Slika na naslovnici: detalj iz stripa-reklame Vladimira Delača
(Tekst je objavljen povodom izložbe REKLAMA I STRIP – Fragmenti od 1920-ih do 2020-ih)
Temeljita povijest hrvatskog stripa (koja bi uključivala i njenu faktografsku, odnosno činjeničnu pouzdanost) nije još napisana ili barem nije još javno dostupna. Ostaviti ću na stranu visoke estetske domete koje su u pojedinim svojim ostvarenjima demonstrirali domaći stripaši, gledano u cjelini, ali i pojedinačno, domete zahvaljujući kojima su Zagreb i Hrvatska u nekim razdobljima i desetljećima činili jedan od kreativnih vrhova europskog stripa (ili barem bili ravnopravni onim najboljim stranim produkcijama), te ću istaknuti kako se nenapisana povijest naše „devete umjetnosti“ sastoji i od niza pobočnih rukavaca koji sveukupnoj strip sceni (kao i pojedincima) daju jednu širu, propulzivniju, slojevitiju, u svakom slučaju i – važniju sliku.
Dubravko Mataković, detalj stripa-reklame za tvrtku Karbon
Sliku koja će govoriti o značenju, ali i o samim mogućnostima stripa – onog medija koji je krajem XIX stoljeća u Sjedinjenim Državama nastao kao još jedan novinski žanr (poput feljtona ili romana u nastavcima), prije svega iz tržišnih razloga, za zabavu čitateljima, za njihov eskapizam. Međutim, isti taj medij će u rekordno kratkom vremenu pokazati da može biti izvorna i autohtona, velika umjetnost (Mali Nemo u zemlji snova Winsora Mc Caya).
Borivoj Dovniković – “Juško Juhić”
Nažalost, popriličan broj strip-rukavaca iz domaćeg dvorišta nije nikad temeljitije obrađivan i valoriziran: hrvatski strip i cenzura, strip u dnevnim listovima, strip i politika, strip i edukacija, religioznost i strip, strip i arhitektura, urednici stripa, itd. Ne da nije obrađena, nego gotovo da i nije apostrofirana – sfera korištenja stripa i njegove forme kao – reklame! Autentičnog, originalnog (pa ako hoćete i autorskog) stripa putem kojeg se promovirao i reklamirao neki novi ili već postojeći proizvod na tržištu, u rasponu – kako bi se svojedobno kao poštapalica navodilo – „od igle do lokomotive“.
Porodica Kukurijek – strip reklama za Podravku, neatribuirano
Istaknuo sam kako cjelovita kronologija stripa u Hrvatskoj ne postoji. Međutim zabilježene su karijere (u knjigama, specijaliziranim časopisima, katalozima izložbi) većine najvažnijih naših crtača, karijere za koje se ne može reći da ipak nisu u većoj ili vrlo solidnoj mjeri ipak obrađene i valorizirane. No, na prste jedne ruke mogu se navesti imena onih crtača kojima su u sastavni dio njihovog strip-stvaralaštva uključena (ili barem naznačena) ona ostvarenja koja se kolokvijalno smatraju reklamnim stripom. Koliko su tome pridonijeli sami crtači, smatrajući svoje reklamne stripove rubnim, marginalnim djelićem opusa, teško mi je objektivno suditi, ali ako treba donijeti zaključke, a po osobnim kazivanjima – njima su pristupali s istim profesionalnim žarom, kao i svakom drugom stripu kojeg su se prihvatili.
Andrija Maurović, detalj iz strip reklame za čaj
Otuda i iznenađujuća visoka komunikacijska snaga i sama razina reklamnih stripova koje predstavljamo na izložbi. Nekad su crtačima narudžbe stizale od samih naručitelja, drugi put od redakcija i urednika listova (koji su bili u prilici samoinicijativno odrediti crtača), a nakon Drugoga svjetskoga rata reklamni strip naručivale su bile propagandne i marketinške agencije. Uz činjenicu da izložba obuhvaća period od skoro cijelog jednog stoljeća, ono što možda čini i najveće iznenađenje odnosi se na broj crtača čije su strip-reklame zastupljene na izložbi. Njih je tridesetak, a broj njihovih kolega koji su reklamne stripove crtali u ovih prvih stotinjak godina je daleko veći. Pritom moramo napomenuti kako izložba, radi konciznosti i fokusa, nije uključila reklamne stripove koji su se objavljivali u elektronskom obliku, na web-portalima i društvenim mrežama.
