Internacionalna dizajnerska karijera Mirka Ilića jedinstvena je priča, usporediva s malo kojim drugim suvremenim primjerom nekog autora na bilo koji način vezanog za hrvatski i, u njegovom slučaju, osobito zagrebački kontekst. S tim u vezi, utjecaj i autorske dosege čovjeka čiji rad i brojni svjetski dizajneri navode kao uzor, nepravedno je prisvajati u ime bilo koje sredine, pa i one u kojoj se formirao, no uvijek je moguće govoriti o do danas vidljivom tragu koji je u njoj ostavio. Kao strip autor, ilustrator i dizajner, Ilić je bitno definirao “lice” hrvatske i jugoslavenske pop kulture druge polovice sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao oblikovatelj brojnih omotnica ploča bio je aktivan i posve ravnopravan sudionik glazbene i subkulturne scene tog razdoblja, inicijator je te jedan od protagonista neformalne grupe autora Novi kvadrat, nezaobilaznog fenomena stripa kod nas, a njegove naslovnice političkih magazina sugestivno su i kritički vizualno dokumentirale društvenu i političku sliku čitave regije.

Time – art direktor: Mirko Ilić

Po dolasku u Sjedinjene Države, Ilić je postao art direktorom međunarodnog izdanja Time Magazinea, a nakon toga art direktorom uredničkih stranica New York Timesa. Godine 1995., pokrenuo je svoju tvrtku Mirko Ilic Corp. Primatelj je brojnih nagrada, među kojima su Society of Illustrators, Society of Publication Designers, the Art Directors Club, I.D. Magazine, Print Magazine, Graphis, Society of Newspaper Design i dr. Koautor je nekolicine knjiga o dizajnu, uključujući Design of Dissent (s Miltonom Glaserom), Genius Moves: 100 Icons of Graphic Design, Handwritten, the Anatomy of Design i Stop Think Go Do (sve sa Steveom Hellerom). Recenziju ove posljednje objavili smo nedavno i preporučamo da je pročitate ovdje, budući da i razgovor koji slijedi započinje upravo tom tematikom.

U sklopu popratnog programa Izložbe 1112, Mirko Ilić će u petak 14. 9. s početkom u 18 sati u Muzeju za umjetnost i obrt održati predavanje Simboli mržnje, u kojem analizira sveprisutnost neofašističke ikonografije na području država bivše Jugoslavije. Odmah nakon toga uslijedit će i promocija knjige Stop, Think, Go, Do te javni razgovor o dosad objavljenim knjigama u koautorstvu sa Stevenom Hellerom i Miltonom Glaserom, a uz sudjelovanje Dejana Kršića govorit ćemo i o američkom izdanju monografije o Ilićevom radu. Intervju je vodio Marko Golub

“Imao sam osjećaj nedostatka obrazovanja o dizajnu, ilustraciji i mnogim drugim stvarima, pa sam u jednom trenutku ozbiljno počeo skupljati knjige o dizajnu sa svih strana svijeta. Naime, u Zagrebu je u to vrijeme bila samo jedna knjižara koja je prodavala strane knjige, a bile su izuzetno skupe. Proces samoobrazovanja nastavio sam i u Americi, gdje sam također primijetio da ne mogu pronaći knjige kakve bi me zanimale”

Uz vaš dizajnerski rad, zajedno sa Stevenom Hellerom i s Miltonom Glaserom autor ste niza knjiga o dizajnu. Što vas je potaknulo da se počnete baviti time? Je li riječ o nakupljenom znanju koje je tražilo da se materijalizira, želji za samoobrazovanjem, potrebi da kažete nešto o povijesti i geografiji dizajna za što mislite da nije dovoljno dobro predstavljeno?

