Bez ikakve sumnje, Borut Vild jedna je od vodećih ličnosti u dizajnu u regiji, ne samo kao grafički dizajner, nego i kao edukator s gotovo četiri desetljeća bogatog iskustva u tom području, neumoran promotor dizajna i vizualne kulture čiji nas rad neprestano podsjeća na njihovu vrijednost, humanističku dimenziju, duboku protkanost sa životom zajednice, ali jednako tako i duboku društvenu odgovornost dizajna kao prakse i profesije. Rođen 1954. godine u Murskoj Soboti u Sloveniji, kao dijete direktora tiskare veoma rano je upoznao tajne i čari čŕne umétnosti. U tiskari je provodio puno slobodnog vremena, i već kao gimnazijalac radio razne poslove, od čišćenja i pakiranja do repro-fotografije i dizajna. Stoga je i izbor studija bio razumljiv, diplomirao je grafičke komunikacije i fotografiju na Katedri grafike Fakulteta primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu 1979. godine, i tamo ostao da, kako se to u biografijama obično piše, živi i radi. U to vrijeme, prije pokretanja odjela dizajna na ljubljanskoj ALUO (1984.) te zagrebačkog Studija dizajna (1989.), još uvijek je riječ o onome što u zagrebačkim okvirima nazivamo “posljednjom generacijom autodidakta”, autorima koji su u dizajn dolazili iz različitih drugih oblasti, od arhitekture do povijesti umjetnosti. Nasuprot tome beogradski FPU je tada u jugoslavenskim okvirima bio jedinstvena institucija koja je uz vještine i tradicionalna znanja klasičnih grafičkih tehnika pružala i relevantna znanja iz područja grafičkog oblikovanja, onog što danas standardno nazivamo grafičkim dizajnom. Unatoč svim ograničenjima koje s današnjim iskustvom prepoznaje u tadašnjem sustavu umjetničkog obrazovanja i manjkavostima profesionalnih znanja koje je stekao na fakultetu, koja su ipak — kako je naglašeno i u samom imenu institucije, kojoj je tek kasnije službeno dodano „i dizajna“ — proizilazila prvenstveno iz klasičnog ilustrativnog pristupa primijenjene grafike, tamo je stekao važna osnovna znanja. Iskustvo rada na grafici doprinijelo je likovnom senzibilitetu, fotografija iskustvu kadriranja i rada s „gotovim“ slikama, ali možda je za glavnu liniju njegovoga kasnijeg rada najvažnije upravo upoznavanje s umijećem klasične tipografije, kaligrafije i opreme knjige, na tragu onoga što možemo zvati umjerenim ili mekim modernizmom pa i post-neue typographie obrata Jana Tschicholda.
Tipo-oglas: Mrs Eaves for Champion
Nakon fakulteta radi kao grafički urednik u visokotiražnim novinama, TV Novostima i Saboru. I danas ističe važnost tih iskustava intenzivnog rada s tiskarama i u velikom proizvodnom sustavu koji živi u strogom ritmu rokova, i kao problem navodi da danas mlade dizajnerice i dizajneri znaju izaći s fakulteta a da nisu ni ušli u tiskaru, a kamoli u njoj nešto radili. Poznavanje tehnologije, cjeline proizvodnog procesa, omogućuje i kreativan rad s njom, kako s minimumom sredstava postići najveći komunikacijski efekt, što je Borutova vještina i prednost pri radu u najčešće financijski i tehnološki ipak skučenim okvirima.
Školigrica
Dok se s jedne strane potpuno posvećeno bavi grafičkim dizajnom, s druge, već od ranih osamdesetih pa sve do danas, Vild zaranja i u edukaciju, drugih ali i sebe. Sudionik je brojnih okruglih stolova, mentor mnogih dizajnerskih radionica, predavač na konferencijama i seminarima, član selekcijskih komisija i žirija, organizator izložbi, pisac tekstova… Ta potreba konstantnog učenja je prilično daleko od uobičajenih mantri „cjeloživotnog obrazovanja“. Riječima koje nam je ostavio čuveni Branko Vučićević, scenarist i pritajeni član fluxusa, „Kad ne znaš — sve ne znaš. Kad znaš — ništa ne znaš.“ Iako je sam striktan u svojim određenjima (prema vlastitim riječima, dizajner je 24 sata dnevno i ne može ni zamisliti da bi to moglo biti ikako drukčije), ta dva polja djelovanja za njega su međusobno tijesno povezana, u svojevrsnoj sinergiji, potvrđujući da je dizajn prije svega (auto)refleksivna i kritička praksa u kojoj su praktičan rad, analiza, kritika, poznavanje i interes za historiografiju i teoriju dizajna, neodvojivi.
