Fotografija na naslovnici: Lana Grahek / foto: Borko Vukosav

Rješenje i problem

Often a heart tends to change its mind
A new day decides on a new design
A new day gets set on another way
As long as I live…

– This Old Dog, Mac DeMarco

Mislio sam, bilo bi korisno smjestiti je unutar nekakvog kronotopskog koordinatnog sustava, u vremenu i prostoru, na sceni, i tako odgovoriti na iskaz u naslovu izložbe: kakva je ta Lana Grahek jedinka u našem dizajnerskom društvu? Htjedoh u zbiru radova uočiti bitno, ono neupitno, jasno, nedvosmisleno i razgovijetno, zatim uredno raščlaniti njenu praksu i kreativnu metodu na esencijalne dijelove, elemente, od jednostavnijih ka složenijima, vidjeti je li što propušteno, iz toga izvesti zaključke, sažeti, i biranim laudama prezentirati autoricu stručnoj i široj javnosti, svima na korist i veselje. Ništa od toga. Ispred mene stoje ti neki dijelovi i ništa mi ne govore, šute. To Lana Grahek nije. A trudio sam se. Analitički. Kao dobar mesar, udarajući onom mesarskom sjekiricom po zglobovima. Taj “rastavljajući” pristup ima mnogih problema, od kojih je jedan najočitiji: kako ju sad tako rastrančiranu vratiti u živo stanje?! Ova dizajnerica, na sreću, izmiče takvoj analizi. Problem je i prirode medija. Suština izmiče sintaksi i linearnosti teksta. Taman misliš da si je uhvatio, zarobio između velikog slova i točke, vratiš se da vidiš je li ostao kakav zalom, tipfeler i… Lane tamo više nema. Iza naglašene i rijetko viđene sistematičnosti, urednosti, organiziranosti, radne etike, racionalnosti… krije se bogat i razvijen, intuitivni sliv. Vođen vlastitom emotivnom geografijom. Ova autorica oblikuje prirodno i organski, cijelim svojim bićem. Pretplatnike tradicionalnog dualizma emocija–racio to bi moglo zbuniti.

 

Praksa i tehnika

The devil’s inside all the detail
The tittle runs wild under veil
Coming together in the pattern
Fit tightly like a dovetail

– Nuclear fusion, King Gizzard & The Lizard Wizard

Njeno “dizajnerstvo” proisteklo je iz tipografske discipline. Iz slaganja slova i shvaćanja slovnih formi. Tipografija je njen materinski jezik. Igra slovima proizvodi iskustvo jednine punog i praznog, podatka i konteksta koji sukreiraju informaciju, komplementarnosti forme i antiforme, teze i antiteze s rezultantom u sintezi… Mišljenje o odnosu i zajedničkom djelovanju suprotnosti. Ako se prisjetimo, materinskim jezikom ovladava se metodom learning by doing. Lana Grahek je propričala i isti čas počela vrlo artikulirano tipografski stvarati. Dogodilo se nešto što bismo mogli nazvati “tipografski klik” kojeg se svi fluentni u tom jeziku rado sjećaju. Kao, odjednom slova i blokovi teksta “klikću” jedno uz drugo poput dobrih stolarskih spojeva. Utorni sljub, lastin rep, eventualno tiple, nikada čavli…

 

“Dizajneri mlađe generacije, učinkom širih društvenih procesa, okrenuli su se vjeri u vlastite snage. Sami rade sve, crtaju, fotografiraju, tipografiraju, nalaze poslove… Manje razmišljaju o sebi kao kotačiću koji će pronaći svoje mjesto u nekom ekonomskom stroju budućnosti”

 