Vjerojatno znate da sam završio samo Školu primijenjene umjetnosti jer u to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo ništa više iznad toga, osim Akademije likovnih umjetnosti koja nema veze s dizajnom. Iz tog razloga imao sam osjećaj nedostatka obrazovanja o dizajnu, ilustraciji i mnogim drugim stvarima, pa sam u jednom trenutku ozbiljno počeo skupljati knjige o dizajnu sa svih strana svijeta. Naime, u Zagrebu je u to vrijeme bila samo jedna knjižara koja je prodavala strane knjige, a bile su izuzetno skupe. Proces samoobrazovanja nastavio sam i u Americi, gdje sam također primijetio da ne mogu pronaći knjige kakve bi me zanimale. Za savjet sam tada pitao upravo Stevena Hellera, a na moje razočaranje njegovim odgovorom rekao mi je – zašto sam ne napišeš takvo nešto? Budući da pretjerano ne volim pisati, ali jako dobro pamtim svaku sliku koju sam vidio, na kraju smo se dogovorili da ćemo raditi skupa. Tako je nastala Genius Moves, naša prva zajednička knjiga – iz čiste potrebe za istraživanjem i učenjem. Upravo pišemo novu knjigu pod naslovom Sedam svjetskih čuda tipografije, čiju temu nikad ranije nisam vidio dobro obrađenu. Knjiga će se baviti tipografijom u kontekstu arhitekture i skulpture, samostojećom i monumentalnom tipografijom.

The Anatomy of Design – Steven Heller, Mirko Ilić

Kako pristupate pisanju knjiga – na koji način smišljate njihove koncepte, i kako ih gradite, uzimajući u obzir da ih potpisujete zajednički?

Svaka knjiga ima malo drugačiju povijest, kao što bih vjerojatno i sa svakim čovjekom drugačije pisao knjigu. To je kao u plesu, gdje se moramo prilagođavati jedan drugome, inače bismo si gazili prste. Uzmimo za primjer Sedam svjetskih čuda tipografije. Još dok sam radio na knjizi Stop, Think, Go, Do, primijetio sam tendenciju da tipografija uslijed tehničkih mogućnosti postaje sve većom i dramatičnijom. Počeo sam istraživati i u vrlo kratkom sam roku skupio preko 200 radova na tu temu, te sam shvatio da je posrijedi puno veći trend nego što sam ranije mislio. Sve sam to izložio Stevenu Helleru, usput predloživši i strukturu sa sedam poglavlja koja bi opravdala ideju iz naslova. Steven je napisao kraći esej za ponuditi projekt izdavaču, i vrlo brzo je prihvaćen. Imat ćemo jedan zajednički uvod i još sedam tekstova za svako od poglavlja u kojima će Heller, svojim ogromnim znanjem i iskustvom, povijesno potkrijepiti moje prijedloge. Ovu knjigu ću vjerojatno sam dizajnirati, što npr. nije bilo slučaj sa Stop, Think, Go, Do, ali jest sa Anatomy of Design jer je tada cijeli koncept knjige bio potpuno neodvojiv od dizajnerske artikulacije njene strukture i sadržaja.

“Puno je lakše napraviti knjigu o američkim dizajnerima, nego o balkanskima, a razlog je vrlo jednostavan. Kad kontaktirate nekog Amerikanca ili Japanca, prvo će vam poslati pismenu zahvalu, zatim par publikacija i poklona, i to sve u nevjerojatno kratkom roku. Balkance morate moliti, zivkati i podsjećati, pa i tada sa svime užasno kasne”

Važna karakteristika tih knjiga je da čitateljima otkrivaju raspon dizajnerske produkcije od Amerike, Zapadne Europe, preko Balkana, Bliskog istoka do Kine. Shvaćate li proširivanje teritorija kao poseban zadatak za autore koji rade preglede dizajna?

