Kada govori o Tupku, njegov tata  (i mama, u istoj osobi da ne bude zabune) Nedeljko Dragić ne propušta se ne referirati na dvije gotovo identične epizode iz vremena kada je taj strip premijerno na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća izlazio na stranicama zagrebačkog Večernjeg lista, a koju godinu kasnije u Westdeutsche Allgemeine Zeitungu iz Essena. Ukratko, Tupko je i u domaćim okvirima, ali i u slučaju njemačkog dnevnika izazvao razdor – veći dio uredništva ga je oduševljeno prihvatilo, oni ostali (na nesreću ili na sreću, kako se uzme, radilo se o tzv. glasnoj manjini) su bili mišljenja da njegovim objavljivanjem sam list više gubi nego što dobiva. Isto je bilo s čitateljima: dok su jedni među njima kao nekim od prvih sadržaja u listu tražili (i pročitali) Tupka, drugi bi ga preskakali! Redakciji Westdeutsche Allgemeine Zeitunga su pojedini pretplatnici zaprijetili odustajanjem od abonentskog statusa ako se iz lista ne izbaci Tupko!

Tupko, naravno, nije izbačen ni iz Večernjeg lista, niti iz Westdeutsche Allgemeine Zeintunga. Izlazio je sve dok se Nedeljko Dragić nije odlučio za dostojanstven oproštaj. Otišao je, ali da bi se i vratio! Istina, ne više na stranice Večernjeg lista (ako ćemo ostati samo u domaćem dvorištu), nego sa svojim novim verzijama Tupko se pojavio u Vjesniku u srijedu, Intervjuu, Ježu, Vjesniku, u vlastitim albumima i vlastitim knjigama stripova, u antologijama i monografijama, u galerijama i muzejskim prostorima, kao autorska razglednica, pa čak i na filmskoj vrpci (na velikom ekranu).

Tupko je od samih svojih početaka bio i ostao do danas jedan-jedini , jedinstven i do kraja – svoj! Istinsko i bezvremensko remek-djelo devete umjetnosti, koje i s odmakom protokom vremena djeluje isto onoliko „dobro“, „novo“, pa i „zabavno“ koliko u vrijeme svog nastanka

Skoro pola stoljeća nakon premijere, nakon prvog susreta Tupka s čitateljima (podsjetimo se točnog datuma, 27. prosinac 1969.), njegov autor će ga zadnjih mjeseci svog boravka u Münchenu „obnoviti“. Po povratku u Zagreb će pasice stripa dorađivati, mijenjati, tražiti u njima ono najbolje…  i upravo na ovoj izložbi Tupko (u XXI stoljeću) imat će i svoju javnu „praizvedbu“. Dragić je vratio Tupka u najidealniju formu, u kojoj je najbolje funkcionirao – strip u četiri sličice. U tih pedesetak godina mijenjali su se politički sistemi, društveno okruženje, došlo je do tehničkog i tehnološkog napretka koji se smatrao nemogućim, no Tupko je od samih svojih početaka bio i ostao do danas jedan-jedini , jedinstven i do kraja – svoj! Istinsko i bezvremensko remek-djelo devete umjetnosti, koje i s odmakom protokom vremena djeluje isto onoliko „dobro“, „novo“, pa i „zabavno“ koliko u vrijeme svog nastanka. Makar je tada izlazio s egidom anti-stripa. S današnjeg gledišta to je bio sjajan marketinški potez, ali radilo se o tome da su Večernjakovci time stvarali sami sebi određeni alibi, jer „strip je strip“, ma koliko isti bio „otvoren i slobodan i subverzivan u svojoj formi, pa i u sadržaju“.