Lana je svojih ruku djelo. Odluka da se spoznaje kroz ovladavanje tradicionalnim tehnikama nije rijetka u suvremenom svijetu. Dizajneri mlađe generacije, učinkom širih društvenih procesa, okrenuli su se vjeri u vlastite snage. Sami rade sve, crtaju, fotografiraju, tipografiraju, nalaze poslove… Manje razmišljaju o sebi kao kotačiću koji će pronaći svoje mjesto u nekom ekonomskom stroju budućnosti. Institucije i opća društvena klima, barem na ovim prostorima, još uvijek furaju neki svoj nijemi film, briju na visoke titule specijalističkih znanja konzumiranih kroz sustav školovanja. O vremena, o običaji. Kako to da se s tolikim žarom slijede tekovine prvih industrijskih revolucija viktorijanskog doba? E pa, kad postoji tolika vjera u nesuvremeno, zašto ne ići još malo dalje? Pa da na stolu povijesti ostanu i neke vrijedne predmoderne stečevine? U našem skučenom shvaćanju povijesnosti gubimo dobre stolare, postolare, krojačice, općenito kvalitetne zanatlije, u sustavu školstva se zatvaraju smjerovi na obrtničkim školama s posljedicom gubitka znanja, čitavih struka razvijanih generacijama.

Obrt i umjetnost

But my papers, they depend on tape
I stuck them to the wall
Yes, the papers depend on tape
So they do not fall, they do not fall

– Papers, Ty Segall

Kreativni klinci su uvijek bili neka avangarda, kuže oni kad im je nešto korisno i dobro, pa je tako interes za tipografsku meštriju u jednom trenutku iskočio kao daleko najpoticajniji segment dizajnerskog obrazovanja. Tu je i Grahek pronašla svoje utočište i mjesto za rast. Za suvereno vladanje i majstorstvo potrebno je, kažu, 10.000 sati. U današnjem svijetu milenijalaca, u kojemu je aforizam roman, to se čini, uh… beskonačno. Mnogo je obeshrabrenih. Kroz tipografske kolegije u posljednjem desetljeću svi studenti donekle ovladaju osnovnim elementima tipografskog oblikovanja, ali rijetki su koji na jednoj gotovo transcendentalnoj razini shvate što i kako s tim “najmanjim česticama značenja” valja činiti. Rijetki dolaze do potrebne razine udivljenja za suvereno vladanje ovom predanom i skromnom, nenametljivom i nespektakularnom vještinom velikog spoznajnog potencijala. Tipografija je disciplina ručnog i očnog rada (“i mišljenja”, ispravio bi me jedan Nijemac, psiholog percepcije), neće posao odraditi “mašina”, nekakav samohodni stroj bez vještog “mašinista”, strojovođe. Kakva je u dizajnu sa slovima, takva je i u dizajnu slovnih formi. Ne suspreže se i ne opterećuje. Prihvaća se iscrtavanja slova bez zadrške. Uzme, krene i radi, crta i piše analogno i digitalno, rasteže te krivulje gdje god joj se prohtje – ali znalački, intuicija je iskustvo pod krinkom! – i rezultat procjenjuje očima. Čini to kako se to oduvijek radilo. Dizajneri često zaboravljaju da se profesionalno bave onim čime su se amateri bavili tisućljećima, po defaultu, a da tome nisu pridavali neku posebnu važnost i značaj. Lana Grahek jednostavno obožava raditi/misliti rukama – učeniji Englezi rekli bi da je clever with hands – savijati papire, izrezivati, uvezivati, isprobavati analogne tehnologije. U kolektivu This Town Needs Posters pronašla je sjajne istomišljenike i suborce. S radošću očekujem nove otiske ove male i posvećene gerile koja je uspjela okolčati svoj prostor u vremenu nemilosrdnom prema analognim paradigmama posvećenim neposlušnicima.

 

 

Makro i mikro

Sex with car
Sex beneath the car
Sex while driving car
Sex with broken heart
Sex with Harry Partch

