Monografski i izložbeni pregledi dizajnerskih opusa najčešće imaju oblik kronologije uzastopnih promjena stila. Obično je riječ o diskretnim pretapanjima iz etape u etapu, o postupnom kretanju ka zrelom osobnom izrazu kroz odbacivanje balasta utjecaja i trendova. No promjene znaju biti i drastične, kao u slučaju Mirka Ilića, koji sredinom 1990-ih napušta crtanu ilustraciju i kreće u istraživanje izražajnih mogućnosti 3D grafike, vraćajući se crtežu tek krajem 2000-ih. Sličan rez vidimo i kod Borisa Bućana, koji se ranih 1980-ih udaljava od konceptualnog pristupa temeljenog na fotografiji te koristeći crtež i različite slikarske tehnike izrađuje poetične plakate golemoga nestandardnog formata. Konceptualizmu, fotografiji i tipskim formatima vraća se rijetko, mahom u završnoj fazi karijere.

 

 

Ova dva poznata povijesna primjera dovoljna su za ilustraciju jednoga općeg mjesta. Dizajnerski rukopisi podložni su promjenama kroz vrijeme, ali ukoliko se usredotočimo na odsječak nekog opusa vidjet ćemo da se u datom periodu dizajner uglavnom pridržava jednog pristupa. Specifičnost stvaralaštva Marka Vulete-Đukanova je u odstupanju od tog pravila. Umjesto da se nižu u kronološki odvojenim fazama, u njegovoj produkciji je mnoštvo distinktivnih rukopisa zastupljeno istovremeno. Grafički jezik plakata koje od 2021. predstavlja kroz ciklus izložbi Nights toliko je raznovrstan da se može činiti kao da je riječ o pregledu radova skupine autora ili o opusu koji je nastajao kroz razdoblje znatno dulje od deset godina, koliko je star najraniji rad obuhvaćen zagrebačkom verzijom izložbe.[1]

 

 

 

Upravo toliko, deset godina, proteklo je od početka samostalnog djelovanja ovog umjetnika i dizajnera rođenog 1985. u Zrenjaninu. Po završetku studija primijenjene umjetnosti u Novom Sadu bavio se agencijskim poslovima, isprva u sklopu novosadskoga grafičkog studija Peter Greggson, rješavajući zadatke u rasponu od dizajna ambalaže i reklamnih materijala do opreme knjiga i festivalskih identiteta.

 

 

Otkako se 2016. osamostalio, njegov profesionalni život odvija se na dva kolosijeka. Uz obimnu grafičku praksu, on je naime i kurator glazbeno-klupske kulture — inicijator live streaming programa Opskura (2017) te suosnivač kluba Karmakoma (2023), koji danas slovi kao jedan od najuzbudljivijih punktova beogradskoga noćnog života.[2] Paralelno s tim inicijativama surađivao je s gruzijskom medijskom platformom Mutant Radio, priređujući emisije maratonskog trajanja posvećene rubnim glazbenim fenomenima.

 

 

Započevši bavljenje grafičkim dizajnom u vrijeme dominacije neomodernizma, koji se krajem 1990-ih pojavio kao reakcija na postmodernističke ekscese, Vuleta-Đukanov se priklanja pristupu koji je tada bio potiskivan te na prevladavajući asketski trend reagira razvijanjem raskošnoga grafičkog jezika. Čak i kada radi plakat naizgled neomodernističke tipologije on to čini s figom u džepu — rasklimava geometrijski raster sitnim nepravilnostima u razmacima elemenata ili uvodi detalje koji ne pripadaju tom jeziku. Karakterističan primjer takvog pristupa je plakat za nastup dvojice turskih DJ-eva u beogradskom klubu 20/44 (2018), na kojem preko pravilne kompozicije krugova iscrtava slobodnom rukom detalj koji sugerira ukrasnu resicu na turskom fesu.

 

 

Dodirna točka s modernističkom tradicijom mogla bi se kod njega eventualno tražiti u tretmanu teksta, koji najčešće svodi na bezserifnu informacijsku pasicu. No umjesto da tim pristupom predvidljivo teži učinku kontrasta trezvene tipografije i mahnite ilustracije, on i u tipografiju unosi dozu nereda — koristi nepravilne razmake između redova, tekstu daje lagani nagib ili ga gura do samog ruba formata i obrađuje tako da izgleda kao da je ispisan Letrasetom ili skeniran iz predloška tiskanog sitom. U rijetkim slučajevima kada ne rabi klasična groteskna pisma on odlazi u drugu krajnost, okružujući na primjer ilustraciju na plakatu za desetu godišnjicu kluba 20/44 (2019) rasplinutim “kaubojskim” slovima tipičnim za psihodelični dizajn druge polovice 1960-ih.

