Oko ambiciozne i pomno producirane izložbe o povijesti Jugotona, otvorene krajem listopada u velikoj izložbenoj hali zagrebačkog Tehničkog muzeja, već se i prije hepeninga podigla zamjetna medijska prašina. Reklo bi se da to ovaj put nije samo zbog dobro urađenih odnosa s javnošću, već je zaista riječ o privlačnoj temi izložbe – “navlakuši” s pokrićem. Bogata polustoljetna povijest Jugotona mreža je veza između politike, industrije i popularne kulture. Može se promatrati kao simbolički sukus širokih strukturalnih i svjetonazorskih promjena diljem Jugoslavije tijekom čitavog njezinog postojanja, što predstavlja refleksivni potencijal koji je na izložbi tek djelomično iskorišten. Zahtjevna tema nesumnjivo je ozbiljan zalogaj za svakog istraživača i priređivača.
Jasnim i efektnim naslovom izložbe – Jugoton: istočno od raja, 1947. – 1991., na samom se početku pozicionirala specifična vizura te povijesti koja u postavu izložbe dolazi do izražaja. Pripovijeda se o Jugotonu i Jugoslaviji, zemlji na granici komunističkog gulaga i kapitalističkog raja, koja je usprkos svim svojim slobodarskim težnjama suptilno stremila ka potonjem, barem naizgled. Autori projekta i koncepcije izložbe, poznati dizajnersko-fotografski dvojac Sanja Bachrach-Krištofić i Mario Krištofić, zajedno sa svojim suradnicima promatraju povijest Jugotona kroz dostojnu, ali varljivu auru glamura. Uspon regionalne estrade prikazuje se paralelno s kontinuiranim tehnološkim napretkom u sferi snimanja i reprodukcije glazbe, te proizvodnje i distribucije nosača zvuka, što sve skupa stvara idiličnu sliku socijalističke prošlosti u kojoj se slike s plesnjaka u društvenim domovima u pedesetima i šezdesetima sukcesivno izmjenjuju s domaćim varijantama djece cvijeća i rock dinosaurusa u sedamdesetima, dok punk i Novi val dobivaju tek natuknicu o svom suštinskom emancipacijskom djelovanju, ne govoreći o svemu što je uslijedilo poslije. Drugim riječima, u postavu izložbe nedostaje kritičnija kulturološka perspektiva koja bi stvari jasnije postavila na njihova mjesta i epopeju o Jugotonu uokvirila barem karakterističnim naznakama širih društvenih, ekonomskih, političkih i inih kretanja.
Međutim, odabir arhivskog materijala prema kriteriju atraktivnosti široj publici drži vodu zahvaljujući sudjelovanju iskusnih upravljačkih i uredničkih imena Jugotona (danas Croatia Recordsa) u prikupljanju i obradi eksponata. Dobrim dijelom izložbe dominiraju likovi i reminiscencije ljudi koji su cijeli proces evolucije i erozije jugoslavenskih glazbenih zvijezda promatrali iznutra, štoviše kreirali su ga i poticali, poput Želimira Babogredca, Mirka Bošnjaka, Veljka Despota, Pere Gotovca, Đorđa Kekića, Ivana Ivezića, Voje Kundića, Dubravka Majnarića i Siniše Škarice. Prisutan je i Aleksandar Dragaš kao glas generacije promotora i izdavača koja je stasala netom uoči rata i radila u krajnje nepovoljnim i nezahvalnim uvjetima, mada taj dio priče, nažalost, izostaje. U svim segmentima izložbe cijelo je vrijeme naglasak na što vjernijem prikazu proizvodne infrastrukture Jugotona, a njezine posljedice – uspješni glazbenici i cjelokupni razvijeni glazbeni lobi, bez kojeg moderna estrada nipošto nije mogla funkcionirati, gotovo su prolaznici u sjeni tvornice i poduzeća, pa makar bili i protagonisti cijele priče. Dojam je da “mi gradimo Jugoton, a Jugoton gradi nas”.
Očekivano je stoga što su estradne zvijezde koje izložba pojedinačno ponajviše ističe upravo one koje i dan-danas percipiramo kao panjugoslavenske, to jest umjetnici koji su na vrhuncima svojih kreativnih pregnuća ujedno bili i najpopularnije i najprodavanije regionalne glazbene pojave, poput Ive Robića, Zdravka Čolića, Novih fosila, Bijelog dugmeta, Magazina i drugih. Također, to su ujedno bili umjetnici koji unatoč tome što ih je publika najmasovnije prihvatila (a možda baš stoga), što im je dalekosežno širilo polje mogućnosti medijske manipulacije, politički status quo mahom nisu dovodili u pitanje. Moglo bi se reći da su najtiražnije glazbene zvijezde Jugoslavije funkcionirale kao svojevrsni instrumenti popularizacije socijalističkih društvenih modela, kao i nositelji identifikacije s politikom bratstva i jedinstva, jednom kada je partizansko nasljeđe postalo dovoljno ostarjelo i okoštalo da se omladina sa njime više nije mogla poistovjetiti.