Južni front, plakat u sklopu projekta Plakatiranje online magazina Vizkultura
Borut nije ideološki dizajner koji bi u svom radu nastupao borbenim parolama, ali je u čitavoj njegovoj dizajnerskoj aktivnosti (koja je daleko šira od proizvodnje grafičkih artefakata) naglašeno shvaćanje o socijalnoj ulozi dizajna. Dobrog života, blagostanja pojedinca ne može biti bez blagostanja čitavog društva. I tu nije riječ isključivo o pukim financijskim parametrima. Zato je više nego lovac na vrhunske dizajnerske iskorake, zagovornik upornog i kontinuiranog podizanja prosjeka, općeg standarda, onoga što se naziva vizualnom kulturom društva. I to je dosljedno modernistička linija u njegovom shvaćanju dizajna, razlog zašto je iskreno začuđen i zgrožen činjenicom koliko smo svi skupa u mnogom pogledu nazadovali u proteklih tridesetak godina, posebno devastacijom javne i medijske scene kojima se na svoje nekad direktne a nekad izuzetno suptilne načine kontinuirano opire.
Naslovnice izdanja Fakulteta za medije i komunikacije
Koliko god je njegov rad ostavio traga u sredinama i kontekstima u kojima je radio, toliko je formirao i njega samog. U osamdesetima ga je ključno oblikovalo spomenuto iskustvo grafičkog uređivanja visokotiražnih novinskih izdanja, kolektivni rad u dinamičnim i dobro ugođenim redakcijskim i izdavačkim sustavima, a potom i osam godina kontinuiranog rada sa predškolcima u legendarnoj inovativnoj obrazovnoj ustanovi, Studiju stvaralačkog vaspitanja Školigrica u Beogradu, edukativnom projektu u kojem su umjetnici svakodnevno radili s djecom predškolskog uzrasta. Za to razdoblje sam kaže da je bilo vjerojatno najzahtjevnije i najintenzivnije u njegovom životu, ali i godine tijekom kojih je najviše naučio. U devedesetima, pet godina predaje na Fakultetu primenjenih umjetnosti, oblikuje knjige Beogradskog kruga, aktivno sudjeluje u projektima Centra za savremenu umetnost, posebno surađujući s timom kustosa i teoretičara angažiranim oko neformalnog edukativnog projekta Škole za istoriju i teoriju slika i časopisa Prelom, te grafički oblikuje seriju iznimno važnih teorijskih izdanja i kataloga koje je Centar tada objavljivao. Ranih 2000-ih sretnim stjecajem okolnosti nakon pada Miloševića ekipa iz vaninstitucionalne scene prelazi u institucije pa tako i Borut iz rada u sferi civilnog društva prelazi u institucije — prvo postaje kućni dizajner beogradskog Muzeja savremene umetnosti, a zatim u ulozi art direktora sa suradnicima redizajnira i temeljito grafički kultivira beogradske dnevne novine Politika, pri čemu je inzistirao da se od poznatog tipografa Jovice Veljovića naruče dvije posebno oblikovane porodice pisama.
Oznake za muške i ženske toalete Muzeja savremene umetnosti u Beogradu
U nizu suradničkih projekata — izložbi, časopisa, kataloga, knjiga, konferencija … — Vild nije bio tek onaj koji bi spretno vizualno oblikovao gotove projekte i prezentirao ih kroz publikacije, kataloge i druge tiskane grafičke forme. On je, kao što bi to i trebao svaki dobar dizajner, aktivno sudjelovao u svim stadijima projekta i stoga redovito pronalazio načine kako da sadržaj i grafičku formu maksimalno integrira. Zbog svog karaktera, obzirnosti, iskustva i stečenog znanja o povijesti dizajna, analitičkog pristupa i aktivnog promišljanja o namjeni tiskanih materijala koje oblikuje, Vild se uspijeva — što je naročito zanimljivo 90ih, u doba općeg udaljavanja od modernističke paradigme i dominacije dekonstruktivističkog pristupa — poigravati različitim stilovima i vizualnim jezicima, na prvu loptu formalno „neuhvatljiv”, „neprepoznatljiv” ali i istodobno, za one koji poznaju njegov rad, ostajući svoj i dosljedan. Osim radova koji su namjenski rađeni u seriji, poput oblikovanja knjiga Beogradskog kruga i FMK, gotovo svaki njegov rad je potpuno različit u formatima, layoutu, izboru tipografije, referencama i formalnim oblicima. Svjestan financijskih i tehnoloških ograničenja, dostupnog izbora papira ili ograničene upotrebe kolora, bez neke posebne pirotehnike produkcijskog glamura uspijeva postići komunikacijski maksimum.