Floating Bstrd, umjetničko ime Vulete-Đukanova, potječe iz vremena njegova bavljenja uličnom umjetnošću i isprva je označavalo utvarnu lebdeću figuru koju je krajem 2000-ih naslikao različitim tehnikama na javnim površinama u Zrenjaninu, Novom Sadu i Beogradu. Njegov se likovni izraz u međuvremenu razgranao u mnoštvo novih odvojaka, ali ovaj tip pojednostavljene figuracije ostao je jedna od konstanti. Odjek tih najranijih radova vidljiv je recimo u tijelima koja se stupnjevito uzdižu do prosvjetljenja na spomenutom psihodeličnom plakatu za klub 20/44, koji nastaje  desetljeće nakon posljednjeg Floating Bstrd murala. Siluete Tijane T i DJ Seinfelda na plakatima za beogradski klub Drugstore (2019) također baštine lelujavu liniju njegovih mladenačkih zidnih slikarija.

 

 

Ta dva markantna plakata za Drugstore stilski su bliska grafičkom jeziku nadrealista, na primjer Duchampovoj opremi kataloga za izložbu Man Raya u Galeriji Levy (1945), a suptilne i mahom nesvjesne veze s ovim umjetničkim pravcem prisutne su i u brojnim drugim njegovim radovima. Istaknuto mjesto unutar te nadrealne skupine pripada plakatu za koncert grupe Tangerine Dream u austrijskom Grafeneggu (2025), koji snažno asocira na slikarstvo Renéa Magrittea bez da se izravno referira na neko njegovo djelo. Vuleta-Đukanov je majstor takvog evociranja minulih stilskih epoha bez korištenja citata. Plakat za nastup Alexisa Le-Tana i Vladimira Ivkovića u klubu 20/44 (2019) može se na primjer iščitati kao varijacija znamenite Picassove kubističke slike Tri glazbenika (1921), ali usporedba plakata i slike pokazat će tek neznatnu podudarnost u oblikovanju bradate maske na licu jedne od figura.

 

 

Igra s percepcijom dolazi do izražaja u grupi radova u kojima ide do samog ruba apstrakcije, ubacujući tek poneki raspoznatljiv detalj poput noge, krila ili pak golemoga konjskog spolovila, kao na plakatu za londonski klub Horse Meat Disco (2024). Uvođenjem figurativnih elemenata u skoro apstraktnu kompoziciju Vuleta-Đukanov nas tjera da plakat odgonetamo, umjesto da ga samo promatramo.

 

 

Nepravilne mekane forme nekih od tih radova mogu nas podsjetiti na mobile Alexandra Caldera, drugi su bliski filmskim plakatima Saula Bassa ili likovnosti animiranog filma Dušana Vukotića Surogat (1961). Srodnosti s estetikom zlatne ere zagrebačke škole crtanog filma kod njega su razmjerno česte — način na koji u dizajnu za glazbeni event Dan tetkine radosti (2026) kombinira geometriju, figuraciju i nađenu fotografiju usporediv je s postupcima Vatroslava Mimice u filmu Kod fotografa (1959).

 

 

Nasuprot navedenim primjerima, koje odreda odlikuju poetičnost, humor i lakoća, stoji golemi korpus radova u čijem su središtu začudne i grube fotomontaže. U tom dijelu njegova opusa osjeća se duh poljske škole plakata, koju navodi kao jedan od glavnih utjecaja, ističući susret s djelima Romana Cieślewicza i Henryka Tomaszewskog kao formativno iskustvo.[3] Svaki njegov kolaž mehanički deformiranih tijela i lica s mnogostrukim očima, ušima i nosovima — a takvih je doista velik broj — duguje nešto ovim avangardnim poljskim dizajnerima. I dok su takvi groteskni i nerijetko sumorni motivi donekle očekivani u dizajnu za underground klubove kao što su Drugstore, Karmakoma ili litavski Opium, uzbudljivo je isti taj pristup vidjeti uspješno primijenjen u komercijalnim projektima za široku publiku.