Uvijek mi ostaje pri svijesti Stilinovićeva fraza An Artist who cannot speak English is no Artist. U trenutku kad sam došao u mogućnost da odlučujem koje ću radove staviti u knjigu, najvažnija mi je bila kvaliteta radova, a nikako ne odakle dolaze. No, puno je lakše napraviti knjigu o američkim dizajnerima, nego o balkanskima, a razlog je vrlo jednostavan. Kad kontaktirate nekog Amerikanca ili Japanca, prvo će vam poslati pismenu zahvalu, zatim par publikacija i poklona, i to sve u nevjerojatno kratkom roku. Balkance morate moliti, zivkati i podsjećati, pa i tada sa svime užasno kasne. Dva rijetka studija iz Hrvatske koja reagiraju odmah su oni Borisa Ljubičića i Brukete&Žinića. Takva vrsta odgovornosti prema svome radu nešto govori. Dok sam radio knjigu Design of Dissent s Miltonom Glaserom kontaktirao sam neke od autora u Iranu, a to je bilo puno prije nego što je iranska suvremena umjetnost postala toliko poznata. Njihove tadašnje reakcije bile su vrlo oprezne i spore, što mi je i razumljivo jer ih je kontaktirao netko iz Sjedinjenih Država i nisu bili sigurni u kakvom kontekstu će biti prikazani. Međutim, otkad je knjiga izašla, skoro svaki mjesec dobivam radove iranskih dizajnera. Ta knjiga je za njih bila “poruka u boci”. Netko ih je prepoznao i odgovorio im je. Nakon toga pozvan sam žirirati u Iran, u Washingtonu sam pomogao otvoriti izložbu iranskog plakata, a radovi iz čitavog arapskog svijeta i dalje pristižu.

The Design of Dissent – Milton Glaser i Mirko Ilić

Kakvim vam se čini okruženje za dizajn u Hrvatskoj i bivšim jugoslavenskim republikama danas?

Velike su razlike ne samo između zemalja bivše Jugoslavije, nego čak i između onog što se dešava u Zagrebu, Rijeci i Splitu. U Hrvatskoj i Sloveniji dizajn je šminkersko zanimanje, a u Americi je to šljakersko zanimanje, ništa bitno drugačije nego zanimanje, recimo, vodoinstalatera. U Hrvatskoj postoji više izložbi dizajna nego što ih ima u Americi, gdje je njegovo prirodno okruženje ipak mahom ulica i tržište proizvoda. Hijerarhije i prioriteti jednostavno su različiti. Međutim, u Hrvatskoj su dizajneri općenito bolje obrazovani, znaju više o svojoj povijesti, povijesti umjetnosti itd. Možda je to i zbog malog tržišta, koje tjera ljude da se više obrazuju i više trude. Također, ako uzmemo u obzir ekonomski kontekst, kvalitativni prosjek hrvatskog dizajna vrlo je visok, jer je očito da su ljudi nešto naučili od svojih prethodnika, kao što su Picelj, Arsovski i drugi. Vrlo je visoko postavljen standard posebno za neke od institucionalnih naručitelja. Uvjeren sam, na primjer, da logo kakav su imale Olimpijske igre u Londonu nikad ne bi prošao u Hrvatskoj, jer su ljudi malo obrazovaniji.

Tribes, Seth Godin, 2008. – naslovnica: Mirko Ilić

Što za vas znači odnos dizajna i sadržaja koji on komunicira? Koliko se kao autor saživljavate s porukama koje trebate artikulirati i koliko si slobode dajete u smislu oblikovanja, ali i samog izbora angažmana?

Jedan od pokazatelja mog stava prema tome je činjenica da uopće ne radim advertising, iako je 3D ilustracija područje jako atraktivno oglašivačkoj industriji, kao što su i filmske špice poput one za You’ve Got Mail bile vrlo atraktivne filmskoj industriji. Nije me to nikad zanimalo jer sam znao da bih na takvim projektima bio 52. osoba u hijerarhiji pri odlučivanju. Također, ne želim raditi za časopise s čijim se sadržajem i politikom ne slažem. Očito je da se tako ponašam zato što si još uvijek to mogu priuštiti, ali tako sam radio i u Zagrebu, kad si nisam mogao priuštiti. Sadržaj je važan i u konceptualnom smislu, jer općenito nemam pojma što ću napraviti ako ne znam o čemu se radi. Nemam stil, rukopis niti gotove formule da bih ih mogao izvlačiti iz rukava za slučajeve kad nemam stava prema sadržaju.

