Izložba Goran Lišnjić: Arhitektura subjekta 1980. – 2020. daje nam po prvi put detaljan uvid u djelovanje intermedijskog umjetnika Gorana Lišnjića (Osijek, 1963.), njegov način razmišljanja i kreativne strategije začete ranih osamdesetih godina i razvijane u različitim oblicima sve do danas. Lišnjićeva autorska produkcija, predstavljena na ovoj izložbi, uključuje xerox grafike, sitotiskane plakate, grafički dizajn, fanzine, oblikovanje knjiga, performans, video radove, autorska glazbena i kompilacijska izdanja, majice, multiple i različite hibridne medijske forme. Iako relativno malo poznat široj javnosti — dijelom zbog djelovanja van velikih kulturnih i kreativnih centara, a dijelom i zbog samoodabrane pozicije anonimnosti, odnosno umnažanja različitih kolektivnih i projektnih identiteta na mjestu izgradnje vlastitog autorskog imena — Lišnjić je tijekom protekla četiri desetljeća bitna povezujuća figura kontinuiteta alternativne scene u Osijeku i svojevrsna spona s drugim, snažnim intermedijskim strujanjima širom regije. Premda je tijekom desetljeća svoje projekte predstavljao nizom izložbi, performansa i različitih medijskih radova, taj tip aktivnosti uglavnom ostaje izvan područja interesa kustosa suvremene umjetnosti i muzejskih institucija. Možda najvažniji moment upisivanja u narativ suvremene umjetnosti u Hrvatskoj u proteklih 30 godina predstavlja sasvim zasluženo uključivanje u monumentalni knjižni projekt Suzane Marjanić Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (2014.).
Lišnjićev kreativni pristup odnjegovan je na duhu vremena pretposljednje dekade 20. stoljeća, s ponovno probuđenim snažnim interesom za preplitanje nasljeđa povijesne avangarde, post punka i elektroničke glazbe, politike, DIY ideologije, teorije, estetike fotokopiranja i fanzinskih i kazetaških mreža onog vremena. Stoga ne čudi da su u drugoj polovici osamdesetih Lišnjićevi projekti bili u tijesnoj interakciji sa zagrebačkim kolektivom Nova Evropa, čiju smo retrospektivu realizirali u proljeće prošle godine. Opsesivno podrivanje kulta originala u centru je pozornosti obiju ovih pojava, a neki od vizuala na Lišnjićevoj izložbi svjedoče o živoj kreativnoj razmjeni u kojoj je teško detektirati, ako uopće to ima smisla, otkud je što točno poteklo. Važan utjecaj svakako su i slovenski kolektivi okupljeni oko formacije Neue Slowenische Kunst, prije svega Laibach, Novi kolektivizam i IRWIN, koji je mnogo godina kasnije, na Taipei bijenalu 2010., izlagao Lebensformerovu grafiku u sklopu svoje instalacije Folk Art.
Slično kao u „elektroničkom intimizmu Nove Evrope“, i Lišnjićev rad duhovno se temelji na ideji umjetnika kao svojevrsnog radara, prijemnika i odašiljača — grafički motivi, ideje, tekstovi, zvuk preuzet iz različitih, nerijetko nespojivih izvora, preobražava se i emitira dalje u najrazličitijim formama. Na taj se način, primjerice, Brian Enov špil Oblique Strategies susreće s reanimiranim tragovima Zenita Ljubomira Micića, Dada Tanka i Dada Jazza Dragana Aleksića, sovjetskom avangardom, rekolažima kolaža Johna Heartfielda, Kraftwerkom, Williamom Burroughsom i (značajnim lokalnim avangardnim historijskim trenutkom) dadaističkom matinejom u Osijeku 1922. godine. Na koncu, čak i sami Lišnjićevi projekti koji slijede i pretapaju se jedan u drugog, u neprekidnoj transformaciji, svakih nekoliko godina.