Naslovnice izdanja Centra za savremenu umetnost Beograd
Danas je pak primarno zaokupljen edukacijskim radom kao redovni profesor na Departmanu digitalnih umetnosti Fakulteta za medije i komunikacije (FMK) čiji je suosnivač, u sklopu privatnog sveučilišta Singidunum, ali i dalje surađuje s inovativnim obrazovnim ustanovama poput Istraživačke stanice Petnica (http://petnica.rs/), pokreće i vodi niz edukativnih programa i radionica, a 2010. je dizajnericom Isidorom Nikolić i arhitekticom i kustosicom Miom David osnovao neprofitnu međunarodnu konferenciju (Grafički) Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik, koja se kroz svojih šest izdanja bila profilirala kao jedna od najuzbudljivijih regionalnih dizajnerskih manifestacija, i predstavljala direktnu inspiraciju za druge slične projekte, poput Fluida na Cetinju, S.O.S. Sarajevo pa i Dana-D. Konferencija je bila zamišljena kao vaninstitucionalni obrazovni program, prvenstveno usmjerena na studente i mlade dizajnere iz čitave regije, iznimno lijepa priča napajana nepretencioznošću i strašću za umrežavanjem, otkrivanjem novih stvari, ideja i ljudi, stjecanjem novih spoznaja i prijateljstava. Inicijativa je započeta sasvim spontano i volonterski, a na kraju lista gostiju i predavača svih šest izdanja zvuči kao svojevrsan who-is-who domaćih tj. regionalnih i stranih autora (Steven Heller, Rick Poynor, Mirko Ilić, Metahaven, Oliver Kartak, Philippe Apeloig…), a organiziran je i impresivan niz pratećih izložbi (izložba ilustracija Miltona Glasera, The Design of Dissent, POLET – Ekonomska propaganda u Jugoslaviji 1969–1980., Dizajn i nezavisna kultura u Hrvatskoj 1990–2010, Dizajn Tribune 2009–2012 …). Jedan od centralnih motiva konferencije bio je pogled unatrag kako bismo se mogli orijentirati u ovome danas i onome što gradimo za sutra, upoznavanje s imenima i dosezima povijesti dizajna, s posebnim naglaskom na razmatranju iskustava i po(r)uka jugoslavenskog socijalističkog modernizma. U svemu tome lako je prepoznati ključnu ulogu, utjecaj, mišljenje i stav Boruta Vilda. Poticaj za te i takve edukativne projekte nalazi i u, svakodnevno evidentnoj, nemogućnosti pa i nezainteresiranosti široke javnosti za čitanje političkih značenja i poruka koje nas svuda okružuju, čime postaje podložnija različitim vrstama ideoloških i tržišnih manipulacija.
ArtworksAudio, dizajn nosača zvuka
Izložba Pet lakih komada upoznaje nas, dakako, s Borutom Vildom kao grafičkim dizajnerom. Kroz oblikovanje knjiga, vizualne identitete, tipografske eksperimente, političke iskaze i osobne projekte, ali i njegove tekstualne komentare, izložba nam govori o nečemu širem i važnijem od puke oblikovne vještine, upoznaje nas s njegovim uvjerenjima, ljubavi prema modernističkoj jednostavnosti i društvenim idealima, ali i ekstremno bogatim i fleksibilnim vizualnim vokabularom kojim se u svom dizajnu služi na način da to izgleda kao da je najlakše na svijetu. Za Vilda modernizam nije neka formula, stil oblikovanja, nego prvenstveno pogled na svijet. Modernistička osnova osjetna je najviše u povjerenju u jednostavnost, izbjegavanju svakog pretjerivanja i redundancije u dizajnu, redukciji na osnovne elemente koji upečatljivo mogu komunicirati poruku. Ta posvećenost, često tumačena i kao podređivanje autorstva sadržaju, omogućuje mu i najslobodnije izlete u dekonstrukciju, inkorporiranje ili reinterpretaciju vernakularnoga, needuciranoga grafičkog jezika. Jedan od temeljnih pojmova modernističke ideologije, grid, mreža, nije svojevrstan skup mehaničkih uputstava, oblikovnih štaka koje i u najgorem slučaju omogućuju korektan rezultat, nego prije svega način mišljenja, promišljanja društvenog aspekta vizualnih komunikacija. Organizacija grafičkih elemenata na papiru je slična organizaciji prostora. A razmišljanje o prostoru brzo nas dovodi do problema okoliša, ne nužno u usko ekološkom smislu, nego kao promišljanja međuljudskih odnosa te odnosa čovjeka i stvari, prirode i tehnologije, pa tako i utjecaja na društvenu sredinu.