Domaći su glazbenici na izložbi tako nedvosmisleno i točno prikazani kao utjelovljenje istodobno pro-zapadnih i distinktivno jugoslavenskih društvenih uloga, životnih stilova i svjetonazora, budući da cijela lokalna pop-kultura počiva na toj dihotomiji. Ipak, nije dovoljno istaknuto koliko su kretanja socijalnih procesa ovisila o postupnim dramatičnim promjenama u društvenoj osnovi – ekonomiji i industriji. U nesrazmjeru je to sa njihovom materijalizacijom kojoj se na izložbi posvetilo poprilično prostora, izlaganjem izvrsno očuvanih strojeva za snimanje i reprodukciju zvuka, te proizvodnju i kodiranje kaseta i gramofonskih ploča, iz bogatog fundusa Tehničkog muzeja. Također, nije pojašnjeno ni na koji su način estradna lica komunicirala publici ono što predstavljaju kroz Jugotonov primarni proizvod – samu glazbu.
Uglavnom, najozbiljniji nedostatak projekta bio bi izostanak ispitivanja presudne uloge medija – tiskovina, radija i televizije – u usustavljvanju koherentne jugoslavenske masovne kulture na temelju, u ovom slučaju, proizvodnje i distribucije zabavne, rock i pop glazbe. Usprkos imanentnim liberalnim, pa i kapitalističkim tendencijama, jer su čak i najpopularniji rock buntovnici prenosili svoje poruke svijetom zahvaljujući infrastrukturi globalne glazbene industrije, jugoslavenske diskografske kuće, s Jugotonom u središtu, politički je establišment, čini se, shvaćao kao dobrodošlo područje relativnog konformizma, barem do pojave najkreativnijih i najslobodoumnijih protagonista Novog vala.
Ako se već moglo zasukati rukave i sustavno izložiti omote ploča karakteristične za pojedine tendencije oblikovanja u diskografskoj industriji (i to popratiti korisnim komentarima povjesničarke umjetnosti Jasne Galjer, vrsne poznavateljice jugoslavenskog, ali i prijeratnog grafičkog oblikovanja), kao i ustanoviti tko je što, kada i gdje napravio, šteta je što se nije, na primjer, napravilo i odabir presudnih glazbenih spotova i snimaka koncertnih nastupa, a recepciju glazbe u tiskanim medijima da i ne spominjemo. Naravno, ta popratna, a zapravo neizostavna infrastruktura nije nastajala u produkciji Jugotona, no itekako upotpunjuje priču o kulturnim dosezima regionalnog diskografskog fenomena.
Mada je cjelokupni projekt dobrodošao iskorak u institucionalnom proučavanju popularne kulture prema području kojim se u novije vrijeme malo tko kritički i muzeološki bavio, šteta je što izložba prikazuje samo neke, na prvi pogled atraktivnije segmente priče o Jugotonu, pri čemu u galerijskom postavu opetovano nedostaje ozbiljnije kulturološke raščlambe. S druge strane, tu je i opširni katalog velikog formata, u kojem tekstove prema pojedinim cjelinama, osim Jasne Galjer, potpisuju i Andreja der Hazarijan Vukić, Branko Kostelnik, Veljko Lipovščak i Dean Vuletić. Međutim, takva privlačna i šareno dizajnirana publikacija ima svoju cijenu, i nije za očekivati da će za njom moći posegnuti većina posjetitelja.
Baš je zbog toga bilo važno najrelevantnije informacije publici pružiti u samom galerijskom postavu, koji je uostalom i okosnica projekta, pri čemu katalog služi kao refleksivna i teorijska nadogradnja i proširenje građe, a uvijek je namijenjen onima koji si ga mogu priuštiti. U slučaju poput ovog, kada postav pati od nedostatka konteksta, teško je slabije upućenim posjetiteljima naprečac donositi zaključke, a pogrešno je pretpostaviti da o glazbi, dizajnu i ostalim područjima popularne kulture bivše Jugoslavije svi već znamo najosnovnije – baš naprotiv. Takvim je pristupom prosvjetiteljski doseg izložbe, nažalost, do neke mjere narušen.
Nije iznenađenje što uz navedene stranputice u tretmanu građe postav izgleda vrlo popularno, s vizualnim identitetom koji se možda i više nego što je potrebno oslanja na ikonografsko nasljeđe pop-arta u kombinaciji s uobičajenim repertoarom likovnih elemenata prepoznatljivih u dugogodišnjoj tradiciji diskografskog oblikovanja. Inače, dizajn izložbe i kataloga potpisuju sami Bachrach-Krištofić u suradnji sNJI3 – mladim i talentiranim dizajnericama Tessom Bachrach-Krištofić, Dinom Milovčić i Frankom Tretinjak, dok je dizajn postava djelo Maše Milovac i Jana Pavlovića. Kao i pop-glazba o kojoj principijelno govori, tako je i ova izložba dosljedno i promišljeno upakirani pop-proizvod u kojem će publika zasigurno uživati, ali ipak je pitanje hoće li na neki način zaista pridonijeti propitivanju mehanizama proizvodnje pop-kulture.