– Don’t be a body, John Maus

Malo galsko selo još uvijek odolijeva rimskom osvajaču, zaključio bi jedan francuski strip scenarist. A Lana Grahek je pala u tipografsko kazanče još kao vrlo mala. Njoj ne trebaju dnevne doze “čarobnog napitka” koje mnoge kolege cijede iz hektičnog repozitorija, svakodnevnim pregledom “novih” rješenja i trend lista na mreži. Što ne znači da je ova dizajnerica “nenasurfana”, odlično poznaje aktualne stilove i pravce, ali im ne robuje niti ih precrtava, nego se ona, posve prirodno, suvremeno izražava u stilu vremena u kojem i živi. Budući da je “tipografski kliknula”, autorica je u tipografskom izrazu ležerna, opuštena, ne drži se slijepo ni jedne rigidne paradigme postavljenih pretpostavki ili zaključaka, nego opetovano razgrađuje, razrađuje i stvara svoju osobnu, autentičnu paradigmu. Ona se može opustiti i ugodno plivati i roniti tipografskim vodama bez straha od potonuća. Odatle izvire i njen već osvojen autoritet. Takvo je i njeno projektiranje – organsko, ne podliježe uvriježenim sintaksama. Prirodno je fokusirano prema rješenju, a ne prema problemu. Je li to neka hereza? Ne nije. Dizajn to podnosi. Zapravo sav je takav. To je njegova priroda. Intrinzično je dizajnerskoj struci da se bavi tzv. “slabo definiranim problemima”, zbog takve prirode dizajna izostaje i jasna definicija ove discipline. Na sreću. Čest ćorsokak u promišljanju dizajna izlazi iz njegove frustracije, osjećaja manje vrijednosti naspram znanstvene disciplinarnosti. I on bi se okitio lovorikama znanstvene egzaktnosti. Ako bismo baš, pod oružanom prisilom, morali dizajnera približiti znanstveniku, to bi bio znanstvenik na odmoru. Kojega rješenje dočeka u laboratoriju pri povratku s godišnjeg. On se samo pobrinuo da uvjeti u laboratoriju budu povoljni. Povoljni uvjet u glavi dizajnera preduvjet je uspješnog projektiranja. Taj laboratorij valja ventilirati, da uđe svjež zrak i iziđe miasma…

 

 
 

Teorija: Ekskurs u skicu ka organskoj teoriji dizajna

I’ve heard a story, could be true
About a colour under blue
You couldn’t see it with your eyes
Or invent with intellect.

– Tetrachromacy, King Gizzard & The Lizard Wizard

Znanstvenik je u fokusiranoj potrazi za pravilom, traži obrasce koji postoje, dizajner stvara nove. Zabluda je da dizajnerskom pristupu prethodi nekakvo istraživanje. Da ne ulazim u suvremenu eroziju toga pojma koji je izjednačen s guglanjem pa zatim skrolanjem slika pod images. Zavedena ljepotom svog svesmjernog kretanja riba jedino nije svjesna vode u kojoj pliva, primjećuje jedan Kanađanin, teoretičar medija. Kroz metode modeliranja, stvaranje preliminarnih sinteza, mijenjanje problema a da se cijelo vrijeme prebiva u području relativne dovršenosti, rezultata, rješenja, istraživanje je već implicitno rješenje. Traži se zadovoljavajući, prikladan, praktičan rezultat, a ne neka ultimativna istina koja se nastavlja na kakav konsenzualni talog dosegnutog znanja. Prepustimo tu dosadnu i samouvjerenu poziciju znanstvenicima. “Niti jedna teorija ne može biti ‘dokazana’ kao istinita, možemo samo postati sve uvjereniji u njenu ispravnost u slijedu eksperimenata koji ju ne uspijevaju osporiti”, kaže jedan austrijsko-britanski filozof, teoretičar znanosti.

Mi ćemo drugačije. U dizajnu je projektirana “istina” uvijek “istinita”, vrlo je osobna, stvara se u presjeku trenutnog stupnja znanja i vjerovanja samog dizajnera. I on je materijalizira, čini stvarnom – “evo vidite!”. Zato je dizajner korisniji kao trablmejker, manje kao problemsolver. Dizajn intuitivno pita i artikulira, usmjeren je prema novom. Dizajn je prakticiranje anarhističke epistemologije, ako ćemo slijediti misao jednog austrijskog filozofa, protivnika univerzalnih i proskribiranih metoda. Ajmo staviti fokus na ovo: “Svako odvajanje sadržaja i forme sadrži jedan dio iluzije i privida; ono znači za formu gubitak sadržaja, a ne odsutnost i formalnu čistoću. Obratno, određenje sadržaja kao takvog označava dogmatsku pretenziju i često zloporabu povjerenja”, primjećuje jedan Francuz u svojoj pionirskoj kritici suvremenog života u kojem su se društvene forme odvojile od društva, fetišizirale.