Tipo-oglas: Fedra
Izložba nas podsjeća ili upoznaje s njegovim suptilnim i dobronamjernim humorom, koji se nikad ne pretvara u vic, foru koja se brzo izliže, senzibilitetom za izražajnu snagu tipografije, s njegovim razumijevanjem dizajna, ali i vizualne kulture općenito kao nečeg što je konstitutivno za društveni, kulturni, politički kontekst u kojem živimo. Njegovim riječima: „nismo odgovorni samo za ono što proizvodimo, nego, još više, za ono što vlastitim djelovanjem (ne) propitujemo. (…) Ušli smo u civilizaciju slike, ali nas nitko nije naučio čitati slike“. To što imamo oči još uvijek ne znači da stvarno vidimo. Zato je, na primjer, i moguća pojava tolikih reklama i političkih poruka s uvredljivim, seksističkim i šovinističkim porukama. I odsustvo javnih reakcija. Stoga odgovornost suvremenog dizajnera Vild vidi upravo u prepoznavanju njegove uloge, ne samo kao autora lijepih stvari nego i kao ‘vojnika kapitalizma’, ali istodobno i onog tko može stati u obranu prava javnosti. Čija uloga nikako nije samo u oblikovanju persuazivnih komunikacija, navođenju publike na konzumaciju, nego i u svakodnevnoj praktičnoj edukaciji, osposobljavanju javnosti za političko razumijevanje vizualnog svijeta suvremenog društva spektakla.
Pet lakih komada Boruta Vilda nisu retrospektiva, izložba nema pretenzija ni mogućnosti obuhvatiti i obrazlagati sav dosadašnji opus ovog autora. Sam Vild kaže da mu je izlaganje vlastitog dizajna problematično, jer galerijska prezentacija bitno utječe i mijenja značenje proizvoda grafičkog dizajna, izdvajajući ih iz konteksta i konkretne namjene, pretvarajući ih u sliku ili nedodirljivi, fetišizirani objekt, ali mu je problem i izlaganje dizajna kao metode, zato što unatoč analitičkom pristupu nikad ne dokumentira proces nastanka radova, ne čuva skice i ne smatra ih nečim posebno vrijednim i zanimljivim. U intervjuu Isidori Nikolić to objašnjave riječima „Kada kažem proces, ja kažem život. Moj život je u stvari taj proces. Svaki dan… gde i kako kako živim, kako se oblačim, šta jedem, čitam, gledam, s kim razgovaram, debatujem, šta gledam na internetu, šta crtam sam za sebe, šta fotkam… to su sve elementi od kojih se gradi svaki projekat.“ Odnosno, drugačije rečeno, a kako sam piše u biografskim podacima poslanim Vizkulturi uz rad „Južni front“ za projekt Plakatiranje (izložen i na ovoj izložbi): nemasajtbihensinstagramflikrtviter&ostalo.
Sarajevo 1914 – 2014.
Ipak, možemo govoriti o pet sekvenci, pet poglavlja, pet slika, pet priča o pojmovima koji su nam se u ovom trenutku učinili važnima u razumijevanju njegova rada i prije svega načina razmišljanja: Učenje, Politika, Institucija, Čitanje i Drugi. Svaki od tih „lakih“, ali nikada olakih i površnih, komada daje nam kratki uvid u fragmente Borutovog dizajnerskog i edukatorskog djelovanja, uz osobni tekst i odabir predmeta i vizuala kroz koje se spomenuti pojmovi načas manifestiraju. Učenje tako dodiruje njegov rad u Školigrici i neke druge projekte poput Tipo-oglasa; Politika nam daje uvid u radove na tragu društvenog angažmana, kritike, pokušaja razumijevanja stanja u kojem živimo; Institucija nas upoznaje prvenstveno s radom u okviru Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, ali iz krajnje neočekivanog rakursa (primjerice, Borutove oznake za muške i ženske toalete inspirirane motivima i temama aktualnih izložbi); Čitanje se odnosi dakako na oblikovanje knjiga, s naglaskom na izdanjima Centra za savremenu umetnost Beograd 1990-ih te recentnu, nevjerojatno snažnu izdavačku djelatnost Fakulteta za medije i komunikacije); Drugi se odnosi na dizajn za bliske ljude, ali i na dizajn kao dijalog, dizajn kao, opet Borutovim riječima „proces koji dijelimo sa drugima“. Uz sve ovo, u izložbu smo uključili i mali bonus – kataloge izložbi i monografska izdanja koje je Vild oblikovao, ali im je i „dao oblik“ i u drugim aspektima, kao zaljubljenik u dizajnersko nasljeđe, kao netko tko o dizajnu i vizualnosti piše posvećeno i lijepo, onako kako se piše o stvarima koje volite. A Borut podjednako dobro dizajnira i piše o dizajnu i tim stvarima, zato jer o njima dobro misli. Konstantno propituje ono što vidi, ma kako naizgled nevažno ili efemerno bilo, poput grafita na zidu novobeogradskog nebodera ili kišobrana ostavljenog u sobi na fakultetu. I to je prozaična tajna iza toga, kako kaže, da radi samo ono što voli. Jer nema dosadnih problema i glupih zadataka, samo nedovoljno promišljenih odgovora.