Nakon stripova Andrije Maurovića (među kojima se je jako teško, odnosno nemoguće odlučiti za jednog ili samo za neke od njih koje možemo titulirati kao najbolji ili kao najbolje), Tupko Nedeljka Dragića najvažniji je hrvatski strip svih vremena. Najvažniji je koliko po jedinstvenosti, originalnosti, avangardnosti ili modernizmu u svojem strip-izričaju, toliko po svojoj komunikacijskoj snazi, po šarmantnosti, po identifikacijskom „alter egu“,  odnosno po „savršenstvu svoje nesavršenosti“. Po planetarnom značenju, a što je više puta i potvrđeno od najviših autoriteta (kod kuće je svakako na prvom mjestu akademkinja dr. Vera Horvat Pintarić) – tako je 1971. dobio Grand prix za najbolji strip na međunarodnom festivalu u Montrealu (Kanada), 1972. je imao izložbu na festivalu u Lucci (kustos je bio Rinaldo Traini, izniman stručnjak na području stripa), a 1995. u istoj toj  Lucci je Nedeljko Dragić dobio nagradu za životno djelo (za doprinos stripu, animiranom filmu i ilustraciji). Naposlijetku, tu je i sudjelovanje na bijenalnoj umjetničkoj manifestaciji  Trigon ’75: Identitet – alternativni identitet – protu-identitet (Graz, Austrija), na kojoj su strip i Tupko imali identičan tretman kao i svaka druga tradicionalna umjetnost. Ukratko i najkraće, Tupko je ucrtao hrvatski strip na europsku i svjetsku kartu stripa!

Tupku je bilo dovoljno da se pojavi svega desetak, možda petnaestak puta, pa da se njegov autor nametne kao nova i kao snažna kreativna ličnost domaćeg stripa

Nije nevažno spomenuti kako je podjednako dobro funkcionirao u visokotiražnim dnevnim listovima (Večernjak, Vjesnik) i tjednicima, ali i u strip-izdanjima skromnih naklada. Tupko je jedno od onih strip ostvarenja koje je nastalo kao spontani izričaj autora (tada u 33. godini života, sa statusom međunarodno važnog maestra animacije), kao nešto naizgled „usputno“, nešto što je ova ili ona vrsta nastavka njegovih karikatura i crtića, po estetici, empatiji i svjetonazoru. Sam Dragić je često spominjao kako njegove ambicija zasigurno nisu bile da bude autor stripova (koje je naravno pratio i zavolio od mladih dana), ali Tupku je bilo dovoljno da se pojavi svega desetak, možda petnaestak puta, pa da se njegov autor nametne kao nova i kao snažna kreativna ličnost domaćeg stripa.

Od samih svojih početaka Tupko se razlikovao od svega ostalog što se dotad moglo vidjeti i pročitati od stripa na stranicama novina. Bio je nešto sasvim suprotno od klasičnog, narativnog stripa koji je apsolutno dominirao u produkciji na ovim prostorima, od sredine 30-ih do kasnih 60-godina, ali i sasvim drugačiji od karikaturalnih i humorističkih stripova koji su izlazili u dnevnim listovima. Samom svojom formom i svojim pomicanjem (što su neki prepoznali kao „istraživanje“) uobičajenih pravila u prezentaciji stripa čitateljima, ali ništa manje i scenarističkim šarmom i crtačkom jednostavnošću, zapravo dramaturškom i vizualnom ingenioznošću kojom je uzdrmao dotadašnju percepciju stripa ponajprije kao zabave, pogotovo kao zabave za djecu i mlade, Dragićev Tupko (čije je, primjerice, zaglavlje – integralni dio svake zasebne pasice; odnosno bez tog prepoznatljivog  zaglavlja Tupko bi bio okljaštren) se izdvojio od ostalih stripova.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da se Tupko pojavio u vrijeme „odrastanja stripa“ (kao umjetnosti)  u našoj sredini, kada su se vodili žučne rasprave i polemike o njemu; a to su bile i godine kada je izvorna produkcija hrvatskog stripa više-manje bila stala. Pojava Tupka (kojeg, moramo primijetiti, mnogi nisu prepoznali, recimo uopće nije predstavljen u Svjetskoj enciklopediji stripa, niti  1976, niti u drugom, proširenom izdanju iz 1999. godine, a što ide „na dušu“ Ervina Rustemagića koji je bio zadužen za predstavljanje najvažnijih jugoslavenskih autora stripa) u neku ruku je bila preteča nove generacije autora stripa koja će startati i steći afirmaciju na stranicama omladinske štampe, počev od sredine 70-ih godina; dok je njegov „duh“ lebdio nad nizom stripova nastalih na ovim prostorima upravo u tom desetljeću. Spomenimo i imena osoba koje su (uz Horvat Pintarić) prepoznale Tupka i koje su na neki način, u nekoj mjeri, predstavljale podsticaj da Dragićev strip u konačnici bude ono o čemu govori ova izložba: Danijel Jelinić, Ranko Munitić, Ivan Kušan, Pero Zlatar, Marijan Goršić,  Bogdan Tirnanić, Joja Remenar, Darko Zubčević, Branka Hlevnjak, Pero Kvesić, Davor Šošić, etc.