lako zanemariti njegov likovni potencijal. Povezuje ga se uz utilitarne uredske ispise; uz birokraciju i svakodnevne pravno-formalne situacije; uz centrirani paragraf pisma veličine dvanaest točaka, i to je otprilike to. A4 papir predstavlja najstandardniji standard, format bez dizajnerskih i likovnih konotacija koji prilikom profesionalnog dizajnerskog promišljanja prvi biva odbačen kao neželjena zadatost. Kod većine izloženih primjera ni ne može se govoriti o elaboriranom dizajnu – oni su jednostavne instalacije privremenog karaktera nastale kako bi se brzo i lako iskomunicirala poruka. Ipak, savladavanje grafičke plohe za sobom povlači niz dizajnerskih odluka – pa makar nevjesnih – koje svaki od ovih primjera čine dizajniranim objektom. Iako je ovaj simplificirani dizajn ulice kritiziran ili pak posve neprimijećen od profesionalne struke, ne smije ga se ignorirati kao fenomen. Velika većina izloženih primjera potpuno je očišćena od dekorativnih elemenata, za razliku od suvremene komercijalne produkcije. Informacije su prezentirane jasno i direktno (moglo bi se reći i suhoparno) bez previše prostora za marketinške verbalne akrobacije i dosjetke.

U svojoj jednostavnosti, direktnosti, dominantno tipografskom izričaju i odsustvu propagande, papiri gotovo pa prizivaju modernističke tendencije – doduše, u uličnom, nepretencioznom i niskobudžetnom ruhu, poput krnje varijante internacionalnog tipografskog stila. Budući da su sadržajem potpuno iskreni, odnosno ne posjeduju komunikacijski koncept osim izravne jezgrovitosti, na njima je dominantna upravo tipografska manifestacija riječi u paleti stilova pa ih je moguće promatrati kao niz spontanih krokija ili kompozicijskih vježbi. Usprkos zadatosti formata i skromnim produkcijskim okvirima, vizualnih pristupa ima napretek – tako se osim standardnog uredskog bijelog papira nerijetko koristi tonirani papir; kompjuterski prijelom koegzistira uz rukopis izveden u raznim tehnikama; ploha je ponekad posve zatrpana informacijama, a ponekad sadrži samo jednu riječ ili fotografiju; papiri su na plohu pričvršćeni najrazličitijim metodama, od klamanja do korištenja selotejpa u boji. Dizajn kompjuterskog prijeloma uvjetovan je softverskim tehnološkim standardima koji nameću vlastite oblikovne karakteristike: ovo u praksi podrazumijeva gotovo isključivo korištenje operativnog sustava Windows u kombinaciji sa MS Wordom, nefleksibilnim softverom limitiranih opcija i reduciranom paletom tipografskih pisama. Za razliku od rukopisnog pristupa, neposrednijeg i izvornijeg u svom pristupu, softverski pristup spada u kategoriju čudnovatog globaliziranog vernakulara. Materijal je skupljan spontano tijekom mojih svakodnevnih kretanja Zagrebom, u periodu od jedne godine (04/04/2015 – 04/04/2016). Većina primjera potječe iz šireg gradskog centra, iz jednostavnog razloga što u tom dijelu najviše boravim; sustavno obrađivanje cjelokupnog gradskog prostora nije mi bio imperativ. Kod svakog je primjera istaknut datum, točno vrijeme i lokacija fotografskog arhiviranja. Razlog tome je arhivističke i dokumentarne prirode – svi su primjeri tretirani kao artefakti koje treba prostorno i vremenski kontekstualizirati.

O autoru izložbe:
Niko Mihaljević (rođ. 1985. u Splitu) multimedijalni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija. Školovao se na zagrebačkom Studiju dizajna, a potom na Werkplaats Typografie u Nizozemskoj. U umjetničkoj praksi se fokusira na bilježenje, arhiviranje, reinterpretaciju i mitologizaciju svakidašnjih objekata i situacija te korištenje autobiografskih referenci i subjektivnih gesti unutar objektivnih sustava. Služi se različitim medijima, posebno ga zanima konceptualna zvučna kompozicija, performans, tekst i knjige umjetnika te arheologija medija. Osnivač je inicijative zabilježenog zvuka Alluvial Gold. Radi kao samostalni dizajner u području kulture, a od 2014. je asistent na odjelu Medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever.

Više o programskoj liniji HDD galerije „Dizajn iz drugog rakursa“:
Programska linija DIZAJN IZ DRUGOG RAKURSA obuhvaća projekte koji dotiču fenomene koji su dizajnerski relevantni, ali ne pripadaju izravno strukovnom kontekstu dizajna nego širim sferama društva, kulture, umjetnosti, svakodnevice i slično. Izložbe u 2016. tako obrađuju fenomene neformalnog uličnog vizualnog komuniciranja („Zagrebački A4 dizajn ulice“, Niko Mihaljević); povijest, ulogu i medijske osobitosti jednog važnog segmenta produkcije neoavangardne, protokonceptualne, konceptualne i post-konceptualne umjetnosti („Jugoslavenski umjetnički časopisi 1960 – 1990“, Ana Radovanović); ili pak dotiču pitanje pozicioniranja edukacijskih ustanova za dizajn u kontekstu šire urbane zajednice („U krugu Škole: Zeleni val“, Organizam / UBU).