To očište očito razara uvriježeni dogmatski kaleidoskop dizajnerskog projektiranja i mišljenja:

Dizajn daje formu sadržaju?
Dizajn rješava uočeni problem?
Dizajn formom traži novi sadržaj!
Projektantskim metodama tek se otkrivaju problemi!
I forma i sadržaj cijelo vrijeme su prisutni i u stanju relativne dovršenosti.
Forma i sadržaj nisu odvojivi, ne slijede jedno drugo.
Problem i rješenje su neodvojivi, ne slijede jedno drugo.

U suprotnom:

Imamo formalizam i estetizam protiv forme; racionalizam protiv razuma; objektivizam “neutralan” i “nepristran”, izolirane činjenice, deklaracije “istina” i “laž”, protiv kompleksne i često proturječne stvarnosti, svijeta života i vlastitog iskustva. Individualizam izoliran u svom osjećaju važnosti i veličine protiv stvarnog, djelatnog individuuma, koji rješava probleme, i to najprije svoje. Dizajnizam protiv dizajna.

 

 

Rješavanje “problema” metodama oznanstvenjenog dizajna, krutom objektivnošću, racionalnošću, neutralnošću, linearno i analitički može kreirati samo solidan fundus nekakvog budućeg muzeja dizajnerskih iluzija. A umjetnost? Službena dizajnerska disciplina u Hrvata, utjelovljena u arhontima dizajnerskog znanja, ima neku čudnu averziju spram umjetnosti. Postoji nekakva nutarnja potreba “raščišćavanja s umjetnošću”. To su problemi duboko frojdovske naravi s razornom doktrinarnom rezultantom. Čini mi se da mlađe generacije nemaju taj kompleks. Što me izuzetno veseli. Grahek sigurno nema.

 

Kraj i početak

So all of you young ones, you sniff the debris
And catalog disaster and grief
Put it all in athenaeum of woe
Please don’t follow but lea

– Cadaver Dog, Thee Oh Sees

 

“Dizajner zna da 1+1 nikada nije 2. Tu je zamka za površno shvaćanje njenog procesa. On je kompleksan, ali ne i kompliciran. Ona dizajnira cijelim bićem. Nije čudno da se školski sustav s njom nije baš snašao. Riječ je o autorici u konstantnoj potrazi, svakim novim azimutom kreira put samoodređenja i samoostvarenja”

 

U traganju za rezultatom Grahek je slobodna. Njeno projektiranje ponekad se čini kao lutanje livadama i proplancima. Skakuće, gleda i njuši, pipa. Ali “nisu svi koji lutaju izgubljeni”, kaže jedan pisac fantastike. Ona je u potrazi za ljekovitim biljem. Da skuha jedan dobar i zdrav čaj. Ishod potrage je fokusiran, koncentriran, strukturiran, kategoriziran, klasificiran. Geometrija, ali ipak nikad matematika. Dizajner zna da 1+1 nikada nije 2. Tu je zamka za površno shvaćanje njenog procesa. “Ma kako je samo do ovog rješenja došla, i to odmah, a gdje je tu vizualno istraživanje i kreativni proces?” On je kompleksan, ali ne i kompliciran. Ona dizajnira cijelim bićem. Nije čudno da se školski sustav s njom nije baš snašao. Riječ je o autorici u konstantnoj potrazi, svakim novim azimutom kreira put samoodređenja i samoostvarenja. Živa je. Konstantno se samoizmišlja. “Radost u stvaranju i preobličavanju stvari je iskonska radost. Mi možemo pojmiti samo onaj svijet koji smo mi sami stvorili”, reći će pak njemački filozof borac protiv sindroma stada, lažnog i licemjernog suglasja među ljudima proizvedenog institucijama i hijerarhijama. U ovoj dizajnerici sloboda je pobunjena i ona slobodno stvara, da je drugačije bila bi slična mnogima, normalna i prosječna, idealan rob budućnosti. Lana Grahek je slobodna.

 

Ajmo još jednu s playliste Lane G. za kraj:

They say that part of growing up is
Getting a job
Well, I don’t wanna grow up
They say part of being young is
Going to school
Well, I’d rather throw up

– Good Kids Make Bad Grown Ups, Ariel Pink

 

Živjeli!