Lišnjićevi počeci sežu u kasne sedamdesete godine, kada osniva prvi punk bend u Osijeku, Diskretni šarm buržoazije, čiji će nastupi biti svojevrsni hibrid rock koncerata i multimedijalnih performansa. Diskretni šarm buržoazije rasplinuo se 1984., a Lišnjić sam već iduće godine otvara novo poglavlje, multimedijalni projekt Metropolie Trans, glazbeno oslonjen na elektronička strujanja tog vremena, ali s daleko širim izražajnim arsenalom koji je sad već uključivao video, grafičke radove, manifestne tekstove i samizdate. Metropolie Trans je jedan od četiri benda čije snimke Lišnjić objavio 1988. na kultnoj kasetnoj kompilaciji The Cassette Played Poptones u sklopu svog fanzina Sestra Wazelin. Ostala tri su bili NEP, glazbena frakcija već spominjane Nove Evrope, Autopsia iz Rume i tada najzvučnije ime, skopski sastav Padot na Vizantija (koji se sam prelijeva s dva poznatija makedonska benda, Anastasijom i Mizarom).
U to vrijeme dolazi do kreativne razmjene između NEP-a i Lišnjićevog Metropolie Trans, u smislu uzajamnog citiranja, preklapanja, pojavljivanja istih ili prerađenih grafičkih uzoraka, fotografija i tekstova. Metropolie Trans i NEP 1990. izdaju i zajedničku audio kazetu Left Wings Over Europe. Iza projektnog identiteta Metropolie Trans Lišnjić do 1990. realizira i niz izložbi, akcija, tekstova, zvučnih radova, plakata te jedan film, uništeni Lebensformer čiji će naslov ponovno zaživjeti u istoimenom projektu u kojem će provesti najveći dio devedesetih.
U periodu između, 1991. i 1992., djeluje pod okriljem dominantno muzičkog projekta Nowy LEF (očigledna referenca na avangardni časopis LEF Vladimira Majakovskog, s dizajnom Aleksandra Rodčenka), kojemu pred sam rat osječki izdavač Plavi pilot na audiokaseti objavljuje album Financial Capital – Fear of Silence.
Nowy LEF trebao je nastupiti performansom i zvučnom instalacijom na manifestaciji Post Eurokaz, no ista, zbog ratnih zbivanja na kraju nije održana, a Lišnjić ubrzo mijenja ime projekta u Lebensformer. Pod ovim imenom sredinom 90-ih realizira niz samostalnih izložbi (Galerija SKUC, Galerija Waldinger itd.), plakata, videoradova. Lebensformer 1994. godine na osječko Kino Royal postavlja spomen-ploču, kao akciju (akcija je nosila naziv Attack on Fine Arts – First Detonation) kojom obilježava 72 godine od prve dadaističke matineje održane u organizaciji Dragana Aleksića na tom mjestu 1922. U drugoj polovici desetljeća dizajnira i devet naslovnica knjiga Biblioteke Neo-tradicija koju tih godina za osječki ogranak Matice Hrvatske uređuje istaknuti pisac Goran Rem, inače iz kruga časopisa Quorum, tijekom 80-ih i urednik časopisa Rijek u kojem je sa svojim tekstovima sudjelovao i Lišnjić.
Krajem devedesetih i početkom 2000-ih na Slavonskom radiju Lišnjić vodi kultnu glazbenu emisiju Sretne nove uši kojom zapravo otvara i novi, sve do danas aktualan projekt Re:form. Taj novi projekt gotovo je manifestan uzmak od suvremene umjetnosti prema, kako on sam kaže, „hedonizmu“, a u medijskom smislu prema world wide webu koji postaje najvitalniji komunikacijski kanal Lišnjićevih multimedijskih aktivnosti. Re:form sadrži čak tri simultana glazbena pod-projekta: Stereo Virus Kollektive, Sonic Spray i Dada Jazz, s mnoštvom digitalnih muzičkih izdanja i barem jednako toliko premreženih web stranica posvećenih različitim licima i naličjima ovog, ali i prijašnjih Lišnjićevih projekata u kontinuiranoj rekapitulaciji.
Čini mi se da se Lišnjić i njegov kustos ovog puta, grafički dizajner Ivan Klisurić, sličnom idejom vode i u postavljanju ove izložbe u HDD-u, nekom idejom dinamičnog kolaža, pretapanja starog i novog u beskonačnoj reciklaži koja svom tom nagomilanom zvučnom i grafičkom materijalu daje novi smisao i nova čitanja.