 

 

Tako u dizajnu za sportsku odjeću tvrtke Nike (2026) Vuleta-Đukanov umjesto tipičnih motivacijskih poruka plasira teme nadzora i paranoje kroz seriju efektnih low res ilustracija postavljenih u kompoziciju sličnu stripovima Mirka Ilića. Učinak ove estetike podjednako je dojmljiv u promotivnoj grafici filma Da li ste vidjeli ovu ženu? (2022), u kojoj lice glumice Ksenije Marinković snimljeno iz više očišta postaje živčano uzgibana tekstura. Na plakatu filma ona tvori amorfnu mesnu kocku, drugdje proviruje iz maskote venecijanskoga filmskog festivala ili služi kao uzorak na platnu iz kojeg su skrojene torbe. Poveća serija njegovih plakata s upravo takvim grotesknim motivima bila je predstavljena na skupnoj izložbi Ekscentričnost – dizajn izvan središta (2025),[4] a zanimanje koje su tamo pobudili poslužilo je kao poticaj za uvrštavanje izložbe Nights u program HDD galerije.

 

 

Tipografski najdorađeniji projekt unutar korpusa radova obuhvaćenih izložbom Nights je serija najava za live streaming program Opskura. Zaglavljem dominira logotip sastavljen od blago zasječenih plakatnih slova, upotpunjen šlajfnom gusto nabijenoga informacijskog teksta pregrađenog debelim linijama. Koncipirane poput naslovnica kakvoga hipsterskog magazina i znalački kolorirane, najave za Opskuru u prvi plan stavljaju zrnato teksturirane fotografije Vulete-Đukanova i Alekse Vitorovića. Njihove sugestivne snimke urbane svakodnevice bliske su analognim fotografijama kolektiva Belgrade Raw, kojeg je publika HDD galerije 2023. imala priliku upoznati zahvaljujući izložbi jednog od njihovih članova, beogradskog dizajnera Maneta Radmanovića.

 

 

Uz snažnu tipografsku komponentu i rafiniran odabir fotografija dizajn za Opskuru uključuje i zanimljiv element u funkciji znaka programa. U početnoj fazi je to petokraka s lijevim krakom izvrnutim na unutra, u negativnu formu. Kasnije tu ulogu preuzima starinski crtež gologa muškog tijela raširenih udova, ali bez desne ruke.

 

 

 

Tu kombinaciju zvijezde i alkemijskog prikaza univerzalnog čovjeka poznajemo od ranije. Slovenski dizajner Matjaž Vipotnik efektno ju je iskoristio na antologijskom plakatu za predstavu Ljubiše Ristića Misa u A molu (1980), prikazujući tako sraz ljudskosti i ideologije u eri komunizma.[5] Vuleta-Đukanov odabirom istih simbola poručuje da smo na određen način svi osakaćeni i da nam glazba može nadomjestiti taj nedostajući ud, biti sredstvo zacjeljivanja.

 

 

Zagledan u ezoteričnu ikonografiju Opskure, prisjetio sam se kako je američki književnik i likovni umjetnik William S. Burroughs u jednom razgovoru usporedio vlastito slikarstvo s praksom magije pobuđivanja.[6] Da bi bila učinkovita, takva magija po njegovom tumačenju mora uključivati faktor proizvoljnosti, koji se stalno mijenja i obnavlja. U tom postulatu treba tražiti i razlog za izrazitu stilsku promjenjivost grafičkog jezika Vulete-Đukanova. Da bi zadržali svoj očaravajući učinak, njegovi radovi moraju sadržavati element iznenađenja, taj random factor o kojem govori Burroughs. Moraju uvijek biti nešto drugo.

 

 

Tekst: ŽELJKO SERDAREVIĆ

 

[1] Prvu verziju izložbe Nights, koja je obuhvaćala osamdeset plakata, postavio je 2021. u beogradskoj galeriji Kula. Iste godine izložba je gostovala u podgoričkoj galeriji Centar. Tijekom 2022. izlagao je u splitskoj galeriji Škola, londonskoj galeriji FAWW, u Brandenburškom državnom muzeju moderne umjetnosti u Cottbusu te u amsterdamskoj galeriji Rush hour.

[2] Program Opskura pokrenuli su Vuleta-Đukanov, Bojan Lüle Gajić i Nebojša Bogdanović. Klub Karmakoma osnovao je s članovima Drugstore tima i kolektiva Macadam Mambo.

[3] Steven Heller: “Floating Bstrd’s posters define Belgrade’s music scene”, Print, 14. veljače 2025.

[4] Izložba je bila postavljena u ljubljanskoj Mestnoj hiši u sklopu Europskog festivala dizajna. Glavni kustos ovog kolaborativnog projekta je Marko Golub, a plakate Vulete-Đukanova odabrao je Slavimir Stojanović.

[5] Prenamijenjen u znak Ristićevoga kazališnog ansambla KPGT, taj Vipotnikov dizajn koristi se dan-danas.

[6] Simone Lazzeri Ellis: “A conversation with William S. Burroughs”, Contemporanea, 1990.