Helena Janečić – “Hrvatko”, strip reklama za HPB
Neki su se crtači na svoje radove potpisivali, drugi su ostajali neatribuirani. Osim broja, fasciniraju imena samih crtača: ako ne svi, onda najveći broj onih koji predstavljaju ono ponajbolje i ono ponajvažnije što se tiče povijesti hrvatskog stripa. Imamo tu i pionire stripovne umjetnosti u Hrvatskoj (Sergija Mironovića Golovčenka, Andriju Maurovića, Waltera Neugebauera, Franju Maixnera), najvažnije autore tzv. „druge generacije“ (Žarka Bekera, Ismeta Voljevicu, Vladimira Delača, Borivoja Dovnikovića, Julesa Radilovića, Ota Reisingera, Ivicu Bednjanca), novokvadratovce (Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić), kao i niz autora koji djeluju nakon njih (Dubravko Mataković, Dušan Gačić, Magda Dulčić, Stjepan Šinik, Darko Macan, Zvonimir Delač), do crtača i crtačica koji su se afirmirali u našem stoljeću (Helena Janečić, Dinko Kumanović, Niko Barun, Igor Lepčin, Davor Schunk) te niz drugih (Nedeljko Dragić, Fadil Hadžić, Špiro Radulović, Stjepan Bartolić, Mato Lovrić).
Nedeljko Dragić – reklamni strip “Pčelica”, detalj
Naše fragmentarno putovanje kroz povijest reklamnog stripa u Hrvatskoj (s očekivanjem da ova izložba bude putokaz, pa možda i poticaj za nova istraživanja) započinjemo u drugom desetljeću 20. stoljeća, dakle još u pionirskom, odnosno pretpovijesnom vremenu stripa na ovim prostorima kada su pojedine tvrtke odlučile da potrošačima predstave svoje proizvode koristeći se formom stripa, kako na planu likovnog vizuala, tako i same dramaturgije i zaokružene priče. Tako u dnevniku Jutarnji list u veljači 1927. godine tvrtka Edison-Bell Penkala na cijeloj stranici objavljuje oglas za njihov putni gramofon, oglas u kojem dominira geg-strip u sedam sličica – ljubavna priča „sa sretnim završetkom“ zahvaljujući gramofonu. Isti taj crtač će u narednim godinama u formi stripa reklamirati glačala.
Strip-reklama za radio aparate Hornyphon.
Novinske strip-reklame će se nastaviti objavljivati sve do današnjih dana. Svaka od njih ima svoju priču. Ilustracije radi, spomenimo neke: Podravka je ranih 60-ih godina producirala strip Porodica Kukurijek (crtač nije potpisan), koji je u nastavcima objavljivan u visokotiražnom Vjesniku u srijedu. Tragediju obitelji Urek Jules Radilović je crtao kao nadopunu nagradne igre koju je 1956. organizirala gradska mljekara, izlazio je u dnevniku Narodni list. Tvornicu Karbon je u Plavom vjesniku predstavljao dječak Ivica. U listu Prve sportske kladionice nekoliko godina je izlazio strip Jura hazarder Stjepana Šinika.
Žarko Beker – “Ivica”, reklamni strip za Karbon
Osobno, ono najoriginalnije što se tiče strip-reklame tiče se pokretanja Iriza – industrijskog reklamno-informativnog zabavnika 1955. godine, crtane reklame u formi strip-sveske Tri mušketira za koju je tekst napisao Marijan Gjurin, a crtao Walter Neugebauer. U 20 ilustracija (stranica) isti toliki broj tvrtki je ukomponirao svoju reklamnu poruku. Nažalost, prvi broj je bio i jedini, očito tržišno se nije pokazao uspješnim, ali svjedoči o ingenioznosti umjetnika koji su iza njega stajali.
Walter Neugebauer, detalj iz reklamnog strip-časopisa Iriz
U neku ruku Iriz je bio daleki prethodnik onoga što će se događati u našem stoljeću – neke od uspješnih banaka (Hypo), avio-kompanija (Croatia Airlines), pa i državne institucije (REGOS) naručuju reklamne stripove u formi listova ili svezaka kojima promoviraju, uza ostalo, sebe i svoj rad. Također, to je još jedan „dokaz“ da je domaći strip bio i ostao „ogledalo duha i vremena“ u kojem je nastajao.