“Stripovi su me naučili kako pričati priču, i naučili su me kadrirati. Moje iskustvo s kadriranjem stripova vrlo je vidljivo i u dizajnu. Svako iskustvo vam se vraća. Jedini način da ništa ne naučite je, na primjer, da se krenete baviti dizajnom proučavajući samo dizajn”

Koliko je vaš nomadizam – odnosno činjenica da ste u različitim situacijama percipirani kao strip-crtač, ilustrator, art direktor, pisac knjiga ili dizajner – stvar osobnih nazora, a koliko stvar profesionalnog pristupa?

Taj nomadizam je izuzetno loš za moju karijeru. Imao sam prilike unovčiti svaki od aspekata svog autorskog djelovanja, no nikad se nisam specijalizirao ni u jednom, što stvara problem jer me svatko doživljava u nekoj drugoj ulozi. Tu sam cijenu spreman platiti zato što imam osjećaj da me stalni rad na istome zaglupljuje i nimalo me ne veseli. Zamislite puteljak koji se dijeli na lijevo i desno. Ako odlučite stalno ići desno, prije ili kasnije napravit ćete krug i vratiti se tamo odakle ste krenuli.

Mirko Ilić: “Du Même Côté” (“On the Same Side”), Métal Hurlant #57, 1980.

Već dugo se ne bavite stripom. Smatrate li da postoji nešto što ste naučili kroz strip, a da je odredilo vaš sadašnji rad? Ne mislim, naravno, u estetskom ili tehničkom smislu, nego u konceptualnom. Vaši stripovi bili su u velikoj mjeri pokušaji iskoraka iz očekivanih mogućnosti medija, slično kao što je to bile i kasnije, npr. igranje sa stranicama New York Timesa.

Koncept me uvijek zanimao više nego rintanje. S druge strane, strip mi je osobno bio važan prvenstveno radi svoje ideologije – strip je uvijek pozitivna stvar, u njemu uvijek dobro pobjeđuje, a čak i ako zlo pobijedi znaš da će biti sljedeća runda. Stripovi su me naučili i sjediti satima nad crtežima i razmišljati o njima. Stripovi su me naučili mijenjati stilove crtanja. Svi ti stilovi prije ili kasnije su se preselili i na ilustraciju i u dizajn. I konačno, stripovi su me naučili kako pričati priču, i naučili su me kadrirati. Moje iskustvo s kadriranjem stripova vrlo je vidljivo i u dizajnu. Svako iskustvo vam se vraća. Jedini način da ništa ne naučite je, na primjer, da se krenete baviti dizajnom proučavajući samo dizajn.

New York Times – Op-Ed stranice; art direkcija: Mirko ilić; ilustracije: Alejandro Arce i Mirko Ilić

Koji biste savjet dali danas mladim grafičkim dizajnerima u Hrvatskoj?

Kvaliteta života za dizajnera u Hrvatskoj je vjerojatno bolja nego kvaliteta života dizajnera u Americi. Naravno, ne govorim o novcu nego o mogućnosti eksperimentiranja koje si hrvatski dizajneri puno lakše mogu priuštiti nego američki. Vidio sam nevjerojatno dobre plakate za izložbe u Hrvatskoj, koji nikad ne bi prošli u Americi, jer o njima previše toga ovisi da bi se moglo prepustiti slučaju. Međutim, u jednom trenutku osoba mora odlučiti želi li ostati tu gdje jest ili otići negdje dalje, odnosno želi li više od sebe ili želi zadržati uvjete koji mu omogućuju da radi na određen način. Nema formule koja važi za sve, osim one činjenice o kojoj smo ranije razgovarali kad sam spominjao Stilinovićevu izjavu o umjetniku koji ne govori engleski. Ako napravite glupost u Americi, još uvijek imate više šanse da vam se rad pojavi u nekoj knjizi nego ako napravite istu stvar u Hrvatskoj. Jedini savjet koji mogu dati je – budite znatiželjni! I znajte da je rad uvijek važniji od osobe. Plakat je važniji od dizajnera plakata. To se vrlo često zaboravlja.