Rad na naslovnici: Bojan Krištofić & This Town Needs Posters / Fotografija: TTNP
Godine 2015. dobio sam priliku da za obnovljenu emisiju Transfer na HRT3 (posvećenu suvremenoj umjetnosti u jako širokom smislu), pod uredničkom paskom Gordane Brzović i Marka Goluba, snimim prilog o dizajnu za suvremenu zagrebačku nezavisnu glazbenu scenu. Doduše, ambicija priloga u trajanju od desetak minuta bila je skicirati tada (i danas) aktualne tendencije općenito, budući da se one provlače kroz razne lokalne mikro-scene koje dijele slična polazišta. No, produkcijski uvjeti odredili su razgovore s dizajnerima i glazbenim promotorima s prebivalištem u Zagrebu, iako događanja koja organiziraju te u kojima sudjeluju nerijetko imaju širi doseg. Tako su se u prilogu pojavili Andro Giunio i Mate Škugor iz Žednog ili Super Uha; Željko Beljan i Bojan Rokvić kao predstavnici estetike Cartoon Core, odnosno grupa Crawander, Panache Panache i drugih; Dario Dević, Hrvoje Živčić i Iva Maria Jurić ispred kolektiva Živa Muzika, Goran Zmaić, poznat i kao DJ Labud ili Ugruv Plemeniti Smek, jedan od članova Ekstrakt Crewa te Sven Sorić i Hrvoje Spudić, tj. duo This Town Needs Posters ― protagonisti ove izložbe koji em strastveno rade u paru em rado uvlače prijatelje u svoje pothvate (danas bi valjalo spomenuti da su u prilog trebali biti uključeni, ali spletom okolnosti nisu bili na raspolaganju Lovro Škiljić, Karlo Miletić i Mihael Čuček s etikete Doomtown Records, kao i sjajni dizajner i ilustrator Ivo Matić, dok su se u međuvremenu profilirali zadarsko-zagrebački Dizajn studio Plejs (Ena Jurov, Nikola Lakić i Paško Gaćina), te Željka Tkalčec i Krunoslav Nemčić Raccoon, koji oblikuju plakate za promotore iz Beat Citya, svojim programima smještene uglavnom u klubu Močvara). Tako bi, ukratko, početkom 2017. izgledala panorama istaknutijih lica u opskurnom svijetu (ne samo) zagrebačke podzemne iliti alternativne iliti off glazbene scene, sve jače i jače kako vrijeme odmiče.
This Town Needs Posters začeti su kao samostalna inicijativa Svena Sorića, koji je isprva digitalnim alatima oblikovao plakate i flyere za pojedine programe održavane većinom u AKC Attack, KSET-u i Skwhatu, Koordinaciji udruga mladih Sisak, ali i promotivne materijale za filmski kolektiv B.A.K.A. Productions, koji su osnovali Goran Nježić, njegov sudrug iz noise-rock grupe ### i Riječanin Matija Tomić. Riječ je o tandemu odgovornom za sve glazbene spotove ### (čiji je član i Jurica Zrnc), kao i spotove za neke od perjanica scene poput elektroničara Zarkoffa i muzičarki iz Žena, no također i za nekoliko eksperimentalnih filmova i debitantski igrani kratkić u periodu post-produkcije.
TTNP su ušli u novu, sadašnju fazu kad se Soriću 2012. pridružio Hrvoje Spudić, prijatelj s Arhitektonskog fakulteta već tada vješt u korištenju raznovrsnih analognih tehnologija, što će u kombinaciji sa sirovom tipografskom estetikom kojoj je Sorić udario temelje postati zaštitni znak svega što TTNP rade. Bilo je važno dati barem malo detaljniji pregled ovih imena i pojava, jer njihova organska povezanost ističe jedan od temeljnih postulata do-it-yourself ili „uradi sam“ principa kojima se TTNP vode, a to je rast kolektiva s misijom stvaranja kulture alternativne ili čak suprotstavljene dominantnoj, stoga što potonja svojim vrijednostima i porukama ne može zadovoljiti stvaraoce željne ekstremnije estetike od one prihvatljive većini usputnih konzumenata popularne kulture. Ideja je to izrijekom inaugurirana još u doba rođenja izvornog anglofonog punka i hardcorea, čiji je filozofski smisao dobro prepoznao Michael Azzerad, stavivši na sam početak svoje knjige Our Band Could Be Your Life: Scenes from the American Indie Underground, 1981―1991 (2001.) sljedeći citat Williama Blakea: „I must create a system or be enslaved by another man’s“. Što je drugo stvaranje sustava, ako ne posao za dizajnere?
Ako netko u bliskoj budućnosti odluči napisati sličnu kronologiju novije regionalne glazbene scene, plakati i omoti koje TTNP stvaraju za ploče i kasete (ali i vizualni identiteti za platforme s kojima usko surađuju, poput Klubvizije SC) bit će sastavni dio njenog slikovnog imaginarija i bitne kombinacije vizualnih gena u njezinoj DNK, kao prirodno zrcalo glazbenih ostvarenja. Naposljetku, zajednica koja u njihovom dizajnerskom jeziku prepoznaje jedan od ključnih elemenata svog vizualnog koda pruža mu time niz dodanih vrijednosti (i obrnuto), dok radionički programi koje TTNP sve češće vode te intenzivna druženja u kojima se novi ljudi uključuju u rad na dizajnu (poput recentnih priprema za zajednički koncert ### te Beograđana VVHILE i Mnjenje u Močvari) jamče njezino suptilno, ali sve sigurnije širenje. Izvjesno je da se tako i TTNP bave izokola onime što su njihovi stariji kolege Škart (s kojima ih opravdano uspoređuju) nazvali „arhitekturom ljudskih odnosa“. Podjednako u njihovom slučaju i dosadašnjem opusu TTNP to se može nazvati metodologijom za koju je specifična supkulturna etika važna kao i estetika ― štoviše, jedna određuje drugu. Ako se radi o fanatizmu, onda ga prenose fanatici čije originalno dizajniranje proizlazi iz duboke uvjerenosti u integritet vlastitih metoda rada, takvih koje im omogućuju veliku slobodu unutar granica koje su sami postavili, a da se stvar razvija potvrđuje brojnost onih željnih pridružiti im se u toj avanturi.